|
9. srpanj
Sveti gorkumski mučenici († 1572)
Vjerski razdor u XVI. stoljeću ispunio je mnoge kršćane fanatizmom koji postade uzrokom velikih krvoprolića. Kršćani su, na žalost, zaboravili na ozbiljne riječi tadašnjeg najvećeg humanista Erazma Roterdamskog, koji je u svojoj biti ostao vjeran apostolskoj Crkvi te u svojim spisima naviještao duhovnu mudrost utemeljenu na Evanđelju, a kojoj je središte Krist te osnovno pravilo ljubav. Erazmo je pisao: »Mi koji nosimo Kristovo ime onoga koji nas je uvijek učio samo dobrotu propovijedajući je i svojim primjerom; mi koji smo udovi jednog jedinog tijela, jedna jedina put; mi koji se hranimo istim duhom, istim sakramentima; mi koji smo pozvani na istu besmrtnost; mi koji težimo za najvišim zajedništvom, u kojem ćemo biti jedno s Kristom kao on sam s Ocem, može li za nas biti na svijetu stvari takove cijene, koja bi nas dovela do rata? Rat je nešto tako kobno, tako strašno, da ga jedan dobar čovjek ne može odobriti čak i kraj isprike o nekoj savršenoj pravdi.«
Mudre riječi, ali koje kao i tolike druge u našoj povijesti ostadoše glas onoga što vapi u pustinji. A posljedica su bili veći ili manji ratovi kako u XVI. tako i u XVII. stoljeću – hugenotski ratovi, Tridesetgodišnji rat itd.
Godine 1572. – u kojoj pogiboše gorkumski mučenici – Lutherov je i Kalvinov nauk od Crkve odijelio već priličan dio Europe. U Nizozemskoj su kalvini sve više osvajali teren progoneći pri tom katolike. K tome je nadošla od g. 1568–1648. borba Holandeza za vlastitu političku slobodu i nezavisnost. Borba je bila tim zagriženija jer je njima vladala Španjolska, tada glavni bedem rimokatolicizma. U vatru političke borbe nadolijevalo se i ulje vjerske pripadnosti – kalvinistička reformacija protiv katoličke vjernosti papi i Rimu.
Nakon prvih pobjeda Španjolaca mnogi nizozemski prognanici, pridruživši se gusarima, nastaviše rat na morima. Bili su to ratnici, takozvani gheusi, po vjeri fanatični kalvini, okrutni i puni mržnje na sve što je katoličko, a osobito na svećenike i redovnike. Oni su se 1. travnja 1572. iskrcali na nizozemskoj obali te osvojili gradove Brielle i Vlissingen. U lipnju iste godine prodriješe i u Dordrecht te Gorcum. U tom je posljednjem gradu u jednoj tvrđavi još jedino pružao otpor jedan garnizon sa skupinom franjevaca, župnikom i mnoštvom vjernika katolika. Bila je to očajna obrana. Neprijatelj je bio nadmoćan pa nije dugo trajala.
Gheusi su obećali braniteljima, ako budu predali tvrđavu, da im se neće ništa dogoditi. Ti su povjerovali i predali se, ali riječ nije bila održana. Svećenici i redovnici bijahu odmah pohvatani. Među njima je bilo 11 franjevaca, od tih 9 svećenika, zatim 3 biskupijska svećenika, 1 korski kanonik sv. Augustina i 1 dominikanac.
Zbog zanimljivosti izdvajam od tih mučenika i posebno spominjem franjevca Willehada iz Danske, koji bijaše 90godišnjak, a umakao je progonstvu luterana u svojoj domovini. Dominikanac otac Ivan Heer, župnik iz Hoornaerta, dojurio je u Gorcum da bi mučenicima podijelio svete sakramente pa je bio i sam uhvaćen.
Ti su sveti mučenici od 26. lipnja do 6. srpnja držani u zatvoru u Gorcumu, dok su ih katolici uzalud nastojali osloboditi i spasiti. Gheusi su ih 6. srpnja odveli polugole u jednoj lađi najprije u Brielle, a zatim u Dordrecht. Ondje su ih jedno vrijeme držali u barki da ih narod napadne i izruga. Bila je to neodgovorna svjetina koja se posve zaboravila. Ljudska prostota koji put zna biti tako niska i podla.
Nedužna žrtve u Briellu upadoše u ruke poglavice gheusa Lumeya, fanatičnog i zagriženog neprijatelja katoličke vjere i svećenika. On je naredio da ih u povorci vode kroz grad dok im se svjetina izrugivala i zlostavljala ih. Opet se po ne znam koji put u povijesti Crkve ponovio prizor Velikoga petka. Isus i dalje trpi muke Velikoga petka u svojim najodličnijim udovima. U zatvoru u Briellu mučenicima su pridružena još tri svećenika: 2 premonstratenza i 1 dijecezanski svećenik. Tako se broj mučenika popeo na 19.
sv. gorkumski mučenici; sv. Veronika Giuliani
Lumey je dugim ispitivanjima vjeru mučenika još stavljao na kušnju. Pitanja su se velikim dijelom odnosila na papin primat i stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji. Mučenici su ostali postojani u svojem uvjerenju, na pitanja su pametno odgovarali i pobijali sve prigovore, a mučitelji su im uzvraćali još težim i rafiniranijim mukama. Htjeli su ih po svaku cijenu slomiti. U međuvremenu je stiglo pismo Vilima Oranjskoga u kojem se tražilo da svi svećenici i redovnici budu pušteni na miru. Lumey se na sve to nije ni najmanje obazirao, već je ubrzao smrt svojih žrtava. U noći 9. srpnja 1572. svih je 19 hrabrih mučenika za katoličku vjeru povješano. Krvnici su još i nakon smrti svojih žrtava vršili nad njima čine okrutnosti i nasilja. Fanatizam je u osveti slijep i nezasitan. Mjesto pak mučeništva gorkumskih mučenika u Briellu postade ciljem hodočašća i procesija. Blaženima ih je g. 1675. proglasio papa Klement X., a g. 1867. papa Pio IX. svetima. Blagdan im se slavi danas.
Naš Credo ima mnogo članaka vjere. Među njima jedva da je koji za koji nije prolivena mučenička krv. I ta činjenica treba da bude jedan od motiva da svoje Vjerovanje cijenimo i čvrsto ga u životu držimo.
Sveta Veronika Giuliani (1660–1727)
Biti pravi kršćanin znači svjedočiti za Isusa riječju, djelima, primjerom, čitavim životom, svjedočiti i naviještati da je Isus Spasitelj svih ljudi i da bez njega nema spasenja. Sada ćemo se upoznati sa životom mističarke sv. Veronike Giuliani te vidjeti kako je ona to činila.
Ona se rodila 27. srpnja 1660. u Mercatellu, u srednjoj Italiji, kao sedmo dijete dobrostojeće obitelji. Otac joj je bio neke vrste vojni činovnik i dobro zarađivao. Od njezinih šest sestara dvije su umrle već u povojima. Kad joj je bilo 4 godine, izgubila je i majku. Majka je na samrtnoj postelji okupila oko sebe pet svojih kćerkica te kao baštinu svakoj od njih darovala jednu od pet Isusovih rana. Uršulu, najmlađu – našu sveticu – zapala je rana na Kristovu boku. Plod je te svete raspodjele bio fantastičan: svih pet djevojčica postadoše kasnije redovnice. Sveta je majka svakoj kćeri jednu Isusovu ranu povjerila na štovanje, ali ih je poučila da će u životu u toj rani uvijek naći utočište. Pouka je bila zorna, uvjerljiva, mati je u miru zaklopila oči, a djevojčice su rasle te jedna za drugom odlazile u samostan.
Uršula je u sedmoj godini primila sakramenat potvrde, a u osmoj s ocem se premjestila u Piacenzu. U tom je gradu na Svijećnicu g. 1670. primila prvu pričest i odmah se pomalo počela uvoditi u mislenu molitvu. Sedam godina kasnije stupit će u samostan klarisa kapucinki u Città di Castello. Tada je svoje ime Uršula promijenila u Veronika. U redu je malopomalo obavljala sve službe od najnižih do najviših. Bila je kuharica, pekarica, brinula se za rublje, bolničarka, sakristanka, kroz 33 godine učiteljica novakinja te kroz 11 godina poglavarica. Preminula je nakon mnogih dragovoljnih trpljenja sudjelujući živo u Kristovim mukama 9. srpnja 1727. uvečer. Blaženom ju je proglasio Pio VII., a svetom Grgur XVI.
Sveta je Veronika Giuliani od svog ulaska u samostan shvatila da Gospodin preko nje, kao nekoć i preko sv. Franje Asiškoga, želi obnoviti i očitovati znakove svoje muke. Nju je, kao i serafskoga oca, poput tajanstvenog magneta privlačio lik Isusa raspetoga. O njemu je neprestano razmišljala, a jednog dana ukazao joj se Gospodin baš onakav kakva ga već u Starom zavjetu opisuje prorok Izaija: »Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut« (Iz 53,2–3). Poslije toga viđenja Gospodin je Veroniku sve više uvlačio u stvarnost svoje muke, u suobličenje sa samim sobom. Odlikovao ju je čak i na vani svojim ranama, pa tako i ona postade stigmatičarka.
Veronika je shvatila što Gospodin želi tim vanjskim, vidljivim znakovima svoje muke. On želi lakomisleni i neozbiljni svijet podsjetiti da su ljudi otkupljeni uz veoma visoku cijenu, uz muke i krv presvetoga Božjega Sina. On traži aktivne suradnike, također uz cijenu patnje, u djelu spasavanja čovječanstva. Veronika je bila jedna takva Kristova suradnica. Obdarena krhkim zdravljem, podvrgavala se ipak strogostima svoga reda. Nije se kod nje, dakle, radilo o nekoj »platonskoj« patnji, već o svakidašnjoj žrtvi koju je u svoj njezinoj težini živo osjećala.
Njezin duhovni vođa, jedan isusovac, zapovjedio joj je da piše dnevnik te opiše svoja duhovna iskustva. Ona je to preko volje – ili bolje – iz poslušnosti učinila, premda je živo željela da sve ostane u najvećoj tajnosti. Njezin je duhovni dnevnik objavljen u 10 svezaka. Mnoge neobične stvari u njemu potvrđene su od mnogih vjerodostojnih očevidaca. Čitav je dnevnik pisan tako trijeznom otvorenošću da je, pročitavši ga, jedan papa, Pio XI., uskliknuo: »To nije svetica, to je jedna velika svetica!«
Kapucin Felice da Mareto, član Kapucinskog povijesnog instituta u Rimu, piše o dnevniku sv. Veronike Giuliani: »Duhovna iskustva što ih je proživjela i opisala Veronika Giuliani sačinjavaju sakriveno blago, vrijedno da se s njim savjetuju te da ga ispituju ne samo teolozi duhovnoga bogoslovlja i hagiografi, nego i svi oni što se bave proučavanjem duhovnih pojava. Po svojim autobiografskim izvještajima i Dnevniku Veronika se može smatrati pravom duhovnom učiteljicom.«
Veronika je očitovala svoju spisateljsku sposobnost i u svojim Pismima te Duhovnim pjesmama. Njezini su spisi doživjeli više kritičkih i vrijednih izdanja. Oni su još i danas predmet brižnog proučavanja. Iz njezina života još bolje ćemo razumjeti Pavlove riječi u Poslanici Kološanima: »Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas – za Tijelo njegovo, koje je Crkva« (Kol 1,24). I svetu Veroniku Giuliani možemo uvrstiti u red onih svetaca koji su na osobit način iskristalizirali pojedine trenutke Kristove muke i smrti. Ona je poput tolikih drugih mistika na krvav način sudjelovala u patnjama muke i tjeskobe našega Gospodina. Stalno je proživljavala bičevanje, trnovo krunjenje, križni put i raspeće, sve tajne Velikoga petka. To je bila njezina posebnost, to je njezina poruka nama, poruka o Kristu i to raspetome.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
