www.tebe-trazim.com

15. srpanj

Sveti Bonaventura, biskup

i crkveni naučitelj (1221–1274)

Ličnost je sv. Bonaventure tako bogata da bi pisanje o njoj tražilo obujam knjige, a ne nekoliko sažetih stranica. O serafskom su naučitelju i napisane čitave knjige i studije, pa ipak se istraživanje i pisanje i dalje nastavlja. Iz obilja duhovnog nauka sv. Bonaventure želim naročito istaknuti njegovu pobožnost Srcu Isusovu, tim više što baš to smatram veoma suvremenim. O suvremenosti pobožnosti Srcu Isusovu neka nam progovori mladi Španjolac Luis Fernando, također sudionik televizijske emisije na španjolskom religijskom programu o Apostolatu molitve, o čemu je jučer bila riječ.

Luis Fernando je na televiziji izjavio: »Drugi je bitni, a možda i najznačajniji element duhovnosti Apostolata molitve pobožnost Srcu Isusovu koja nije – kako se često misli – neka površna i sladunjava stvarnost, već koja pravo shvaćena sadrži možda u sebi ono što je u kršćanskoj poruci najvažnije. Kristovo je Srce najočitiji znak da Bog nije neko apstraktno biće, daleko od čovjeka, bez zanimanja za njega, već biće koje je čovjeku blizu i posjeduje ljudsko srce. Pobožnost su Srcu Isusovu nazvali objavom o Bogu koji ima Srce. S druge pak strane, otvoreno Srce Isusa Krista divno izriče da je Bog ljubav i doziva nam u pamet ovu misao sv. Ivana: ’Bog je tako ljubio svijet da je poslao svoga jedinoga Sina’, i onu sv. Pavla: ’Krist me je ljubio i predao se za me u smrt.’ Srce Isusovo doziva nam u pamet isto tako da je Bog milosrđe te da se više raduje zbog jednog obraćenog grješnika nego zbog 99 pravednika kojima nije potrebna pokora. Ta pobožnost traži od vjernika posvetu svoje osobe i svojih čina, zadovoljštinu za uvrede učinjene prema milosrdnoj Kristovoj ljubavi, predanje njegovoj božanskoj providnosti i pouzdanje…«

Prikazavši najprije život sv. Bonaventure, zaustavit ćemo se na njegovoj pobožnosti prema Srcu Isusovu, dakle, na onome o čemu i današnji mladi idealni kršćani znadu tako lijepo svjedočiti, kako je to učinio Luis Fernando.

Bonaventura, po krštenju Ivan, rodio se god. 1221. u Civiti, danas dio Bagnoregia. Otac mu Giovanni da Fidanza bijaše po zanimanju liječnik, inače veoma imućan čovjek. Majka mu se zvala Marija, rođena di Ritelo.

Sam svetac u svojim djelima spominje da je kao dječačić po zagovoru sv. Franje bio čudesno ozdravljen od jedne teške bolesti. Serafskome je ocu za njegovo ozdravljenje učinila zavjet pobožna majka. Veoma je vjerojatno da je mali Ivan bio odgojen i poučen u franjevačkome samostanu svoga rodnoga grada. Odatle je oko g. 1236. pošao na daljnje nauke na slavno Sveučilište u Parizu. Ondje je studirao najprije filozofiju te iz nje postigao doktorat. Kad mu je bilo 25 godina, nakon zrelog i ozbiljnog razmišljanja, stupio je u franjevački red dobivši ime Bonaventura, s kojim će imenom ući u povijest Crkve i svoga reda kao jedna velika i slavna ličnost.

Svršivši propisani novicijat, kroz pet je godina pod vodstvom svoga časnog »učitelja i oca« Aleksandra Haleškoga, a i nekih drugih franjevačkih učitelja, proučavao sveto bogoslovlje. Postigavši sve akademske stupnjeve i sam je počeo poučavati u teologiji. U dobi od 40 godina bio je izabran za generala franjevačkoga reda. Tu je službu obavljao kroz 17 godina, od 1257–1274. U njoj se istaknuo mudrim i razboritim upravljanjem reda, vjeran duhu serafskoga utemeljitelja, ali i otvoren prema potrebama što ih je nalagalo vrijeme. To dvoje nije uvijek lako spojiti.

Svojim je redovnicima sv. Bonaventura preporučivao odmjerenost, duh suradnje i sloge sa svima. Kamo sreće da su se franjevci kroz svoju povijest tih preporuka uvijek držali pa bi izbjegli mnoge neugodne afere. Mislim da je ta svečeva preporuka veoma suvremena i danas. Svoj je red obogatio mnogim mudrim zakonima, duhovnim naukom, običajima, koji su bili kadri promicati duboku pobožnost. U redu je uz kreposti promicao i gajenje znanosti te razna apostolska djela. Mnogo je radio i za sjedinjenje Rimske s Grčkom crkvom. Zbog njegovih zasluga za procvat reda franjevci ga smatraju kao nekim svojim drugim utemeljiteljem.

Bonaventura je kao general mnogo putovao. Proputovao je gotovo cijelu Europu. Na svojim je putovanjima održao mnoštvo propovijedi puku, redovnicima, redovnicama, svećenicima, crkvenim dostojanstvenicima. Zbog svojih je velikih zasluga za Crkvu od pape Grgura X. 28. svibnja 1273. bio imenovan kardinalom. Sudjelovao je i na Općem saboru u Lyonu. Ondje se i razbolio te 15. srpnja 1274. u zoru – a bila je baš nedjelja – i umro. Pogrebnim je svečanostima prisustvovao Papa i svi saborski oci. Pokopan je u crkvi Sv. Franje u Lyonu. Iza sebe je ostavio 45 pisanih teoloških djela. Crkva ga zbog njegova uzvišenog nauka smatra svojim naučiteljem.

Među asketskim djelima sv. Bonaventure ističe se osobito Vitis mistica (Tajanstveni čokot), u kojem sebi svojstvenim žarom pripovijeda o životu, muci i slavi našega Gospodina. U tom su djelu protumačeni i glavni elementi pobožnosti Srcu Isusovu, o kojoj Bonaventura raspravlja kao teolog i mistik. Dajmo mu riječ!

»David govoraše: Pronašao sam svoje srce da bih se molio svome Bogu; to isto usuđujem se i ja kazati, jer sam pronašao Srce Gospodina, moga kralja, moga brata, moga prijatelja; to je Srce moje, ako mi je Krist Glava! Pa u tome i nema ništa čudno, dopustivši da je i mnoštvo prvih vjernika bilo samo jedno jedino srce.«

Bonaventura na taj način sjedinjuje ranjeno Srce s metafizičkim pojmom božanskoga Srca. Raspravljajući o činjenici da je Srce Isusovo bilo ranjeno, da bismo kroz vidljivu ranu vidjeli nevidljivi izvor njegove ljubavi, nastavlja ovako: »Vidljiva nam, dakle, rana pokazuje duhovnu ranu. Tko ne bi ljubio to ranjeno Srce? Tko ne bi prigrlio to Srce tako čisto?« Svetac moli Srce Isusovo da ga k sebi privuče te da živi uronjen u plamenovima njegove bezgranične ljubavi.

Kod sv. Bonaventure na nalazimo samo izraze nekog trenutačnog oduševljenja, već smo svjedoci jednoga života koji je sav prožet svjetlom i ljubavlju Srca Isusova. Za njega je srce simbol ljubavi. Danas je u teologiji to opće prihvaćena stvar i na tome se gradi sva teologija Srca Isusova. Njoj je dao znatan i dragocjen prilog davno sveti Bonaventura. Zato Crkva i u obnovljenome Časoslovu Božjega naroda kao drugo čitanje na svetkovinu Srca Isusova donosi odsječak iz djela sv. Bonaventure Drvo života. To se djelo dijeli u 4 dijela, a svaki u 12 poglavlja ili plodova te 48 razmatranja. Ono je u povijesti duhovnosti izvršilo izvanredan literarni, umjetnički, mistični pa čak i glazbeni utjecaj.

Govoreći o sv. Bonaventuri bila bi prava grehota ne spomenuti njegovo remekdjelo Itinerarium mentis in Deum (Put duše k Bogu). To je filozofska, teološka i mistička rasprava kako se čovjek preko šest stepenica uzdiže do Boga, sve do mira prave kontemplacije.

Spomena je također vrijedna Bonaventurina Legenda maior seu Vita, tj. životopis sv. Franje Asiškoga. Taj životopis Longpre naziva jednim »književnim remekdjelom srednjovjekovne hagiografije«. Njegova je vrijednost u tome što ga je napisao čovjek koji je isto osjećao i proživljavao što i serafski otac sv. Franjo. Bonaventurin suvremenik, njemu posve kongenijalan, sv. Toma Akvinski, čuvši da piše Franjin životopis, uskliknuo je: »Pustimo da jedan svetac piše o drugome!«

Sastavljač saborskih akata Lyonskoga sabora ovako je zaključio svoj izvještaj o sv. Bonaventuri: »Gospodin mu je dao tako čarobnu ljubaznost da je svatko tko ga je vidio odmah i samo u srcu bio zahvaćen od ljubavi.« Zato mu je povijest s pravom dala časni naslov »doctor seraphicus« – serafski naučitelj, a to zapravo znači naučitelj koji poput serafa gori od ljubavi. Koje onda čudo da su se njegova djela, a osobito njegov životopis sv. Franje, tako rado čitala?! Možemo čak reći da je taj životopis bio najomiljelije srednjovjekovno štivo. Iz njega je zračio ne samo opisani junak, već i pisac djela sv. Bonaventura, za koga su mnogi suvremenici govorili da od njega nema ljepšega, svetijega i učenijega čovjeka. Svakako lijep kompliment, ali ne samo to, jer se iza svih tih pohvala i superlativa, zaista, krije izvanredan čovjek, redovnik, mislilac i mistik, čija su djela sposobna zagrijati svetim žarom.

Sveti Bonaventura je bio zaljubljenik Srca Isusova. Iz njegove ljubavi crpio je snagu za svoju ljubaznost kojom je sve osvajao. Ta je bila tolika da je na Saboru u Lyonu barem za kratko vrijeme uklonila raskol između Grčke i Rimske crkve. Sveti Bonaventura je svojom ljubaznošću snažan dokaz odgojne vrijednosti pobožnosti Srcu Isusovu. Poslušajmo stoga njegovu preporuku:

»Ustani, dakle, prijateljice Kristova, i budi poput golubice u spiljama kamenim, u skrovištima vrletnima; ondje poput vrapca koji nalazi sebi kuću bdij bez prestanka; ondje poput grlice čiste ljubavi sakrij ptiće svoje; ondje usta svoja primakni da s radošću crpiš vodu iz izvora spasenja! On je naime izvor. On je rijeka što je izvirala u Edenu i odatle se granala u četiri kraka te, izlijevajući se u pobožna srca, oplođuje i navodnjava svu zemlju.

Živom željom trči k tom izvoru života i svjetlosti, ti Bogu odana dušo, pa iz dna svoga srca njemu zavapi: ’O neizrecivi uresu velikoga Boga i najčistiji sjaju vječnoga svjetla, živote što svaki život oživljuješ, svjetlosti što svako svjetlo svjetlošću napajaš te činiš da mnogobrojna svjetla ustrajno blistaju pred prijestoljem tvoga božanstva sve od prvog praskozorja!

O vječno i nepristupno, sjajno i slatko vrelo izvorno koje je skriveno od očiju svih smrtnika, ti si bez dna, dubina ti je beskrajna, širina neobuhvatna, čistoća nepokvarljiva…’«

Sveti Vladimir (oko 960–1015)

Želim bar kratko nešto reći o tome svecu zato što je njegovo ime i u našem narodu veoma rašireno. Možda će njegove nositelje zanimati život njihova zaštitnika i imenjaka.

Vladimir je bio potomak jedne varjaške obitelji u Kijevu. Sin je kneza Svjatoslava, koga su u proljeće 973. ubili Pečenezi, i Maluše, jedne od sluškinja kneginje Olge, kneževe bake. Vladimir se rodio oko g. 960. Njegovo posve slavensko ime govori da su se Varjazi veoma brzo slavenizirali. Vladimir je vjerojatno bio odgojen i pod budnim okom svoje pobožne bake Olge. Ona je već g. 957. pošla još kao poganka u Carigrad te ondje bila pokrštena. U Kijev se vratila kao veoma revna kršćanka. Sa sobom je povela i nekoliko svećenika te ponijela za bogoslužje potrebne knjige, posuđe i ruho. Olga je sve do svoje smrti g. 969. bila pobožna i zauzeta kršćanka koja je mnogo učinila za pokrštenje svoga naroda. Zbog toga se štuje kao svetica. Blagdan joj se slavi 11. srpnja.

Vladimir je još veoma mlad postao novgorodski knez, dakle, u Novgorodu na sjeveru Rusije. Bilo mu je tek 14 godina pa je umjesto njega vladao rođak mu Dobrinja. Kad je Vladimiru umro otac, između njega i brata mu Jaropolka, kijevskoga kneza, nastade razmirica. Ugrožen od brata, Vladimir je g. 977. morao bježati u Skandinaviju. Ondje je organizirao dobru vojsku, vratio se te g. 978. zauzeo Novgorod. Nakon smrti svoga brata Jarogolka g. 979. Vladimir postade kijevski knez.

Iz teksta jednog bizantskoruskog ugovora, sklopljena još g. 944., vidi se da je dobar dio poklisara ruskoga kneza Igora bio već kršćanski. To se vidi iz toga što su položili prisegu po kršćanskom obrascu i što su kao kršćani imali u Bizantu prednost pred poslanicima koji su bili pogani. Za kristijanizaciju Rusije bio je značajan utjecaj kneginje Olge koja ipak nije uspjela privesti krštenju svoga sina Svjatoslava, Vladimirova oca.

Za razliku od svoga bata Jaropolka, koji je vodio prokršćansku politiku, Vladimir je ispočetka bio stravstveni čuvar ruskoslavenskih poganskih običaja. Preokret je polako počeo nastajati kad je u borbi protiv dvojice pobunjenika bizantski car Bazilije II. zatražio Vladimirovu pomoć. U proljeće 988. Vladimir je poslao u Carigrad vojsku od 6.000 vojnika, koja je cara spasila iz velike političke krize, u kojoj se nalazio, a i od Bugara, koji su mu ugrozili carstvo.

Kao nagradu za pruženu pomoć Vladimiru je obećana za ženu bizantska princeza Ana. No, on je prije toga obećao da će postati kršćanin. Obećanje je održao pa se koncem g. 987. i pokrstio. Ana je stigla u Rusiju u pratnji nekoliko metropolita, biskupa i drugoga klera noseći sa sobom razne darove. Podržavajući stalne veze s Bizantom te raznim zapadnim kršćanskim državama i Kijevska je kneževina sve više postajala kršćanska. Oko g. 990. došlo je do masovnog pokrštavanja naroda u rijeci Dnjepru. Nije to bilo neko naročito temeljito pripremljeno krštenje, nije se kod svih uvijek poštivala ljudska sloboda, no to nas ne smije previše zbuniti. Ti ljudi nisu bili na razini današnjega ljudskoga i kršćanskoga razvitka.

Što se pak tiče samoga kneza Vladimira, on je nakon svog službenog obraćenja pokazao veliku revnost za širenje, učvršćenje i produbljenje vjere u svojoj kneževini. Pomagao je i hijerarhijsku organizaciju Crkve na svome području. Kneginja je Ana donijela sa sobom u Kijev nekoliko lijepih ikona koje će postati uzorom za razvoj ruske ikonografije, u povijesti umjetnosti dobro poznate i veoma cijenjene. Knez Vladimir je podržavao veze ne samo s Bizantom, već i s papom u Rimu. Iz ruskih povijesnih izvora znamo da su već g. 988. došli u Kijev poslanici iz Rima noseći sa sobom djeliće relikvija sv. Klementa Rimskoga. Papa Ivan XV. poslao je u Kijev g. 991. drugo poslanstvo. Poslanici su se kod Vladimira zadržali nekoliko godina. U Kijev je dolazilo poslanstvo također iz Moravske i Ugarske. God. 1001. Vladimir je poslao svoje poslanike u Rim papi Silvestru II.

Znamo da je Vladimir podržavao veze i s kršćanskim kraljevima svoga vremena: Olafom Tryggvensonom, norveškim vladarom i svetim Stjepanom, ugarskim suverenom. Te značajne veze sa Zapadom odlučile su o osnivanju metropolije u Kijevu. Bizant za to ispočetka nije pokazao sklonost, ali je pred sve uglednijim Vladimirom kod drugih kršćanskih crkava morao napokon popustiti. Pretpostavlja se da je prvi kijevski metropolit bio Bizantinac Teofilakt, nekadašnji metropolit Sebastije. Vladimiru se pripisuje i crkveni ustav po kojem je bila organizirana ruska Crkva.

Posljednje godine Vladimirova života opečaćene su nevoljama. God. 1011. umrla mu je vjerna žena kneginja Ana, također veoma zaslužna za širenje kršćanstva i bizantske kulture po Rusiji. Toj smrti uslijedila je pobuna dvojice Vladimirovih sinova protiv oca. Knez je, skrhan tim nedaćama, umro 15. srpnja 1015. u dobi od 55 godina.

Prelazeći preko nekih slaboća iz mladosti Vladimirova života, ne može se poreći da je njegov kasniji život bio u službi širenja kršćanstva. O njemu s mnogo simpatija govori katolički misionar koji je bio poslanik cara Henrika II., Bruno iz Querfurta. Jedan kijevski metropolit iz kasnijih vremena nazvao je Vladimira »novim Konstantinom«. Neki su mu pripisivali zasluge jednake apostolima. Zbog svih tih zasluga brzo su ga počeli štovati kao sveca. Blagdan mu se slavi danas.

Današnji sveti zaštitinici su Sveti Bonaventura, biskup i Sveti Vladimir;