www.tebe-trazim.com

19. srpanj

Blaženi Hermann iz Reichenaua (1013–1054)

Čovjek od svojih suvremenika nazivan »čudom našega vremena« bio je od svoga djetinjstva – vjerojatno od dječje paralize – hrom, cijeli život vezan uz stolicu na kojoj je bio nošen. Tjelesno sakat, duševno je bio izvanredno obdaren pa se bavio raznim znanostima i umijećima, proučavanjem povijesti, matematike, zvjezdoznanstva, glazbe, a bio je i pjesnik te ispjevao vrijednih pjesama, koje su se u obliku himana sačuvale u upotrebi sve do danas.

Rodio se 18. srpnja 1013. u Saulgau kao sin grofa Wolfrada II. od Altshausena i Hiltrede, koja potjecaše iz Burgundije. Već od svoje sedme godine boravio je u samostanu Reichenauu. Taj se samostan nalazi na otoku u njemačkom dijelu Bodenskog jezera s površinom od 4,5 km2. Gradić Reichenau broji danas 4300 stanovnika, a njegov je benediktinski samostan u srednjem vijeku bio važno kulturno središte. Hermann je u njemu u vrijeme opata Berna (1008–1048) primio temeljitu i za ono doba svestranu izobrazbu. I sam je postao redovnik, položio redovničke zavjete te je g. 1043. zaređen za svećenika. Opatija je Reichenau tada bila na vrhuncu svoga cvjetanja. Posjetio ju je car Henrik III. i papa sveti Leon IX.

U tome duhovnome i kulturnome središtu Hermann je razvio sve svoje sposobnosti te napisao brojna djela, pjesme i studije. Njemu se pripisuje molitva »Zdravo Kraljice« te himan »Spasitelja Majko slavna«, časoslov nekih svetaca: sv. Grgura, sv. Afre, sv. Wolfganga, zatim neke korizmene i uskrsne sekvencije. Proučavajući glazbu, uveo je novu diobu u sustav nota te pronašao novo pismo za same note. Napisao je djelo De musica i De monochordo, po kojima je postao najbolji poznavalac i učitelj glazbe svoga vremena. »S njime je i s opatom Bernom gajenje glazbe u Reichenauu postiglo svoj vrhunac« (B. Senger).



Hermannu se pripisuje i šestsedam djela iz matematike i zvjedoznanstva. On je osim svojim himnima i sekvencama kršćansku pobožnost i duhovnost obogatio i drugim pjesničkopoučnim spisima, od kojih je naročito poznat i cijenjen O osam glavnih mana. Istaknuo se i kao vrstan povjesničar napisavši Kroniku Švapske te Opću kroniku. To, uistinu, monumentalno djelo seže od smrti Kristove pa sve do godine 1054. Resi ga ozbiljna znanstvena metoda jer se pisac obilno služio pisanim izvorima: raznim ljetopisima, životopisima svetih, popisima biskupa itd. Njegovo je povijesno izlaganje duboko i točno, objektivno i nepristrano, jednostavno i jasno. On je pisac koji u svakom povijesnom događaju bez mnogo okolišanja, bez stvaranja zavrzlama, znade uočiti ono bitno te to izreći elegantnom latinštinom. Sve su to vrline kojima se ne mogu pohvaliti baš mnogi učenjaci i istraživači.

Pišući o svome vremenu, Hermann je bio veoma opširan te zalazio u mnoge pojedinosti. Njegov učenik Bertold, koji je nastavio i pisanjem njegove Opće kronike, hvali ga kao strpljivog, ljubaznog, poslušnog, čistog, mudrog, radu odanog redovnika, koji sam sebe ipak uvijek smatra grješnim čovjekom te koji sa svom ozbiljnošću misli na smrt i za nju se pripravlja.

Hermann je umro 24. rujna 1054. u dobi od 41 godine, ostavivši nakon tako kratkog razdoblja života iza sebe tako bogatu književnu ostavštinu da je zbog nje s pravom nazvan »miraculum saeculi« – čudom svoga stoljeća. Bio je pokopan u Altshausenu, no tijekom vremena grob mu se posve zameo. Sačuvano je ipak nešto od njegovih relikvija, što se nalaze i časte u Altshausenu, Zürichu i drugdje. Zbog njegovih marijanskih himana nazivaju ga »marijanskim naučiteljem«.

O tom, doista, čudesnom čovjeku, bolesniku i učenjaku u naše doba napisala je zapažen roman Maria Calasanz Ziesche, a nosi naslov Posljednja sloboda. Djelo je prevedeno i objavljeno i na hrvatskom jeziku.



Blaženi Remigije Isoré, mučenik (1852–1900)



Na današnji dan god. 1900. poginuo je sa svojim redovničkim subratom Modestom Andlauerom otac Remigije Isoré, francuski isusovac i misionar u Kini. On se rodio 22. travnja 1852. u Bambequeu. Više je nauke svršio u Velikom sjemeništu u Cambraiu. Prije svećeničkog ređenja poslan je za odgojitelja i učitelja u kolegij u Roubaixu, gdje je među mladima uspješno djelovao te stekao dragocjeno odgojno iskustvo. Tada je u njemu dozrela misao da stupi u Družbu Isusovu.

Stupio je u isusovački novicijat, a zatim je kao misionar poslan u Kinu. Ondje najprije dovrši teološke nauke, a potom je 31. srpnja 1886., na blagdan Sv. Ignacija, zaređen za svećenika.

I sad je počelo njegovo misionarsko djelovanje. Najprije kroz nekoliko godina poučavaše u kolegiju u Tciangkkiatciangu. Nakon toga poslan je u selo Ui, gdje je preuzeo brigu za jednu djevojačku školu, jedan mali kolegij od 40 gojenaca te jednu područnu crkvu u udaljenosti od 40 km. Na žalost, nije dugo radio, jer je za vrijeme bokserskog ustanka postao žrtvom mržnje pa je ubijen i završio svoj život i djelovanje kao mučenik.

Blaženim je proglašen skupa s ostalih 55 mučenika iz istog razdoblja 17. travnja 1955. Talijanski isusovac o. Celestin Testore prigodom beatifikacije svih tih mučenika napisao je njihov životopis pod naslovom Palme i krune na Žutoj rijeci. I ti su blaženi mučenici ispisali lijepe stranice povijesti Crkve u Kini. Nadamo se da će njihova krv, kao i patnje mučenika iz novije kineske povijesti, biti zalogom blagoslova za budućnost Crkve u toj najvećoj i najbrojnijoj zemlji svijeta.

Današnji sveci dana su Blaženi Hermann i Blaženi Remigije Isore;


Blaženi Hermann iz Reichenaua