www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 10:59

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 7 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 10 kol 2008 12:51 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
8. kolovoz

Sveti Dominik (oko 1175–1221)

Poznati suvremeni teolog Ladislav Boros u svojoj knjizi Otvorenost duha, kad piše o susretima s raznim velikim ličnostima ljudske i kršćanske povijesti, govoreći o različitosti redova u Crkvi, o dominikancima kaže ovo: »Dominikanci su u jednom povijesnom trenutku kršćansku zajednicu spasili od opasnosti neobuzdanosti duha. U XII. i XIII. stoljeću posredstvom Arapa prodro je na Zapad aristotelizam. Jedna je skupina mislilaca Arape gotovo slijepo slijedila sve do upadanja u zablude. U tu su se borbu zaplitala pitanja od najvećega religioznoga i ćudorednoga značenja: tvrdnje o Božjoj naravi, o njezinu odnosu prema svijetu, o Providnosti. Iznosile su se tvrdnje o čovjeku i duhovnoj duši, koje su se protivile crkvenome nauku. U isto se vrijeme rušila augustinskoplatonska slika o svijetu kakvu je imala starina i srednji vijek. Na Zapad se sručila duhovna kriza nečuvenih razmjera.

I tada su dominikanci izvršili veliki čin duhovne slobode. Oni su ozloglašeni aristotelizam preoblikovali, iznutra premislili i udomaćili ga u Crkvi. To se zbilo time što su, moleći se, uputili se u opasnost novoga načina mišljenja, njegove učinke odmah prihvatili i samo ono što je jasno, bistro i kršćanska oblikovano drugima predavali. Time su stvorili novi duh Zapada, koji još i danas živi. I što je još više: stvorili su stav duhovne otvorenosti. Oni su bili značajan, silno velik odgovor Duha Svetoga povijesti…«

Osnivač je toga velikoga i u povijesti Crkve značajnoga reda, koji se službeno zove Red propovjednika, sv. Dominik, svetac što ga danas slavimo. Rodio se oko g. 1175. u kastilijskom selu Caleruega, biskupije Osma, u pokrajini Burgos. Prvu je izobrazbu primio od svog rođaka arhiprezbitera, a zatim je pohađao u ono vrijeme glasovitu školu u Palenciji. Svršivši redoviti tečaj filozofije, studirao je kroz četiri godine teologiju. Već tada se odlikovao u vrlinama koje će za njega biti značajne za cijeli život: ljubav prema siromaštvu i samilost prema siromasima. Za njih je u vrijeme gladi osnovao neke vrste svratište, pa kad mu je nedostajalo novca za uzdržavanje prodao je i svoje dragocjene kodekse. Taj je čin ovako opravdao: »Zar ću ja nad mrtvim kožama studirati, dok vani na ulici moja subraća ljudi pogibaju od gladi?«

Tu je vrlinu samilosti prema siromasima Dominik naučio od svoje majke Ivane, koja se zdušno brinula za siromahe svoga sela. Dominik je u međuvremenu postao kanonik katedralnoga kaptola u Osmi. Nalazeći se na putovanju kroz južnu Francusku, jedna druga, još veća nevolja zgrabila ga je za srce. I odluči se iz tišine svoga gotovo kontemplativnog života stupiti na bojno polje, na kojem se vodila duhovna borba između raznih naučavanja. Njihovi su nosioci bili katari, koji su u materijalnim stvorovima gledali izrod zloga boga ili zloduha, dok su Crkvu zbog lošeg života mnogih njezinih službenika mrzili kao skrovište sotone. Pa budući da su ti katari raznih boja – kao albigenzi i valdenzi – provodili izvanredan, upravo fanatičan religiozan život, jasno je da je to djelovalo na srca jednostavnih ljudi koji nisu bili dosta sposobni uočiti krivi teološki nauk što se iza svega toga krila.

Nova krivovjerna naučavanja stadoše se silno širiti pa zaprijetiše jedinstvu i postojanju Katoličke crkve, i to ne samo u južnoj Francuskoj, već i u sjevernoj Italiji, Porajnju i Podunavlju: posvuda gdje je građanski život postojao sve više svjestan svoje ekonomske i kulturne moći. I dok je Zapad na tu krizu i napetost nastojao odgovoriti krvavim križarskim ratovima protiv albigenza i valdenza – da zlo suzbije silom – Dominik je sa skupinom istomišljenika stupio također u borbu, ali posve drukčije i sretnije naravi, borbu propovijedanja, naviještanja, dokazivanja. Snažni, dobro obrazloženi i utemeljeni dokazi iznašani u propovijedima i javnim raspravama tjerali su krivovjerce u škripac, mnogi se od njih vratiše pravoj vjeri. Dominik je osnovao zajednicu duhovnih boraca – red propovjednika – koji će studijem i propovijedima izlagati istine katoličke vjere i braniti je protiv svih napadaja i prigovora tadašnjih heretika.

Dominik je dobro znao da za obranu istine nije dostatno samo dobro i sigurno poznavanje teologije, već da je potreban i primjeran apostolski život i zato je odlučio novim redom, što ga je osnovao, ostvariti apostolsko življenje svojih redovnika, braće propovjednika. Svetac je znao da više od učenosti i od propovijedanja riječima i dokazima djeluje svjedočenje i propovijedanje primjerom života. I zato nije želio osnovati samo neko udruženje učenih profesora i teologa, još manje klub za diskusiju, već redovničku zajednicu u kojoj će se živjeti prema idealima evanđeoskih savjeta, koja će se »potpuno posvetiti molitvi i službi propovijedanja« (Dj 6,4). Zajednica će novoga reda biti duboko ukorijenjena u evanđeoskom siromaštvu, u odricanju od zemaljskih dobara i užitaka, u iskrenoj bratskoj ljubavi, povezanosti i uzajamnosti. »Apostolska revnost za duše mora neposredno proizlaziti iz poniranja u Božju tajnu i tako se očuvati od svakog izopačenja. Prije nego brat propovjednik posegne za riječju, čitav njegov život mora postati utjelovljena riječ istine. Samo tako će njegovo svjedočanstvo odzvanjati vjerodostojno« (Hilarius Barth, OP).

I dok čovjek čita o tako jasno izraženim idealima i načelima dominikanskoga života, odmah mu pred očima počinje defilirati ona velika povorka slavnih dominikanaca koji su te ideale ostvarili ili bar nastojali ostvariti, sjeća se odmah velikih svetaca Alberta Velikoga, Tome Akvinskoga, Vinka Fererskoga, Antonina, Pija V., sjeća se jednog Lacordairea, GarigouLagrangea ili našeg Hijacinta Boškovića, sjeća se svih onih velikih teologa, koji su znali i vjerovali da se njihova teologija i teološko poučavanje mora pretvoriti u čistu kontemplaciju. U odredbama, što ih je Dominik sastavio sa svojom braćom, stoji da se propovjednici moraju pokazivati kao dostojni redovnici, kao ljudi Evanđelja, koji slijede stope svoga Otkupitelja, koji među sobom i s bližnjima razgovaraju s Bogom ili o Bogu. Ta riječ »s Bogom ili o Bogu« bila je jedna od najomiljenijih svetome Dominiku. Ona najbolje izriče onaj dominikanski ideal: »Contemplata aliis tradere« – ono što je propovjednik sam u promatranju spoznao predavat će i drugima. Bez toga bi njegovo propovijedanje moglo postati prazno i hladno govorenje. Tko želi drugima naviještati, mora sam prije Božju poruku osluškivati.

Budući da, možda, o nijednom drugom svecu iz XIII. stoljeća ne posjedujemo tako bogato pisane povijesne izvore, koji su i vjerodostojni, kao o sv. Dominiku, jasno je da je njegov život moguće svestrano osvijetliti. Učinili su to mnogi životopisci, počevši od Dominikova suvremenika Jordana Saksonca (1185–1237) pa do Lacordairea i kasnijih.

Jordan Saksonac ovako opisuje svetog Dominika: »Posjedovao je savršenu uravnoteženost duše, osim ako bi ga potresla samilost i milosrđe. Njegova je nutarnja radost odsijevala na licu, koje dobrohotnošću i smiješkom odavaše mir srca, a koje se nikad nije dalo zanijeti srdžbom… Tom je radošću s lakoćom privlačio ljubav čitavoga svijeta; on je od prvog pogleda prodro bez muke u volju svima…

Dominik se posvuda riječima i djelima pokazivaše kao čovjek Evanđelja. Preko dana nitko se više od njega nije uključivao u društvo braće ili sudrugova puta, nitko od njega nije bio veseliji. No u noćnim satima nitko od njega nije bio revniji u bdjenju, u molitvi, u prošnjama svake vrste. Njegov se plač otegao do kasno u noć, a radost do ujutro. Dan je posvećivao bližnjemu, noć Bogu, znajući da Bog danju naklonost dijeli, a noću pjesmom ga slave. Suze su mu bile kruh danju i noću. Danju, nadasve za slavljenja svagdašnje mise, noću, kad je u bdjenju prezirom umora nadmašio svu braću.

Dominik je noću običavao ići u crkvu tako često da bi se moglo reći kao da uopće nije imao kreveta za spavanje. Molio je, dakle, noću i ustrajao u bdjenju koliko je samo mogla podnijeti slabost njegova tijela. A kad bi tijelo bilo slomljeno od umora i duh otežao, onda je svladan morao popustiti snu. A bilo bi to samo za časak da je otpočinuo bilo pred oltarom, bilo gdje drugdje, na kamenu, poput patrijarka Jakova; i opet bi se budio u duhu na žarku molitvu.

U veličini je svoje ljubavi primao sve ljude, a kako ih je sve ljubio, bijaše od sviju i ljubljen. On si je učinio osobnim zakonom da se raduje s radosnima, a plače s onima koji plaču, prelijevajući se od dobrote i dajući se posvema, brinući se za bližnjega i suosjećajući s ljudima u nevolji. Jedna druga crta činila ga je draga svima: jednostavnost ponašanja; u njegovim je riječima i djelima nije pojavljivala ni sjenka pretvaranja ili dvoličnosti.

Bio je istinski ljubitelj siromaštva: odijelo mu je bilo posve obično, hrana i piće odmjereni; izbjegavao je sve što je odisalo poslasticom i zadovoljavao se veoma jednostavnim obrocima ne trošeći do vina pomiješana s vodom, držeći u vlasti savršeno svoje tijelo, da zadovoljenje tjelesnim potrebama ne bi naškodilo prodornosti njegova duha…

Braćo moja, zahvalimo našem Otkupitelju što nam je dao takav uzor i takva vođu na putu kojim idemo ovdje na zemlji!«

Poslije generalne skupštine reda g. 1221. Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Već prilično oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu. Smrt mu se sve više približavala. Gledajući joj u oči, rekao je svojoj braći dominikancima da će im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedeće subote bio je pokopan u koru crkve Sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji će ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju.

»Dominikovo djelo, Red propovjednika, naviješta slavu čovjeka koji je u strpljivosti i žrtvi htio ostati povučen iza svoga djela. Njemu je bilo dano da osnuje jedan red na svećeničkoapostolskoj zamisli. Njegova je trajna zasluga ta nova vrsta redovništva koja je za Crkvu bila tako plodonosna, jasno zamišljena i ostvarena. Time je u nekom smislu postao otac svih apostolskih redova i djeluje u svima i dalje. U svoje nastojanje za osobnom savršenoću uvukao je djelovanje za spasenje ljudi. Red što ga je stvorio nije bio vremenski uvjetovan, već rođen iz ljubavi svećeničkog apostolata, pa se okrenuo svim vremenima i prostorima« (Walz).

Pius Parsch uz spomendan sv. Dominika vjernike želi potaknuti da u sebi i drugima bude žar za slušanje propovijedi, ukoliko su propovijedi naviještanje Božje riječi. To je uz proslavu osnivača Reda propovjednika i posve na mjestu. No od njega valja da učimo živjeti po Evanđelju, svjedočiti i propovijedati životom. To je danas više nego ikada ne samo suvremeno već i potrebno. Danas se više vjeruje svjedocima nego propovjednicima. Evanđeosko je svjedočenje najsnažnija, najuvjerljivija i najneodoljivija propovijed. Takvi su propovjednici bili svi sveci, zato su i svojim životom i primjerom uvijek suvremeni, uvijek nam na pouku i pobudu.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 30 ožu 2009 11:36 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 02 tra 2006 21:52
Postovi: 1232
Lokacija: Dubrovnik
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 3 zahvala
Devet načina molitve svetog Dominika

Preveli: Emanuel Jurica Beroš i Fr. Anto Gavrić OP

Devet načina molitve svetog Dominika napisao je nepoznati autor, vjerojatno u Bolonji, negdje između 1260. i 1288. godine. Izvor njegovih informacija bila je sestra Cecilija iz samostana Svete Janjeu Bolonji (koju je u Red primio sveti Dominik), kao i drugi koji su bili u dodiru sa svetim utemeljiteljem Reda. Ovaj vrijedni dokumnet potvrđuje očitu svetost Sveca, pokazujući nešto iz njegova intimnog života i iz njegove velike ljubavi prema Bogu. Rani rukopisi djela bili su popraćeni minijaturnim crtežima različitih položaja, koje je sveti Dominik zauzimao tijekom molitve. One crteže koji se nalaze u španjolskom rukopisu u Vatikanskoj knjižnici, Codex Rossianus 3, radio je vješti minijaturist u prekrasnim još uvijek živim bojama.
Devet načina molitve ponekad su bili tiskani kao dodatak Životu svetog Dominika, kojeg je napisao Theodoric od Apoldija, iako oni ne čine dio te knjige. Razlog tomu može se naći u posjeti njemačkog provincijala Conrada iz Trbensee-a Bolonji 1288. godine, kada je bio u Italiji zbog sudjelovanja na Općem zboru Reda. Tamo je pronašao Devet načina molitve i druge dokumente koji se tiču svetog Dominika, i odnio ih u Njemačku da ih vidi Theodoric, koji je u to vrijeme započinjao raditi na svojoj biografiji o svecu.

Devet načina molitve svetog Dominika

Sveti naučitelji kao što su Augustin, Ambrozije, Grgur, Hilarije, Izidor, Ivan Krizostom, Ivan Damaščanin, Bernard, i drugi sveti grčki i latinski naučitelji, nadugo su raspravljali o molitvi. Oni su je poticali i opisivali, naglašavali njenu nužnost i vrijednost, objašnjavali načine, priprema koja je potrebna, kao i prepreke koje joj stoje na putu. U učenim knjigama, slavni i počašćeni naučitelj, brat Toma Akvinski, i Albert, iz Reda propovjednika, isto kao i William u svojoj raspravi o vrlinama, smatrali su taj oblik molitve zadivljujućim i u cjelini, pobožnim, i lijepim načinom u kojem duša koristi dijelove tijela kako bi se više primakla Bogu. Na ovaj način duša, pokrećući tijelo, i sama se kreće. Ponekad postaje ushićena kao što je bio sveti Pavao, ili je zahvaćena ushitom duha kao prorok David. Sveti Dominik je često molio na ovaj način, i prikladno je nešto reći o tome (o njegovu načinu).
Svakako se zna da su mnogi sveci i Starog i Novog Zavjeta molili ponekad na ovaj način. Takva metoda služi kako bi se rasplamtjela pobožnost naizmjeničnim djelovanjem duše prema tijelu i tijela prema duši. Molitva ove vrste će tjerati svetog Dominika da roni suze, i pojačat će žar njegove volje do takvog stupnja da se njegovi dijelovi tijela neće moći suzdržati od izražavanja njegove pobožnosti određenim znakovima. Kao rezultat, duh molitelja je ponekad bio podignut za vrijeme zaklinjanja, molbi i zahvala.
Slijede, dakle, posebni načini molitve, pored onih vrlo pobožnih i uobičajenih načina, koje je sveti Dominik koristio za vrijeme slavljenja Mise i moljenja psalama. U zboru ili sam na putu, često je viđen uzdignut iz sebe i podignut s Bogom i anđelima.

Prvi način molitve
Prvi način molitve svetog Dominika bio je da se nakloni pred oltarom kao da je Krist, kojeg oltar predstavlja, uistinu i osobno prisutan, a ne samo simbolično. Govorio bi s Juditom: O Gospodine, Bože, molitva poniznih i krotkih Ti je uvijek godila (Judita 9,16). Kroz poniznost su kananske žene i rasipni sin postigli ono što su željeli; a ja, ja nisam dostojan da dođeš pod krov moj (Mt 8,8), i zato sam ponizan pred Tobom, o Gospodine (Ps 118;107).
Na ovaj način naš sveti otac, stojeći uspravno, naklonio bi glavu i ponizno zamislio Krista, Njegovu glavu, usporedio je svoju malenkost s izvrsnošću Kristovom. Tada bi se potpuno predao slavljenju. Braća su naučena to činiti svaki put kada bi prošli ispred raspela kako bi Krist, tako silno ponizan zbog nas, mogao vidjeti nas ponizne pred Njegovim veličanstvom. I zapovjedio je braći da se ponize na ovaj način pred cijelim Presvetim Trojstvom, svaki put kada pjevaju svečano: Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetome. Na ovaj način duboko naginjući glavu, sveti Dominik bi započeo molitvu.

Drugi način molitve
Sveti Dominik je običavao moliti bacajući se ispružen na zemlju, ležeći licem okrenut prema zemlji. Osjećao bi veliko kajanje u svom srcu i prizivao u misli one riječi Evanđelja, govoreći ponekad glasno da se čuje: O, Bože, budi milostiv, meni grešniku (Lk 18,13). S pobožnošću i poštovanjem ponavljao bi Davidov stih: Ja sam onaj koji je griješio, onaj koji je učinio zlo. (2 Kralj 24,17). Tada bi jecao i silno plakao i govorio bi: Nisam vrijedan vidjeti visine nebeske, zbog opačina mojih, jer sam Te razljutio i učinio što je zlo po Tvom sudu. Iz psalma: Deus auribus nostris audivimus, s žarom i pobožno je govorio: Jer naša duša se u prah raspala, trbuh nam se uza zemlju prilijepio! (Ps 43,25). Ovome bi dodao: Moja duša leži u prašini; po riječi svojoj vrati mi život (Ps 118,25).
Želeći naučiti braću da mole s poštovanjem, ponekad bi im rekao: Kad su pobožni kraljevi ušli u boravište, našli su dijete i Mariju, njegovu majku, i kleknuvši slavili su ih. Nema dvojbe da smo i mi pronašli Dobrog Čovjeka s Njegovom Majkom, Njegovom Pomoćnicom. Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Jahvi koji nas stvori (Ps 94,6). Opominjao bi mladiće, i govorio im: Ako ne možete plakati zbog svojih vlastitih grijeha, jer ih nemate, upamtite da ima mnogo grešnika kojima je potrebno milosrđe i milost. Zbog toga su proroci tugovali; a kada ih je Isus vidio, gorko je plakao. Sveti David je također plakao dok je govorio: Vidjeh otpadnike i počeh tugovati (Ps 118,158).

Treći način molitve
Na kraju molitve koja je upravo bila opisana, sveti Dominik bi se podigao sa zemlje i šibao bi se čeličnim lancem, govoreći: Tvoja disciplina me ispravila do kraja (Ps 17,36). Zbog ovoga je Red donio odluku, u spomen na njegov primjer, da sva braća trebaju biti šibana po leđima drvenim šibama, dok se budu klanjala u znak slavljenja dok budu govorili psalam Miserere ili De Profundis, nakon završetka blagdana. Ovo se treba činiti zbog njihovih vlastitih grijeha ili zbog grijeha drugih čiju milostinju primaju i o kojoj ovise. Bez obzira koliko bezgrešan, nitko ne smije biti isključen iz ovog svetog primjera.

Četvrti način molitve
Nakon ovoga sveti Dominik bi ostao ispred oltara ili u kapitulu s pogledom usmjerenim na Raspetoga, gledajući Ga sa savršenom pažnjom. Često bi kleknuo. Nastavio bi ponekad poslije noćne molitve sve do ponoći, dižući se i klečući naizmjenično, kao i apostol sveti Jakov, ili kao gubavac iz Evanđelja koji je govorio na koljenima: Gospodine, ako to želiš, možeš me očistiti (Mt 8,2). Bio je kao sveti Stjepan koji je klečao i prizivao glasno: Ne pripiši im ovoga grijeha (Dj 7,60). Tako se u našega svetoga oca, svetoga Dominika, stvorilo veliko povjerenje u Božje milosrđe prema Njemu, svim grešnicima, i za očuvanje mlađe braće koju je poslao da propovijedaju dušama. Ponekad nije mogao suzdržati glasa, i braća bi ga čula govoriti: K tebi, o Jahve, vapijem, hridino moja, ne ogluši se na mene, da neuslišan ne postanem kao oni koji u grob silaze. (Ps 27,1), kao i slične rečenice iz Svetoga Pisma.
Ponekad bi, pak, govorio u sebi i glas mu se ne bi mogao čuti. Ostao bi na koljenima dugo, ushićen u duhu; ponekad, dok je bio u ovom stanju, po izgledu njegova lica je izgledalo da je njegov um otišao na nebo i uskoro bi odražavao veliku radost dok bi plakao obilnim suzama. Bio je u stanju čežnje i isčekivanja kao žedni čovjek koji je došao do izvora, i kao putnik koji je napokon stigao u domovinu. Tada bi postao zaokupljen i gorljiv, dok bi se žustro kretao, ali s velikim dostojanstvom, sada dižući se, pa zatim klečeći. Bio je tako naučen pokloniti se Bogu na ovaj način, da je za vrijeme putovanja, u gostinjcima nakon naporna puta, ili duž puteva dok su se njegovi drugovi odmarali ili spavali, on bi ponovo kleknuo, što bi bio znak njegova intimnog i osobnog slavljenja Boga. Ovaj način molitve je naučio svoju braću više primjerom, nego riječima.

Peti način molitve
Kada je bio u samostanu, naš sveti otac Dominik bi ponekad ostajao pred oltarom, stojeći uspravno a da se ne pridržava ili nasloni na nešto. Njegove ruke bi često bile pružene naprijed u razini prsiju, te su izgledale kao otvorena knjiga; stajao bi s velikim poštovanjem i pobožnošću kao da čita u samoj Božjoj prisutnosti. Duboko u molitvi, izgledalo je da meditira o riječima Božjim, i činilo se kao da ih sebi ponavlja nježnim glasom. Redovito je molio na ovaj način, jer je to bio način na koji je molio i naš Gospodin, kao što nam govori sveti Luka: … prema svom običaju ušao bi u sinagogu na Sabat i počeo čitati (Lk 4,16). Psalmist nam također govori da se Pinhas ustao i molio, i pokolj je prestao (Ps 105,30).
Ponekad bi sklopio ruke, stisnuvši ih čvrsto pred sobom s očima punih suza i suzdržavao se. Ponekad bi, pak, podigao ruke na ramena kao što svećenik radi za vrijeme Mise. Tada bi izgledalo kao da sluša pažljivo kao da će čuti nešto sa oltara. Ako bi netko vidio njegovu veliku pobožnost dok je stajao uspravan i molio, svakako bi pomislio da oponaša proroka, prvo govoreći s anđelom ili s Bogom samim, zatim da sluša, pa da onda tiho razmišlja o onim stvarima koje su mu bile otkrivene.
Na putu bi se neprimjetno iskrao u vrijeme molitve i, stojeći, podigao bi glavu prema nebu. Tada bi ga se moglo čuti govoriti nježno i s ushićenjem neke nježne riječi iz svog srca i iz bogatstva Svetog Pisma, koje je izvlačio iz vrela Spasitelja. Braća su bila jako dirnuta vidjevši svog oca i Učitelja kako moli na ovaj način. Tako, postajući gorljiviji, bili su poučeni o načinu predane i stalne molitve: Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara, i oči sluškinje u ruke gospodarice … (Ps 122,2).

Šesti način molitve
Naš sveti otac, sveti Dominik, viđen je kako moli uspravan s raširenim rukama i dlanovima u obliku križa. Na ovaj način je molio kada je Bog, na njegovu molbu, vratio život dječaku Napoleonu u sakristiji crkve svetog Siksta u Rimu, i kada je bio podignut sa zemlje kod slavljenja Mise, kao što priča dobra i sveta sestra Cecilija, koja je bila nazočna s mnogo drugih ljudi, i koja ga je vidjela. Bio je kao Ilija koji se prostro i legao na udovičina sina kada ga je vratio u život.
Na sličan način je molio blizu Tuluze kada je izbavio grupu engleskih hodočasnika iz opasnosti utapljanja u rijeci. Naš Gospodin je molio tako dok je visio na križu, to jest, raširenih ruku i s glasnim plačem i suzama … čuli su ga zbog Njegova velikodušnog predanja. (Heb 5,7).
Ni sveti čovjek Dominik nije odlučio moliti na ovaj način, dok ga Bog nije potaknuo i dok nije znao da će nešto veliko i čudnovato izaći kroz snagu njegove molitve. Iako braći nije zabranio moliti na ovaj način, nije ih ni poticao da to rade. Ne znamo što je rekao kada je stajao raširenih ruku i dlanovima u obliku križa i kada je oživio dječaka. Možda su to bile one riječi Ilije: O Gospodine, moj Bože, dopusti da se duša ovog djeteta, preklinjem Te, vrati u njegovo tijelo (3 Kralj 17,21). Sigurno je slijedio prorokov vanjski način u svojim molitvama tom prilikom. Braća i sestre, naime, isto kao i plemići i kardinali, i svi drugi nazočni, bili su zadivljeni ovim neobičnim i zadivljujućim načinom molitve, da nisu uspjeli zapamtiti riječi koje je izgovarao. Nakon toga, nisu se osjećali slobodnim pitati Dominika o ovim stvarima, jer je ovaj sveti i izuzetni čovjek u njima potaknuo veliki osjećaj strahopoštovanja zbog učinjenog čuda.
Na ozbiljan i zreo način, lagano bi izgovorio riječi Psaltira, koje su spominjale ovaj način molitve. Običavao je reći pomno: O Gospodine, Bože, moj Spasitelju: pred tobom plačem i dan i noć, sve do stiha Cio dan plačem Ti, o, Gospodine: Tebi širim ruke (Ps 87,2-10). Tada bi dodao: Počuj, o, Gospodine, moju molitvu, poslušaj moju molbu u istini … Molitvu bi nastavio riječima: Pred Tobom širim svoje ruke … Usliši me brzo, o, Gospodine (Ps 142,1-7).
Ovaj primjer molitve našega oca pomoći će predanim dušama da lakše shvate njegovu revnost i mudrost kod takve molitve. Ovo je istinito bez obzira je li on, radeći tako, želio dirnuti Boga na neki divan način kroz svoju molitvu ili je kroz neki nutarnji poticaj osjetio da će Bog njega potaknuti da traži neku milost za sebe ili za bližnjega. Tada bi zasjao duhovnim Davidovim predosjećajem, Ilijinim nadahnućem, Kristovom milošću i s dubokom pobožnošću.

Sedmi način molitve
Dok je molio često su ga vidjeli da gleda prema nebu kao strijela koja je ispaljena iz napetog luka ravno prema nebu. Stajao bi raširenih ruku iznad glave, sklopljenih ili ponekad lagano razdvojenih, kao da će primiti nešto s neba. Netko bi povjerovao da je primao obilato milosrđe i u svom ushitu duha kao da traži od Boga darove Duha Svetoga za Red kojeg je osnovao.
Izgledalo je da traži za sebe i za svoju braću nešto od nadnaravne radosti, koja se nalazi u življenju blaženstava, moleći da svatko bude uistinu blagoslovljen u krajnjem siromaštvu, u gorkom žaljenju, u okrutnom progonu, u velikoj gladi i žeđi za pravdom, u gorljivoj milosti prema svima. Njegovo zaklinjanje je bilo u tome da njegova djeca nađu užitak u poštivanju zapovijedi i u savršenom provođenju evanđeoskih savjeta. Ushićen, sveti otac je izgledao kao da je ušao u Svetost Svetosti i na Treće nebo. Nakon molitve ove vrste uistinu je izgledao da je prorok, bez obzira da li ispravlja pogreške drugih, ili usmjerava druge, ili propovijeda.
Naš sveti otac nije ostao kod molitve ove vrste dugo, nego je postupno vratio sve svoje sposobnosti. Za to vrijeme je izgledao kao osoba koja dolazi iz velike udaljenosti, ili kao stranac u ovom svijetu, što se lako moglo zaključiti po njegovu držanju i ponašanju. Braća bi tada čula njega kako moli glasno i kako govori kao prorok: Čuj moje zazivanje dok tebi vapijem, dok ruke uzdižem svetomu Hramu tvojem (Ps 27,2).
Svojim riječima i svetim primjerom uvijek je učio braću da mole na ovaj način, često ponavljajući one riječi iz psalma: Sad, blagoslivljajte Jahvu, sve sluge Jahvine što stojite u Domu Jahvinu, u noćnim satima! (Ps 133, 1-3), Prizivljem te Jahve, k meni pohitaj! Slušaj glas moj kojim tebi vapijem! (Ps 140,1-2).

Osmi način molitve
Naš otac, sveti Dominik, imao je još jedan način molitve, lijepi, pobožan i ugađajući, kojeg je prakticirao nakon kanonskih sati i zahvalnosti nakon jela. Tada je bio revan i ispunjen duhom pobožnosti, koju je crpio iz božanskih riječi koje su se pjevale u koru ili u blagovaonici. Naš otac bi se brzo povukao na neko osamljeno mjesto, u svoju sobicu ili negdje drugdje, i sabrao se u Božjoj nazočnosti. Sjedao bi mirno, i nakon znaka križa, počeo čitati iz knjige otvorene pred njim. Njegov duh bi tada bio lagano uzbuđen kao da je čuo našega Gospodina govoriti, kako nam je rečeno u psalmima: Čut ću što će mi Gospodin reći … (Ps 84,9). Kao da raspravlja sa suputnikom, u početku bi bio malo nestrpljiv u svojim mislima i riječima. Sljedećeg trenutka postao bi veliki slušatelj, zatim opet bi izgledalo da se raspravlja i prepire. Izgledao je kao da se smije i jeca u isto vrijeme, i tada bi, pažljivo i predano, gunđao u sebi i tukao se u prsa.
Ako bi neka znatiželjna osoba željela promatrati našeg svetog oca Dominika, pojavio bi mu se kao Mojsije, koji je otišao u pustinju, Horeb, svetu goru Božju, i tamo vidio gorući grm i čuo Gospodina govoriti njemu, kao da se poklonio u Božanskoj nazočnosti. Ovaj sveti običaj našeg oca izgleda, da podsjeća na proročku planinu Gospodinovu utoliko što je brzo prešao gore od čitanja do molitve, od molitve do meditacije, i od meditacije do kontemplacije.
Kada je čitao sam, Dominik je običavao častiti knjigu, pokloniti joj se, i poljubiti je. To je posebno bila istina ako je čitao Evanđelje i dok je čitao riječi koje su izlazile iz Isusovih ustiju. Ponekad bi sakrio lice i pokrio ga pokrivalom, ili bi zario lice u dlanove i pokrio ga kapom. Tada bi jecao, sav ozaren i ispunjen svetim čežnjama. Nakon ovoga, kao da se želio nekome zahvaliti za primljena dobročinstva, s poštovanjem bi podigao glavu i nagnuo je na kratko. Potpuno osvježen, s velikim unutarnjim mirom, tada bi se vratio knjizi.

Deveti način molitve
Naš otac, sveti Dominik, prakticirao je ovaj način molitve kada je putovao iz jedne zemlje u drugu, posebno kada je prolazio kroz neke puste krajeve. Tada je volio prepuštati se meditaciji, odlučujući razmišljati, te bi rekao svom suputniku: Pisano je Vodit ću je (moju nevjestu) u divljinu i govorit ću joj na uho. Odvajajući se od svog suputnika, otišao bi naprijed, ili bi, češće, išao iza njega. Tako povučen, šetao bi i molio; u svojoj meditaciji bio je gorljiv i vatra milosti se rasplamsavala. Dok je molio izgledalo je kao da čisti prašinu, ili tjera dosadne muhe sa svog lica, dok se stalno jačao znakom križa.
Braća su mislila da je za vrijeme ovakve molitve svetac postigao svoje duboko poznavanje Svetoga Pisma, i temeljito razumijevanje božanskih riječi, snagu da proprovijeda tako gorljivo i hrabro, i to intimno poznanstvo sa Duhom Svetim, uz čiju je pomoć spoznao skrivene tajne Božje.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 08 kol 2009 19:56 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 svi 2009 00:08
Postovi: 732
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Čudesa sv. oca Dominika

Blažena Cecilija Rimska

s engleskog preveo i priredio Ivan Armanda

Uvod

Kratki životopis svetog Dominika

Sveti DominikSveti Dominik Guzman rođen je 1171. godine u Caleruegi, u Kastiji, u vrijeme kada su Arapi držali pod svojom upravom više od trećine Pirinejskog poluotoka. Bl. Jordan Saski nam pripovijeda da je njegova majka prije nego ga je začela imala viđenje “da u svom krilu nosi psa koji u gubici nosi plamteću zublju, a zatim, izlazeći iz majčine utrobe, činilo se da će zapaliti sav svijet. Time se predviđalo da će dijete što će ga začeti biti znamenit propovjednik, lajanjem svete pouke probuditi duše u grijesima zaspale, te će po cijelom svijetu rasuti oganj što ga je Gospodin Isus došao donijeti na zemlju.” Kada mu je bilo pet godina, njegovi roditelji, Srećko i bl. Ivanica od Aze, povjerili su ga njegovom ujaku svećeniku na odgoj, no prije toga, njegova je majka imala još jedno viđenje u kojem ga je vidjela da “ima mjesec na čelu, što je jamačno predoznačavalo da će on biti svjetlo narodima”. Dominik je sa svojim ujakom ostao do četrnaeste godine kada odlazi na katedralnu školu u Palenciji gdje kroz narednih desetak godina proučava filozofiju i teologiju. Već tada se očituje njegova velika ljubav prema siromasima, jer je, u vrijeme kada je zavladala velika glad, prodavao svoje skupocjene i vrijedne knjige kako bi nahranio gladni puk kazavši pri tom kako nije mogao učiti iz mrtvih koža dok oko njega živi ljudi umiru od gladi. Mnogi ljudi su, potaknuti ovim njegovim primjerom, pokušali slijediti ga ili barem davati veću milostinju. Glas o njegovoj dobroti i velikodušnosti ubrzo je dopro i do biskupa Osme, Diega, koji je bio prior Zbora regularnih kanonika u Osmi. Dominik je i sam postao članom toga Zbora te njegov potprior.

Sveti Dominik je sada počeo sve više i više vremena provoditi u molitvi i razmatranju, pa je dan i noć provodio u molitvi i u suzama zbog grešnika, siromaha i zbog žalosnih ljudi, čije je nevolje i boli doživljavao kao svoje osobne. Bl. Jordan Saski kaže da katkada dok bi se molio, sv. Dominik se “uslijed jecaja svoga srca nije mogao suzdržati a da njegovi vapaji silovito ne provale van i da se ne čuju.” Često je molio Gospodina i da mu udijeli pravu i djelotvornu ljubav kako bi se sav mogao predati brizi oko pridobivanja i spasenja duša.

Godine 1203. sv. Dominik je na poziv biskupa Diega krenuo s njim na putovanje u Dansku kako bi uglavili vjenčanje sina kralja Alfonsa VIII. Putem se Dominik osvjedočio koliki mah je zauzelo albigenško krivovjerje i veoma se rastužio zbog toga što neuki puk olako prihvaća herezu i odbacuje ispravnu vjeru. I sam gostioničar kod kojeg su prvu noć odsjeli bio je heretik, ali se obratio i odbacio zablude i herezu nakon što je sv. Dominik čitavu noć razgovarao s njim i uvjeravao ga u ispravnost katoličke vjere. Vjerojatno se već ovdje u njemu rađa ideja da osnuje redovničku zajednicu, ali ne učinivši to, kreće s biskupom Diegom u Rim. Tamo se biskup pokušava odreći svoje službe, ali mu papa to ne dozvoljava nego ga šalje, zajedno s Dominikom, u Francusku da se tamo bore protiv krivovjerja.

Biskup i Dominik su se pokorili papi i zaputili se u Francusku gdje su pronašli razočarane misionare zbog poražavajućih rezultata. Biskup je odmah uvidio pogrešku tamošnjih misionara i savjetovao ih da otpuste svoje pratnje te da bosonogi krenu ususret krivovjercima, koji su također provodili strog pokornički život.

Dominik je također gorljivo radio na obraćenju duša, a jedan od Dominikovih i Diegovih najuspješnijih pothvata bilo je obraćenje skupine žena albigenške sljedbe. Nakon što ih je preobratio, sv. Dominik je za njih u Prouilleu osnovao samostan i to je postao prvi samostan Drugoga dominikanskog reda, ali ujedno i prvi samostan Dominikanskog reda uopće. Dominik je bio njihov zakonodavac, otac i duhovni vođa i to po odobrenju biskupa Diega.

Nakon Diegove smrti, Dominik je sam nastavio propovijedati i tako se nekoliko godina borio protiv krivovjeraca sve više i više uviđajući potrebu da osnuje prosjački red koji će se propovijedanjem boriti protiv krivovjeraca. Dominik je ozbiljno razmatrao to pitanje i 1215. godine bio je spreman za osnivanje Reda. Tada ih je tuluški biskup sabrao u bratstvo propovjednika za svoju biskupiju. Odmah i prva braća polažu zavjete, a prvi od njih bio je Petar Seila, ugledni Tulužanin. Petar je darovao novoosnovanom Redu i neke kuće koje je posjedovao, a u najvećoj od njih je nastao prvi samostan u kojeg je sv. Dominik uselio sa svojom braćom.

Sveti Dominik kod Pape

Ubrzo im je biskup ustupio crkvu Sv. Romana u kojoj su se braća okupljala na molitvu. Tako je Red propovjednika dobio biskupsko odobrenje, a za potpunu slobodu i priznanje trebala mu je još i papinska bula odobrenja, koju je izdao papa Honorije III. 22. prosinca 1216. priznajući njome Red propovjednika kao zajednicu regularnih kanonika. Drugom bulom, izdanom 21. siječnja 1217. godine papa Honorije III. odobrava izvorni Dominikov ideal i nacrt Reda te isti Red još jednom potvrđuje oslovljavajući njegove članove kao “Kristove neporažene atlete, naoružane štitom vjere i kacigom spasenja” Papa Honorije III. u drugoj buli također piše: “Gajeći osjećaje prema vama kao posebnim sinovima pod našom zaštitom, mi također tražimo žrtve s vaših usana za naše nakane, tako da ono što ne možemo postići svojim zaslugama zadobijemo vašim molitvama.” Papa Honorije III. izdaje i treću bulu kojom preporučuje braću Reda propovjednika svim nadbiskupima, biskupima i crkvenim prelatima i time daje svoj konačni blagoslov Redu koji je sve do dana današnjega ostao jedinstven pod izvornim imenom Ordo praedicatorum – Red propovjednika.

Kao što već rekoh, Red je osnovan s posebnim ciljem propovijedanja i otkrivanja istine kako bi se suzbila hereza i stoga je papa Grgur IX., kada je, s plemenitim ciljem obrane vjere i obraćenja heretika, ustanovio srednjovjekovnu svetu inkviziciju odmah pozvao dominikance da je vode. Oni, budući da je obrana vjere i obraćenje heretika bilo u skladu sa zvanjem i posebnim poslanjem Reda, odmah na to pristaju i izdvajaju iz Reda braću koja su se sustavno bavila inkvizicijom, no valja napomenuti da ta braća od onoga trenutka od kojeg su bili imenovani inkvizitorima više nisu spadali pod patronat i pod nadzor Reda, niti su podlijegali zakonima svoga Reda. U početku je inkvizicija bila slaba i djelovala je ograničeno, ali je s vremenom dobila veliku važnost i moć, budući da su inkvizitori mogli u bilo kojem trenutku ekskomunicirati bilo koga odgovarajući samo papi i držeći se iznad svjetovnih zakona. Ubrzo je došlo i do javnih ceremonija pogubljenja, a prva takva održana je u Sevilli 1481. od strane prvog inkvizitorskog generala, dominikanca pod imenom Tomaso de Torquemada. Za vrijeme vladavine ovog dominikanca, koji je jedan od najpoznatijih i najzloglasnijih inkvizitora, pogubljeno je oko 2000 ljudi, koji su spaljeni na lomači. 1486. dvojica dominikanaca (Henricus Kramer i Jakob Sprenge) objavljuju Malleus Maleficarum (malj protiv vještica). U toj se knjizi daju instrukcije za provođenje metoda pomoću kojih se na svjetlo iz vještica istjeruje istina. Mogli bismo izdvojiti još neke dominikance koji su se istaknuli u inkviziciji poput Bernarda Guia i Monete iz Cremone, ali ipak valja kazati da dominikanci nisu bili jedini inkvizitori, nego su i druge redovničke zajednice podjednako sudjelovale u ovom nečasnom poslu. Najpoznatije žrtve srednjovjekovne inkvizicije bili su viteški red templara, sv. Ivana Arška i dominikanac Jeronim Savonarola s još dva svoja druga. Dominikanci su sudjelovali u prvom spomenutom procesu, nerado surađivali u drugom i na koncu su u trećem i sami postali žrtve svete inkvizicije.

Red propovjednika je iz dana u dan napredovao i povećavao se, a njegov utemeljitelj je razaslao svoje duhovne sinove po najboljim ondašnjim sveučilištima kako bi proučavali ponajprije Sveto pismo i tako se bolje pripremili za borbu protiv heretika, koji su veoma dobro poznavali Sveto pismo pa im se stoga narod olako priklanjao. Tako je proučavanje istine postao jedan od glavnih zadataka novoosnovanog Reda, a riječ veritas postala je geslom Reda propovjednika. Habit kojega su onda i kojega i danas nose dominikanci sastavljen je od široke bijele haljine s kukuljicom te kapucom također bijele boje, a preko toga oblače i crni ogrtač. To je u vrijeme sv. Dominika bila odjeća koju su nosili španjolski seljaci. Bl. Rajmund iz Kapue o dominikanskoj odjeći u Životu sv. Katarine Sijenske kaže da “bjelina ima biti odraz nedužnosti, a crnina skromnosti”. Također kaže i slijedeće o crno – bijeloj odjeći Reda propovjednika: “Muževi i žene, članovi udruženja, bez obzira kakva su kroja bila njihova odijela i haljine, morali su imati oznake crno bijele boje. To je imao biti vanjski znak nevinosti i poniznosti.”

Papa HonorijeSveti Dominik je nastavio požrtvovno raditi na spasenju i obraćenju duša i na širenju svoga Reda, kako muške tako i ženske grane Reda. Značajno je to što je sv. Dominik najprije ustanovio žensku granu Reda i tek onda mušku granu Reda, a to je učinio kako bi sestre Reda propovjednika svojim molitvama i žrtvama zazivale Božji blagoslov na braću Reda propovjednika.

Sv. otac Dominik je preminuo 1221. godine u pedesetoj godini okrijepljen svetim sakramentima u svojoj samostanskoj sobici uz nazočnost mnoge svoje braće, kojima je posljednjim svojim uzdasima uputio riječi utjehe i zatim se preselio u bolji život, kojega je zaslužio svojim životom na ovome svijetu. Bl. Jordan Saski, opisujući posljednje Dominikove trenutke na zemlji kaže: “Okupio je oko svoje postelje dvanaestoricu najuglednije braće, te ih je stao poticati da budu gorljivi, da šire Red i da budu ustrajni u svetosti života.” Bl. Jordan nastavlja: “Također je prije svoje smrti u povjerenju rekao braći da će im mrtav biti korisniji nego za života.” “Bolest se sve više pogoršavala tako da je na kraju trpio istodobno od vrućice i krvavog proljeva. Konačno se pobožna duša oslobodila od tijela i krenula Gospodinu, koji je bijaše stvorio, zamijenivši ovo tužno prebivalište s trajnom utjehom nebeskog prebivališta.” U trenutku Dominikove smrti brat Gvala je u Bresciji imao viđenje kako Dominik ulazi u nebesa preko ljestvi koje su držali Blažena Djevica i njezin Sin. Dominikov pokop, na kojem su se dogodila brojna čudesa, obavio je biskup Ostije, kasniji papa Grgur IX., koji je 13. lipnja 1234. u Rieti kanonizirao sv. Dominika. Tako je svoj ovozemni život završio utemeljitelj Reda propovjednika za kojeg bl. Jordan kaže: “Cjelovitu je ljepotu svog djevičanstva sačuvao za Gospodina, koji ljubi što je netaknuto.”

Kada je sveti otac utemeljitelj umro u pedesetoj godini, za sobom je ostavio 60 samostana, a tridesetak godina nakon njegovog blaženog preminuća Red propovjednika je brojao oko sedam tisuća članova. Već 1303. godine brojka se popela na deset tisuća članova raspoređenih u 600 samostana. Prema statistici iz 1995 godine, Red je brojao 6866 braće (među njih ubrajam i 35 biskupa koji potječu iz Reda) u 628 samostana, 4186 koludrica (klauzurnih sestara dominikanki) u 242 samostana i 34050 sestara organiziranih u 158 kongregacija. U Hrvatsku dominikanci dolaze dosta rano, samo četiri godine nakon smrti sv. Dominika (Dubrovnik, 1225.), a sestre dominikanke na ovim prostorima djeluju od 1241. godine. Danas na našem prostoru postoji jedna provincija braće dominikanaca koja broji osamdesetak redovnika u 12 samostana i jedna kongregacija časnih sestara dominikanki s oko 140 doživotno zavjetovanih sestara koje žive i rade u dvadesetak zajednica.

Smrt svetog Dominika

Kako bi čitatelju približio lik sv. oca utemeljitelja ispričati ću još nekoliko interesantnih događaja iz njegovog svetog života.

Jednom zgodom su krivovjerci upitali sv. Dominika što bi učinio kada bi ga oni uhvatili i odlučili ubiti, a on im je odgovorio: “Molio bih vas da mi ne zadate odmah smrtne rane, nego da mi potpunim odsijecanjem udova produžite mučeništvo. Zatim, pošto mi stavite pred oči dijelove udova, da mi izvadite oči te mi trup ostavite da grezne u krvi. Ili da me potpuno dokrajčite, da bih tako produljivanjem mučeništva stekao sjajniji vijenac.” Ovakav odgovor je zbunio krivovjerce te mu više nisu postavljali zasjede misleći da će mu učiniti uslugu ako ga ubiju. Drugom je pak zgodom odlučio prodati sebe kako bi od krivovjeraca otkupio jednog čovjeka, ali Božje providnost se pobrinula za slobodu onog čovjeka, kojeg je svetac htio otkupiti pošto proda sebe.

Jednom je zgodom Dominik putovao sa svojom braćom i putem su se našli u strašnoj oluji. Tada je Dominik znakom križa otjerao kišu od sebe i od svojih učenika tako da su oni ispred sebe vidjeli da kiša pada “ali ni jedna se kap nije dotakla skuta njihovih haljina.”

Još je mnoga čudesa Gospodin učinio po zagovoru i po zaslugama sv. Dominika o kojima svjedoči i prijevod Čudesa što ih je ispričala bl. Cecilija, ali bl. Jordan kaže: “Uostalom, bilo je nešto što je sjajnije i veličanstvenije od čudesa. Isticao se je takvom čestitošću života …Gdje god se nalazio, bilo na putu s prijateljima, bilo u kući s domaćinom i ostalim članovima obitelji, ili među velikašima, knezovima i crkvenim dostojanstvenicima, uvijek su mu dolazile riječi koje su izgrađivale, te je u obilju navodio primjere što su privlačili duše …Svagdje se je riječju i djelom iskazivao kao evanđeoski muž. … Dan je darivao bližnjima, a noć Bogu, svjestan da Gospodin danju svoju naklonost dijeli, a noću se pjesmom Boga slavi.” “Bio je istinski ljubitelj siromaštva pa se odijevao u priproste haljine. Također je u hrani i piću bio vrlo umjeren, kloneći se poslastica, zadovoljan jednostavnom hranom, čvrsto držeći u rukama vlast nad svojim tijelom,…”

Bl. Jordan izričući pohvalu sv. Dominiku kaže slijedeće riječi:

“Tko bi bio sposoban nasljedovati krepost ovog čovjeka? Možemo mu se diviti i prema njegovu uzoru prosuđivati mlitavost našeg vremena. No, moći ono što je on mogao ne može ljudska snaga, nego osobita milost, osim ako se dobrota Božja smiluje i možda udostoji koga nadariti za tako visok stupanj kreposti. Ali, tko je za to prikladan? Ipak, braćo, nasljedujmo, koliko možemo, očeve stope, a ujedno i zahvaljujmo Otkupitelju što je svojim slugama na ovom putu kojim hodimo dao takvog vođu i koji nas je po njemu preporodio za svjetlo ovoga načina života.”

ima toga još puno pa ću staviti link
http://www.veritas.com.hr/duhovnost/cud ... minika.php


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 08 kol 2009 21:14 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 kol 2010 21:39 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
8. kolovoz

Sveti Dominik (oko 1175–1221)

Poznati suvremeni teolog Ladislav Boros u svojoj knjizi Otvorenost duha, kad piše o susretima s raznim velikim ličnostima ljudske i kršćanske povijesti, govoreći o različitosti redova u Crkvi, o dominikancima kaže ovo: »Dominikanci su u jednom povijesnom trenutku kršćansku zajednicu spasili od opasnosti neobuzdanosti duha. U XII. i XIII. stoljeću posredstvom Arapa prodro je na Zapad aristotelizam. Jedna je skupina mislilaca Arape gotovo slijepo slijedila sve do upadanja u zablude. U tu su se borbu zaplitala pitanja od najvećega religioznoga i ćudorednoga značenja: tvrdnje o Božjoj naravi, o njezinu odnosu prema svijetu, o Providnosti. Iznosile su se tvrdnje o čovjeku i duhovnoj duši, koje su se protivile crkvenome nauku. U isto se vrijeme rušila augustinskoplatonska slika o svijetu kakvu je imala starina i srednji vijek. Na Zapad se sručila duhovna kriza nečuvenih razmjera.

I tada su dominikanci izvršili veliki čin duhovne slobode. Oni su ozloglašeni aristotelizam preoblikovali, iznutra premislili i udomaćili ga u Crkvi. To se zbilo time što su, moleći se, uputili se u opasnost novoga načina mišljenja, njegove učinke odmah prihvatili i samo ono što je jasno, bistro i kršćanska oblikovano drugima predavali. Time su stvorili novi duh Zapada, koji još i danas živi. I što je još više: stvorili su stav duhovne otvorenosti. Oni su bili značajan, silno velik odgovor Duha Svetoga povijesti…«

Osnivač je toga velikoga i u povijesti Crkve značajnoga reda, koji se službeno zove Red propovjednika, sv. Dominik, svetac što ga danas slavimo. Rodio se oko g. 1175. u kastilijskom selu Caleruega, biskupije Osma, u pokrajini Burgos. Prvu je izobrazbu primio od svog rođaka arhiprezbitera, a zatim je pohađao u ono vrijeme glasovitu školu u Palenciji. Svršivši redoviti tečaj filozofije, studirao je kroz četiri godine teologiju. Već tada se odlikovao u vrlinama koje će za njega biti značajne za cijeli život: ljubav prema siromaštvu i samilost prema siromasima. Za njih je u vrijeme gladi osnovao neke vrste svratište, pa kad mu je nedostajalo novca za uzdržavanje prodao je i svoje dragocjene kodekse. Taj je čin ovako opravdao: »Zar ću ja nad mrtvim kožama studirati, dok vani na ulici moja subraća ljudi pogibaju od gladi?«

Tu je vrlinu samilosti prema siromasima Dominik naučio od svoje majke Ivane, koja se zdušno brinula za siromahe svoga sela. Dominik je u međuvremenu postao kanonik katedralnoga kaptola u Osmi. Nalazeći se na putovanju kroz južnu Francusku, jedna druga, još veća nevolja zgrabila ga je za srce. I odluči se iz tišine svoga gotovo kontemplativnog života stupiti na bojno polje, na kojem se vodila duhovna borba između raznih naučavanja. Njihovi su nosioci bili katari, koji su u materijalnim stvorovima gledali izrod zloga boga ili zloduha, dok su Crkvu zbog lošeg života mnogih njezinih službenika mrzili kao skrovište sotone. Pa budući da su ti katari raznih boja – kao albigenzi i valdenzi – provodili izvanredan, upravo fanatičan religiozan život, jasno je da je to djelovalo na srca jednostavnih ljudi koji nisu bili dosta sposobni uočiti krivi teološki nauk što se iza svega toga krila.

Nova krivovjerna naučavanja stadoše se silno širiti pa zaprijetiše jedinstvu i postojanju Katoličke crkve, i to ne samo u južnoj Francuskoj, već i u sjevernoj Italiji, Porajnju i Podunavlju: posvuda gdje je građanski život postojao sve više svjestan svoje ekonomske i kulturne moći. I dok je Zapad na tu krizu i napetost nastojao odgovoriti krvavim križarskim ratovima protiv albigenza i valdenza – da zlo suzbije silom – Dominik je sa skupinom istomišljenika stupio također u borbu, ali posve drukčije i sretnije naravi, borbu propovijedanja, naviještanja, dokazivanja. Snažni, dobro obrazloženi i utemeljeni dokazi iznašani u propovijedima i javnim raspravama tjerali su krivovjerce u škripac, mnogi se od njih vratiše pravoj vjeri. Dominik je osnovao zajednicu duhovnih boraca – red propovjednika – koji će studijem i propovijedima izlagati istine katoličke vjere i braniti je protiv svih napadaja i prigovora tadašnjih heretika.

Dominik je dobro znao da za obranu istine nije dostatno samo dobro i sigurno poznavanje teologije, već da je potreban i primjeran apostolski život i zato je odlučio novim redom, što ga je osnovao, ostvariti apostolsko življenje svojih redovnika, braće propovjednika. Svetac je znao da više od učenosti i od propovijedanja riječima i dokazima djeluje svjedočenje i propovijedanje primjerom života. I zato nije želio osnovati samo neko udruženje učenih profesora i teologa, još manje klub za diskusiju, već redovničku zajednicu u kojoj će se živjeti prema idealima evanđeoskih savjeta, koja će se »potpuno posvetiti molitvi i službi propovijedanja« (Dj 6,4). Zajednica će novoga reda biti duboko ukorijenjena u evanđeoskom siromaštvu, u odricanju od zemaljskih dobara i užitaka, u iskrenoj bratskoj ljubavi, povezanosti i uzajamnosti. »Apostolska revnost za duše mora neposredno proizlaziti iz poniranja u Božju tajnu i tako se očuvati od svakog izopačenja. Prije nego brat propovjednik posegne za riječju, čitav njegov život mora postati utjelovljena riječ istine. Samo tako će njegovo svjedočanstvo odzvanjati vjerodostojno« (Hilarius Barth, OP).

I dok čovjek čita o tako jasno izraženim idealima i načelima dominikanskoga života, odmah mu pred očima počinje defilirati ona velika povorka slavnih dominikanaca koji su te ideale ostvarili ili bar nastojali ostvariti, sjeća se odmah velikih svetaca Alberta Velikoga, Tome Akvinskoga, Vinka Fererskoga, Antonina, Pija V., sjeća se jednog Lacordairea, GarigouLagrangea ili našeg Hijacinta Boškovića, sjeća se svih onih velikih teologa, koji su znali i vjerovali da se njihova teologija i teološko poučavanje mora pretvoriti u čistu kontemplaciju. U odredbama, što ih je Dominik sastavio sa svojom braćom, stoji da se propovjednici moraju pokazivati kao dostojni redovnici, kao ljudi Evanđelja, koji slijede stope svoga Otkupitelja, koji među sobom i s bližnjima razgovaraju s Bogom ili o Bogu. Ta riječ »s Bogom ili o Bogu« bila je jedna od najomiljenijih svetome Dominiku. Ona najbolje izriče onaj dominikanski ideal: »Contemplata aliis tradere« – ono što je propovjednik sam u promatranju spoznao predavat će i drugima. Bez toga bi njegovo propovijedanje moglo postati prazno i hladno govorenje. Tko želi drugima naviještati, mora sam prije Božju poruku osluškivati.

Budući da, možda, o nijednom drugom svecu iz XIII. stoljeća ne posjedujemo tako bogato pisane povijesne izvore, koji su i vjerodostojni, kao o sv. Dominiku, jasno je da je njegov život moguće svestrano osvijetliti. Učinili su to mnogi životopisci, počevši od Dominikova suvremenika Jordana Saksonca (1185–1237) pa do Lacordairea i kasnijih.

Jordan Saksonac ovako opisuje svetog Dominika: »Posjedovao je savršenu uravnoteženost duše, osim ako bi ga potresla samilost i milosrđe. Njegova je nutarnja radost odsijevala na licu, koje dobrohotnošću i smiješkom odavaše mir srca, a koje se nikad nije dalo zanijeti srdžbom… Tom je radošću s lakoćom privlačio ljubav čitavoga svijeta; on je od prvog pogleda prodro bez muke u volju svima…

Dominik se posvuda riječima i djelima pokazivaše kao čovjek Evanđelja. Preko dana nitko se više od njega nije uključivao u društvo braće ili sudrugova puta, nitko od njega nije bio veseliji. No u noćnim satima nitko od njega nije bio revniji u bdjenju, u molitvi, u prošnjama svake vrste. Njegov se plač otegao do kasno u noć, a radost do ujutro. Dan je posvećivao bližnjemu, noć Bogu, znajući da Bog danju naklonost dijeli, a noću pjesmom ga slave. Suze su mu bile kruh danju i noću. Danju, nadasve za slavljenja svagdašnje mise, noću, kad je u bdjenju prezirom umora nadmašio svu braću.

Dominik je noću običavao ići u crkvu tako često da bi se moglo reći kao da uopće nije imao kreveta za spavanje. Molio je, dakle, noću i ustrajao u bdjenju koliko je samo mogla podnijeti slabost njegova tijela. A kad bi tijelo bilo slomljeno od umora i duh otežao, onda je svladan morao popustiti snu. A bilo bi to samo za časak da je otpočinuo bilo pred oltarom, bilo gdje drugdje, na kamenu, poput patrijarka Jakova; i opet bi se budio u duhu na žarku molitvu.

U veličini je svoje ljubavi primao sve ljude, a kako ih je sve ljubio, bijaše od sviju i ljubljen. On si je učinio osobnim zakonom da se raduje s radosnima, a plače s onima koji plaču, prelijevajući se od dobrote i dajući se posvema, brinući se za bližnjega i suosjećajući s ljudima u nevolji. Jedna druga crta činila ga je draga svima: jednostavnost ponašanja; u njegovim je riječima i djelima nije pojavljivala ni sjenka pretvaranja ili dvoličnosti.

Bio je istinski ljubitelj siromaštva: odijelo mu je bilo posve obično, hrana i piće odmjereni; izbjegavao je sve što je odisalo poslasticom i zadovoljavao se veoma jednostavnim obrocima ne trošeći do vina pomiješana s vodom, držeći u vlasti savršeno svoje tijelo, da zadovoljenje tjelesnim potrebama ne bi naškodilo prodornosti njegova duha…

Braćo moja, zahvalimo našem Otkupitelju što nam je dao takav uzor i takva vođu na putu kojim idemo ovdje na zemlji!«

Poslije generalne skupštine reda g. 1221. Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Već prilično oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu. Smrt mu se sve više približavala. Gledajući joj u oči, rekao je svojoj braći dominikancima da će im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedeće subote bio je pokopan u koru crkve Sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji će ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju.

»Dominikovo djelo, Red propovjednika, naviješta slavu čovjeka koji je u strpljivosti i žrtvi htio ostati povučen iza svoga djela. Njemu je bilo dano da osnuje jedan red na svećeničkoapostolskoj zamisli. Njegova je trajna zasluga ta nova vrsta redovništva koja je za Crkvu bila tako plodonosna, jasno zamišljena i ostvarena. Time je u nekom smislu postao otac svih apostolskih redova i djeluje u svima i dalje. U svoje nastojanje za osobnom savršenoću uvukao je djelovanje za spasenje ljudi. Red što ga je stvorio nije bio vremenski uvjetovan, već rođen iz ljubavi svećeničkog apostolata, pa se okrenuo svim vremenima i prostorima« (Walz).

Pius Parsch uz spomendan sv. Dominika vjernike želi potaknuti da u sebi i drugima bude žar za slušanje propovijedi, ukoliko su propovijedi naviještanje Božje riječi. To je uz proslavu osnivača Reda propovjednika i posve na mjestu. No od njega valja da učimo živjeti po Evanđelju, svjedočiti i propovijedati životom. To je danas više nego ikada ne samo suvremeno već i potrebno. Danas se više vjeruje svjedocima nego propovjednicima. Evanđeosko je svjedočenje najsnažnija, najuvjerljivija i najneodoljivija propovijed. Takvi su propovjednici bili svi sveci, zato su i svojim životom i primjerom uvijek suvremeni, uvijek nam na pouku i pobudu.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 08 kol 2011 09:54 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2003
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Današnji sveti zaštitnik je Sveti Dominik; :)

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 08 kol 2016 14:07 
Odsutan
Moderator
Moderator

Pridružen: 09 lis 2013 19:27
Postovi: 828
Lokacija: Požeška biskupija
Podijelio: 358 zahvala
Zahvaljeno je: 292 zahvala
Sveti Dominik

Utemeljitelj dominikanaca ili Reda propovjednika.

Danas je sv. Dominik, utemeljitelj Reda propovjednika, ili kako se po njemu zovu, reda dominikanaca.
Rođen je oko 1175. godine u španjolskoj pokrajini Burgos.
Nakon što ga je poučavao njegov rodak svećenik,
nastavio je studij filozofije i teologije te je zaređen za svećenika.

Odlikovao se ljubavlju prema siromasima, u čemu ga je poučila i svjedočila njegova majka Ivana.
Stoga ne čudi da je Dominik, da bi mogao pomoći siromasima, prodao svoje vrijedne kodekse.
Kad su ga upozorili na to, rekao je: 'Zar ću ja studirati nad mrtvim kožama
dok vani na ulici moja subraća pogibaju od gladi?'

Doskora je postao kanonik katedralnog kaptola u Osmi.
Kad je putovao kroz južnu Francusku, susreo se s rak ranom tadašnje Crkve – propovijedanjem
i naučavanjem katara koji su, kao albigenzi i valdenzi, provodili izvanredan, upravo fanatičan način života.
Time su osvajali nepoučene ljude, jer je u njihovom strogom, gotovo asketskom,
načinu života teško bilo prepoznati zabludu u teološkom smislu.

Stoga je Dominik uvidio da treba izaći iz svoga gotovo kontemplativnog načina života
i dati se u propovijedanje i naučavanje. Odmah mu je bilo jasno da
za takvo poučavanje neće biti dovoljno samo izvrsno poznavanje teologije, nego i uzoran apostolski život.
Papa Inocent III., kojega je Dominik obavijestio o katarima, zadužio ga je da suzbije tu herezu.

Dominik je 1215. godine došao u Rim i zatražio odobrenje za redovničku zajednicu koju je utemeljio.
Bio je to prosjački red poput franjevaca, ali sa svrhom da propovijedanjem spašava narod od zabluda.
Ljudi su ih doskora zavoljeli i prihvatili, pa su imali velikoga uspjeha u propovijedanju.
Posljednje godine života Dominik je proveo u Bolognji, gdje je i umro 6. kolovoza 1221. godine.
Pokopan je u crkvi sv. Nikole. Svetim ga je već u srpnju 1234. godine proglasio papa Grgur IX.

Izvor;HKR



Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 7 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 8 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr