www.tebe-trazim.com

13. kolovoz

Sveti Poncijan i Hipolit, mučenici

Vremenski ovi mučenici idu u III. stoljeće, kad su u Rimskom Carstvu protiv kršćana bjesnili strašni progoni. I oni su bili žrtve tih progona. Poncijan je došao kao rimski biskup na čelo Crkve nakon Urbana I., a bilo je to g. 230. Vladao je samo 5 godina. Nakon kratke vladavine morao je ustuknuti pred rimskom državnom silom. Kad je, naime, g. 235. na carsko prijestolje stupio car Maksim Tračanin, prvi barbarin na rimskom prijestolju, prekinuo je s miroljubivom politikom svoga prethodnika prema kršćanima i počeo kršćane progoniti, uvrstivši se tako u red velikih progonitelja.

Maksim Tračanin u dobro smišljenim mjerama okomio se u prvom redu na voditelje kršćanskih zajednica: biskupe, svećenike i đakone. Kršćanstvo je htio lupiti po glavi i tako ga obezglaviti. Tako je pao pod njegov udar i rimski biskup Poncijan. On nije bio odmah ubijen, već uhvaćen i odveden u progonstvo na otok Sardiniju, koju su tada nazivali »insula nociva« – ne samo škodljiv, već i smrtonosan otok. Prognani se Papa 28. rujna 235. odrekao biskupske službe da bi rimskoj zajednici omogućio izbor novoga pastira i tako osujetio plan progonitelja. Taj dan je u povijesti papinstva prvi sigurno zajamčeni datum po godini, mjesecu i danu.

Rimski biskup i papa Poncijan, izložen bijedi, oskudici, nevoljama, preminu u progonstvu. »Insula nociva« kazuje barem nešto od svega onoga što je na tom otoku morao pretrpjeti. Njegov nasljednik papa Fabijan (236–250) iz poštovanja prema njemu dao mu je tijelo prenijeti u Rim i sahraniti u Kalistovim katakombama. Već sam taj pothvat – u tadašnjim prilikama sa Sardinije prenositi mučenikovo tijelo – kazuje koliko su ga cijenili i kao rimskog biskupa, pročelnika opće Crkve i svjedoka za vjeru.

Sveti Poncijan – kao uostalom i svi sveci – založio se u životu posvema. Georges Bernanos nama koji nismo sveci lijepo kaže: »Znate da se većina od nas u životu zalaže samo djelomično, malim dijelom, smiješno malim dijelom svoga bića kao škrti bogataši…« Zbog toga je dobro da se ugledamo u svece kao što su se oni ugledali u Krista i za Božje kraljevstvo založili cijelo svoje biće.

Crkva danas sa svetim Poncijanom slavi i svetog Hipolita, mučenika. On je kao svećenik bio skupa s njime prognan na Sardiniju te ondje umro. Bio je poznati rimski teolog, protivnik pape Kalista. Od teološkog i pastoralnog protivnika postao je i protubiskup; u takvom je stavu ustrajao sve do pape Poncijana, a kad je skupa s njim prognan na Sardiniju, trpeći iste muke kao i on, pružio mu je ruku pomirnicu i tako ih mučenička smrt ujedini. Hipolitovo je tijelo sahranjeno u katakombama na Tiburtinskoj cesti. Oba se ova svjedoka vjere u rimskoj Crkvi već od IV. stoljeća štuju kao mučenici. Njihov je spomendan i nakon zadnje reforme zadržan u Kalendaru cijele Crkve i to na današnji dan.

Marko iz Aviana, časni Božji sluga

(1631–1699)

Jedan od velikih likova crkvenoga života u XVII. stoljeću uz bl. Inocenta XI. bio je i kapucin otac Marko iz Aviana. On se rodio 17. studenoga 1631. u Avianu kod Udina od uglednih roditelja Marka Cristoforija i Ruže Zanoni. Na krštenju je dobio dva imena: Karlo i Dominik. Prvu izobrazbu dao mu je mjesni učitelj, a onda ga roditelji poslaše u isusovački kolegij u Goricu. Dječak je bio nešto plašljiva značaja, no ipak bujne i razvijene mašte pa je mnogo maštao o svojoj budućnosti.

Jednog je dana, vraćajući se sa šetnje, pobjegao iz kolegija u želji da bi pošao k Turcima i obraćao ih na kršćanstvo. Bila je to smiona pustolovina koja je, na sreću, dobro završila. Nakon dva dana hoda Karlo Dominik je stigao u Kopar te mrtav od umora pokucao na vrata kapucinskoga samostana. Odmorivši se i došavši k sebi, zamolio je da bude primljen u red. Kapucini su ga primili i mladi je redovnički pripravnik 21. studenoga 1648. u novicijatu u Coneglianu obukao kapucinski habit promijenivši krsno u redovničko ime Marko.

Stupivši u kapucine, morao je biti spreman da bude samo brat pomoćnik, dakle, ne svećenik. Poglavari su ispočetka mislili da ga ne pripuste studiju. Međutim je svojom dalekovidnošću budući kapucinski general reda otac Fortunat iz Cadora uočio u Marku neke osobine koje bi se lijepo mogle razviti i tako mu otvorio ne samo svijet kulture i naobrazbe, već i njegovu buduću pastoralnu karijeru. Studij Marku nije bio baš lagan, no ipak ga je sretno završio i tako se osposobio za svećeničko ređenje koje primi 18. rujna 1655. Mladi je svećenik ne bez straha počeo propovijedati Božju riječ.

Poglavari su i subraća otkrili u njemu i sposobnosti za upravu pa ga g. 1670. postaviše za gvardijana samostana u Bellunu, a dvije godine kasnije u Oderzu. Marko je čeznuo za molitvom i samoćom pa mu je poglavarska služba bila veoma teška. Molio je stoga da ga oslobode odgovornosti za subraću. Molba mu je uslišana i bi premješten u Padovu. Ondje iz poslušnosti morade održati jedan panegirik – svečanu propovijed, po kojoj iziđe na glas i od tog je časa njegov život zadobio posve novi ritam koji će ga bacati po putovima Europe, u crkveni i politički život kontinenta.

Otac Marko postade velik propovjednik pokore, a glas se o njemu i kao čudotvorcu sve više širio. Stupio je u dodir s mnogim odličnim i utjecajnim ličnostima svoga vremena. Bio je veoma revan, no neki njegovu revnost smatrahu fanatizmom. Dopustivši da je koji put i dao povoda za takve sudove, valja ipak priznati da je kao svećenik i redovnik provodio život oštre pokore i duboke pobožnosti. U svemu se nastojao voditi nadnaravnim motivima. Vrlo mnogo se zalagao za siromahe i bolesnike, očitujući tako pravu kršćansku čovjekoljubivost.

Markova se djelatnost brzo proširila izvan granica Italije. Tako je već g. 1680. poduzeo svoje prvo veliko apostolsko putovanje obišavši Tirol, Bavarsku, Salzburg i neke druge austrijske gradove. U Linzu se sastao s austrijskim carem. S njime se zadržao 15 dana i tako započe svojevrsno prijateljstvo između cara Leopolda I. i oca Marka. Skromni je kapucin imao priličan utjecaj na carevu politiku. Car Leopold I. vladao je 46 godina i bio veoma složen značaj. U ocu je Marku našao pouzdanika i savjetnika i s njim bio u stalnoj pismenoj vezi. Ta je pisma o. Klopp g. 1888. objavio u Grazu. Ona osvjetljuju mnoge tadašnje događaje.

Vrativši se u Veneciju, naredne je godine otac Marko poduzeo novo veliko putovanje u Flandriju, a preko Francuske. Luj XIV. nije mu dopustio da prođe kroz Pariz. Bili su tu opet po srijedi sitni politički motivi. Obavivši svoje poslanje u Flandriji, otac Marko se preko Njemačke i Švicarske vratio u Italiju, no opet samo za kratko vrijeme. Papa ga je na molbu španjolskoga kralja poslao u Španjolsku.

Događaji vremena Marka su doveli u Beč, gdje ga je čekao drugi veliki zadatak: priprema na borbu protiv Turaka, koji su sve više nadirali u srce Europe. Otac Marko je svojom revnošću i rječitošću, a na preporuku Inocenta XI., uklonio razne nesuglasice te potaknuo poljskoga kralja Jana Sobieskoga da pritekne u pomoć Beču, koji su opsjedali Turci. Sjajna pobjeda kod Beča g. 1683. bila je i njegovo djelo. Na dan bitke 12. rujna rano ujutro otac je Marko služio misu na Kahlenbergu, kojoj je prisustvovao pobožni kralj Jan Sobieski i kod nje se pričestio. A onda je sa svojom vojskom krenuo na Turke te spasio Beč i Europu. Kapela Sobieskoga na Kahlenbergu trajan je spomenik na taj znameniti događaj: freskoslika prikazuje oca Marka i kralja kod mise uoči velike bitke. Pišući Inocentu XI. o ishodu bitke kod Beča, otac Marko je zahvalno priznao da se oslobođenje grada zbilo »po čudu«.

Otac je Marko nastojao da se od turskoga jarma oslobode i drugi gradovi: Budim, Mohač, Beograd. G. 1689. u Srijemskim je Karlovcima između Turske i Austrije potpisan mir. Da su kršćani među sobom bili složniji i nesebičniji, moglo se i daleko više postići, ali interesi pojedinih zemalja išli su na korist protivniku. Nakon turskih ratova otac se Marko mogao više posvetiti pastoralnom radu: propovijedanju, ispovijedanju, mirenju zavađenih.

Pred konac XVII. stoljeća pošao je u Beč na svoje posljednje zemaljsko putovanje. Jedva je već išao rekavši: »Ne mogu više, no Papa mi zapovijeda da idem.« Bio je bolestan od tumora koji ga je sve više ništio. Na blagdan Sv. Jakova legao je u krevet da se više ne digne. Umro je u carevoj prisutnosti 13. kolovoza 1699. Beč mu je – sjećajući se njegovih velikih zasluga u obrani od Turaka – priredio svečan pogreb. Pokopan je u kripti kapucina, gdje se nalaze i grobovi austrijskih careva. Pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim, ali još nije okrunjen uspjehom.

Od pismene ostavštine oca Marka valja spomenuti nekoliko asketskomističnih raspravica, koje pod naslovom Čini kajanja i ljubavi, skupa s kratkim životopisom časnoga Božjega sluge g. 1896. izdade M. Héyret. Iako otac Marko iz Aviana ne bijaše neki naročito originalan mislilac i pisac, za njegove se spise može reći slično što reče kardinal Garrone za spise svete Katarine Sienske: »Ona nije stvorila sve one slike, ali im je ulila život, ona ih nije pronašla, ali im je dala dušu. U njezinim ustima one nisu više blijedi otpaci riječi, a kakve su gotovo uvijek za nas, jedva manje apstraktne od riječi što su izgubile svaku vezu s osjetnom stvarnošću. Što su mogle biti te slike, prije nego im je svojim genijem ovladala Katarina? One su sada njezine.«

Otac je Marko znao uliti dušu starim istinama, formulacijama mislilaca, klišejiziranim molitvenim obrascima. Zato je i bio tako rado slušan, radije od tolikih učenijih misnika svoga vremena. I on je, poput sv. Katarine Sienske, postao svjedok čija se riječ slušala, čije se uvjerenje poštivalo. On je svojim nastupima znao ljude ganuti i pridobiti za stvar koju je zastupao. Postao je velik i snažan duhom, propovjednik pokore u ratu i miru.

Današnji sveti zaštitinici su Sv. Poncijan i Hipolit;