www.tebe-trazim.com

17. kolovoz

Sveti Hijacint († 1257)

Sveti Hijacint je po narodnosti Poljak, a njegovi su ga sunarodnjaci nazivali Jacek. To je umanjena imenica od Jakov, hrvatski bismo rekli Jakica. Međutim, svečev životopisac, fra Stanislav, u knjizi De vita et miraculis S. Jachonis, uspoređujući ga s dragim kamenom hijacintom, promijeni mu ime u Jacinthus i on pod tim imenom uđe u povijest svetaca.

Jacek se rodio koncem XII. stoljeća u Kamienu, u blizini Opole, u Šleskoj. Obitelj mu je pripadala malome plemstvu. Prije ulaska u dominikanski red bio je kanonik u Krakovu. Dominikance je upoznao na putu u Italiju i ondje im se kao prvi Poljak i pridružio. Kratki je novicijat svršio u Bologni. Odande ga je nakon drugog generalnog kapitula reda, sv. Dominik u svibnju 1221. u pratnji fra Henrika iz Moravske poslao u domovinu. Utemeljitelj dominikanskog reda, osim svoga očinskog blagoslova, dao je Hijacintu jasno određen program apostolskog rada. Želio je da njegov red i ondje uhvati dubok korijen, a onda da naviješta Evanđelje poganima u Pruskoj. Ta je misija sv. Dominiku veoma bila na srcu.

Na putu u Poljsku dva su se brata propovjednika morala zaustaviti u dominikanskoj naseobini u Friesachu u Koruškoj, gdje su se zbog nesposobnosti tamošnjeg priora rodile neke poteškoće. Ondje su se malo duže zadržali pa su stigli u Krakov tek uoči blagdana Sviju svetih 1222. S velikom ih je radošću i počastima primio mjesni biskup Ivo. On im je dodijelio kao polje rada crkvicu u čast Presv. Trojstva, sagrađenu od drveta. Dok se ta crkvica obnavljala, a gradio se i pripadajući samostan, biskup je dvojici dominikanaca pružio gostoprimstvo u svojoj palači. Sve to govori kako ih je rado imao i koliko mu je bilo stalo da ostanu i rade u njegovoj biskupiji.

Obnovljenu je dominikansku crkvu 12. ožujka 1223. blagoslovio apostolski legat, kardinal Gregorio Crescenzi. Mladi su se Poljaci u velikom broju pridružili braći propovjednicima tako da se ubrzo moglo osnovati još pet samostana u Poljskoj i Češkoj. Red je sv. Dominika uhvatio duboko korijenje i među zapadnim Slavenima pa je skupa s njima započeo zajednički povijesni hod. Hijacintu je osobno na provincijalnom kapitulu g. 1225. zapala dužnost da dadne život novoj redovničkoj zajednici u Gdansku, na granici Pruske. Ona je imala biti odskočna daska za evangeliziranje Prusije. Svi su samostani u Poljskoj i Češkoj imali veliko povjerenje u Hijacinta. Dokaz je tomu što je bio izabran kao njihov zastupnik za generalni kapitul dominikanskog reda u Parizu godine 1228.

Vrativši se Hijacint s kapitula u Parizu natrag u Krakov, njegov ga je prijatelj biskup Ivo uzeo za svjedoka u jednom dokumentu što ga je izdao pod nadnevkom 29. rujna 1228. Iz Krakova je Hijacint otputovao u Gdansk, ali se ni ondje nije više dugo zadržao. Neki misle da mu je kapitul u Parizu povjerio misiju da u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine, osnuje jednu veću katoličku ustanovu, jasno u smislu razvijanja pastoralnoga rada u onim prostranim krajevima.

U tadašnjoj su se Ukrajini i Rusiji nalazili na radu mnogi katolici latinskoga obreda pa se valjalo i za njih brinuti. Doduše, pružala im se neka duhovna pomoć, no to je prema potrebama i željama bilo premalo. Ljudi, a i Rim, željeli su više. Tadašnji se papa Grgur IX. nadao čak i sjedinjenju kojega pravoslavnoga kneza s Katoličkom crkvom. Svim tim željama i problemima trebali su izići ususret dominikanci na čelu sa svojim poletnim Hijacintom.

On se odmah dao na posao, na izvršenje toga zamašnoga plana. Uzevši sa sobom kao suputnike i suradnike fra Florijana, fra Godinu i fra Benedikta, otputovao je u Kijev i ondje se nastanio i to uz crkvu Svete Marije. U toj su crkvi već od XI. stoljeća pastoralno djelovali irski benediktinci iz glasovite bečke opatije »Schottenkirche«. Na žalost, tada ih u Kijevu više nije bilo. Dominikanci su u Kijevu počeli revno djelovati i to tako uspješno da se za njihov rad počela još više zanimati Rimska kurija. U Rimu su se čak bavili mišlju da se za Rusiju i Ukrajinu imenuje jedan katolički biskup. To bi se možda i ostvarilo da kijevski knez Vladimir Ruriković nije takvo nešto smatrao štetnim po interese Pravoslavne crkve. Zato je dominikance jednostavno iz Kijeva potjerao.

Kad se to dogodilo, sveti se Hijacint nije nalazio u Kijevu. On se vratio u Poljsku jer ga je ta čekala za prusku misiju. Poljska je tada protiv poganske Pruske podigla križarsku vojnu, a Grgur IX. je povjerio dominikancima pastoralnu brigu za vojnike križare. Očekivalo se da će oni kasnije onda nesmetano po Pruskoj moći misionirati. Svetoga Hijacinta, prema pisanim dokumentima, g. 1236. nalazimo u Marienwerderu, a g. 1238. u Gnieznu. I to su posljednje vijesti što ih o njemu imamo.

Tada je već bio star, iscrpljen radom, pa se vratio u svoj samostan u Krakov. Ondje je još neko vrijeme djelovao, dok nije u Gospodinu usnuo baš na Veliku Gospu 1257. Vladimir Koudelka, član dominikanskog Povijesnog instituta u Rimu, kaže da je sveti Hijacint klasičan tip dominikanca prve generacije. Kao takav u srcu je trajno nosio vatrenu želju za spasenjem duša, birajući za tu svrhu uvijek najteže zadatke: evangeliziranje poganskih Prusa, koji su tada bili još prilično divlji i ratoborni. Na tom je teškom polju neumorno radio u prvim redovima, spreman uvijek na najteže žrtve, a vođen u svemu nadnaravnim motivima. Zbog svega toga ljudi su ga već za života štovali kao sveca i čudotvorca.

Iz toga je razdoblja ostalo u trajnoj uspomeni devet svečevih čudesa od kojih je najveće ono kad je preko nabujale Visle s trojicom pratilaca svoga puta prešao rasprostrvši nad vodom svoj plašt. Nakon svečeve smrti njegov je grob u dominikanskoj crkvi u Krakovu postao odmah stjecište hodočasnika, bolesnika, potrebnika svake vrste. Pokrenut je brzo i postupak za njegovu kanonizaciju. No do nje je došlo tek 17. travnja 1594. kad je apostola Poljske i Pruske Hijacinta papa Klement VIII. svečano uvrstio u broj svetih. Njega zazivaju u pomoć žene trudnice.

Sveti Hijacint je umro s molitvom Povečerja na usnama: »U tvoje ruke, Gospodine, predajem duh svoj!« Čitav mu je život bio put k Bogu pa je na blagdan Velike Gospe napokon i uplovio u beskrajni ocean Božjega bića da u njegovoj slavi kroz svu vječnost uživa.

Sveta Klara iz Montefalca

(1268–1308)

Za tu sveticu iz XIII. stoljeća možemo reći da je bila bogato obasuta karizmatičkim darovima. Budući da nas Crkva na II. vatikanskom saboru uči »da karizme, bilo najsjajnije, bilo jednostavnije, i više raširene, treba primiti sa zahvalom i utjehom«, upoznajmo onu koju je Gospodin odabrao i postavio je za svjetlo njezinu, a i kasnijim vremenima.

Klara se kao druga kćerka Damjana i Jake g. 1268. rodila u Montefalcu, u pokrajini Perugi. Zahvaćena izvanrednom ljubavlju prema Bogu, već je u nježnoj dobi od 4 godine pokazala tako veliku sklonost prema molitvi da se povlačila u samotne kutke očinske kuće te ondje sate i sate provodila u molitvi. Tako se od malena naviknula na neprestani dijalog s Ocem po Isusu Kristu u Duhu Svetom. Čekajući u molitvi na Gospodina, na njegov glas, u njoj se sve više budila želja za njim. Sam je Gospodin tu želju podržavao i tako je osposobljavao da bude prikladna za primanje njegovih izvanrednih darova.

Zarana je počela u sebi osjećati i duboku pobožnost prema Gospodinovoj muci pa je samo jedan jedini pogled na raspelo bio dostatan da je potakne na trajno mrtvenje i svladavanje, kome se sva predavala čineći oštre pokore, noseći na svom nježnom tijelu oštre opasače. Bilo je pravo čudo da je djevojčica od 6 godina bila sposobna tako nešto ne samo pomisliti već i podnositi. Čudo je to koje graniči s nevjerojatnošću, no kod Boga i uz njegovu pomoć i najnevjerojatnije može postati stvarnost.

Klara se sva predala i posvetila Bogu pa je, u želji da se povede za primjerom svoje starije sestre Ivane, zamolila da smije ući u strogu klauzuru, zvanu »di Damiano«, po njezinu ocu, koji je dao sagraditi taj svojevrsni strogi samostan. Sagradio ga je baš zato da udovolji želji svoje starije kćerke za samoćom. Klara je ušla u tu zajednicu g. 1275. Kako zlo zna biti zarazno, tako isto i dobro. Primjer je tih dviju sestara djelovao na mnoge koji se za njima povedoše. I tako nastade potreba za još većom zgradom. Gradnja je te zgrade započela g. 1282., a produžila se kroz 8 godina uz mnoge protivnosti i poteškoće svake vrste. Zbog nedostatka financijskih sredstava Klara je za vrijeme gradnje bila prisiljena da pođe u prosjačenje. Za Božju je stvar rado postala prosjakinja.

Kad je nova zgrada bila gotova, biskup je Gerardo Artesino 10. lipnja 1290. izdao dekret, kojim potvrđuje redovničku zajednicu sestre Ivane, davši joj pravila svetog Augustina. Zajednica je zadobila i pravo primanja novakinja. Samostan je na prijedlog Ivane nazvan »od Križa«, a ona je bila izabrana za prvu opaticu.

Međutim je Ivana umrla već 22. studenoga 1291. pa je na njezino mjesto izabrana odmah za poglavaricu sestra joj Klara. Ona se izboru oprla – uz druge razloge bila je i veoma mlada – ali sestre nisu poništile svoj izbor i tako se Klara morala latiti teške službe. Nije lako biti dobar poglavar. Klara je toga bila svjesna pa je tražila svjetla i pomoći odozgora. Svoju je zajednicu vodila prosvijetljenom čvrstoćom i odlučnošću. Kad kažemo prosvijetljenom, onda želimo reći da je dobivala nadahnuća odozgora, ali da je i ono što je od sestara tražila znala uvijek pametno i razborito obrazložiti. Poteškoće u poslušnosti često imaju svoj korijen u tomu što se ne zna zašto se nešto traži i zapovijeda. Klara je svojom riječju, a još više primjerom, u svojoj zajednici znala podržavati želju za ostvarivanjem redovničke savršenosti.

Bog je svoju izabranicu vodio putem visoke mistike. Obdario ju je viđenjima i zanosima, darom ulivenog znanja, po kojem je mogla davati veoma mudre odgovore na sva pitanja što su joj postavljali filozofi, teolozi i učeni ljudi. Njezinom je zaslugom bila otkrivena i jedna krivovjerna sekta, zvana Duh slobode, koja je po Umbriji širila kvietističke zablude.

Klara je umrla u svojem samostanu Sv. Križa u Montefalcu 17. kolovoza 1308. Narod ju je odmah poslije smrti počeo naveliko štovati. Pokrenut je i proces za njezinu kanonizaciju, ali se zbog raznih nedaća jako dugo otegnuo. Dovršio ga je tek Leon XIII., proglasivši Klaru iz Montefalca službeno i na svečan način g. 1881. svetom. Akti procesa potječu iz prve polovine XIV. stoljeća. Tada je bilo preslušano ništa manje nego 470 svjedoka. Svetici je posvećena u Montefalcu jedna crkva, u kojoj se nalaze značajne freske, a koje prikazuju razne prizore iz njezina života, naslikane g. 1333. i pripadaju tzv. umbrijskosienskoj školi. Spomena je vrijedna i Rubensova slika koja prikazuje Gospu okruženu svecima augustinskoga reda. Ta se slika nalazi na glavnom oltaru u augustinskoj crkvi u Antwerpenu, a na njoj se među svetima nalazi i sveta Klara iz Montefalca. Slikari je često prikazuju sa simbolima Kristove muke u koju je svetica sva bila zadubljena i koju je veoma duboko proživljavala.

Današnji sveti zaštitnici su Sv. Hijacint i Sv. Klara iz Montefalca;