|
18. kolovoz
Sveta Helena († 328/330)
Slava je ove svetice u tome što je rodila i odgojila onoga koji će kršćanima nakon tolikih progonstava napokon dati slobodu oslobodivši ih bespravlja. Bio je to car Konstantin Veliki. Rodila se sredinom III. stoljeća u Drepanumu, u pokrajini Bitiniji. Barem tako svjedoči Prokopije koji tako tumači promjenu imena Drepanum u Helenopolis. Promjenu je odredio u počast rodnog mjesta svoje majke sam car Konstantin.
Helena je potjecala iz veoma skromne obitelji. I ako je vjerovati predaji, koju spominje sv. Ambrozije, vršila je službu »stabulariae«, a to znači da se brinula za staju. Kao takvu ju je upoznao i oženio Konstancije Klor. Bit će da je bila veoma lijepa kad ju je iz tako neugledne službe odabrao za ženu onaj koji je imao šanse da postane cezar. Kad je on g. 293. bio stvarno imenovan cezarom, Helena se od njega morala povući jer su državni razlozi silili novoga vladara da se oženi Teodorom, pastorkom Maksimijana Herkuleja.
I tako Helena sve do g. 306. ostade ponizno u pozadini. No, te je godine njezin sin Konstantin naslijedio oca pa pozva svoju majku na carski dvor davši joj naslov Augusta. Njoj je omogućio slobodan pristup carskoj riznici, njezino je ime i lik dao utisnuti u kovani novac i obasuo je svim počastima što odgovaraju položaju jedne carice. Helena je taj visoki položaj iskoristila da čini dobro. Nije podlegla onoj napasti kojoj podlegoše toliki što iz opanaka prijeđoše u papuče. Znak je to da je bila bogobojazna žena, ponizna, i da joj počasti i položaj ne zavrtješe glavom.
Euzebije Cezarejski spominje kako je za vrijeme jednog svog velikog putovanja po Istoku učinila mnogo dobrih djela kudgod je prolazila. Pritjecala je u pomoć bijednicima svake vrste. Siromasima je dijelila novac i odjeću, mnoge je zatvorenike i osuđene na prisilni rad po rudnicima oslobodila, mnoge je izbavila iz prognanstva.
Iz svega navedenoga jasno se vidi da je Helena bila žena duboke vjere, koja se očitovala u mnogobrojnim djelima. Njezina je vjera bila živa jer su je stalno pratila dobra djela. Isticala se i pobožnošću te poniznošću. Na bogoslužje bi dolazila skromno odjevena, pomiješavši se s običnim ljudima i ne tražeći u crkvi povlašteno mjesto. Siromahe je često pozivala k svome stolu i sama ih dvorila. Tu je veliku ženu resila i izvanredna razboritost.
Sveta Helena bijaše sva prožeta izvanrednom ljubavlju prema Spasitelju pa je g. 326. s mnogo pobožnosti poduzela hodočašće u Svetu zemlju, želeći obići ona sveta mjesta što ih svojim životom posveti naš Spasitelj. Tada se zauzela za gradnju bazilike rođenja u Betlehemu te uzašašća na Maslinskoj gori. Obje bazilike njezin sin Konstantin bogato nadari i dade ih raskošno uresiti.
Jedna predaja, što seže sve do pod konac IV. stoljeća, a koju spominje i sv. Ambrozije, kaže da je Helena dala kopati po Kalvariji te da je ondje pronašla Kristov križ i druge instrumente Kristove muke. Spominje i to da je nagovorila sina Konstantina da ondje podigne baziliku. To je bazilika Svetog Groba. Ona potječe od Konstantina, no nije sigurno da ima kakve veze sa samom Helenom. O iskapanju na Kalvariji šute i Euzebije Cezarejski i sv. Ćiril Jeruzalemski i stoga spomenuta tradicija nije povijesno zajamčena.
Helena je, bogata zaslugama i dobrim djelima, umrla u dubokoj starosti u nama nepoznatom mjestu tamo negdje između g. 328. i 330. Tijelo joj je preneseno u Rim i ondje sahranjeno u porfirnom sarkofagu unutar okruglog mauzoleja s lijepom kupolom. Odmah poslije smrti počeli su je štovati kao sveticu. Euzebije kaže o njoj »da je zbog svoga kršćanskog života vrijedna vječne uspomene«. Sv. Ambrozije ju naziva »velikom ženom svete uspomene«. Sv. Paulin Nolanski veliča je zbog njezine velike vjere. Hodočasnici koji su dolazili u Rim na grobove mučenika s istom su pobožnošću obilazili i njezin grob. Štovanje joj je veoma prošireno kako na Istoku tako i na Zapadu. Grci je slave 21. svibnja skupa s njezinim sinom Konstantinom. Zapad kao sveticu slavi jedino nju i to na današnji dan. Sarkofag se svete Helene nalazi u vatikanskim muzejima. Svetičin lik ovjekovječiše i mnogi umjetnici.
Blaženi Alberto Hurtado
(1901–1952)
Papa Ivan Pavao II. u povijesti papinstva vjerojatno će nositi rekord u proglašavanju blaženih i svetih. Neki su mu možda zbog toga i prigovarali, no on je rekao: ako ikoje doba treba svetaca, onda je to naše doba. I zato je vrlo prikladno tolike kršćanske junake kreposti i svetosti stavljati na oltar da svojim primjerom pokazuju kako se i danas može ostvarivati svetost, na koju nas je II. vatikanski sabor sve pozvao u jednom svom i to najvažnijem dokumentu. Jedan je od tih novih blaženika, što ih je kao takve proglasio Ivan Pavao II. i isusovac Alberto Hurtado, gotovo naš suvremenik, jer se rodio i umro u našem stoljeću. Rodio se, naime, u Viña del Mar u Čileu 22. siječnja 1901., a umro 18. kolovoza 1952. S njim se želimo upoznati pod vodstvom patra Paola Molinarija, generalnog postulatora Družbe Isusove, koji je vodio njegovu kauzu sve do beatifikacije.
Mali je Albert Hurtado postao siroče već u četvrtoj godini života kada je izgubio oca. To je za njega doduše bio veliki gubitak, ali i dobitak, jer će kasnije i sam imati smisla i ljubavi za one najsiromašnije u društvu. Izgubivši muža, Albertova je majka bila prisiljena pod vrlo nepovoljnim uvjetima prodati skromnu imovinu kako bi platila dugove svoje obitelji. Posljedica toga bijaše da su Albert i njegov brat morali poći k svojim rođacima te se seljakati s jednog stana na drugi. Tako je Albert od malena okušao život siromaha beskućnika što su stalno živjeli u besparici. No Bog se brzo pobrinuo za svog, kasnije apostola beskućnika, jer mu je jedna burza za studente omogućila da se školuje u jednom isusovačkom kolegiju u Santiagu, glavnom gradu Čilea. Ondje bijaše član Marijine kongregacije, koja ima svrhu raditi oko svog posvećenja, ali i biti apostol na bilo kojem području. Albert je odmah pokazao veliko zanimanje i skrb za siromahe, a tih u Latinskoj Americi, a osobito u velikim gradovima kao Santiago, uvijek ima. Albert je već kao gimnazijalac nedjeljom poslije podne obilazio četvrti siromaha i beskućnika. Kad je Albert završio srednju školu g. 1917., htio je odmah stupiti u Družbu Isusovu. Međutim su mu savjetovali da to ne učini već da se brine za svoju majku i mlađega brata. Radeći poslije podne i uvečer mogao je uz studij prava na Katoličkom sveučilištu uzdržavati i svoju majku i svojega brata. Tu je pokazao svoju velikodušnost i zrelost. Stavio je u pogon sve svoje talente te iskoristio sve svoje ne male mogućnosti. Štoviše, i dalje je nedjeljom poslije podne pohađao siromahe. Radi odsluženja vojnog roka morao je na neko vrijeme prekinuti studij. Nakon završenog vojnog roka završio je studij i to s doktoratom. Bilo je to u kolovozu godine 1923. Sada su se ostvarile mogućnosti za ono za čim je čeznuo, a to je ostvarenje redovničkog života u Družbi Isusovoj. Albert je 14. kolovoza, uoči svetkovine Velike Gospe, ušao u novicijat Družbe Isusove u Córdobi, u Argentini. Po završenom novicijatu poglavari su ga poslali na novi studij u Španjolsku. Godine 1931. odande je, zbog progona isusovaca, na studij teologije morao poći u Belgiju. Ondje je studirao na glasovitom sveučilištu u Louvainu. Na ondašnjem je tradicionalnom datumu, 24. kolovoza 1933., bio zaređen za svećenika. Po završenom studiju još je morao završiti tzv. treću probaciju (svojevrsni novicijat). To je obavio u Drongenu, u Belgiji. A onda se vratio u svoju domovinu. Ondje je u Santiagu predavao vjeronauk u kolegiju Sv. Ignacija te pedagogiju na Katoličkom sveučilištu. Ondje je vodio Marijinu kongregaciju studenata. Svoje je studente kongreganiste zadužio u poučavanju vjeronauka među siromasima. Pater Hurtado bijaše revan i odličan voditelj duhovnih vježbi, osobito mladima, od kojih neki prihvatiše i ostvariše duhovno zvanje.
Godine 1941. postao je asistent Katoličke akcije, najprije na razini nadbiskupije, a onda na nacionalnoj razini. Tu je službu vršio do godine 1944. Koncem listopada 1944. davao je jedne značajne duhovne vježbe na kojima je slušatelje pozvao da posvete svoju pažnju tolikim siromasima. Odgovor bijaše velikodušan, što je samom vođi duhovnih vježbi dalo priliku da ostvari jedan oblik karitativne akcije s jednim središtem gdje se živjelo za beskućnike. To je djelo dobilo ime Hogar de Christi. S obilnom pomoću dobročinitelja te aktivne pomoći mnogih laika, o. Hurtado je otvorio prvi dom, prihvatlilište za mlade, a onda su slijedile slične ustanove za žene, za djecu. I tako su napokon brojni siromasi našli svoje domaće ognjište u Kristovoj velikoj kući. Ustanove su se množile te poprimale nove dimenzije, kao što su centri za rehabilitaciju te za mlade naučnike. Sve se to ostvarivalo u duhu kršćanskih vrednota, prožeto njima. Dobri je i revni o. Hurtado godine 1945. posjetio SAD da ondje prostudira glasoviti »Boys Town« (grad dječaka, djelo katoličkog svećenika Fr. Flanagana). O tome je svojedobno ostvaren jedan odličan i poučan te nadasve zanimljiv film. (Bilo bi poželjno otkupiti ga i za mlade u Hrvatskoj jer film djeluje vrlo odgojno.) Otac Hurtado posljednjih je šest godina posvetio osnivanju i razvijanju takvih »gradova dječaka«. Uza sve te vrlo zahtjevne poslove o. Hurtado je uspio još napisati tri veoma značajne knjige. Na njima je radio tri godine, od 1947. do 1950. Knjige su o sindikatima, socijalnom humanizmu i kršćanskom društvenom poretku. Godine 1951. pokrenuo je reviju Mensaje (Poruka), posvećen tumačenju nauka Crkve. Otac Hurtado je završio nenadano svoj ljudski, redovnički, svećenički, apostolski život u nekoliko mjeseci, kad je rak na pankreasu dokončao njegov zemaljski život. U strašnim bolovima ponavaljao bi: »Gospodine, ja sam zadovoljan!« Gospodin ga je uzeo k sebi tri dana poslije Velike Gospe godine 1952. Na početku njegova redovničkog života bijaše vigilija Marijina uznesenja, a oktava tog blagdana na koncu života. Sam je bio kongreganist, Marijin zbornik, a i voditelj toliko kongregacija mladih. Papa Ivan Pavao II., apostol mladih, Marijina je zbornika o. Hurtada proglasio blaženim. O njemu i njegovom djelu postoji bogata literatura. Bilo bi poželjno da nešto od toga imamo i u hrvatskom prijevodu. Radi se o čovjeku čiji je život bogat raznim dogodovštinama koje su ne samo zanimljive nego i odgojne. Blaženi Albert Hurtado pokazuje što može ostvariti čovjek koji se posve predao Kristu i Gospi, koji bijaše potpun čovjek, a takvi su nam danas najpotrebniji jer ih nažalost ima tako malo.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
