www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 19 ruj 2019 14:20

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 27 kol 2008 11:35 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2307
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 12 zahvala
Zahvaljeno je: 8 zahvala
Vjeroispovjest: RMK
23. kolovoz

Sveta Ruža Limska (1568–1617)

Ono što je sv. Katarina Sienska za Italiju, sv. Terezija Avilska za Španjolsku, to je sv. Ruža Limska za Peru i cijelu Latinsku Ameriku. Toj svetici u čast podignute su katedrale, crkve i kapele, kao zaštitnicu časte je biskupije i župe. Ona je u svoj Latinskoj Americi najpopularnija svetica. Kako taj kontinent dobiva sve više važnosti, upoznajmo se sa cvijetom koji je u njoj propupao, rascvao se i svojim vrlinama zamirisao.

Ruža se rodila u Limi, glavnom gradu Perua, 20. travnja 1568., kao kćerka Gašpara Floresa i Marije de Oliva, španjolskoga podrijetla. Na krštenju je po baki dobila ime Izabela. No jedna Indijanka, kućna pomoćnica, promatrajući lijepo lice djevojčice, nalik na ružu, prozva je Ružom, a to lijepo ime prihvati cijela obitelj. Štoviše, kad je biskup Lime sv. Turibije djevojčicu krizmao, učinio je to na ime Ruža. Tim imenom ona uđe u povijest svoje domovine i cijele Crkve.

Liječnik dr. Castillo i svećenik o. Lorenzano imali su dužnost podrobno ispitati neobičan život Ruže Limske. Oni o njoj među inim svjedoče i ovo: »Čim je Ruža došla do potpune upotrebe razuma, njome je ovladala odvratnost prema grijehu. I kad bi se u njoj budili pokreti protiv razuma, ona ih je odbijala i nadvladavala bez velikog naprezanja.« Time se želi reći da je djevojčica držala savršeno u vlasti ona niža nagnuća. U njoj je vladao zakon i nadmoć duha.

Svaki svetac ima svoju karizmu, nešto na što ga Duh Božji naročito potiče. Kod Ruže je to bila cijeli život tražena i prakticirana pokora. Ona je bila upravo dovitljiva i neumorna u traženju novih oblika i čina pokore. Kako je bila lijepa, roditelji su je htjeli udati za mladića iz jedne dobre obitelji. No Ruža je za zaručnika izabrala Isusa Krista i njemu se sva predala.

Da bi nekako onemogućila udaju, ošišala je svoju lijepu kosu te svoje ruke umočila u vapno i tako ih nagrdila. Oko bokova je cijeli život nosila opasan lanac, a na glavi željeznu bodljikavu krunu. Nosila je i pokorničku košulju, bičevala se, postila te stanovala u maloj kolibi što ju je sagradila u vrtu roditeljske kuće.

Ljudskom mudrošću tko da to shvati? U svemu tome možemo joj se diviti, a ne moramo je i nasljedovati. No, ipak treba da je nasljedujemo u duhu pokore, a kojega opet nema bez smisla za žrtvu i odricanje. Ne moramo činiti pokoru na način Ruže Limske. Činimo je na svoj način, ali ozbiljno i odgovorno kao sredstvo preporučeno od samoga Gospodina, bez kojega se ne možemo spasiti. Nosimo strpljivo i dragovoljno u duhu pokore svaki križ koji nam Gospodin šalje. Štoviše, smatrajmo ga posebnim darom njegove ljubavi prema nama.

No nije se aktivnost Ruže Limske iscrpla jedino u pokori. Ona se vježbala i u drugim krepostima, a stekla je naobrazbu i kulturu kakvu je malo koja žena u ono doba imala. I tako njezin život za njezine suvremenike postade znak i poticaj. Ljudi su joj se divili, no i osjećali se potaknuti da i sami budu bolji.

Ruža je dobro znala da sva njezina pokornička i druga djela ne bi ništa vrijedila ako ne bi bila prožeta ljubavlju. Zato se nastojala vježbati u toj kraljici svih kreposti. Marno je slijedila stope sv. Katarine Sienske, koja je bila dominikanka kao i ona, revno je čitala duhovne spise brata Luisa iz Granade i Ivana od Križa te se divila velikim apostolskim pothvatima sv. Franje Solana. Žarko se molila za njegov misionarski rad, koji se protezao po nepreglednim predjelima Latinske Amerike.

Ruža je u 20. godini života obukla odijelo dominikanske trećoredice. Ono je nije dijelilo od svijeta, već joj je dalo još veći ugled da u svome rodnome gradu, idući među ljude, čini dobro svake vrste. Kraj svega toga našla je uvijek vremena da sate i sate moli i razmatra. Molitvu bi prekidala ručnim radom, u kojem je stekla veliku vještinu.

Njezin je život bio neprestan hod u Božjoj prisutnosti, razgovor s Gospodinom. Kao duhovna učenica sv. Ivana od Križa – čitajući njegove spise – i ona se nastojala iz »ništavila« stvorenja po Gospodinovoj milosti uzdići sve do »duhovnih zaruka«, najvišeg stupnja mističnoga života. Ona nije bila neka naivna svetica, već je jasno znala što hoće, što radi i zašto radi. Fra Luis de Bilbao svjedoči o njoj: »Ruža je radila pod vodstvom Božjega Duha; bila je ispunjena milošću mudrosti te je uživala posebnu prisutnost ulivenog znanja.«

Pobožnost je Ruže Limske bila kristocentrična. Neka to potvrdi ova njezina izjava: »Stajala sam puna udivljenja u svjetlu mirnoga razmatranja što sve ujedinjuje, kad sam poradi te jasnoće vidjela kako Spasiteljev križ prosipa svuda oko sebe pramenove svijetlih zraka; a usred toga svijetloga luka ugledala sam presveto čovještvo mojega Gospodina Isusa Krista. Osjećala sam kako iz toga čovještva Isusa Krista padaju na dno moje duše neobjašnjivi plamenovi slave, tako da sam mogla pomisliti: ja sam potpuno slobodna, prenesena u blaženu radost vječnoga blaženstva.«

Enrique Dussel spominje tri veoma značajna djela što ih grad Lima duguje svojoj velikoj svetici. Ona je osnovala prvi kontemplativni samostan u Južnoj Americi. Sama svetica u svom pismu od 5. svibnja 1613. piše o tom ocu Jeronimu Bautisti ovo: »Dragi oče, htjela bih govoriti jezikom anđela da izvijestim o izvanrednoj milosti koju mi je Gospodin, bez mojih zasluga, udijelio. Na svoju veliku želju mogla sam utemeljiti samostan moje majke Katarine Sienske.« Ona je sama za tu nadasve hvale vrijednu ustanovu pronašla mjesto, zacrtala planove gradnje te prikupila potreban novac, a što sve govori o njezinoj velikoj poduzetnosti.

Njezino je drugo djelo stalna služba siromasima. Na to je poticala i svoju majku ovim riječima: »Majko, nemoj odviše paziti da svoju odjeću ne zamažeš gnojem bolesnika. Daleko su nečasnije oni okrutni krvnici svojim pljuvanjem okaljali lice moga Spasitelja.«

I napokon, treće djelo Ruže Limske bijahu misije te nam u tome i danas može poslužiti kao lijep primjer misijske svijesti i zalaganja za misije. »Da nisam žena – govorila je – prva bi mi briga nakon završenih nauka bila da se sva posvetim misijama i naviještanju Evanđelja; željela bih poći u najdivnije i najudaljenije krajeve, gdje su ljudi još ljudožderi; bilo bi mi stalo jedino do toga da Indijancima donesem spasenje i ozdravljenje uz cijenu znoja i krvi, snagom naviještanja i nauka. Obratite se, grješnici, obratite!« Ruža Limska je kao Katarina Sienska prije nje i Mala Terezija poslije nje poticala svećenike na herojsku savršenost, da bi mogli biti misionari. U pismu Bartolomeju de Ayala pisala je ovako: »A sada bih vam, oče moje duše, htjela reći da sav vaš dug primam na se i molim Boga da mi za kaznu dade ono što ćete vi kao takvo zaslužiti.«

Iz svega se navedenoga vidi da je Ruža Limska bila velika duša. Iako je živjela samo 31 godinu, u malo vremena učinila je mnogo, ispunivši u kratko ono što bi dostajalo i za jedan dugi vijek. Umrla je 24. kolovoza 1617. ponavljajući u agoniji neprestano ove riječi: »Isuse, Isuse, ostani kod mene!« Papa Klement X. proglasio je 12. ožujka 1672. Ružu Limsku svetom kao prvi cvijet svetosti novoga svijeta. Svetica je pokopana u Limi u samostanu Rosario. To je u tom gradu najveći dominikanski samostan. S njome su pokopana još dva sveca: sv. Martin de Porres i sv. Ivan Macias, obojica dominikanci.

Dominikanac Luis Getino pronašao je g. 1923. neka pisma i spise sv. Ruže Limske. Njezina pisana riječ kao i sav njezin život odiše žarom velike mističarke, koja se s pravom može staviti u red velikih žena što ih je dala sveta Rimokatolička crkva. Okusimo zanos njezinih riječi iz njezina pisma liječniku Castillu.

»Gospodin Spasitelj prozbori i neusporedivom uzvišenošću reče: ’Neka svi znaju da milost dolazi tek nakon iskušenja, i neka razumiju kako je nemoguće dospjeti do vrhunca milosti bez tereta poteškoća. Neka shvate da mjera darova raste usporedo s posvećenjem napora. Nek se ljudi boje da ne zalutaju i ne pogriješe. To su jedine prave ljestve za raj, i bez križa nema puta kojim bi se mogli popeti do neba.’

Kad začuh te riječi, obuze me silan žar i kao da me ostavio posred ulice da bih mogla snažnim glasom doviknuti sinovima bez obzira na dob, spol i položaj: ’Slušajte narodi; počujte, puci! Po Kristovoj naredbi i služeći se riječima što su ih izgovorile same njegove usne, sve vas opominjem: Milost ne možemo steći ako ne podnosimo tegobe; uz mnogu muku treba nagomilati silan trud da bismo postigli najprisnije sudjelovanje u božanskoj naravi, slavu Božjih sinova i potpunu duševnu sreću.’

Isti me poticaj silno nagonio da propovijedam ljepotu božanske milosti. Ono što me pritiskivaše tjeskobom, sililo me da u to uvjeravam i o tome govorim. Činilo mi se da je više nemoguće zadržati dušu u zatvoru tijela, već da je, rastrgavši okove, valja pustiti da ide slobodna sama i s većom pokretljivošću po svemu svijetu te da govori: ’O kad bi smrtnici spoznali kolika li je božanska milost, kako li je lijepa, plemenita, skupocjena; kolika li bogatstva u sebi krije, kolika blaga, koliko veselje i užitke! Nema sumnje, svim bi onda marom i brigom prionuli stjecati sebi muke i poteškoće! Svi bi po svemu svijetu tražili neprilike, a ne bogatstvo. Tražili bi nemoći i muke, da bi stekli neprocjenjivo blago milosti. To je utrženo dobri i zadnji dobitak strpljivosti. Kad bi upoznali tezulju na kojoj se važu da bi se razdijelili ljudima, nitko se ne bi tužio na ’križ i na napore na koje možda nailazi’.«

Kad smo već kod sv. Ruže Limske, nek bude spomenut i ovaj mali doživljaj. U rujnu 1977. vraćao sam se sa svećeničkog kongresa iz Pompeja u Rim. Do mene je u autobusu sjedio subrat isusovac Peruanac. Čavrljali smo, a i ozbiljno razgovarali o svemu, pa tako i o svecima. Pitao me za hrvatske svece, blaženike, kandidate oltara. Slušao je sve pozorno pokazujući živo zanimanje. Urednik je jednog lista pa ga sve i zanima. A onda mi je s neprikrivenim ponosom rekao: »Vidite, oče, svi su južnoamerički sveci iz Perua: sv. Ruža Limska, sv. Martin de Porres, sv. Ivan de Macias, sv. Turibije Mongrovejski – on je doduše bio rodom iz Španjolske, ali je bio nadbiskup Lime – te napokon sv. Franjo Solano.« Da, Lima je dugo vremena bila kao neki Rim i kršćansko središte Južne Amerike. Najdivniji je cvijet u tom središtu bila sv. Ruža Limska. U njemu se nad svetičinom rodnom kućom i danas diže njezino veliko nacionalno svetište za cijeli Peru.

Sv. Sidonius Apollinaris

(oko 432–480/490)

Alexis Curvers (1906–1992), pisac brojnih djela i članaka, dobitnik nagrade »Le Prix Sainte Beuve« i »Grands Prix littéraires de Monaco«, čovjek velike klasične i humanističke kulture, u svojoj velikoj raspravi La fin d’un monde (Svršetak jednog svijeta), tuži se na činjenicu da danas možda i doktor latinskog jezika i književnosti nikad ništa nije čuo o jednom Sidoniju Apollinarisu. Da i na nas, koji želimo barem biti kulturni Europejci druge polovine XX. stoljeća, ne padne ista tužba velikog intelektualca i našeg suvremenika Curversa, upoznajmo se barem kratko s jednim od nosilaca rimske klasične kulture iz V. stoljeća, kad je ona bila na zalasku i u smrtnoj agoniji.

Sidonius Apollinaris rodio se oko g. 432. u senatorskoj kršćanskoj obitelji starog Lugdunuma, danas Lyona, a umro između 480. i 490. u Clermontu, sjedištu starodrevne biskupije Claromontanae, kojoj je on jedno vrijeme bio na čelu i štuje se kao svetac, jedan od jedanaestorice biskupâ svetaca te biskupije, iz njezina najranijeg razdoblja. Mladi je Sidonije u svom rodnom Lyonu te u Arlesu primio odlično gramatičko i retorsko obrazovanje koje bî temeljem njegove kulture, što će se kasnije daleko više razviti. Bio je učenik i prijatelj Claudianusa Mamerta iz stare Vienne, pisca tada nadaleko poznata djela De statu animae (O stanje duše). Djelo odaje neobično talentirana i naobražena pisca, a vrlo je značajno za filozofiju, retoriku i stilistiku onog vremena.

Sidonius se najprije posvetio političkom životu. Oko g. 450. oženio se kćerkom prefekta Galijâ, kasnijeg »cara u sjeni« Avitusa (455–456). Pohvalna pjesma carevima Avitusu, Majorianu i Anthemiusu pribavila mu je 456. spomenkip na Rimskom forumu. Bila je to svakako velika čast i priznanje.

Sidonije se s vremenom sve više i više uspinjao u karijeri. Godine 461. postaje patricijem Auvergne, g. 468. rimskim prefektom. A g. 469/470. protiv svoje volje postade biskupom Averne sa sjedištem u današnjem ClermontFerrandu. Vjerojatno je tada bio već udovac. U biskupiji je – tvrdi sveučilišni profesor dr. Vinzenz Buchheit – svojim simpatičnim karakterom i jakom religioznošću vršio više političku nego crkvenu ulogu. Nakon što su g. 474–476. njegovu pokrajinu držali pod okupacijom zapadni Goti, biskup Sidonius bijaše privremeno u progonstvu. Spomenuti sveučilišni profesor u Giessenu, kao i Alexis Curvers, a nisu sigurno jedini, drže da je Sidonius Apollinaris posljednji značajni predstavnik antiknokršćanske naobrazbe u staroj Galiji, kasnijoj Francuskoj. Prije svoje biskupske službe bio je proslavljeni pjesnik. Od njegovih pjesama Carmina sačuvano je dvadesetičetiri. To su po antičkim uzorima Vergiliju i Horaciju nešto kićenije i mitologijom snažno prožete pjesme. Kad je Sidonius postao biskup, po uzoru na Plinija Mlađeg i Simaha posvetio se epistolografiji, pisanju literarnokroničkih pisama. Ostavio je iza sebe u 9 knjiga 147 pisama, vrlo vrijednih za povijest kulture te ga po njima možemo ubrojti u velike kulturne Europejce V. stoljeća, a Francuzi ga smatraju »dragocjenim duhom Galije«. Spisi su mu djelomično ušli u glasovitu patrističku seriju Migne: Patrologia Latina.

U talijanskoj Katoličkoj enciklopediji (Enciclopedia Cattolica) Michele Pellegrino, izvanredni profesor stare kršćanske literature na Sveučilištu u Torinu, kasniji torinski nadbiskup i kardinal, piše o Gaiu Solliju Modestu Sidoniusu Apollinaru da je posljednje godine života proveo žrtvujući se neumorno za svoje stado, da su ga cijenili i vjernici i subraća. Zbog toga je i vrijedan da se stavi uz bok brojnih duhovnih pastira svog vremena koji su se pokazali veoma svjesni svoje misije, promičući mudro, hrabro i snažno dobro svog naroda u prvom razdoblju Crkve kad se rimsko društvo već moralo suočavati s navalama barbara sa svih strana.

Sveti Filip Benicij, svećenik

(1233–1285)

Peti general reda Slugu Bl. Djevice Marije (ili servita), Filip Benicij, rodio se g. 1233. u Firenzi kao sin Jakova Benizija i Albaverde. Kad je poodrastao, dao se na studij, ali ne zanemarujući ni moralnu izgradnju svoje ličnosti. I sam je obavljao mnoge praktične pobožne i pokorničke vježbe, koje tada bijahu u običaju kod onih kršćana dubljega duhovnoga života. Postio je, u noći bdio hvaleći Gospodina, pohađao crkve u Firenzi i Fiesoleu, molio Mali časoslov BD Marije, Časoslov za pokojne te 7 pokorničkih psalama. Dobro je znao da to nije još dosta, zato se dao i na karitativno pomaganje siromaha, da njegova ljubav prema Bogu bude još vjerodostojnija. Provodeći takav život prema načelima Evanđelja, u njemu se rodila želja da napusti svijet i služi Bogu svim silama svoga srca.

Stupio je u red Slugu BD Marije u kojem je četiri godine živio kao brat pomoćnik, a kasnije bio ubrojen među klerike te g. 1259. zaređen za svećenika. U redu je obavljao važne službe, dok g. 1267. nije bio izabran za generala. Kao general mnogo je učinio za proširenje servita te je postao i jedan od njihovih značajnih zakonodavaca. Iako je bio vrhovni poglavar reda, nastojao je sačuvati poniznost koja je bila glavna značajka njegove duhovnosti.

Tu je krepost učio od Gospe kojoj je od malih nogu bio odan i pobožan. Toliko je volio Blaženu Gospu da su ljudi govorili: »Ona je Filipovo srce.« Kad se Filip jednom nalazio na putovanju, a u pratnji subraće, netko ga je upitao: »Kakav je habit što ga nosite?« On je odgovorio: »Mi se zovemo Marijini sluge, a nosimo habit njezine žalosti« – naime, zadaća je reda Slugu Bl. Djevice Marije, kojega su u Firenzi osnovali 7 svetih utemeljitelja, da njegovi članovi razmišljaju o Gospinim žalostima i bolima, o onome što je starac Simeon prorekao Majci Božjoj: »Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti – a tebi će samoj mač probosti dušu – da bi se otkrile misli mnogih srdaca« (Lk 2,34–35).

Filip je kao servit taj zadatak tako savršeno izvršavao da je o njemu zapisano: »U srcu nije imao drugo doli muke Isusa Krista i velike bole Djevice Marije.« Taj je veliki Božji sluga umro g. 1285. u Todiju, u Toskani, baš kad je zvonilo na Gospino pozdravljenje, držeći u rukama raspelo, koje običavaše nazivati svojom knjigom, odakle je neprestano učio. Njegova je životna mudrost bio raspeti Krist.

_________________
"Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama.
Tko hodi u tami, ne zna kamo ide." Iv 12,35


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 27 kol 2010 00:35 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2307
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 12 zahvala
Zahvaljeno je: 8 zahvala
Vjeroispovjest: RMK
:D

_________________
"Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama.
Tko hodi u tami, ne zna kamo ide." Iv 12,35


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 23 kol 2011 12:56 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2145
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
današnji sveci dana su Sv. Ruža Limska, Sv. Sidonius Apollinaris i sv. Filip Benicij;

Slika
Sv.Ruža Limska

_________________
Svim srcem svojim Tebe tražim;
Ne daj da zastranim od zapovijedi Tvojih.
(Ps 119,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 23 kol 2016 13:27 
Odsutan
Moderator
Moderator
Avatar korisnika

Pridružen: 09 lis 2013 19:27
Postovi: 927
Lokacija: Požeška biskupija
Podijelio: 358 zahvala
Zahvaljeno je: 292 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Sv. Ruža Limska
Svetica Latinske Amerike, velika patnica i pokornica, puna ljubavi i samilosti prema siromasima i ljudima u zabludi.

Danas je sv. Ruža Limska, koja za Peru i cijelu Latinsku Ameriku znači ono
što Katarina Sijenska znači za Italiju ili Terezija Avilska za Španjolsku.
Rođena je u Limi 20. travnja 1568. godine. Na krštenju je po baki dobila ime Izabela.
Promatrajući njeno lijepo lice, kucna pomoćnica, Indijanka,
prozvala ju je Ružom, što su prihvatili svi u kući.
Djevojčica je krizmana pod tim imenom i tako je postala poznata u cijeloj Crkvi.

Kao iznimno obrazovanu ženu toga doba, obdarenu ljepotom i umnošću,
roditelji su je kanili udati, čemu se ona usprotivila odrezavši si kosu i uronivši ruke u živo vapno.
Vidjevši njezinu odlučnost, roditelji su je pustili da nasljeduje Krista patnika kojemu je obećala vjernost.
Ruža Limska velika je patnica i pokornica, puna ljubavi i samilosti prema siromasima i ljudima u zabludi.
Dobro je znala da nikakva pokora nije vrijedna ako nije prožeta ljubavlju.

Obukavši odijelo dominikanske trećoredice, nastojala je utemeljiti samostan
svoje velike učiteljice duhovnosti, sv. Katarine Sijenske.
Godine 1613. u Južnoj Americi nastaje prvi kontemplativni ženski samostan.
Ruža je napravila nacrte za gradnju i prikupila sredstva od raznih donatora,
što govori o njezinim organizatorskim sposobnostima i ustrajnosti da nadvlada sve protivštine.

Drugo veliko Ružino djelo neprestana je briga za siromahe,
a treće je ljubav i zalaganje za misionare. Sama je znala govoriti da bi,
da nije žena, kao putujući propovjednik i misionar
sve posvetila naviještanju Evanđelja u najtežim krajevima.
Umrla je 1617. godine, u 31. godini života.
Svetom ju je proglasio papa Klement X. 12. ožujka 1672. godine.


Izvor;HKR

https://www.bitno.net/vjera/ruza-limska ... ontinenta/


_________________
"Po ovom će svi znati da ste moji učenici:
ako budete imali ljubavi jedni za druge."(Iv 13-14,35)
"Neka se ne uznemiruje srce vaše!
Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!"(Iv 14,1)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr