|
25. kolovoz
Sveti Ljudevit, kralj (1214–1270)
Sveti Ljudevit IX. bio je najodličniji predstavnik francuske kraljevske dinastije Kapetovića. Kao kralj vladao je mudro i pravedno, dajući primjer i potrebne strogosti i velike ljubavi te samilosti prema siromasima. Njega smatraju idealnim likom kršćanskoga srednjovjekovnoga vladara. Kralj se cijeloga života trudio oko mira u Europi, vodeći veoma pomirljivu politiku, a u želji za obranom svetih mjesta u Palestini sudjelovao je u VII. i VIII. križarskoj vojni na kojoj je, nalazeći se u Tunisu, zahvaćen kugom, preminuo 25. kolovoza 1270.
Ljudevit se rodio u Poissyju g. 1214. Francuski je kralj postao već g. 1226., u dobi od 12 godina, no zbog njegove maloljetnosti jedno je vrijeme mjesto njega vladala kao regentkinja njegova majka Blanka Kastilska, sveta i kreposna žena, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu. On je uvijek bio dubok kršćanin koji se ozbiljno trudio da svoje kršćanske dužnosti što bolje vrši. Bio je tipičan predstavnik onakvoga kršćanstva koje na vjernika stavlja velike zahtjeve i koje traži žrtve. Od majke je primio i vrlo uzvišen pojam o kraljevskoj vlasti.
Želimo li upoznati lik svetoga kralja Ljudevita onda će nam u tome najbolje pomoći Jean de Joinville, koji je napisao knjigu Sveti Ljudevit, kralj Francuske. Kad je sir Jean de Joinville (1224–1317) napunio 19 godina života, stupio je u službu šampanjskoga grofa. Kasnije se i on ukrca za križarsku vojnu na kojoj je susreo sv. Ljudevita te postao njegov pouzdanik i prijatelj. Bio je on čovjek koji je više volio pero i knjigu nego sablju i rat pa je nakon prvoga kraljeva križarskoga pohoda ostao na njegovu dvoru u krugu najbližih ukućana.
Na molbu Ivane od Navarre, žene kralja Filipa Lijepoga, Joinville se g. 1305. latio pera da napiše svoje uspomene. I tako je nastalo njegovo vrijedno djelo, jedno od prvih na francuskom jeziku, koje se smatra remekdjelom srednjovjekovne literature. Pisano je jednostavnim i živahnim stilom, obiluje iskrenim i prostodušnim razmišljanjem. U njemu pisac prirođenim čarom opisuje lik velikog kršćanina, sv. Ljudevita kralja, njegovu ljubav prema Bogu, nježnost prema narodu i hrabrost u ratu.
Evo, barem malenkosti iz toga djela!
»Sveti je kralj Ljudevit ljubio Boga svim svojim srcem te nasljedovao njegove čine; kad je uvidio da je sam Bog umro iz ljubavi za svoj narod i on je više put svoje tijelo izložio avanturi iz ljubavi prema svome narodu. Da je htio, lako se od toga mogao osloboditi. Ljubav što ju je imao prema svome narodu očituje se u onome što je rekao svome najstarijem sinu.« I sada Joinville navodi taj lijepi tekst.
»Sine, molim te da ljubiš narod svoga kraljevstva. Ja bih, uistinu, više volio da jedan Škot dobro i pošteno vlada nad narodom, nego da ti pred očima sviju zlo vladaš.« I Joinville dalje nastavlja: »Sveti je čovjek toliko ljubio istinu da ni Saracene nije htio prevariti u onome što im je obećao.
U jelu je bio tako umjeren da ga nikad u životu nisam čuo govoriti o jelima, kako to inače čine mnogi bogati ljudi, već je dobroćudno jeo onu hranu što su je njegovi kuhari stavljali pred njega. Vino bi odmjereno razblaživao vodom, videći da bi ga ono moglo zanijeti.
Kralj je bio tako darežljiv da bi posvuda kuda je po svome kraljevstvu prolazio, dijelio obilnu milostinju siromašnim crkvama, bolnicama za gubavce, općim bolnicama, svratištima te siromašnim malim plemićima. Svaki dan bi davao obilno hrane siromasima ne računajući one koji su jeli u njegovoj sobi. Više put sam vidio kako im sam reže kruh i daje piti.
Kralj je od ranog djetinjstva imao samilost prema siromasima i patnicima; i bijaše običaj svagdje, kuda bi kralj došao, da se u njegovoj kući nahrani 120 siromaha kruhom, mesom, ribom, da im se dade vina, i to svaki dan. U Korizmi i Adventu broj bi se siromaha povećavao. Više put se događalo da bi kralj sam posluživao siromahe stavljajući hranu pred njih, režući im meso te bi im na odlasku sam dijelio novac. Naročito bi u predvečerje velikih svetkovina posluživao siromahe sa svim gore spomenutim stvarima, dok sam ne bi jeo ni pio. Sa svim tim svaki je dan imao na ručku i večeri starih i hromih ljudi, dajući im od one hrane koju je sam jeo. A kad bi jeli, odnijeli bi sa sobom svotu novca što su je dobili. Povrh svega toga kralj bi svaki dan davao tako veliku i obilnu milostinju siromašnim redovnicima, siromašnim bolnicama, bolesnicima i drugim siromašnim zajednicama, siromašnim malim plemićima i plemkinjama, palim ženama, siromašnim udovicama i bolesnicima, onima koji zbog starosti ili bolesti nisu mogli raditi ni voditi svoj zanat, da bi se sve to jedva moglo izbrojiti. I tako možemo reći da je bio sretniji od Tita, rimskoga cara, o kojem stari spisi pripovijedaju da bi se jako žalostio i bio zbunjen u onaj dan kad nije učinio nijedno dobro djelo.«
Ideal je sv. Ljudevita, prema vlastitom priznanju, bilo poštenje. On kaže: »Toliko bih želio nositi ime ’čestit čovjek – poštenjačina’, uz uvjet da to zaista i budem, jer je ime poštenjakovića tako veliko i dobro da već samo izgovaranje toga napunja usta.« Za Ljudevita je poštenjaković čovjek u kome vlada ljudska uravnoteženost, kod koga je svaka stvar na svome mjestu, koji služi Bogu i bližnjemu, kod koga se pobožnost i vladanje stapa u skladnu cjelinu, koji se zna držati nad svim i u sreći i u nesreći. Takvo nešto može se postići jedino uz duh vjere i pobožnosti, a kralj je upravo iz svoje povezanosti s Bogom crpio onaj čudesni mir i uravnoteženost, čime bijaše prožeta sva njegova osoba.
Kraljeva je pobožnost i nutarnja umrtvljenost sličila redovničkoj. Sudjelovanje u bogoslužju, misi, časoslovu sačinjavalo je velik dio njegova dana. I sam bi sa svojim kapelanom recitirao psalme i himne. Časoslov bi na pobudu svima molio i na putovanju. Svaki dan bi pribivao dvjema misama: tihoj, rano ujutro, u korist duša preminulih te pjevanoj, koja bi bila kasnije. Ono što je svome sinu preporučivao i sam je činio. »Moli Boga srcem i ustima, osobito za vrijeme mise u času pretvorbe!« Bogoslužju bi kralj pridodavao i duge privatne molitve koje bi sam molio klečeći na klecalu.
Kralj se ispovijedao svaki petak, a ispovjednik mu je nalagao dosta oštru pokoru, koju bi radosno izvršio. Pričešćivao bi se prema tadašnjoj praksi samo šest puta na godinu: na Uskrs, Duhove, Veliku Gospu, Sve svete, Božić i Svijećnicu. Činio je to s najvećim poštovanjem.
Kralj je strogo postio u Adventu i Korizmi, između Spasova i Duhova, u predvečerje blagdana, u kvatrene dane, petkom. Često se tada zadovoljavao samo kruhom i vodom. Ideal je pokore uvijek bio prisutan u njegovu životu.
Kralj se bio oženio Margaretom iz Provanse i nježno je i odano ljubio. S njome je imao jedanaestero djece. Kako su mu djeca rasla, pridruživao bi ih k sebi u vježbama pobožnosti. Uvečer prije spavanja davao bi im spasonosne pouke i savjete.
Njegova duhovna oporuka sinu najbolje nam govori u kakvom je duhu odgajao svoju djecu. Čujmo je!
»Predragi sine, ponajprije te poučavam da ljubiš Gospodina, Boga svoga, svim srcem i svom svojom snagom. Bez toga, naime, nema spasenja.
Sine, od svega se trebaš čuvati što znaš da se Bogu ne sviđa, to znači od svakog smrtnog grijeha, tako da radije moraš dati da te muče svakovrsnim mučenjem nego da počiniš smrtni grijeh.
Osim toga, ako ti Gospodin pripusti neku poteškoću, blago je i sa zahvaljivanjem podnesi. Misli da je to za tvoje dobro i da si je, možda, zaslužio. K tome, ako te Gospodin podari bilo kakvim blagostanjem, moraš ponizno zahvaliti, bojeći se da ne postaneš lošiji zbog isprazne slave ili na koji drugi način. Boga ne smiješ napadati ili vrijeđati u njegovim darovima.
Rado i pobožno slušaj crkvenu službu. Dok si u crkvi, ne gledaj naokolo rastreseno i ne govori ispraznosti, nego moli Gospodina pobožno ustima ili razmatrajući u srcu.
Neka ti je srce blago kad je riječ o siromasima, bijednima i žalosnima. Pritječi im u pomoć prema svojim mogućnostima i tješi ih. Bogu budi zahvalan za sva dobročinstva što ti ih je udijelio i tako ćeš biti dostojan da primiš i veća. Prema podložnicima budi pravedan te se u tom drži crte pravednosti i ne skreći ni desno ni lijevo. Dok nisi siguran gdje je istina, više budi na strani siromaha nego bogataša. Pomno pazi da svi tvoji podložnici čuvaju pravednost i mir. Posebice nek to vrijedi za crkvene i redovničke osobe.
Budi odan i poslušan našoj majci Rimskoj crkvi i vrhovnom svećeniku kao duhovnom ocu. Nastoj da se iz tvoje zemlje ukloni svaki grijeh, nadasve pak bogohulstvo i krivovjera.
Predragi sine, na kraju te blagoslivljem svim blagoslovom što ga odani otac može podijeliti sinu. Nek te cijelo Trojstvo i svi sveti čuvaju od svakog zla. Dao ti Bog milost da vršiš njegovu volju te ga služiš i častiš. Na taj ćemo način poslije ovoga života dospjeti skupa k njemu da ga gledamo, ljubimo i slavimo bez kraja. Amen.«
I kraljevo pismo kćerki Izabeli odaje oca, brižnog odgojitelja.
»Svojoj predragoj kćerki Izabeli, navarskoj kraljici, pozdrav i očeva ljubav!
Draga kćerko, jer mislim da ćeš zbog ljubavi prema meni od mene primiti ovo drage volje i radije nego od ikoga drugoga, došao sam na pomisao da ti svojom rukom napišem nekoliko pouka.
Poučavam te da ljubiš našega Gospodina Boga svim svojim srcem i svom svojom snagom: jer bez toga ne može vrijediti nijedna stvar, ne može se dobro ljubiti nijedna stvar, a ni pravo ni korisno. Gospodin je onaj kome sve stvorenje može reći: ’Gospodine, ti si Bog moj, komu nisu potrebna moja dobra.’ Gospodin je onaj koji je poslao na zemlju svoga blagoslovljenoga Sina i žrtvovao ga u smrt da nas oslobodi od smrti pakla. Ako ga ljubiš, ti ćeš imati koristi od toga. Stvor koji svoju ljubav drugome daje, a ne njemu, na krivom je putu. Način je na koji moramo ljubiti Boga, da ga ljubimo bez mjere. On je zaslužio da ga ljubimo jer on nas je prvi ljubio. Htio bih da znaš razmišljati o djelima što ih je blagoslovljeni Božji Sin učinio za naše otkupljenje. Imaj veliku želju da mu se svidiš i brižno nastoj kloniti se svih stvari koje bi mu se mogle ne svidjeti.
Draga kćeri, ako te progoni bolest, podnosi to drage volje i zahvaljuj Bogu, jer ti je vjerovati da ti on to šalje za tvoje dobro. Ako pak imaš sreću tjelesnoga zdravlja ili što drugo, opet ponizno zahvaljuj Gospodinu. Čuvaj se da tobom ne ovlada oholost ili koja druga opačina!… Ako ti je što teško u srcu, reci to svom ispovjedniku ili drugoj čestitoj osobi!
Prema ljudima imaj dobro srce, rado pomaži dijeleći milostinju. Pomaži i one koji su radi Gospodina odabrali siromaštvo.
Pazi da budeš savršena u svakom dobru pa da oni koji te vide ili čuju o tebi govoriti, budu potaknuti tvojim dobrim primjerom. Čini mi se kako nije dobro da imaš odviše odjeće i nakita, tobože prema svome staležu. Baš obratno od toga, bit će bolje ako mjesto toga budeš davala milostinju. Nemoj trošiti odviše vremena i brige da se ukrasiš i čuvaj se pretjeranosti u nakitu. U tome je bolje manje nego više…«
Sveti je Ljudevit bio i veliki prijatelj prosjačkih redova: franjevaca i dominikanaca. Pomagao im je da dođu u Pariz. Dominikanci su u ulici sv. Jakova otvorili svoj glasoviti samostan i školu, koju su pohađali sv. Albert Veliki i sv. Toma Akvinski.
Uz svetog Ljudevita vezana je i gradnja glasovite SainteChapelle, toga ogromnog staklenog kovčega – tako je nazivaju zbog mnogih vitraja – sagrađene u najčistijem gotičkom stilu, a koja je služila kao relikvijar Kristovoj trnovoj kruni.
Kralj je Ljudevit već za života uživao glas sveca. Svetim ga je proglasio g. 1297. papa Bonifacije VIII. Njegov je svetački život, doista, čudesan. Na kraljevskom prijestolju, u bogatstvu, u vođenju državnih poslova nastojao je ostvarivati kršćanski ideal svetosti i u tome je posve uspio. Toliko toga u njegovu životu još i danas može služiti za primjer. On je svjetionik koji svojim životom pokazuje put prema najuzvišenijim idealima. Sav je njegov život veliki ideal, pun poleta za ono što ima vječnu vrijednost.
Sveti Josip od Calasanze, svećenik
(1558–1648)
Ovaj je svetac osnivač Družbe pobožnih kršćanskih škola, poznatije pod imenom piarista, a koja se bavi kršćanskim odgojem mladeži. On je za siromašne dječake osnovao g. 1597. prvu pučku školu u Europi u kojoj je školovanje bilo besplatno.
Josip od Calasanze rodio se u španjolskoj pokrajini Aragoniji, u mjestancu Peralta de la Sal 31. srpnja 1558. Roditelji su mu bili prilično imućni. Josipa su već u školi nazivali »mali svetac«. Otac mu je omogućio nauke na Sveučilištu u Valenciji. Tu se u njega jako zaljubila jedna njegova sestrična i uporno išla za njim. Njemu je to dojadilo pa je napustio Valenciju i pošao na Sveučilište u Alcalu. Nije se kanio ženiti, već posve posvetiti Bogu u svećeničkom staležu.
Za svećenika je zaređen g. 1583. Kao svećenik obavljao je uspješno razne službe, dok mu biskup iz Urgela nije povjerio dužnost generalnog vikara za okrug zvan Trempe. Taj je dio biskupije sačinjavao neprohodne dijelove Pireneja i doline Andorre. Unatoč svim poteškoćama i neugodnostima, Josip je obilazio sve župe svoga okruga, uklanjajući mnoge nerede i zloporabe što su se bili uvukli u crkveni život i stegu. Njegov je biskup bio tako oduševljen tim radom da ga je imenovao generalnim vikarom čitave biskupije.
Izgledalo je da će Josip imati sjajnu budućnost, da će postati visoki crkveni dostojanstvenik, najmanje biskup. No on je u duši osjećao da ga Bog zove na nešto posve drugo. Odazivajući se tome glasu, razdijelio je gotovo sve svoje bogato imanje što je baštinio od oca, zahvalio se na službi generalnog vikara te pošao u Rim. U Vječnom je gradu živio najprije 5 godina u kući svoga kolege sa studija u Alcali, Ascanija Colonnea, koji je u međuvremenu postao kardinal. Već tada je počeo obavljati neobičnu pobožnost. Redovito bi ustajao oko ponoći te do zore obišao 7 glavnih rimskih crkava. Uz to neprestano hodočašće pomagao je siromasima i bolesnicima gdjegod je mogao. Kad je Rim g. 1595. pohodila kuga, Josip se u dvorenju bolesnika natjecao sa sv. Kamilom de Lellisom, s kime se veoma sprijateljio.
Prolazeći često rimskim ulicama, Josip je gledao na stotine djece za koju se nitko nije pravo brinuo ni o njima vodio računa. To ga je u duši silno boljelo i upravo progonilo. Da se nekako oslobodi toga tereta, pristupio je Bratovštini kršćanskoga nauka. Njezini su se članovi nedjeljom i blagdanom bavili poučavanjem djece i odraslih u kršćanskome nauku. Josip je brzo uvidio da taj, inače hvale vrijedan rad, nije još dostatan.
Školovanje je tada bila skupa stvar i stoga dostupno samo bogatima. Josip si je razbijao glavu kako omogućiti školovanje i onima siromašnima, na rubu društva? Svoju je brigu iznio pred vrijednoga župnika crkve Sv. Doroteje don Antonija Brendanija. Taj mu je stavio na raspolaganje dvije prostorije i obećao mu svestranu pomoć. I tako je Josip u studenome 1597. otvorio besplatno prvu pučku školu za siromašnu djecu. U tome pothvatu imao je uza se kao suradnike još dva svećenika.
Već nakon nekoliko tjedana škola je brojila 100 učenika, a broj joj je kasnije toliko porastao da su svetome svećeniku bili potrebni i drugi pomoćnici. Nakon 2 godine rada pošlo mu je za rukom iznajmiti za školu čitavu jednu kuću. Tada je napustio župnu kuću Sv. Doroteje te se s drugim učiteljima preselio u novu zgradu. Tu su svećenici učitelji pod njegovim vodstvom počeli provoditi zajednički život. U daljnje dvije godine broj se učenika popeo na 700 tako da je već g. 1602. školski prostor valjalo proširiti i povećati.
Sveti Josip od Calasanze morat će mnogo trpjeti, a trpio je nepobjedivom strpljivošću i duševnom jakošću tako da su ga nazivali drugim Jobom. Početak je muka počeo kad je u dvorištu nove školske zgrade, postavljajući zvono, nespretno pao i slomio nogu. Lom je bio veoma težak, noga nije nikad pravo zarasla pa je od toga trpio sve do groba. No tjelesne muke nisu bile ono najteže u njegovu životu. Njima se pridružiše druge teže nevolje, progonstva i suprotivštine svake vrste.
No s progonstvima, sumnjičenjima rad se piarista sve više povećavao tako da su g. 1611. imali već 1000 učenika. Među njima je bilo i židovske djece, što za tadašnje doba baš nije bila uobičajena praksa. Svetac je uspio za školu kupiti jednu novu veliku zgradu, a onda su uslijedile i druge nove škole i to ne samo u Rimu, već i po Italiji i drugim zemljama Europe. Družba je piarista odobrena kao red g. 1621., a prvi joj je generalni poglavar bio sv. Josip od Calasanze.
Najteže što je svetac morao podnijeti bilo je od njegova subrata i podložnika Marija Sozzija. Taj častoljubivi svećenik i redovnik želio je postati general piarista i u tom si nečasnom poslu tražio saveznike. Pred crkvenim je vlastima govorio da je Josip star i senilan te nesposoban da vodi družbu. Na njegovu je obranu ustao protektor reda kardinal Cesarini davši zaplijeniti neke spise i dokumente što ih je Sozzi kod sebe imao. Neki su od tih dokumenata pripadali svemoćnoj Kongregaciji svetog oficija kod koje Sozzi, zbog nekih učinjenih usluga, bijaše dobro zapisan. Sveti oficij izdade nalog da uhite Josipa od Calasanze, premda on s tim papirima nije imao nikakve veze. I tako 86godišnjeg starca kao običnog prijestupnika provedoše rimskim ulicama. Bilo je to za njega veliko poniženje, ali on ga je iz ljubavi prema Kristu hrabro podnio.
Kardinal Cesarini opet se energično zauzeo za sveca i bi utvrđena njegova nedužnost. No Sozzi nije mirovao dok sam ipak nije postao general piarista. Red je doveo gotovo na rub propasti, a njegova utemeljitelja nije štedio poniženjima i šikanacijama svake vrste. Taj je pak sve strpljivo podnosio kao kakvo krotko janje. Pri tom je subraći govorio: »Nije pametno ostati samo kod drugotnih uzroka, a iza svega toga ne vidjeti Boga, koji nam to šalje za naše veće dobro.«
Sozzi je umro prije sveca, a isto tako i njegov nasljednik Cherubini, od koga je Josip također mnogo pretrpio. Taj je barem prije smrti okajao svoj nedoličan postupak prema njemu. No da čaša muke bude puna, svecu je ostala još jedna ljuta neprijateljica. Bila je to neka Olimpija, papina rođakinja. Njezin je ispovjednik piarist bio premješten u drugi grad. Ona je za to okrivila sveca i godinama ga smrtnom mržnjom progonila, onakvom kakvu znadu kuhati samo zle žene. Ona se povezala sa svim njegovim protivnicima i neprijateljima i napokon postigla da je papa Inocent X. g. 1646. dokinuo red piarista.
90godišnjak Josip od Calasanze, taj sveti i plemeniti čovjek, koji je išao za dobrom siromašne djece, nalazio se poput Jeremije nad razvalinama svoga životnoga djela. On nije ispjevao tužaljke, već je samo ponovio s Jobom: »Gospodin je dao, Gospodin je uzeo. Blagoslovljeno bilo ime Gospodnje!«
Sve te nedaće nisu mogle uništiti dušu drugoga Joba jer on je sav bio ukorijenjen u Bogu kao u svojoj stijeni i, držeći se toga čvrstog uporišta, ustrajao je vjeran do konca. Ljudi su grnuli u njegovu bolesničku sobu, držeći ga za sveca, da prime njegov svećenički blagoslov. Svetac je umro u Rimu na današnji dan g. 1648. Prije smrti je prorekao da će njegov red uskrsnuti. To se i dogodilo već za osam godina.
Učeni je papa Benedikt XIV. Josipa od Calasanze g. 1748. proglasio blaženim, a Klement XIII. g. 1767. svetim, dok ga je Pio XII. g. 1948. proglasio »zaštitnikom pred Bogom svih pučkih kršćanskih škola svijeta«. Njegovo je štovanje rašireno u svim kućama i školama piarista. Već u prošlim desetljećima bilo ih je u Italiji 32, u Poljskoj 3, u Madžarskoj 2, u Austriji 5, u Španjolskoj 66, u SADu 9, u Latinskoj Americi 30 te u Japanu 2. Sveca u Španjolskoj časti kao svoga zaštitnika Udruženje katoličkih učitelja.
Katolički ga učitelji štuju na osobit način jer u njemu gledaju ne samo pionira pučkih škola, već i idealnog uzora svih onih koji svoju aktivnost posvećuju trijumfu kršćanskoga odgoja, po kojem se jedino »obnavlja društvo«, kako o tom odgoju zapisa piaristički gojenac, kasnije proslavljeni pisac i mislilac, Nikola Tommaseo. Taj je odgoj sinteza znanja i pobožnosti, a to je preduvjet za skladan razvoj i rast ljudske ličnosti.
Središte je pobožnosti prema sv. Josipu od Calasanze u kući i crkvi Sv. Pantaleona u Rimu, gdje je svetac živio 36 godina i gdje se čuvaju njegove relikvije. To je njegovo svetište, a ono brižno čuva mnoge drage uspomene na sveca, velikoga odgojitelja i prijatelja mladeži.
Da bismo dublje i bolje upoznali toga divnoga i dragoga sveca, navedimo bar nešto iz njegovih spisa.
»Gotovo je svakome poznato od kolikog je dostojanstva i zasluge sveta služba po kojoj poučavamo dječake, posebice siromašne, da tako izobraženi uzmognu postići vječni život. Dok se, naime, predajući nauk i brinući se nadasve za pobožnost i kršćansku pouku, skrbimo u isti mah za spas duše i tijela dječaka, mi tako reći obavljamo kod njih istu dužnost koju vrše njihovi anđeli čuvari.
Osim toga, pružamo najodličnije sredstvo koje mladiće ne samo odvraća od zla, nego ih, kojeg mu drago oni podrijetla ili položaja bili, lakše i ugodnije vuče i potiče da čine dobro. Nakon takve pripomoći može se ustvrditi kako se mladići toliko mijenjaju na bolje te se oni izobraženi ne mogu ni prepoznati kao oni koje je trebalo izobraziti. Poput mladice kod biljki veoma je lako mlade ljude privesti onamo kamo već tko nastoji usmjeriti njihove duše. Ako pak dopuste da očvrsnu, poznato nam je da njihova sposobnost pregibanja jednom ili naglo počinje slabiti ili posvema nestaje.
Ono čime tako prilagođenim odgojem bivaju obdareni dječaci, posebice siromašni, ne pridonosi samo povećanju njihova ljudskog dostojanstva, nego je i od opće koristi u ljudskome i kršćanskome društvu. Roditelji se vesele što im se sinovi na taj način privode na ispravne putove, a državni upravitelji zato što dobivaju čestite podložnike i dobre građane; nadasve se pak veseli Crkva jer se oni zrelije i uspješnije uklapaju u njezin raznolik način življenja i djelovanja kao ljubitelji Kristovi i službenici Evanđelja.
Svi oni koji preuzimaju tu dužnost poučavanja treba da se opskrbe velikom ljubavlju, još većom strpljivošću i posebno dubokom poniznošću, da bi je izvršavali brižljivo i marljivo. Tako će biti dostojni da ih Gospodin, zamoljen poniznom odanošću, učini vrsnim suradnicima istine i ojača u ostvarivanju najplemenitije službe, a jednom će biti zaduženi nebeskim darom, prema riječi: Koji poučavaju mnoge u pravednosti, kao zvijezde su za beskonačne vječnosti.
A to će se lakše postići ako se, sklopivši savez trajnog podložništva, trude da pripadaju Kristu i da se samo njemu sviđaju. On je rekao: »Što učiniste jednom od mojih najmanjih, meni ste učinili.«
Sveta Marija Mihaela od Presvetog Sakramenta
(1809–1850)
U povijesti Crkve, koju dobrim dijelom sačinjavaju sveci, ima toliko divnih duša koje ne upoznati bila bi velika i neprocjenjiva šteta. Valja ih stoga otkrivati i stavljati na svijećnjak da nam svojim životom, primjerom, djelima, patnjama svijetle i pokazuju put prema neprolaznim idealima.
Danas se veoma mnogo govori o religioznom iskustvu. Ono je bogato baš u životu svetaca i govori nam činjenicama da postoji Bog, milost, ona nadnaravna stvarnost. U životu svetaca možemo gotovo opipljivo utvrditi da je tu Bog na djelu. Upoznavajući se sa svetačkim religioznim iskustvom i naša će vjera u Boga rasti i jačati i mi ćemo se osjećati potaknutima da se sve više približavamo Bogu, da živimo u trajnoj povezanosti s njime. To su, eto, motivi zbog kojih se želimo upoznati i s Marijom Mihaelom Desmaisières, osnovateljicom redovnica Klanjateljica službenica Presv. Sakramenta i ljubavi. Mislim da nas njezin lik može oduševiti: ona je znala povezati u skladnu cjelinu svoju veliku ljubav prema Isusu u Euharistiji i ljubav prema bližnjemu, osobito prema palim ženama i djevojkama.
Mihaela je bila dijete visokoga društva, a rodila se u Madridu 1. siječnja 1809. kao kćerka baruna della Vege del Pozo i markize Llanos de Alguazas. Sama je nosila naslov vicebarunice Jorbalán, koji joj je prepustio njezin brat Diego. Do tih se naslova i obiteljskih aristokratskih i plemićkih veza tada mnogo držalo pa to spominjemo kao povijesnu znamenitost. Da je Mihaela ostala samo kod tih naslova, kod te aristokracije, onda nam kao osoba ne bi uopće bila zanimljiva. Na sreću, ona se iz toga izdigla, a svoj je ugled i položaj u društvu iskoristila da čini dobro.
Mladost je provodila, doduše, u tzv. velikom svijetu, ali se već tada posvećivala i djelima kršćanske ljubavi, za što je osjećala veliku sklonost. Kad je u Guadalajari g. 1834. izbila epidemija kuge, ona se herojski istakla u službi bolesnika. Na taj se način pomalo spremala za svoje veliko životno karitativno i socijalno djelo. U tom se razdoblju njezina života pokazaše već i bogati umjetnički talenti, kojima je bila obdarena. Znala je slikati te svirati na harfu. Sačuvale su se neke njezine slike i minijature s religioznim sadržajem.
U Madridu je rado pohađala bolnicu Sv. Ivana od Boga. Na jednom je takvom pohodu g. 1844. upoznala mladu bolesnicu koju su njezine nevolje navele na loš život. To je uvijek velika napast kojoj se mogu oduprijeti samo jake i izgrađene duše. Mariji Mihaeli je pošlo za rukom tu djevojku vratiti njezinoj obitelji, a kao posljedica toga pothvata u njoj se rodila živa želja da osnuje zavode u kojima će se pomagati palim djevojkama, često put žrtvama bijede i neznanja. Prvi je takav zavod Marija Mihaela osnovala u Madridu 21. travnja 1845., povjerivši ga komitetu od 7 dobrih gospođa.
Sljedeću je godinu svetica provela u Parizu, smatravši kasnije izgubljenim to vrijeme ondje provedeno. U njezinu će životu biti presudna godina 1847. Tada je pod vodstvom isusovca oca Eduarda Joséa Rodrigueza de Carasa obavila po metodi sv. Ignacija mjesečne duhovne vježbe. Plod je tih duhovnih vježbi bio velik. Ona će se dati na provođenje ozbiljnoga asketskoga i duhovnoga života. O. Carasa bit će joj sve do svoje smrti duhovni vođa. Nakon tih duhovnih vježbi bila je opet u Parizu te ondje na blagdan Duhova 23. svibnja u župi St. Philippe du Roule primila veliku milost koja postade začetnik njezina bogatog mističnog i karizmatičkog života, a usredotočenog na Euharistiju i apostolskosocijalnu djelatnost.
Od toga je časa Marija Mihaela živo osjećala stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji, u njega imala veliko pouzdanje i prema njemu posvemašnje predanje; Isus je bio onaj koji joj je dao sve ono što je bilo potrebno i njezinoj duši i njezinu djelu. On joj je dao i dar proroštva i pronicavosti. Njezino je pak asketsko nastojanje išlo za postizavanjem i vršenjem kreposti blagosti, poniznosti i poslušnosti.
Marija Mihaela nalazila se od g. 1847–1848. u Francuskoj i Belgiji, uz svoga brata poklisara. Bilo je to vrijeme ne samo kretanja u diplomatskom društvu, ne samo svečanih primanja, već i vrijeme dugih molitava, pokore te apostolskih i karitativnih djela. U Parizu je surađivala s ocem de la Bouillerieom na širenju euharistijske pobožnosti. Isto je činila i u Bruxellesu. Tamo se dala i na spasavanje žena koje su se odavale raspuštenu životu. Osjećala je živu želju za redovničkim životom pa je u Parizu htjela stupiti u Kongregaciju sestara milosrdnica, no od toga ju je odvratila obitelj i ispovjednici.
Kad se vratila u Madrid, svoj je zavod našla u veoma lošem stanju. Zato je sama preuzela vodstvo ustanove davši joj novi zamah. Htjela ju je tada predati nekim redovnicama, ali nije uspjela pa je g. 1850. konačno napustila svijet čuvši u srcu Gospodinove riječi: »Želim te imati na svome djelu.« Na to ju je poticao i njezin duhovni vođa govoreći joj da je to za nju izričita volja Božja.
Kad Bog od nekoga nešto traži, onda je to obično povezano uz velike žrtve. Tako je to bilo i kod Marije Mihaele. Za nju su uslijedile godine teških odricanja. Nije se zadovoljila da za svoje djelo uloži sav svoj posjed, već je za nj skupljala i milostinju, što joj je kao aristokratkinji bilo teško. U tadašnjem je to društvu značilo poniženje. Njezinom se radu usprotivila njezina obitelj, zabacivalo ga je i društvo, a tome se pridružiše klevete, ogovaranja pa i prijetnje. Sve se to, poput more, sručilo na dušu plemenite žene koja je htjela pomoći moralno palima. Prijetnje su išle tako daleko da se govorilo kako će joj zapaliti njezin zavod za pale djevojke, a nju samu ubiti. Čak su i neki crkveni krugovi i tzv. pobožne osobe njezin rad smatrali beskorisnim, nasjedajući klevetama protiv nje. Laičke učiteljice, što su joj pomagale, više put izgubiše hrabrost pa je ostaviše samu.
Da je Marija Mihaela bila slaba duša, sigurno bi i sama izgubila hrabrost i okanila se svoga posla. No ona nije bila takva, a sve je svoje pouzdanje stavljala u euharistijskoga Isusa. Pred njim je iznosila svoje jade moleći ga za pomoć. I pomoć je došla. Kad je g. 1857. umro njezin duhovni vođa o. Carasa, vodstvo je njezine duše preuzeo prosvijetljeni svetac Antun Marija Claret. On će joj pomoći nadvladati najveće poteškoće uz izdašnu pomoć kraljice, koje je bio i ispovjednik.
Učinci su rada s palim djevojkama bili očiti pa se Mariji Mihaeli pridružiše prve suradnice, s kojima će ona osnovati svoju družbu, što će je prihvatiti i nadležna crkvena vlast. Nju će uzeti pod svoju zaštitu toledski kardinal, primas Španjolske, a 25. travnja 1858. odobrio je i konstitucije, što ih je napisala majka Marija Mihaela, slijedeći nadahnuće odozgora i svoje duhovno iskustvo. Duhovni joj je vođa čak zabranio konzultirati pravila drugih redova. Neka to budu originalna pravila što će ih sastaviti ona sama i koja će najbolje odgovarati svrsi družbe. Dva dana nakon odobrenja konstitucija kardinalprimas imenovao je Mariju Mihaelu za prvu generalnu poglavaricu nove redovničke ustanove. Već dvije godine kasnije ustanovi je podijelio »pohvalni dekret« Pio IX. odobrivši ustanovu na pokus za pet godina, a onda i konačno 24. studenoga 1866.
Svrha je te Družbe, kako naznačuju same konstitucije:
»1. Stalno klanjanje Presvetom Sakramentu.
2. S dobrohotnošću i istinskom ljubavlju postupati sa siromašnim ili unesrećenim djevojkama, koje bi htjele napustiti život pokvarenosti i sablazni, a kojemu su se bile podavale.« Tim djevojkama valja pružiti potreban ljudski i kršćanski odgoj te ih poučavati da se klone zla a čine dobro. Utemeljiteljica je ostavila otvorenu mogućnost i za osnivanje škola za siromašne djevojčice, a brinula se općenito za mladež s ulice. Metode njezina pedagoškoga rada jesu: euharistijska pobožnost, odgoj po pravoj ljubavi, individualni odgoj, briga za svaku pojedinu, uvjeravanje ali i poštivanje slobode, razvijanje uvjerenja o dostojanstvu ljudske osobe te buđenje osjećaja duboke odgovornosti.
Osnivanje nove družbe nije iscrplo svu djelatnost majke Marije Mihaele; ona je bila velik kapacitet, imala izvanrednu radnu sposobnost, posjećivala je kraljevski dvor, osobito kraljicu Izabelu II. To je činila na savjet svoga duhovnoga vođe sv. Antuna Marije Clareta. Sprijateljivši se s kraljicom, nastojala je na nju spasonosno moralno utjecati ne uplićući se ipak u politiku. A kraljica joj je pomagala u njezinom karitativnom radu tako da je svetica mogla otvoriti još mnoge kuće.
Kad je g. 1865. u Valenciji izbila kuga poharavši nemilo cijeli grad, Marija Mihaela je pohitjela onamo da ohrabri svoje duhovne kćeri koje i same postadoše žrtve epidemije. Zadnjih je mjeseci života živo predosjećala da će doskora umrijeti. I nije se prevarila. Smrt ju je zatekla u Valenciji 24. kolovoza 1865. I ona je bila žrtva bolesti što se po gradu nemilosrdno proširila. U Valenciji je i pokopana. Pio XI. proglasio ju je g. 1925. blaženom, a 1934. svetom. Prigodom Međunarodnog euharistijskog kongresa g. 1952. u Barceloni španjolska je pošta izdala marke s likom svetice, velike štovateljice Euharistije i promicateljice toga kulta te duhovne majke onih što su moralno najdublje pale.
Svetica je iza sebe ostavila i vrijednih duhovnih spisa koji velikim dijelom leže u rukopisima. Slušajući svoje ispovjednike, napisala je djelo o svome životu i izvještaj o osnivanju zavoda za raspuštenice u Madridu, a nakon toga Zajednice klanjateljica Presvetoga Sakramenta i ljubavi, zatim izvještaj o pokorama i drugim božanskim darovima. Napisala je i izvještaj o svojim putovanjima, zatim bilješke i doživljaje u duhovnim vježbama. Sačuvana je i njezina obilna korespondencija te oporuka. Uz Konstitucije sveta Marija Mihaela napisala je i posebnu Uputu za upravljanje kućama.
Blagdan se ove svete redovnice slavi danas. Njezin primjer može svijetliti svima redovnicama, a i svakome kršćaninu.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
