www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 21 stu 2017 14:41

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 59 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3, 4, 5, 6  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 07 ruj 2007 14:33 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 19 srp 2006 14:41
Postovi: 1097
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 9 zahvala
Zahvaljeno je: 15 zahvala
23.09. Pio iz Pietrelcine


Svetac
"A ja, Bože sacuvaj da bih se icim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista." (Gal 6,14)

Poput apostola Pavla otac Pio iz Pietrelcine stavio je u centar svoga života i apostolskog rada križ svoga Gospodina kao svoju snagu, mudrost i ponos. Zapaljen Kristovom ljubavlju, postao mu je slican u žrtvovanju samoga sebe za spasenje svijeta. Nasljedovao je Raspetoga Krista tako velikodušno i savršeno da je mogao reci: "S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist." (Gal 2,19-20) A blaga milosti koja mu je Bog tako obilato i stalno darivao on je prenosio dalje kroz svoju službu služeci muškarcima i ženama koji su mu dolazili u sve vecem broju, radajuci veliko mnoštvo duhovnih sinova i kceri.

Ovaj vrijedni sljedbenik sv. Franje Asiškog roden je 25. svibnja 1887. u mjestu Pietrelcina, biskupija Benevento, u Italiji, kao sin Grazia Forgione i Marie Giuseppa De Nunzio. Bio je kršten sljedeceg dana i dobio je ime Francesco. S dvanaest godina primio je sakrament potvrde i prvu svetu pricest.

Dana 6. sijecnja 1903., sa šesnaest godina, ušao je u novicijat fratara kapucina u Morconeu gdje je 22. sijecnja obukao franjevacki habit i uzeo ime brat Pio. Na kraju godine novicijata položio je prve zavjete, a 27. sijecnja 1907. svecane zavjete.

Nakon što je bio zareden za svecenika 10. kolovoza 1910. u Beneventu, ostao je kod kuce sa svojom obitelji do 1916. iz zdravstvenih razloga. U rujnu iste godine poslan je u franjevacki samostan San Giovanni Rotondo gdje je i ostao do svoje smrti. Od 1918. pa do smrti stalno je imao stigme – krvave rane na rukama i drugdje na mjestima Isusovih rana.Ispunjen ljubavlju prema Bogu i bližnjima otac Pio potpuno je živio poziv da radi za spasenje covjeka u skladu s posebnom misijom koja je obilježila sav njegov život i koju je izvršavao kroz duhovno vodstvo vjernika, sakramentalno pomirenje pokornika i slavljenje Euharistije. Vrhunac njegovog apostolskog djelovanja bilo je slavljenje sv. mise. Vjernici koji su sudjelovali bili su svjedoci vrhunca i punine njegove duhovnosti.

Na socijalnom planu posvetio se olakšavanju boli i patnji mnogih obitelji, uglavnom kroz osnivanje "Kuce za olakšavanje patnji" koja je otvorena 5. svibnja 1956.

Za ovog slugu Božjeg, vjera je bila život: Sve je želio i cinio u svjetlu vjere. Bio je ustrajno posvecen molitvi. Provodio je dan i velik dio noci u razgovoru s Bogom. Rekao bi: "U knjigama tražimo Boga, a u molitvi ga nalazimo. Molitva je kljuc koji otvara Božje srce." Vjera ga je uvijek vodila da prihvaca tajanstvenu Božju volju.

Uvijek je bio udubljen u nadnaravne stvarnosti. Ne samo da je bio covjek nade i potpunog povjerenja u Boga, vec je rijecju i primjerom prenosio te kreposti na sve koji su mu se obracali.

Ljubav ga je Božja ispunjavala i zadovoljavala svaku njegovu želju. Ljubav je bila glavno nadahnuce njegovog dana: da ljubi Boga i da pomogne drugima da ga ljube. Posebna mu je briga bila da raste u ljubavi i da dovede druge to toga da tako cine.

Svoju ljubav prema bližnjima potpuno je pokazao primajuci, kroz više od pedeset godina, nebrojene ljude koji su se obracali njegovoj svecenickoj službi, za ispovijed, savjet i utjehu. Salijetali su ga posvuda: u crkvi, sakristiji, samostanu. A on se davao svima oživljavajuci vjeru, dijeleci milost, donoseci svjetlo. No osobito je u siromašnima, patnicima i bolesnima vidio lik Kristov i davao se posebno njima.

Posjedovao je na primjernom stupnju krepost razboritosti djelujuci i savjetujuci druge u Božjem svjetlu. Brinuo se za slavu Božju i dobro duša. Sa svakim je postupao pravedno, iskreno i s velikim poštovanjem.

Krepost je jakosti blistala u njemu. Vrlo je rano u životu shvatio da ce njegov put biti put križa, te je to odmah prihvatio hrabro i s ljubavlju. Mnogo je godina trpio duhovna trpljenja. Godinama je podnosio boli od svojih rana sa zadivljujucom mirnocom. šutke je prihvacao mnoge intervencije svojih poglavara, a u pogledu kleveta uvijek je ostao miran.

Obicavao je provoditi mrtvljenje da bi zadobio krepost umjerenosti držeci se franjevackog stila života. Bio je umjeren u vladanju i nacinu života.

Svjestan obveza koje je preuzeo kada se odlucio za posveceni život, velikodušno se držao zavjeta koje je položio. U svim je stvarima bio poslušan naredbama svojih poglavara, cak i kada je to bilo teško. Njegova je poslušnost bila vrhunaravna u pogledu nakane, sveopca u pogledu opsega i potpuna u pogledu izvršavanja. Živio je u duhu siromaštva potpuno nenavezan na sebe, zemaljska dobra, vlastitu ugodnost i casti. Uvijek je imao veliku ljubav prema kreposti cistoce. Ponašanje mu je bilo skromno u svim prilikama i prema svim ljudima.

Za sebe je iskreno mislio da je beskoristan, nevrijedan Božjih darova, pun slabosti i nemoci, a istovremeno blagoslovljen Božjim dobrocinstvima. Usred tolikog divljenja kojim je bio okružen on bi rekao: "Ja samo želim biti siromašan fratar koji moli".

Od svoje mladosti nije bio jaka zdravlja, a posebno mu je brzo slabilo u zadnjim godinama života. Sestra smrt uzela ga je dobro pripravljenoga i mirna 23. rujna 1968. Iznimno mnoštvo ljudi prisustvovalo je njegovom sprovodu.

Papa Pavao VI. govoreci poglavarima Kapucinskog reda 20. veljace 1971. rekao je za njega: "Pogledajte kakvu je slavu imao, kakav se skup sljedbenika okupio oko njega širom svijeta! Ali zašto? Možda zato što je bio filozof? Ili mudar? Jer je imao na raspolaganju mnogo novca? Ne, vec zato što je ponizno služio sv. misu, ispovijedao od jutra do mraka, te – a to nije lako reci – nosio rane našega Gospodina. Bio je covjek molitve i trpljenja."

Vec za života otac Pio je bio na glasu svetosti zbog svojih kreposti, duha molitve, žrtve i posvemašnje predanosti za dobro duša. U godinama nakon njegove smrti Kapucinski red poduzeo je korake propisane crkvenim zakonom da se pokrene proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2. svibnja 1999., a svetim 16. lipnja 2002.

_________________
Dođi Duše Sveti
Dođi po moćnim zagovoru
Bezgrješnog Srca Marije
Svoje Preljubljene Zaručnice
amen


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 13 sij 2008 14:19 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 17 stu 2006 11:57
Postovi: 1460
Lokacija: Velika Gorica
Podijelio: 123 zahvala
Zahvaljeno je: 120 zahvala
Vjeroispovjest: Katolik
Status: U braku
Slika

_________________
"Neka te ništa ne buni i ništa ne plaši. Sve prolazi, Bog se ne mijenja. Strpljivost postiže sve. Tko ima Boga, ništa mu ne manjka. Sam Bog dostaje." Sv. Terezija od Isusa


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 14 lip 2008 20:49 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3731
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 49 zahvala
jedan od meni najdražih svetaca
Moli za nas otac Pio


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 ruj 2008 23:29 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2306
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 2 zahvala
Zahvaljeno je: 7 zahvala
Vjeroispovjest: RMK
23.09. Pio iz Pietrelcine


Svetac
"A ja, Bože sacuvaj da bih se icim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista." (Gal 6,14)
Poput apostola Pavla otac Pio iz Pietrelcine stavio je u centar svoga života i apostolskog rada križ svoga Gospodina kao svoju snagu, mudrost i ponos. Zapaljen Kristovom ljubavlju, postao mu je slican u žrtvovanju samoga sebe za spasenje svijeta. Nasljedovao je Raspetoga Krista tako velikodušno i savršeno da je mogao reci: "S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist." (Gal 2,19-20) A blaga milosti koja mu je Bog tako obilato i stalno darivao on je prenosio dalje kroz svoju službu služeci muškarcima i ženama koji su mu dolazili u sve vecem broju, radajuci veliko mnoštvo duhovnih sinova i kceri.

Ovaj vrijedni sljedbenik sv. Franje Asiškog roden je 25. svibnja 1887. u mjestu Pietrelcina, biskupija Benevento, u Italiji, kao sin Grazia Forgione i Marie Giuseppa De Nunzio. Bio je kršten sljedeceg dana i dobio je ime Francesco. S dvanaest godina primio je sakrament potvrde i prvu svetu pricest.

Dana 6. sijecnja 1903., sa šesnaest godina, ušao je u novicijat fratara kapucina u Morconeu gdje je 22. sijecnja obukao franjevacki habit i uzeo ime brat Pio. Na kraju godine novicijata položio je prve zavjete, a 27. sijecnja 1907. svecane zavjete.

Nakon što je bio zareden za svecenika 10. kolovoza 1910. u Beneventu, ostao je kod kuce sa svojom obitelji do 1916. iz zdravstvenih razloga. U rujnu iste godine poslan je u franjevacki samostan San Giovanni Rotondo gdje je i ostao do svoje smrti. Od 1918. pa do smrti stalno je imao stigme – krvave rane na rukama i drugdje na mjestima Isusovih rana.

Ispunjen ljubavlju prema Bogu i bližnjima otac Pio potpuno je živio poziv da radi za spasenje covjeka u skladu s posebnom misijom koja je obilježila sav njegov život i koju je izvršavao kroz duhovno vodstvo vjernika, sakramentalno pomirenje pokornika i slavljenje Euharistije. Vrhunac njegovog apostolskog djelovanja bilo je slavljenje sv. mise. Vjernici koji su sudjelovali bili su svjedoci vrhunca i punine njegove duhovnosti.

Na socijalnom planu posvetio se olakšavanju boli i patnji mnogih obitelji, uglavnom kroz osnivanje "Kuce za olakšavanje patnji" koja je otvorena 5. svibnja 1956.

Za ovog slugu Božjeg, vjera je bila život: Sve je želio i cinio u svjetlu vjere. Bio je ustrajno posvecen molitvi. Provodio je dan i velik dio noci u razgovoru s Bogom. Rekao bi: "U knjigama tražimo Boga, a u molitvi ga nalazimo. Molitva je kljuc koji otvara Božje srce." Vjera ga je uvijek vodila da prihvaca tajanstvenu Božju volju.

Uvijek je bio udubljen u nadnaravne stvarnosti. Ne samo da je bio covjek nade i potpunog povjerenja u Boga, vec je rijecju i primjerom prenosio te kreposti na sve koji su mu se obracali.

Ljubav ga je Božja ispunjavala i zadovoljavala svaku njegovu želju. Ljubav je bila glavno nadahnuce njegovog dana: da ljubi Boga i da pomogne drugima da ga ljube. Posebna mu je briga bila da raste u ljubavi i da dovede druge to toga da tako cine.

Svoju ljubav prema bližnjima potpuno je pokazao primajuci, kroz više od pedeset godina, nebrojene ljude koji su se obracali njegovoj svecenickoj službi, za ispovijed, savjet i utjehu. Salijetali su ga posvuda: u crkvi, sakristiji, samostanu. A on se davao svima oživljavajuci vjeru, dijeleci milost, donoseci svjetlo. No osobito je u siromašnima, patnicima i bolesnima vidio lik Kristov i davao se posebno njima.

Posjedovao je na primjernom stupnju krepost razboritosti djelujuci i savjetujuci druge u Božjem svjetlu. Brinuo se za slavu Božju i dobro duša. Sa svakim je postupao pravedno, iskreno i s velikim poštovanjem.

Krepost je jakosti blistala u njemu. Vrlo je rano u životu shvatio da ce njegov put biti put križa, te je to odmah prihvatio hrabro i s ljubavlju. Mnogo je godina trpio duhovna trpljenja. Godinama je podnosio boli od svojih rana sa zadivljujucom mirnocom. šutke je prihvacao mnoge intervencije svojih poglavara, a u pogledu kleveta uvijek je ostao miran.

Obicavao je provoditi mrtvljenje da bi zadobio krepost umjerenosti držeci se franjevackog stila života. Bio je umjeren u vladanju i nacinu života.

Svjestan obveza koje je preuzeo kada se odlucio za posveceni život, velikodušno se držao zavjeta koje je položio. U svim je stvarima bio poslušan naredbama svojih poglavara, cak i kada je to bilo teško. Njegova je poslušnost bila vrhunaravna u pogledu nakane, sveopca u pogledu opsega i potpuna u pogledu izvršavanja. Živio je u duhu siromaštva potpuno nenavezan na sebe, zemaljska dobra, vlastitu ugodnost i casti. Uvijek je imao veliku ljubav prema kreposti cistoce. Ponašanje mu je bilo skromno u svim prilikama i prema svim ljudima.

Za sebe je iskreno mislio da je beskoristan, nevrijedan Božjih darova, pun slabosti i nemoci, a istovremeno blagoslovljen Božjim dobrocinstvima. Usred tolikog divljenja kojim je bio okružen on bi rekao: "Ja samo želim biti siromašan fratar koji moli".

Od svoje mladosti nije bio jaka zdravlja, a posebno mu je brzo slabilo u zadnjim godinama života. Sestra smrt uzela ga je dobro pripravljenoga i mirna 23. rujna 1968. Iznimno mnoštvo ljudi prisustvovalo je njegovom sprovodu.

Papa Pavao VI. govoreci poglavarima Kapucinskog reda 20. veljace 1971. rekao je za njega: "Pogledajte kakvu je slavu imao, kakav se skup sljedbenika okupio oko njega širom svijeta! Ali zašto? Možda zato što je bio filozof? Ili mudar? Jer je imao na raspolaganju mnogo novca? Ne, vec zato što je ponizno služio sv. misu, ispovijedao od jutra do mraka, te – a to nije lako reci – nosio rane našega Gospodina. Bio je covjek molitve i trpljenja."

Vec za života otac Pio je bio na glasu svetosti zbog svojih kreposti, duha molitve, žrtve i posvemašnje predanosti za dobro duša. U godinama nakon njegove smrti Kapucinski red poduzeo je korake propisane crkvenim zakonom da se pokrene proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2. svibnja 1999., a svetim 16. lipnja 2002.

_________________
"Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama.
Tko hodi u tami, ne zna kamo ide." Iv 12,35


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 23 ruj 2008 08:50 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 13 kol 2007 14:29
Postovi: 1266
Lokacija: sunčana strana
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 2 zahvala
Evo obično ne pišemo po ovim temama o svecima dana, ali ja danas moram jer moje srce je Oca Pia prepoznalo kao svoga zaštitnika i jednostavno za mene je on poseban....zašto? - ni sama nemam odgovora.....bez nekog posebnog povoda počela sam ga moliti za zagovor....

Pa evo još samo da stavim molitvu i pismo oca Pia njegovu duhovniku.

Molitva sv. Ocu Piu
Bože, koji si blaženom Piju, svećeniku,
dao milost da na čudesan način bude dionik trpljenja tvoga Sina,
udijeli nama da se, po njegovu zagovoru, suobličimo Isusovom smrti,
kako bismo dospjeli do slave uskrsnuća.
Po Gospodinu našem Isusu Kristu,
koji s Tobom živi i kraljuje u sve vijeke vjekova.
Amen

Sveti Oče Pio moli za nas koji se tebi utječemo.


Pismo oca Pija iz Pietrelcine od 21. kolovoza 1918., koje je uputio ocu Benedettu, svom duhovnom ravnatelju (Epist., I., 1065.), u koje opisuje 5. kolovoza 1918. kada je zadobio stigme na svom tijelu.

Pismo
Samo me poslušnost obvezuje da Vam očitujem što se sa mnom događalo ovoga kolovoza 1918., od petoga uvečer pa kroz cijeli šesti dan.

Ne uspijevam Vam izraziti kakav se kroz to vrijeme strašan martirij događao. Uvečer, petoga, upravo sam ispovijedao naše dječake kad me odjednom zgrabio strašan trepet pred prikazom nebesnika koji se pojavio oko moga duha. U ruci je držao kao neko oruđe, slično vrlo dugačkoj željeznoj šipci dobro zašiljenoj, a iz šiljka kao da je izlazila vatra. U isto sam vrijeme sve to motrio i gledao kako mi taj svom snagom zabada šiljak u dušu. Jedva sam zajecao, osjećao sam da umirem. Rekoh dječaku da ode, jer sam se osjećao loše, bez snage da nastavim.

To mučeništvo trajalo je bez prekida sve do jutra sedmoga kolovoza. Što sam sve pretrpio kroz to tužno vrijeme, bez prekida, ne znam reći. Gledao sam kako mi taj šiljak nemilo rasteže i trga i utrobu, sve je bilo zahvaćeno tim željezom i vatrom. Od toga dana do danas smrtno sam ranjen. U dnu svoje duše osjećam ranu stalno otvorenu, previjam se od boli.

Što vam reći o tom što me pitate, kako se dogodilo to moje raspeće? Bože moj, kako se osjećam zbunjen i ponižen kad moram očitovati što si ti učinio u meni, bijednome svome stvoru!

Bilo je ujutro, prošloga 20. rujna, u koru, poslije odslužene svete mise: zahvatilo me smirenje, slično slatkom snu. Sva osjetila, nutarnja i izvanjska, kao i sve moći duše uživale su neopisiv mir. U tom stanju ovladao me posvemašnji muk, i oko mene i u meni. Na to je odmah ušao veliki mir i predanost da budem posvema lišen svega. A sve to kao predah posred raspada. I sve u tren oka.

I dok se to događalo, našao sam se pred tajanstvenom osobom, sličnom onoj koja mi se ukazala 5. kolovoza, s tom razlikom da joj je iz ruku i nogu i boka tekla krv. Pogled na nju me strašio, i što sam u taj čas osjetio u sebi, ne znam reći. Osjećao sam da umirem, i umro bih da mi Gospodin nije podržao srce, koje mi je silno udaralo u grudima.

Kad mi se ta osoba povukla s vida, opazio sam da su mi ruke, noge i bok probijeni i da krvare. Predstavite si muku koju sam tada iskusio i neprestano je gotovo danomice osjećam. Rana srca stalno krvari, osobito od četvrtka uvečer do subote. Oče moj, umirem od boli zbog muke i popratne zbunjenosti. Bojim se da ne umrem iskrvavljen, ako Gospodin ne usliša vapaje moga siromašnog srca te od mene ne povuče ovaj zahvat.

Hoće li mi Isus, tako dobar, udijeliti tu milost?

Hoće li bar povući od mene zbunjenost koju osjećam zbog tih vanjskih znakova? Vapit ću k njemu jakim glasom i neću prestajati zaklinjati ga da od mene po svome milosrđu povuče ne samu muku, ne samu bol, jer vidim da je to nemoguće te osjećam volju da me bol opije, ali ti vanjski znakovi, oni me ispunjaju silnom zbunjenošću i neopisivim i neizdržljivim poniženjem.

Osoba koju spominjem u prijašnjem pismu ista je kao i ona u drugom pismu, onom od 5. kolovoza. I bez prekida nastavlja svoj zahvat, uz najveće duševne muke. U svojoj nutrini osjećam stalno žuborenje, slično vodopadu što bez prekida vrca krvlju. Bože moj! Pravedna je tvoja kazna i ispravan tvoj sud, ali mi se napokon smiluj. Gospodine, uvijek ću ti vapiti s prorokom: Gospodine, nemoj me karati u srdžbi svojoj, ne kažnjavaj me u svojoj jarosti! (Ps 6, 2 i 37, 1). Oče moj, sada Vam je poznata sva moja nutrina, a Vi mi dobrostivo uputite riječ potpore posred tako nesnosne i teške gorčine.

Dobavljeno iz "http://hr.wikisource.org/wiki/Pismo_oca_Pija_iz_Pietrelcine"

_________________
Slika
"Uzmi, Gospodine,
i primi
svu moju slobodu,
moju pamet
moj razum
i svu moju volju,
sve što imam i što posjedujem.
Ti si m to dao,
tebi, Gospodine, sve vraćam
Sve je tvoje.
Raspolaži sa svime po svojoj volji!
Daj mi samo svoju ljubav i milost
I to mi je dosta."


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 23 ruj 2008 08:55 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 13 kol 2007 14:29
Postovi: 1266
Lokacija: sunčana strana
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 2 zahvala
"Molite, Molite se Gospodinu skupa sa mnom, jer cijeli svijet treba molitve. I svaki dan, kada vaše srce posebno osjeća usamljenost života, molite. Molite se Gospodinu, jer Bogu trebaju naše molitve." - Sv. Pio iz Pietrelcina

_________________
Slika
"Uzmi, Gospodine,
i primi
svu moju slobodu,
moju pamet
moj razum
i svu moju volju,
sve što imam i što posjedujem.
Ti si m to dao,
tebi, Gospodine, sve vraćam
Sve je tvoje.
Raspolaži sa svime po svojoj volji!
Daj mi samo svoju ljubav i milost
I to mi je dosta."


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 23 ruj 2008 09:21 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 13 kol 2007 14:29
Postovi: 1266
Lokacija: sunčana strana
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 2 zahvala
Slika

Slika

" Uvijek budite blizu Boga. U Njemu ja sam s vama više nego što možete znati." - riječi Oca Pia

_________________
Slika
"Uzmi, Gospodine,
i primi
svu moju slobodu,
moju pamet
moj razum
i svu moju volju,
sve što imam i što posjedujem.
Ti si m to dao,
tebi, Gospodine, sve vraćam
Sve je tvoje.
Raspolaži sa svime po svojoj volji!
Daj mi samo svoju ljubav i milost
I to mi je dosta."


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 23 ruj 2008 09:48 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 ožu 2006 15:36
Postovi: 7075
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 15 zahvala
Vjeroispovjest: katolikinja
Dekret o krepostima oca Pia iz Pietrelcine
Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
Otac Pio iz Pietrelcine, poput sv. Pavla apostola, na vrhunac svoga života i apostolata stavlja Sveti križ koji je bio njegova snaga, njegova mudrost i njegova slava. Slobodan od ispraznosti svijeta, raspaljen ljubavlju prema Isusu Kristu, suobličio se Njemu prinošenjem samoga sebe za spasenje svijeta. U nasljedovanju i u suobličavanju nebeskoj žrtvi bio je tako darežljiv i savršen da je mogao kazati: „S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2, 59). Nije htio za sebe zadržati bogatstvo milosti, koje mu je Bog obilato podijelio; zato je bez prekida svojom svetom službom služio muškarcima i ženama koji su dolazili k njemu te je sakupio neizmjerno mnoštvo duhovnih sinova i kćeri.

Taj najdostojniji sljedbenik sv. Franje Asiškog rodio se 25. svibnja 1887. g. u Pietrelcini u nadbiskupiji Benevento, od Grazia Forgiono-a i Marije Giuseppe De Nunzio. Kršten je bio sljedećeg dana na ime Franjo. Djetinjstvo i mladenaštvo proveo je u vedrom i mirnom ambijentu: kuća, crkva, polja i kasnije škola. U 12. godini primio je sakramente Potvrde i Prve pričesti.

Sa 16 godina, 6. siječnja 1903. g. ušao je u novicijat Reda Manje braće Kapucina u Marconeu, gdje je 22. istog mjeseca obukao kapucinski habit i dobio ime fra Pio. Završivši godinu novicijata položio je jednostavne zavjete, i onda 27. siječnja 1907. svečane.

Poslije svećeničkog ređenja, koje je primio 10. kolovoza 1910. g. u Beneventu, ostao je kod svojih do 1916. g. radi zdravstvenih razloga. U mjesecu rujnu iste godine bio je poslan u samostan San Giovanni Rotondo i tamo je ostao sve do smrti na veliku izgradnju mnogih vjernika. Oni su od godine 1918. vidjeli na njemu znakove Muke Gospodnje i druge karizme.

Raspaljen Božjom ljubavi i ljubavlju prema bližnjemu, fra Pio je u punini živio zvanje da pridonese spasenju ljudi prema posebnom poslanju koje je obilježilo cijeli njegov život. Taj je program ostvario trostrukim sredstvom: vođenjem duša, sakramentalnim izmirenjem grešnika, slavljenjem svete mise. Ispovijediti se kod oca Pia nije bio lak pothvat radi velikog mnoštva pokornika. Najuzvišeniji trenutak njegova apostolskog djelovanja bio je onaj kad je slavio svetu Misu. Vjernici koji su joj prisustvovali vidjeli su u njoj vrhunac i puninu njegove duhovnosti.

Na socijalnom planu otac Pio se mnogo brinuo za olakšanje boli i trpljenja tolikih obitelji naročito ustanovljenjem „Kuće olakšanja trpljenja“ koja je otvorena 5. svibnja 1956. g. Na duhovnom je planu osnovao „Molitvene grupe“ koje sam naziva „rasadnici vjere i žarište ljubavi“, a Vrhovni svećenik Pavao VI. „velikom rijekom koja moli“.

Za Slugu Božjega život je bio vjera: sve je htio i sve je radio u svjetlu vjere. Da bi je hranio stalno je molio. Kroz dan i veliki dio noći doista je bio u razgovoru s Bogom. Govorio je: „U knjigama tražimo Boga, a u molitvi ga nalazimo. Molitva je ključ koji otvara Božje srce“. Vjera ga je uvijek nosila da prihvaća tajanstvenu Božju volju. Bio je redovnik uronjen u nadnaravnu realnost i sve je zahvaćao svojom vjerom, osvjetljavajući njome one koji su mu se približili.

Ne samo da je bio čovjek nade i potpunog predanja Bogu nego je te kreposti ulijevao u duše riječima i primjerom.

Ljubav Božja ga je ispunjala i zadovoljavala svako njegovo očekivanje; ljubav je bila nadahniteljsko načelo njegova dana: Bog daje ljubav i daje da činimo ljubav. Njegova je posebna zabrinutost. Rasti u ljubavi i poticati rast u ljubavi. To je bila tajna njegova posvećenog života koji je proboravio u ispovjedaonici i u vođenju duša. Najvećma je izrazio svoju ljubav time što je kroz 50 godina primao mnoštvo osoba koje su dolazile k njemu na ispovijed, na savjetovanje, tražiti utjehu. Bilo je to gotovo opsjedanje ljubavi: tražili su ga u crkvi, u sakristiji, u samostanu. A on je svima dijelio svoju ljubav, tako da je oživljavao vjeru, dijeleći milost, donoseći svjetlo i evanđeosku utjehu. U siromasima, u patnicima i u bolesnicima vidio je sliku Krista i njima se naročito davao.

Na uzoran je način vršio krepost razboritosti, sve je radio i savjetovao u svjetlu Božjem. Njegov je interes bio slava Božja i dobro duša. Sa svima je jednako postupao, po pravdi i s velikim obzirom.

U njemu je zablistala krepost hrabrosti. Ubrzo je shvatio da će njegov životni put biti put križa i brzo ga je prihvatio hrabro i iz ljubavi. Godinama je osjećao boli rana sa čudesnom snagom. Prihvatio je u šutnji i molitvi brojne naredbe crkvenih i svojih redovničkih poglavara. Pred kletvama je uvijek šutio.

Molitva i mrtvljenje bila su sredstva kojima je stalno služio da bi postigao krepost umjerenosti, prema franjevačkom običaju. Bio je umjeren u duhu i načinu života. Svjestan obaveza koje je preuzeo posvećenim životom, velikodušno je obdržavao redovničke zavjete. Ljubio ih je jer su bili Kristovi i jer su bili sredstva savršenstva. Bio je u svemu poslušan zapovijedima poglavara pa i onda kada su bile mučne. Njegova je poslušnost, bila nadnaravna u nakani, sveobuhvatna i cjelovita u izvršavanju. Živio je duhom siromaštva s potpunim odreknućem samoga sebe, od zemaljskih dobara, od udobnosti i od časti.

Uvijek je davao prednost kreposti čistoće. Njegovo je ponašanje bilo posvuda i sa svim skromno.

Iskreno se smatrao nekorisnim, nedostojnim Božjih darova, ispunjen bijedom i ujedno božanskom naklonošću. Među tolikim ljepotama svijeta on je ponavljao: „Želim biti samo siromašan fratar koji moli“.

Njegovo zdravlje počevši od mladosti nije bilo cvatuće i napose u zadnjim godinama života naglo je venulo. Sestra smrt ga je zatekla pripravna i vedra 23. rujna 1968. g. u 81. godini života. Njegov je sprovod obilježilo izvanredno veliko mnoštvo naroda.

20. veljače 1971. g. tek tri godine nakon smrti Sluge Božjega, Pavao VI. je govoreći poglavarima Kapucinskog Reda kazao o njemu: „Gledajte kakav je glas imao, koliku je svjetsku klijentelu privukao oko sebe. Ali zašto? Možda zato što je bio filozof? Zato što je bio učenjak? Zato što je imao na raspolaganju sredstva. Zato što je ponizno služio svetu misu, što je ispovijedao od jutra do večeri, i što je bio, teško je to reći, pravi otisak rana našega Gospodina. Bio je čovjek molitve i trpljenja“.

Još je za života uživao široki glas svetosti, koji je odgovarao njegovim krepostima, njegovom duhu molitve, žrtve i cjelovitog predanja za dobro duša.

U godinama nakon njegove smrti, glas svetosti i čudesa je stalno rastao tako da je postao jedan izvanredan crkveni fenomen koji se proširio po cijelom svijetu kod svih kategorija ljudi.

Tako je Bog očitovao Crkvi svoju volju da želi na zemlji proslaviti svog vjernog slugu. Nije prošlo mnogo vremena, da je Red Male braće kapucina učinio korake koje predviđaju Kanonski propisi da bi započeo proces beatifikacije i kanonizacije. Ispitavši sve stvari Sveta Stolica, prema odredbama Motu Propria „Sanctitas Clarior“ dobio je 'nihil obstat' 29. studenog 1982. g. Tako je nadbiskup Manfredonije mogao započeti uvođenje procesa i slavljenje spoznajnog procesa (1983-1990). Sedmog prosinca 1990. g. Kongregacija za kauze svetaca potvrdila mu je pravnu valjanost.

Kad je bila završena Positio raspravljalo se je kako je uobičajeno da li je Sluga Božji vršio kreposti u herojskom stupnju. 17. lipnja 1997. g. održan je Posebni kongres Konzultora bogoslova sa pozitivnim uspjehom. Na sljedećoj redovitoj sjednici 21. listopada, kada je Mons. Andrea Maria Erba, biskup u Veletri-Sergni, podastro Podnošenje procesa, Oci kardinali i biskupi su utvrdili da je otac Pio iz Pietrelcine obdržavao kreposti teološke i spojene kardinalen kreposti u herojskom stupnju. Potpisani Pro-Prefekt je obavijestio papu Ivana Pavla II. o onom što je urađeno u Procestu. Njegova Svetost, prihvaćajući i potvrđujući sud Kongregacije u procesu o Svetima, odredio je da se sastavi Dekret o herojstvu kreposti Sluge Božjega.

Kad sam to izvršio po propisima, imajući oko sebe sabrane na današnji dan, potpisani Pro-Prefekt, Podnositelja Procesa, mene nadbiskupa, tajnika Kongregacije i druge koje se redovito poziva, u njihovoj prisutnost Sveti je Otac svečano izjavio:

Potvrđeno je da je Sluga Božji Pio iz Pietrelcine, u svijetu Franjo Forgione, svećenik, zavjetovanik iz Reda Manje braće Kapucina, živio u herojskom stupnju teološke kreposti vjere, ufanja i ljubavi kako prema Bogu tako i prema ljudima kao i temeljne kreposti razboritosti, pravednosti, jakosti, umjerenosti, i kreposti s njima povezane, u svrhu i s ciljem o kojem se radi.

Vrhovni Svećenik je odredio na koncu da taj dekret bude objavljen i pohranjem u dokumentima Kongregacije za Procese svetih.


Dano u rimu, 18. prosinca godine Gospodnje 1997.


† Alabano Bovane,

titularni nadbiskup od Cesareje Numibijske,

Pro-Prefekt

_________________
SlikaPrepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Ps 37,5


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 23 ruj 2008 22:21 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 11 ruj 2006 07:42
Postovi: 420
Lokacija: ...Daljina Tvoje Ljubavi cini me jakom...
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
zozy napisao:
Slika

Slika

" Uvijek budite blizu Boga. U Njemu ja sam s vama više nego što možete znati." - riječi Oca Pia


Danas sma bila na dvije Mise i bas sam GA molila da mi da snagu u teskim trenutcima da budem jaka i hrabra . :twisted: :-( :twisted: :twisted:
Sve vas pozdravljam i zelim svima sve dobro Bog VAS Blagoslovio!
MIR I DOBRO !

_________________
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno!
Slika

Gospodine, proničeš me svega i poznaješ,
ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka ti već misli moje poznaješ.
Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
znani su ti svi moji putovi.
Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Ps 139,1-3.13-15


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 24 ruj 2008 09:34 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 vel 2008 18:24
Postovi: 780
Lokacija: POŽEŠKO SLAVONSKA
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
:grlim te: Dragi moji, braćo i sestre, već znate da me Sv Franjo jako nadahnjuje kroz ovaj moj život. Znam da je Isus tako htio i znam da nam uvijek šalje onog sveca prema kojem je i naša zadaća na zemlji. Ja inače ginem ako ne mogu nešto od humanitarnog rada (bilo riječju, novcem) odraditi. U petak prošli slučajno (Božja providnost) mi je kolega dao DVD najnoviji od Padre Pia. 3 sata je trajao, prekrasno, a ja sam iz čudnih razloga preplakala. Sve što je Bog govorio Piu tada je i meni govorio. Od petka do ponedjeljka ja sam imala najveći duhovni boj u sebi. Koliko sam god ponegdje čula o Piu Bog mi ga je baš u ove njegove dane stavio u srce. Konačno u utorak sam molila župnika za duhovni razgovor i sada znam. Sveti Franjo i Padre Pio upute su za moj život. Hvala Bogu na svim milostima, hvala Bogu za našeg župnika, a ja neznatni malo JAKOVLJEV CRVIĆ slušati ću i dalje jer ja sam ništa, a Bog je sve. Hvaljen Isus i Marija.BVB


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 59 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3, 4, 5, 6  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr