www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 23 stu 2017 04:39

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 10 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 04 lis 2008 07:58 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8417
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
SVETI FRANJO ASIŠKI (1182.-1226.)
Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, "kralj gozba i zabava", u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: "Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!" Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: "Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja."

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)... Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio "minoritskom" - manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: "jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje". Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. U naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red - klarise - ili "Siromašne dame od sv. Damjana", odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: "Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji."

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: "Smrt je pjevajući primio." U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi brata Sunca" smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Iz života sv. Franje:
1182. Rodio se u Asizu. Roditelji su mu Petar Bernardone i majka Ivana nazvana Dona Pika.
1202.-1203. Za vrijeme zatočeništva u Peruđi Frano počinje razmišljati o novome stilu života.
1205. Tajanstveni san u Spoletu: "Franjo, tko ti može više učiniti: gospodar ili sluga?" "Zašto umjesto Gospodara tražiš slugu?"
Iste godine s raspela u crkvici Sv. Damjana čuje: "Idi, Franjo, i popravi moju kuću koja se ruši!"
1207. Pred biskupom Asiza biva razbaštinjen od zemaljskoga oca.
1208. Sluša u Porcijunkuli evanđelje o poslanju apostola i prepoznaje ga kao temelj svoga poziva.
1209. 16. travnja S prvih 12 drugova dolazi u Rim gdje papa Inocent III usmeno potvrduje njegov način života. Tako nastaje Prvi franjevački red, Red manje braće.
1211. 28. ožujka U Porcijunkuli prima u svoje bratstvo Klaru, i tako nastaje Red siromašnih gospođa - klarise.
1212. U Alvianu obećaje Franjo Pravilo za one koji žive u svijetu: prva ideja o Trećem franjevačkom redu, danas Franjevački svjetovni red. - Iste godine Franjo s nekolicinom braće polazi u Siriju, ali se zbog "protivnih vjetrova" mora zaustaviti na našoj obali. Uz taj događaj vezane su i tradicije o Franjinu boravku u Zadru, Dubrovniku, Splitu i Zagrebu.
1216. Netom izabrani novi papa Honorije III u Peruđi odobrava Franji "Porcijunkulski oprost".
1219.-1220. Drugi put polazi u Siriju i pohađa Svetu zemlju.
1220. 16. siječnja Prvi franjevački mučenici u Maroku.
1221. Kapitul na rogožinama. Iste godine "Treći red" dobiva čvršću organizaciju.
1223. 29. studenoga Papa Honorije III potvrđuje Pravilo Reda manje braće što ga je Franjo sastavio u Fonte Colombu. Iste godine o Božiću događaj u Grecciju.
1224. Na La Verni u rujnu Franjo prima svete rane.
1225. U zimi boravi u Sv. Damianu gdje vjerojatno sastavlja jedan dio "Pjesme stvorova".
1226. uvečer 3. listopada U blizini crkvice Porcijunkule Franjo umire.
1228. 16. srpnja Papa Grgur IX proglašava Franju svetim.
1979. papa Ivan Pavao II proglašava Franju zaštitnikom ekologa.

_________________
ISUSE UZDAM SE U TEBE


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 04 lis 2008 12:53 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 17 pro 2007 09:32
Postovi: 1046
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
A evo i što je napisao isusovac p. Josip Antolović u knjizi "Duhovni velikani" (SKAC, svetac dana):

Sveti Franjo Asiški (1182–1226)

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio vođa vesele mladenačke asiške družbe, »kralj gozbâ i zabava«, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Katolički publicist Karl Färber ovako opisuje Božji poziv upravljen Franji: »Kod Franje nas zanima ponajprije razvoj, a to znači, što se to u njegovu mladenačkom životu i njegovoj duši dešavalo da je slijedio Božji poziv? Zov, poziv u njegovoj mladenačkoj dobi bijaše prekriven bezbrižnim, veselim, pustopašnim ponašanjem bogata trgovčeva sina usred prijatelja, pred očima svega gradića u kojem je svatko svakoga poznavao. On je imao svojstva srca koja je kasnije milost mogla samo upotrijebiti u jednoj višoj službi, na primjer, velikodušnu nutarnju slobodu u odnosu prema novcu i posjedu; on je mogao olako trošiti novac jer mu srce s bogatstvom nije imalo nikakva dodira; u krugu prijatelja on je uvijek morao biti vođa. Izvještaj trojice braće Leona, Rufina i Anđela, njegovih kasnijih pouzdanih sudrugova, govori da je Franjo bio po naravi prijazan i otmjen te da nikad nije izgovorio uvredljive ili sramotne riječi. U dobi od 20 godina upao je u ratno zarobljeništvo te punu godinu dana trpio udes ratnog zarobljenika. Tada je stalno nastojao razveseljavati svoje turobne i potištene plačidrugove. I baš tada je jednom izrekao riječ da će ga poštivati u čitavom svijetu.« Ta se riječ i ispunila.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: »Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!« Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: »Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.«

Od tog čina presudne važnosti u životu sv. Franje stari su svečevi životopisci njegov život podijelili u tri jasno uočljiva odsjeka:

1) Traženje i potpuna spoznaja Božje volje. Taj su odsjek nazivali: Prema Bogu! – a trajao je do god. 1209.

2) Apostolski život s Bogom! Taj je odsjek trajao do godine 1224.

3) Savršeno sjedinjenje i mistična preobrazba u Bogu do svečeve blažene smrti godine 1226.

U prvom je odsjeku kroz dvije godine provodio pustinjački i lutalački život, hodajući odjeven u odijelo pustinjaka te nazivajući se »glasnikom velikoga Kralja«. Kasniji su ga pjesnici i pisci okrstili »Božjim trubadurom«. Tada je svojim rukama obnovio tri crkvice u asiškoj okolici: San Damiano, S. Pietro della Spina, koja danas ne postoji, te glasovitu crkvicu Porziuncola (Procijunkula) ili S. Maria degli Angeli – Gospa od anđela.

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: »Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!« (Mt 10,9–10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: »To je što tražim, to je što svim srcem želim!« Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio »minoritskom« – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: »jednostavnom riječju al’ velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje«. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. U naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

I sada počinje drugi, tzv. apostolski odsjek Franjina života, onaj njegov »s Bogom«, u kojem je sav u službi Boga i duša. To je on i preko Reda manje braće, kojim je upravljao kao živi uzor novoga načina evanđeoskoga života, kao zakonodavac i kao poglavar. Svetac i sam mnogo putuje, propovijeda krstareći čitavom Italijom. Svojim nastupom očarava, osvaja i zanosi mnoštvo. Plemići i učeni ljudi, klerici i oni u svijetu, sve to hrli da čuje njegovu riječ, koja rađa velikim plodovima. Gospodin njegovo propovijedanje potvrđuje i čudesnim znakovima.

Naviještanje »novog evanđelista« može se sažeti u poruku »mir i dobro« svim društvenim slojevima, koji tada često bijahu u neprestanim napetostima i borbama, poziv svima bez razlike na obraćenje, pokoru i duhovni preporod. Na jednoj svečanosti vitezova u dvorcu Montefeltro u Sv. Leonu kod San Marina svetac je 8. svibnja 1213. nakon mise i svečanosti u crkvi izišao van te okupljenom mnoštvu počeo ovako govoriti: »Toliko je dobro što ga očekujem da mi je svaka patnja užitak.« Student prava, Toma iz Splita, sjeća se jedne Franjine propovijedi u Bologni na blagdan Velike Gospe 1222., u kojoj je govorio o temi »Ljudi, anđeli i demoni«. Bio je to jednostavan, ali u isto vrijeme vatren i dubok govor, kao uostalom sve propovijedanje novoga apostola Italije. Govor je snažno potresao nebrojene slušatelje od kojih neki bijahu profesori i studenti.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili »Siromašne dame od sv. Damjana«, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana AlMalik alKamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Kako će obavljati taj rad, sv. Franjo je naveo u Pravilu: »Braća koja iz ljubavi prema Kristu polaze u misije među nevjernike mogu se ponašati na dva različita načina. Jedan je način u tome da se ne upuštaju u raspravljanje s nevjernicima te da se ponizno podvrgavaju svakome stvorenju za ljubav Božju, pokazujući na taj način da su kršćani. Drugi je način: kad braća spoznaju kako je volja Božja da oni navijeste nevjernicima Riječ Božju, učine to pozivajući nevjernike da vjeruju u Presveto Trojstvo, da se krste i postanu kršćani. No potrebno je da se braća trajno sjećaju kako su posvetili sami sebe, kako su svoja tijela predali Isusu Kristu te se zbog toga moraju za njegovu ljubav izložiti vidljivim i nevidljivim neprijateljima, jer Gospodin govori: ’Tko izgubi svoj život poradi mene, sačuvat će ga za život vječni’.«

Sam sveti Franjo izabrao je prvi način na svome putovanju u Palestinu 1219., premda je on »željan mučeništva pred oholim Sultanom navijestio Krista« (Dante, Raj XI, 100). Drugi je način izabrao, na primjer, gorljivi učenik i sljedbenik Franjina Pravila, prvi hrvatski svetac Nikola Tavelić i njegovi drugovi u Svetoj zemlji.

Papa Pavao VI. povodom proglašenja svetima Nikole Tavelića i njegova tri subrata franjevca rekao je: »U cijeloj izvornoj franjevačkoj duhovnosti nalazi se značajna težnja da se doslovno nasljeduje Gospodina, sve do krajnjih posljedica, pa i u onome što nije neophodno za spasenje.«

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: »Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.«

A sada recimo nešto o molitvenom životu sv. Franje, o njegovoj familijarnosti u molitvi s Bogom, o njegovu životu »u Bogu«. Među tekstovima što ih je napisao sam sv. Franjo nalazi se Prvo pravilo manje braće. I ono je prožeto preporukama i propisima koji se odnose na prosidbenu molitvu. Tako se klericima propisuje moljenje Božanskoga časoslova te zapovijeda da mole »za žive i mrtve«. Braća koja nisu klerici moraju često moliti Očenaš u pojedine časove dana. Prosidbena molitva, dakle, u Franjinu pravilu gajila se kao nešto temeljno. To isto Pravilo završava prošnjom Bogu, trojstvenomu i jednomu, da »dade svoj blagoslov svima onima koji poučavaju i koji uče… i onima koji na spasenje budu činili ovo što je napisano«. I Drugo pravilo sv. Franje propisuje opet istu molitvu. Molitva prošnje je, prema tome, nešto što mora prožimati i oplođivati sav život i rad redovnika. Ona je kao lagana kiša što natapa Božja polja i vinograde da donesu što obilniji urod.

Sam sv. Franjo sastavio je obrasce veoma toplih molitava kao što su Pohvale, u kojima je dao svoje tumačenje Gospodnje molitve, pa Časoslov Gospodinove muke i onu krasnu molitvu: »Molim te, Gospodine, da goruća i medotečna snaga tvoje ljubavi zahvati dušu, dijeleći je od svih stvari, da umrem od ljubavi prema tebi, jer ti si se udostojao umrijeti od ljubavi prema meni.«

Sv. Bonaventura u takozvanoj Legenda maior svjedoči koliko se serafski Otac služio molitvom ponizne i žarke prošnje. »U samoći je vapio k Ocu... ondje su ga i braća mogla čuti kako glasnim uzdisajima moli za grješnike božansku blagost…« Svetac je bio uvjeren da se za grješnike valja boriti i u molitvi. Kao Isus i on je proboravio u žarkoj i neprekidnoj molitvi cijele noći. Njegova molitva, kao i Učiteljeva, nosi pečat apostolske dimenzije. On je duboko uvjeren da dobar, jednostavan, ponizan, siromašan, skroman redovnik svojim molitvama i krepostima druge neprestano pobuđuje i izgrađuje te ih svojim bolnim uzdasima rađa Bogu. Po njemu mora, dakle, svaki redovnik biti apostol, u prvom redu kreposnim životom, a onda neprestanom žarkom molitvom koja prodire u nebesa.

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: »Smrt je pjevajući primio.« U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj »Pjesmi brata Sunca« smrt je nazvao »sestricom«, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

O svetom je Franji mnogo pisano. Ovaj prikaz je iz života njegove bogate ličnosti iznio samo nešto i stoga je jasno da mora biti nepotpun jer je u kratkom obliku teško sve prikazati. Tko želi upoznati Franjinu prisutnost među Hrvatima, neka posegne za vrijednim Zbornikom radova franjevačkih zajednica prigodom 750. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga, a koji je izdan u Zagrebu godine 1976. Glavni je urednik tog vrijednog i za poznavanje franjevaštva veoma korisnog Zbornika franjevac fra Hrvatin Gabrijel Jurišić, tadašnji profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju.

Za hagiografiju je najvrjedniji prvi dio toga Zbornika, u kojem je izložen evanđeoski sadržaj franjevačkoga života. Na temelju najnovijih istraživanja franjevačke historiografije opisan je značaj i duh sv. Franje, njegovo držanje prema društvu i Crkvi, razvoj prvoga franjevačkoga bratstva, prve zajednice te njezina zakonodavstva, Pravila. Veoma je lijepo obrađeno kako se sv. Klara pridružuje franjevačkom pokretu te slijedi sv. Franju. Opisan je i postanak franjevačkih trećoredaca, ljudi koji u svijetu nastoje ostvarivati Franjin ideal. U Zborniku je prvi put objavljeno na hrvatskom jeziku pismo brata Ilije kojim se objavljuje smrt sv. Franje. To je dokument izvanredne povijesne važnosti.

U posljednjem dijelu Zbornika nalazi se mala enciklopedija svijetlih franjevačkih likova među Hrvatima. Kratko je prikazano oko 300 osoba.

Ovaj prikaz o sv. Franji završavamo »Pjesmom brata Sunca«, koju ispjeva svetac pjesnik, a koja veoma dobro izriče njegovu dušu. Na hrvatski je prevedena 15 puta od 15 raznih prevoditelja. Prijevod koji donosimo od pokojnog je fra Stanka Petrova. »Pjesma brata Sunca« kao i sav Franjin život dokazuju kako je taj svetac tako radikalno shvatio i proživljavao onu pravu radost evanđeoskih blaženstava.

PJESMA BRATA SUNCA

Previsoki, svemogući Gospode blagi,
Tebi pripadaju i hvale i slava i čast i blagoslov svaki.
Tebi samu, Svevišnji, sve to doliči,
i nitko nije dostojan Ime Ti izreći.
Hvaljen da si, moj Gospode, sa svim Tvojim stvorovima,
s gospodinom bratom Suncem nad svima
po kome dan i svjetlo daješ nama.
I ono je lijepo, žarko i puno prosjajuje,
Tebe, Previsoki, ono divno znamenuje.
Hvaljen da si, moj Gospode, za mjesec i sestre zvijezde,
na nebu Ti ih stvori sjajne i krasne i lijepe.
Hvaljen da si, moj Gospode, za brata vjetar,
za svako vrijeme i za zrak oblačan il’ vedar,
po kojemu svojim stvorovima hranu daješ svima.
Hvaljen da si, moj Gospode, za vodicu,
prekorisnu, poniznu i dragu, čistu nam sestricu.
Hvaljen da si, moj Gospode, za brata oganj,
što čini da nam noć svijetli uza nj,
a on je lijep, veseo i junačan i snažan.
Hvaljen da si, moj Gospode, za sestru našu majku Zemlju,
koja služi našem uzdržanju
i izvodi razno voće i šareno cvijeće i travu.
Hvaljen da si, moj Gospode, za one koji praštaju iz ljubavi Tvoje
i podnose slaboće, boli i nevolje svoje;
blago onima što pretrpe u miru,
jer Ti ćeš ih, Višnji, okruniti na svom piru!
Hvaljen da si, moj Gospode, za sestru našu Smrt ovoga tijela,
od koje da uteći će živa stvora nema;
teško onima koji umru u grijehu smrtnomu;
blaženi oni koje nađe u presvetomu hotijenju Tvomu,
jerbo tada druga smrt im zla ne sprema.
Hvalite, blagoslivajte Gospoda i zahvaljujte
Njemu i vrlo ponizno Mu služite!

_________________
ubi abundavit peccatum, superabundavit gratia


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 04 lis 2008 12:59 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 17 pro 2007 09:32
Postovi: 1046
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Ljepši mi je ovaj dolje prijevod Franjinog čuvenog hvalospjeva:

Pjesma brata Sunca

Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.

Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.

_________________
ubi abundavit peccatum, superabundavit gratia


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 04 lis 2008 15:03 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 ožu 2006 15:36
Postovi: 7075
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 15 zahvala
Vjeroispovjest: katolikinja
Sv. Franjo Asiški i brat vuk
Sveti Franjo Asiški jedan je od najvećih svetaca kojeg se smatra i zaštitnikom životinja. Nadaleko poznata je njegova povijesna pomirba sa bratom vukom.


Priča kaže da su u gradu Gubbiju ljudi strahovali od velikog, strašnog i krvoločnog vuka koji je napadao njihovu janjad, a navodno čak i ljude. Neprijateljstvo i netrpeljivost je sve više raslo. Potom građani izlože cijeli problem Franji. A on na zaprepaštenje sviju ode vuku u šumu, blagoslovi ga i pozdravi vrlo prijateljski: "Dođi ovamo, brate vuče!" Vuk mu se na te riječi privrženo privi uz noge. Franjo mu nastavi razlagati kako mu je ono janje zapravo sestra, te da ga razumije, jer zlo koje je činio nije zato jer je zao, nego jer je gladan. Ali evo sad je prilika da sklope mir, građani će mu davati hranu a on im neće više ovce napadati. I to je ona glasovita scena kad vuk pruža bratu Franji šapu. Ali i građanima je Franjo pristupio, koreći ih da im je Bog sve te nevolje pripustio zbog njihovih grijeha, te ih pozvao da se obrate: "Da vas Bog u ovom životu oslobodi vuka, a u budućem od vječnoga ognja."

Kao što možemo vidjeti iz spomenutog primjera sv. Franjo shvatio je i sklopio pomirbu i sporazum s bratom vukom. Vuk neće više napadati ovce a građani će mu zauzvrat davati hranu.

Ma koliko se to činilo nemogućim primjer sv. Franje je i u dananjosti primjenjiv. Da bi vuk prestao napadati čovjeku ovce, čovjek mu ne treba "davati" hranu, dovoljno bi bilo da mu on hranu ne uzima (lovom). Pa bi tako i vuk bio sit a sve ovce na broju.


sv. Franjo propovijedao je poruku ljubavi spram Boga svim živim bićima. Kad god bi Franji dali životinje koje su bile uhvaćene radi hrane, on bi ih puštao i upozoravao da paze da opet ne budu uhvaćene.

sv. Franjo je imao ogromnu privrženost prema svim bićima zato jer su stvorena i pripadaju Bogu. Za njega su, sva ta raznolika stvorenja koje je stvorio Bog, bila poticaj i potvrda objave mudrosti, snage i dobrote Božje. Iz Franje je zračilo veliko spiritualno razumijevanje dok bi promatrao sunce, mjesec i zvijezde kako sjaje na nebu. Sklanjao bi gliste s puta i stavljao ih na sigurno mjesto, da ih ne bi netko zgazio, i snabdijevao bi medom pčele u zimi kako ne bi umirale od gladi.

Franjina ljubav izvirala je iz realizacije da su sva živa bića povezana s Vrhovnim Gospodinom. Budući da su sve stvorene od Boga, Njemu s pravom i pripadaju. Stoga bi nezamislivo bilo za sv. Franju da bilo kome naudi.

Slika

_________________
SlikaPrepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Ps 37,5


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 04 lis 2009 18:00 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 30 ruj 2009 17:38
Postovi: 16
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Franjo Asiški (Asiz (tal. Assisi), 1181. - Porcijunkula kod Asiza, 3. listopada 1226.)
Franjo Asiški (tal. Francesco d'Assisi) ili pravim imenom - Giovanni Francesco Bernardone utemeljitelj je franjevačkog reda ili Reda manje braće, suutemeljitelj reda klarisa ili Reda siromašnih gospođa, a njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red.
Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 04 lis 2009 18:39 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8417
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Sveti Franjo Asiški
[ 4.10.2009 ]

Osnivač Franjevačkog reda koji je u bezbroj oblika osvojio svijet.
Crkva danas slavi sv. Franju Asiškog, utemeljitelja reda „Male braće“. Rođen je oko 1182. godine u Asizu kao sin bogatog trgovca platnom. Bogata obitelj omogućila je Franji trubadursku mladost, veselje, igre. Franjo je znao biti vođa u društvu, ne samo svojom imućnosti nego i osobnosti. Želio je postati vitez tako da je već s 20 godina starosti bio u ratu koji se vodio između Asiza i Perugie. Bio je zarobljen a jednogodišnje zatočeništvo potpuno ga je promijenilo.

Franjo se po povratku iz zatočeništva odrekao očeva bogatstva i posvetio siromašnima i gubavcima. U Porcijunkuli, gdje se povukao u osamu, obnovio je tri ruševne crkve a nakon viđenja u kojem je bio pozvan na siromaštvo, pomoć onima koji su u nevolji i propovijedanje, postavio je pravila svog novog reda 'Male braće' kod nas zvanih 'fratri'. Franjo i njegovi istomišljenici, putovali su i propovijedali živeći od milodara. Jednostavna redovnička pravila novoga reda, koji je bio oporba bogatom društvu, odobrio je papa Inocent III. 1210. godine. Franjo je propovijedajući stigao i do Jeruzalema.

Velika Franjina želja bila je postati sličan Isusu. U jednoj ekstazi zadobio je na tijelu Isusove rane – bio je stigmatiziran. To je bila prva vjerodostojna stigmatizacija uopće. Pod Franjinim vodstvom njegova prijateljica sv. Klara osnovala je ženski franjevački ogranak, Red klarisa, koji je nazvan Drugi red. Na zamolbu brojnih laika Franjo je osnovao i za njih prikladnu zajednicu, takozvani Treći red. U svojoj skromnosti nije se smatrao dostojnim da bude svećenik i doživotno je ostao đakon. Umro je na današnji dan 1226. u Asizu, a nepune dvije godine poslije proglašen je svetim. Ikonografija prikazuje ovoga sveca u franjevačkom habitu, s Kristovim ranama na rukama, okružena životinjama, najčešće pticama.

I na kraju rubrike 'Svetac dana' čestitamo imendan svima koji nose ime sv. Franje Asiškog kao i onima koji nose jednu od brojnih izvedenica imena Franjo. Navodimo samo najučestalija u hrvatskom području. To su Francisko, Fran, Frane, Frano, Franko, Francek, Franjka, Franciska, Fani, Fana. Kažimo i nekoliko zanimljivosti o imenu Franjo. Riječ je o pohrvaćenom latinskom imenu Franciscus. Izvire iz starofrancuske riječi 'franc' i znači 'slobodan'. Istog izvora je i ime germanskog plemena Franci koje je u V. stoljeću osvojilo rimsku provinciju Galiju i tu utemeljilo jaku državu. Ime je u kršćanskoj okolini postalo poznato po Franji Asiškom.

_________________
ISUSE UZDAM SE U TEBE


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 04 lis 2010 07:35 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 29 pro 2009 14:13
Postovi: 795
Lokacija: hercegovina
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Molitva sv.Franje

Gospodine,učini me oruđem svoga mira,
Gdje je mržnja,da donosim ljubav!
Gdje je uvreda,da donosim praštanje!
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo!
Gdje je zabluda, da donosim istinu!
Gdje je sumnja, da donosim vjeru!
Gdje je očaj, da donosim nadu!
Gdje je tama,da donosim svjetlo!
Gdje je žalost, da donosim radost!
Gospodine,
daj da ne tražim da me tješe,
nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju,
nego da ja razumijem druge!

Jer tko se daruje,prima;
tko prašta,bit će mu oprošteno
i tko umire sebi,rađa se za vječni život!

_________________
Samo je u Bogu mir,
dušo moja,
samo je u Njemu spasenje.
Samo On je moja hrid
i spasenje,
utvrda moja:
neću se pokolebati.
/Ps 62,2-3)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 04 lis 2011 07:38 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2145
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Danas je Sveti Franjo Asiški;

Slika

_________________
Svim srcem svojim Tebe tražim;
Ne daj da zastranim od zapovijedi Tvojih.
(Ps 119,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 04 lis 2013 07:20 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 27 kol 2010 15:09
Postovi: 202
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Vjeroispovjest: rimokatolik
Status: U braku
Izreke sv. Franje Asiškog

“Uvijek se radujte! Ne dolikuje Božjem sluzi da bude žalostan i potišten. Neka oni koji đavlu pripadaju, hodaju okolo obješene glave. Nama dolikuje da se u Gospodinu radujemo i kličemo. Neka je uvijek sveta Božja radost u našoj duši i na našem licu! Razumijem da se zli duhovi i njihovi službenici boje i žaloste mi se moramo uvijek radovati u Gospodinu. Što su drugo Božje sluge nego njegovi svirači čija je zadaća podizati ljudska srca i ispunjati ih duhovnim veseljem? Budite radosna djeca svjetla. Samo grijeh i mlakost može ugasiti ili potamniti svjetlo u srcima.”

“Nebo, zemlja i sve što je Bog stvorio, doziva: Ljubi! Ljubimo Betlehemsko Djetešce koje nam je dalo tolike dokaze ljubavi samo da pridobije naša srca. Zazovimo Mariju u opasnostima, žalostima i sumnjama. Njezino ime neka bude na tvojim usnama, u mislima i u srcu! U svemu smo dužni ravnati se po primjeru koji nam je dao Isus Krist u svome životu. Sve po rimokatoličkoj Crkvi, sve za nju, ništa bez nje. Bože moj i sve moje!” (Njegova lozinka)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 04 lis 2016 08:05 
Odsutan
Moderator
Moderator
Avatar korisnika

Pridružen: 09 lis 2013 19:27
Postovi: 927
Lokacija: Požeška biskupija
Podijelio: 358 zahvala
Zahvaljeno je: 291 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Sveti Franjo Asiški

Osnivač Franjevačkog reda koji je na razne načine osvojio svijet.

Crkva danas slavi sv. Franju Asiškog, utemeljitelja reda „Male braće“.
Rođen je oko 1182. u Asizu kao sin bogatog trgovca platnom.

Bogata obitelj omogućila je Franji trubadursku mladost, veselje, igre.
Franjo je znao biti vođa u društvu, ne samo svojom imućnosti nego i osobnosti.

Želio je postati vitez tako da je već s 20 godina bio u ratu koji se vodio između Asiza i Perugie.
Bio je zarobljen, a jednogodišnje zatočeništvo potpuno ga je promijenilo.

Franjo se po povratku iz zatočeništva odrekao očeva bogatstva i posvetio siromašnima i gubavcima.

U Porcijunkuli, gdje se povukao u osamu, obnovio je tri ruševne crkve,
a nakon viđenja u kojem je bio pozvan na siromaštvo,
pomoć onima koji su u nevolji i propovijedanje, postavio je pravila svog novog reda 'Male braće'.

Franjo i njegovi istomišljenici putovali su i propovijedali živeći od milodara.
Jednostavna redovnička pravila novoga reda, koji je bio oporba bogatom društvu,
odobrio je Inocent III. 1210. Franjo je propovijedajući stigao i do Jeruzalema.

Velika Franjina želja bila je postati sličan Isusu. U jednoj ekstazi zadobio je
na tijelu Isusove rane – bio je stigmatiziran.

To je bila prva vjerodostojna stigmatizacija uopće.
Pod Franjinim vodstvom njegova prijateljica sv. Klara osnovala je ženski franjevački ogranak,
Red klarisa, koji je nazvan Drugi red.

Na zamolbu brojnih laika Franjo je osnovao i za njih prikladnu zajednicu - Treći red.
U svojoj skromnosti nije se smatrao dostojnim da bude svećenik i doživotno je ostao đakon.
Umro je na današnji dan 1226. u Asizu, a nepune dvije godine poslije proglašen je svetim.

Ikonografija ga prikazuje u franjevačkom habitu s Kristovim ranama
na rukama i okružena životinjama, najčešće pticama.


Izvor;HKR

_________________
"Po ovom će svi znati da ste moji učenici:
ako budete imali ljubavi jedni za druge."(Iv 13-14,35)
"Neka se ne uznemiruje srce vaše!
Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!"(Iv 14,1)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 10 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 2 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr