www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 15 pro 2018 03:39

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 02 stu 2008 08:10 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8417
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan

Sveta majka Crkva u svome bogoslužju svima koji preminuše »u znaku vjere« – kao vjernici – daje važno mjesto. U svakoj misi, u euharistijskoj molitvi, ona se sjeća pokojnih i moli za njih. U svome časoslovu, u prošnjama, ona također moli za pokojne. Ona smrt vjernika okružuje opet svojim bogoslužjem, misama za pokojne, pogrebnim obredima i blagoslovima. No sve to nije joj još dosta. U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i spomendan svih vjernih mrtvih kad svim svojim svećenicima velikodušno omogućuje da za pokojnike služe tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.

Spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednoga sveca, benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona. Svršetkom I. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Sviju svetih slavio i spomendan mrtvih. No kad je taj spomendan god. 998. sv. Odilo službeno uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana, onda je to značilo tu praksu uvesti u velik dio Europe koja je tada bila pod stalnim utjecajem Clunyja. Službeni spomendan mrtvih god. 1311. potvrdio je i Rim.

Španjolska je god. 1748. dobila povlasticu da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise. Tu je povlasticu u našem stoljeću papa Benedikt XV. god. 1915. proširio na cijelu Crkvu. Na taj je način bila opet bitno naglašena istina naše vjere koja ima svoj temelj u objavi, a ta je da osim Crkve, hodočasnice u vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva, neko stanje »u kojem se ljudski duh čisti te postaje dostojan da se uzdigne u nebo«, kako to pjesnički i slikovito pjeva veliki Dante.

Sv. Pavao se u II. poslanici Korinćanima služi slikom zgrade u stanju izgradnje. Propovjednici su prema njemu radnici koji zidaju na temeljima što su ih postavili prvi Kristovi poslanici, tj. apostoli. Među njima su oni koji obavljaju brižan posao i njihovo je djelo bez nedostataka, u neku ruku savršeno. Drugi, naprotiv, u dobri građevinski materijal miješaju i ono što je propadljivo: drvo i slamu, a to su tašta slava i nehat. No kako piše apostol: »Svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo. Onaj kome ostane što je nadozidao, primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori, štetovat će. On sam spasit će se, ali kao kroz vatru« (1 Kor 3,13–15).

Tim dušama, koje kušnja ognja obvezuje na čišćenje u očekivanju pune nebeske radosti, Crkva danas posvećuje poseban spomen, potičući nas sve da za njih molimo. Ta praksa ima svoju prethodnicu, već u Starom zavjetu, kad je Juda Makabejac »sabrao dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh« (Mak 12,43). Radi se o grijehu židovskih palih vojnika koji su se bili ogriješili o Zakon. Sveto pismo ovako hvali Judinu inicijativu: »Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi« (2 Mak 12,43–45).

Spomendan mrtvih, koji se na vanjski način već dan prije počinje slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova, za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrjednije, da za njih moli, eventualno dade odslužiti svetu misu. Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo, da na njima palimo svijeće, no kudikamo je bolje za svoje pokojnike moliti. U tom nam majka Crkva sama daje najljepši primjer, jer ona za vjerne mrtve ne prestaje moliti. Njezina će molitva za njih utihnuti tek na koncu vremena.

Sveti Justo, mučenik

Trst je grad s velikim prometom. Onamo se putuje u trgovinu. No Trst je i grad s velikom kršćanskom prošlošću. Na njezinu početku stoji zaštitnik i mučenik Trsta, kome je u tom gradu posvećena starodrevna slikovita katedrala. Ona se uzdiže na brežuljku između sjenovitih stabala staroga zamka kao čuvarica svoga grada i biskupije.

Za vrijeme Dioklecijanova progonstva sveti Justo je svezanih ruku i nogu okrutno bio bačen u morske valove. Kad je poginuo, more mu je uzdignulo tijelo na površinu te prenijelo na morski žal. Odande su ga kršćani prenijeli na brežuljak poviše grada te pobožno sahranili. Kasnije nad njegovim grobom bi podignuta starokršćanska bazilika, današnja katedrala, kršćanski simbol grada Trsta i njegove povijesti.

Ime Justo znači zapravo pravednik. To ime ima mistično značenje, pozivajući nas sve na izvršivanje evanđeoske zapovijedi: »Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« (Mt 5,48). Pravednik je jedan i od Isusovih atributa, štoviše Krist je pravednik u najodličnijem smislu. On se, pak, kao Pravednik prinio za žrtvu za nas nepravedne i grješne.

Mučenici su oni koji su bili progonjeni zbog pravednosti, a zbog toga je i kraljevstvo nebesko njihovo. Sve nam to svojim imenom i svojim mučeništvom govori kršćanski mučenik sv. Justo.

_________________
ISUSE UZDAM SE U TEBE


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 stu 2009 07:25 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8417
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Dušni dan
[ 2.11.2009 ]

Danas se vjernici okupljaju na molitvu za naše pokojne, a svećenici smiju slaviti tri mise; jednu za vlastitu nakanu, drugu za nakanu svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.

Današnji spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan - okuplja vjernike na molitvu za naše pokojne. Blagdan ima svoje početke još u Starom zavjetu kada je Juda Makabejac poslao dvije tisuće srebrenih drahmi u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh poginulih vojnika. U Svetom pismu stoji: 'To vrlo lijepo i plemenito djelo učinio je jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve…'

Stoga, kada se danas uputite na grobove pokojnika, da ih okitite cvijećem i da zapalite svijeće, sjetite se da je daleko važnije moliti za njih i prikazati svetu misu za njihovu dušu.

Ovaj spomendan utemeljio je sveti Odilon, benediktinac iz opatije Cluny. On je krajem X. stoljeća uveo obavezno slavljenje ovoga spomendana nakon svetkovine Svih svetih. Ta se praksa primjenjivala na različitim mjestima u Crkvi, ali je sv. Odilon imao odlučujuću ulogu u uvođenju ovoga blagdana. Kao opat imao je u to vrijeme vlast nad više od tisuću benediktinskih samostana diljem Europe.

Službeni spomendan svih vjernih mrtvih potvrdio je i Rim 1311. godine. Ovaj spomendan značajan je i po tome što danas svaki svećenik smije slaviti tri mise. Tu povlasticu prvi su dobili svećenici u Španjolskoj 1748. godine a papa Benedikt XV. proširio ju je 1915. na cijelu Crkvu. Svećenik jednu misu prikazuje za vlastitu nakanu, drugu za nakanu svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.

Uz blagdan Dušni dan i svetkovinu Svih Svetih, može se dobiti potpuni oprost za duše u čistilištu. Potrebno je otići na ispovijed, pod misom se pričestiti, izmoliti Oče naš i Vjerovanje na nakanu Svetoga oca te posjetiti groblje.

_________________
ISUSE UZDAM SE U TEBE


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 stu 2011 10:23 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2145
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
2. studeni

Dušni dan

Slika

Zvona Dušnog dana zovu čovjeka da se sjeti svoje ljudske sudbine. Na krilima vjetra dopiru nam zvuči s tornjeva, a s njima misli na one koji su otišli iz našeg svijeta, morali se odijeliti od tijela, kako bi živjeli u vječnoj fazi života. Za Dušni dan isprazne se gradovi živih ljudi na zemlji, a napune se mrtvi gradovi naših groblja. Tako doživimo da naši pokojni nisu mrtvi, nego da žive, i to tu, blizu nas. Stoga odlazimo na njihove grobove da stavimo cvijeće, ali prije svega da im iskažemo ljubav, da pred Boga stanemo molitvom i pokorom, te darežljivošću i milostinjom, kako bi pokojni osjetili da ih volimo i da ih nikad nismo napustili. Pokojnih se na Dušni dan ne samo sjećamo, jer to bismo mogli činiti kod kuće, nego k njima nekako dolazimo, tamo gdje je znak njihove prisutnosti, gdje smo ostavili njihova tijela, i napravili na neki način zemaljski njihov dom. To je mjesto gdje na njih mislimo, ali i molimo da ih Bog smjesti u mjesto svoga svjetla i mira, na svoju baštinu u nebu. Pokojni su se odijelili od tijela, ali ne i od nas. Jer, duh nije ograničen prostorom i vremenom, on je svugdje i to ne jučer i danas, nego stalno. Stoga su naši pokojnici tu uz nas, oni vide sve što za njih činimo, oni doživljavaju našu ljubav i utoliko se oni sami mijenjaju, oslobađaju mnogih svojih krivica ili zločestoća u kojima su živjeli na zemlji, te se tako sve više približavaju ulasku u nebo.

Smrt nas nekako ponovno sastavlja. Ljudi koji su bili međusobno posvađani, ili neprijatelji i u mržnji, znaju doći na grob i svojih neprijatelja. Kao da smrt obrezuje naše grijehe, neprijateljstva, zločestoće i nehumanost, te u nama budi ono najhumanije, najdublje i sveto. Zato kaže poslovica: O pokojniku samo dobro.

Grobovi su mjesta gdje doživljavamo krhkost ljudske egzistencije. To je mjesto gdje jasno doživimo svoju ovisnost o Stvoritelju, gdje se i u ateistu budi molitva, to je prostor u kojem svaki patnik počne moliti, postaje vjernik i više ne može biti nehuman. Groblje je i mjesto gdje doživljavamo da se život ne odvija samo na zemlji, nego da još negdje živimo, da još nekamo iza smrti idemo. Naši grobovi su znak prekogrobnog života. Jer, čovjeku se život ne uzima nego mijenja. Dok se mijenja mjesto ovog boravka, dok mijenjamo i materijalno svoje tijelo, dotle živimo u duhu i duši u nebu, očekujući promjenu svoga tijela, njegovo produhovljenje da bismo i s tijelom kao kompletni ljudi mogu zauvijek živjeti u nebu. Tko ne vjeruje da postoji život poslije smrti, dolazeći na groblje doživljava kako to uvjerenje nije istinito.
Na groblju doživljavamo svestranost čovjekova života. Čovjek je izišao iz utrobe majke, gdje je živio devet mjeseci, ušao na zemlju, gdje živi određeni broj godina, a onda ulazi u vječnost, gdje ostaje zauvijek. Rađa se iz utrobe majke, od nje dobiva tijelo i psihu, ali duh i osobnost od Boga. Umirući na zemlji ostavlja tijelo, da uđe Bogu s duhom. Tako nas groblja podsjećaju da smo vječni, ali da smo i duhovni.

Groblje nas podsjeća koja je naša sudbina. Ako smo zli, ostajemo na neki način tu, sve je tu na groblju, tu smo sve izgubili; ako smo pošteni i čovjekoljubivi, onda smo zauvijek u nebu, na baštini vječnosti, združeni prijateljski sa svim poštenim ljudima.

Grobovi su mjesta gdje doživljavamo kratkotrajnost zemaljskog života i neuništivost duhovnog života. Grobovi nam stoga pripovijedaju i šapću da ne promašimo nebo, vječnost, život. Pokojnici čeznu da budemo s njima zauvijek u nebu. Oni nas pozivaju da ne dopustimo da nas satre zlo, da ne očajavamo nad svojom patnjom, da nikad ne mrzimo ili da ne praštamo, da ne budemo nečovječni i da vjerujemo u mudrost, dobrotu, vjernost, u pravdu i u život. Kiteći grobove i moleći za svoje pokojnike mi im iskazujemo veliku ljubav. No, osluškujući poruku grobova i svojih pokojnika doživljavamo kako nas pokojnici ljube. Oni mole za nas, oni se trude da na bilo koji način dadnu znak da budemo uz njih, da se ne damo prevariti malim, kratkotrajnim užicima, nego da živimo za svoje čežnje, za neprolazno, za čovjekoljubivo.

Na Dan mrtvih nekako je i nebo bliže, proplaču ljudi i proplače kišno nebo. To je dan kad srca postanu mekana, kada se ljudi sjećaju i kada se pokušavaju spojiti s iskonskim dobrom u sebi, s ljubavlju i povjerenjem djetinjstva, s onim što prelazi prag smrti, jer je neuništivo, nije podložno razaranju. Grobovi su znak svijeta neba usred svijeta zemlje. Svijet nevidljiv usred našeg vidljivog. Spaja nas nevidljiva, a opet opipljiva ljubav. Ovo je dan velikih poruka, razgovora između neba i zemlje, između nas i naših dragih pokojnika, između onih koji su za nas poginuli i darovali nam ovu zemlju, i nas koji uživamo njihove blagodati, ono što su oni sačuvali iz ljubavi za nas. Neka im je vječni pokoj i vječna slava u Bogu. (Dr. Tomislav Ivančić)

_________________
Svim srcem svojim Tebe tražim;
Ne daj da zastranim od zapovijedi Tvojih.
(Ps 119,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 01 stu 2015 23:56 
Odsutan
Moderator
Moderator
Avatar korisnika

Pridružen: 09 lis 2013 19:27
Postovi: 927
Lokacija: Požeška biskupija
Podijelio: 358 zahvala
Zahvaljeno je: 292 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
DUŠNI DAN
Dušni dan - spomen, sjećanje na vjerne mrtve, posebno one koji su nam bili bliski za života.
Spomen svih vjernih mrtvih, Dušni dan, kojeg se spominjemo 2. studenog,
ustanovljen je u samostanu Clunyju 998. godine. Opat sv. Odilon
je teološki povezao svetkovinu Svih svetih kao slavlja " nebeske,
proslavljene Crkve " sa zagovorom za " trpeću Crkvu" " Crkve putnika ."

Dušni dan je jedan od blagdana koji na najbolji način svjedoči
o uzvišenosti i jedinstvenosti ljudskog roda,
jer čovjek je jedino biće na Zemlji koje štuje svoje mrtve.
Štovanjem svojih pokojnika čovjek izražava i svoju vjeru u najveću vrijednost života,
u njegovu vječnost. Stoga Dušni dan, odnosno Dan mrtvih nije samo izraz sjećanja
na naše najdraže koji više nisu među živima, već je to izražavanje najplemenitije ljudskosti, molitva za njih.

Dušni dan je svetkovina duša. Naši pokojnici su otišli "tamo",
ali naša se komunikacija s njima nastavlja. Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo
nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji vidljivo zajedno.
Donosimo im cvijeće, svijeće, uređujemo grobove! Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi.
Na Dušni dan u crkvama se služi po nekoliko misa za sve pokojne.
Danas upravljam misao više na svoju pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake.

Crkva je već od prvih vremena kršćanstva s velikim poštovanjem njegovala spomen mrtvih,
jer je sveta i spasonosna misao moliti za mrtve kako bi im se oprostili grijesi.
Naša molitva za njih može im ne samo koristiti, već i njihov zagovor učiniti uspješnim u našu korist.

POTPUNI OPROST
Po odredbi našeg Ordinarija na blagdan SVIH SVETIH,
na DUŠNI DAN i nedjelju poslije Dušnog dana, mogu vjernici u svim Crkvama,
u javnim ili polujavnim bogomoljama dobiti POTPUNI OPROST,
KOJI SE MOŽE namijeniti samo za pokojne. Da se dobije potpuni oprost potrebno je:
- Pohoditi crkvu ili bogomolju u kojoj treba izmoliti Oče naš i Vjerovanje, - primiti sv. Pričest,
ispovjediti se ako je potrebno, - te izmoliti molitvu na nakanu Sv. Oca Pape.
- Oprost se dobiva od 31. listopada, pa do ponoći 2. studenog,
te od podneva slijedeće subote, pa od ponoći slijedeće nedjelje.

Izvor http://www.sveti-juraj.org/31nkg.html

_________________
"Po ovom će svi znati da ste moji učenici:
ako budete imali ljubavi jedni za druge."(Iv 13-14,35)
"Neka se ne uznemiruje srce vaše!
Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!"(Iv 14,1)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 3 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
cron
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr