|
Sveti Martin de Porres, redovnik (1579–1639)
Martin, iako sin jednoga španjolskoga plemića i jedne crnkinje iz Paname, koja je bila podrijetlom iz Afrike, nije imao sretno djetinjstvo. Razlog bijaše boja kože njegova tijela; nije bio bijelac već mješanac koji se rodio u Limi 9. prosinca 1579. Zbog toga ga ni vlastiti otac nije htio priznati za sina, a u matici je krštenih bio upisan kao »sin nepoznata oca«. Bila je to u svakom pogledu neopravdana diskriminacija, no tadašnje doba nije još imalo tako razvijen pojam o pravima svakoga čovjeka, kao što to imamo mi danas, barem u teoriji, u raznim dokumentima, poveljama i deklaracijama.
Martin je do osme godine živio siromašno u društvu svoje majke i sestrice koja se rodila dvije godine poslije njega. Valjda mu otac nije baš sasvim izgubio savjest jer ga je ipak za neko vrijeme uzeo k sebi u Ekvador pa je dječak proživio ondje nešto vedrijih dana. No, to je bilo kratko te je nakon toga bio opet prepušten samome sebi. Otac mu je doduše slao potreban novac da svrši školu, no inače nije baš pokazivao prema njemu neke naročite očinske ljubavi. Martin je osjećao veliku sklonost za medicinu pa je kod dvojice susjeda stekao prva saznanja o lijekovima i o onome što bismo mi danas nazvali ambulantnim liječenjem.
Kad je Martinu bilo 15 godina, pokucao je na vrata dominikanskoga samostana Svete Krunice u Limi. Dominikanci su ga primili najprije kao svoga trećoredca te ga upotrebljavali za poniznije poslove u svojoj zajednici. Brinuo se za čistoću kuće, često s metlom i krpom u ruci. On se velikodušno prihvaćao i najtežih i najneugodnijih poslova u kući.
Poglavari su napokon u Martinu otkrili divnu svetu dušu te su ga primili za pravoga člana. Pripustili su ga 2. lipnja 1603. i svečanim redovničkim zavjetima. On je i dalje kao brat pomoćnik radio sve moguće poslove u kući, a uz njih neprestano rastao i napredovao u svetosti pa ga je Gospodin obasuo izvanrednim karizmatičkim darovima: proroštvima, zanosima, liječenjem bolesnika, pa čak i bilokacijama, da je nekoliko puta čudesno u isto vrijeme bio prisutan na dva različita mjesta.
Iako se nikad nije udaljivao iz Lime, po čudu bilokacije bio je viđen u Africi, u Kini, u Japanu, gdje je u poteškoćama bodrio tamošnje misionare. Kako se glas o njemu kao svecu veoma proširio, posjećivali su ga i pitali za savjet biskupi, teolozi, nositelji građanske vlasti. Posjećivao ga je u ćeliji čak i sam španjolski potkralj. Ponizni je brat za vrijeme pošasti kuge neumorno dvorio bolesnike, subraću, a neke je od njih čudesno ozdravio. Svi su ga zbog njegovih djela milosrđa nazivali »Martin od ljubavi«.
Martin de Porres je bio velik prijatelj dvoje svojih svetih suvremenika: bili su to sv. Ruža Limska i sv. Ivan Macias. Njegov je utjecaj u Limi bio velik pa je pripomogao da se u Limi osnovalo jedno veliko sirotište. I tako je on, koji je dugo zbog rasnih predrasuda bio pogrdno nazivan »pas mulat«, po Božjoj milosti, s kojom je vjerno surađivao, postao opće poštovana svetačka ličnost. Njegova smrt 3. studenoga 1639. i njegov pogreb bijahu pravi trijumf. Narod ga je prije službene beatifikacije, koja je bila god. 1837. i kanonizacije god. 1962., štovao kao sveca. Štoviše, on je postao jedan od najpopularnijih svetaca Latinske Amerike.
Papa Ivan XXIII. prigodom kanonizacije sv. Martina 6. svibnja 1962. izrekao je njemu u slavu ove divne pohvale: »Martin pokazuje svojim životnim primjerom da možemo postići spasenje i svetost onim putem što ga pokaza Krist Isus: ako naime najprije ljubimo Boga iz sveg svog srca, svom svojom dušom i svom svojom pameti; onda ako ljubimo svoje bližnje kao sebe same.
Budući da je njemu bilo jasno da je Krist Isus za nas trpio i da je on naše grijehe ponio na drvo u svome tijelu, posebnom je ljubavlju ljubio Raspetoga. Kad je razmatrao njegove pregorke muke, nije se mogao svladati da obilno ne plače. Isto je tako posebnom ljubavlju ljubio najuzvišenije Euharistijsko otajstvo kojemu se, ponajčešće skriven, mnoge sate klanjaše u hramskom svetištu. Želio je da se njime hrani što je najčešće mogao.
Nadalje, sveti je Martin, veoma poslušan poticajima božanskog Učitelja, najvećom ljubavi, koja je izvirala iz neiskvarene vjere i ponizne duše, ljubio braću. Ljude je ljubio jer ih je iskreno smatrao Božjim sinovima i svojom braćom. Čak ih je više volio nego samoga sebe jer ih je sve držao, takve je bio poniznosti, pravednijima i boljima od sebe.
Pogrješke drugih ispričavaše. Najgorče nepravde opraštaše jer je bio uvjeren da zbog počinjenih grijeha zaslužuje daleko ozbiljnije kazne. Svim se marom trudio da krivce privede dobru plodu. Uz bolesne bijaše dobrostiv; siromašnima pribavljaše hranu, odjeću, lijekove. Ratare i ljude rođene crne kože ili u mješovitoj obitelji, što je onda smatrano za odbačeno i skoro ropsko, potpomagao je svakom pomoći i brigom, koliko je bilo u njegovoj moći. Zaslužio bi da ga pučki nazovemo ’Martin od ljubavi’.
Ovaj sveti muž koji je druge tako jako privodio vjeri nagovaranjem, primjerom i svojom krepošću, sposoban je da i sada, na čudesan način, k nebeskome uzdigne naše pameti. Svi pak, na žalost, ta višnja dobra ne razumiju kako valja, ne cijene ih. Štoviše, mnogi su skloni opakim nasladama te ona dobra potcjenjuju ili drže za teret, odnosno naprosto zanemaruju. Kamo sreće da bi Martinov primjer spasonosno mnoge poučio kako je ugodno i blaženo poći stopama Isusa Krista i pokoravati se njegovim božanskim naredbama…«
Kako je sv. Martin de Porres bio izvrstan brijač i uspješno obavljao tu službu, papa Pavao VI. proglasio ga je god. 1966. »prvotnim zaštitnikom kod Boga svih brijača, onih koji izrađuju perike, frizera i njima sličnih, sa svim liturgijskim počastima i povlasticama koje su povezane s tim«. Papa je sve te obrtnike pozvao neka imaju uvijek pred očima »primjere ljudskosti i ljubavi, što im je ostavio njihov zaštitnik, pa da tako, dok se brinu za pošten ures tijela, traže i ljepotu duha«. Crkva nas danas u svom Časoslovu poziva da »uzveličamo Gospodina koji svog poniznog slugu Martina uzvisi nebeskim darovima«. Odazovimo se tom pozivu jer su se i na tome poniznome Kristovu sluzi ispunile u obilju riječi Gospina Magnificata: »Uzvisi neznatne« (Lk 1,52).
Sveti Malahija, biskup († 1148)
Taj irski biskup ni izdaleka ne bi bio tako poznat i izvan granica svoje domovine da mu se ne pripisuju tobožnja proroštva o papama do konca svijeta. Ta proroštva po smrti jednoga, a prije izbora drugoga pape spominju novinari, učeni i neuki, svećenici i laici. No koliki su koji tome svecu što ga Crkva danas slavi, znaju nešto više osim navodnih proroštava? – Sigurno ih je veoma malo.
Izvorno ime svetoga Malahije na irskome glasi Mael Maedos Ua Morgair. On se rodio na Zelenom otoku, u Irskoj koja tada nije poznavala inače po Europi proširenoga feudalnog sustava. Već je u mladosti stekao zamjernu naobrazbu, zatim postao redovnik stroga života te napokon veoma mudar i razborit biskup koji se odlikovao velikom privrženošću Rimskoj crkvi, glavi i majci svih mjesnih Crkava, predstojnici velike kršćanske zajednice ljubavi. On je iz djela svetih Otaca dobro poznavao i uvažavao ulogu Rimske crkve i njezina biskupa svetoga oca pape. Dao se je i na put u Rim, što tada iz Irske nije ni bilo baš tako jednostavno.
Na putu u Rim Malahija se zaustavio u Clairvauxu, gdje je tada još živio i djelovao jedan od najvećih ljudi tadašnje kršćanske Europe, slavni sv. Bernard. Na tog je velikog sveca učinio tako snažan dojam da će Bernard o Malahiji izreći jednu od svojih veoma zanosnih pohvala. U njoj će izreći jedno od njegovih životnih načela: »Prezirati svijet, ali ne prezirati nikoga! Prezirati same sebe i ne hajati što ćemo i od drugih biti prezirani!«
Malahiji nije bio baš tako lak život među njegovim Ircima jer su mnogi od njih bolovali od zavisti i od pretjerane autoritativnosti u vjerskim stvarima te bili silno ljubomorni na svoju neovisnost.
Na svome drugome putu u Rim Malahija se opet zaustavio u Clairvauxu, gdje se i razbolio. Redovnici sv. Bernarda okružili su ga brižnom pažnjom, pružajući mu sve što su mogli. On je samo mahao glavom na sve to i govorio: »Sve je to uzalud. No iz ljubavi pokoravam se vašoj njezi.« Predviđao je, naime, da mu se bliži kraj, u čem se nije prevario jer je umro 2. studenoga 1148. Crkva ga je 42 godine nakon smrti proglasila svecem.
A sada što je u stvari s njegovim glasovitim proroštvima o papama? – Ona su čisti falsifikat, jedna od tolikih neistina što su između XI. i XVII. stoljeća bile stavljene na papir te se širile kao tobožnje istine. Bilo je to u doba Paracelza i Nostradamusa, kad su proroštva bila u naročitoj modi, kad se gatalo, vračalo, odgonetalo. No ne čudim se tome jer te biljke i danas rastu. Sjetimo se samo horoskopa.
Ona je navodna proroštva i pridjevke o pojedinim papama sastavio benediktinac Arnaldo Wion te ih uvrstio u jedno latinsko djelo. Zloupotrijebio je slavu jednoga irskoga sveca – svetoga Malahije – te ih njemu pripisao. Zašto je to učinio? Možda iz želje da budu uvjerljivija? – Ne znamo. Znamo samo činjenicu.
Falsifikat ili varka može se odmah uočiti ako se uoče pripisane značajke papa prije god. 1595. s onima nakon toga. Za one se prve vidi da su piscu jako dobro poznate, dok se to isto za drugo ne može reći. Pisac se je, da dođe do njih, nadahnjivao ili na papinskim grbovima ili na njihovu obiteljskom imenu, mjestu rođenja ili na geslu koje su imali kao kardinali ili kao pape. I na taj se način pridjevci papa od Celestina II. do Urbana VII. veoma dobro i slažu s njihovim nositeljima. Nakon toga su pridjevci mutni, neodređeni, višeznačni.
Bog može i po krivim crtama pisati ravna slova, kaže jedna poslovica. On se mogao poslužiti i neautentičnim Malahijinim proroštvima o papama da našu pozornost na njih više obrati te da u njima kao u Kristovim namjesnicima upoznamo ono što ima trajnu vrijednost. Svakako, irski svetac nije ništa kriv što su mu podmetnuta neka »proroštva«. On je i bez proroštava, kako smo vidjeli, u Irskoj stajao na čelu svih koji su s papom u Rimu željeli biti što tješnje povezani, on je u Rim Papi putovao jer je vjerovao da je papa vidljiv znak crkvenog jedinstva.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
