www.tebe-trazim.com

.«

Blaženi Gracija iz Mula, redovnik (1438–1508)

Na današnji dan god. 1508. ugasio se život jednoga našeg redovnika, koji je umro na glasu svetosti, a Crkva mu je kasnije i službeno priznala naslov blaženika. Bio je to bl. Gracija iz Mula, u Boki kotorskoj. Tijelo mu je god. 1810. bilo preneseno u rodni Muo, gdje se i danas časti. Posjetitelji njegova groba, koji malo znaju o njegovu životu, zanimaju se tko je bio, kako je živio, zašto ga je Crkva uvrstila u broj blaženika? Na ta pitanja dat ćemo odgovor u ovom kratkom prikazu, a u želji da bi u našem narodu bilo živo štovanje i toga našega blaženika, a osobito nasljedovanje njegovih vrlina.

Gracija se rodio od siromašnih, ali časnih roditelja u Mulu god. 1438. Da su mu roditelji bili časni ljudi, vidi se po tom što su svome sinu dali duboko kršćanski odgoj. Na taj je odgoj spadala i ljubav prema radu, radom svojih ruku pošteno zasluživati svagdašnji kruh. Gracija se kao i njegov otac posvetio ribarskome poslu, što je ljudima uz more na škrtoj zemlji bilo redovito zanimanje. More im je davalo ribu pa ako se još našlo nešto maslinova ulja i kruha u kući, ljudi su imali osigurano ono najpotrebnije za život. Zato su u svojim molbenicama često i molili Gospodina: »Da plod zemlji i moru dati udostojiš se, molimo te usliši nas!« Sigurno je tako često molio i mladi ribar Gracija. No molio se da ga u opasnome ribarskome poslu Gospodin očuva jer, kad se ribar nenadano nađe u oluji, itekako osjeća potrebu Božje pomoći i zaštite. Ne kaže uzalud narodna poslovica: »Tko ne zna moliti, neka pođe na more!«

Gracija je kasnije kao pomorac došao u Mletke, tada na cijelom Jadranu najmoćniju pomorsku silu, grad bogatstva, raskoši i sjaja, u koji su dolazili pomorci i s naših jadranskih žala. Jednom je ondje kao tridesetogodišnjak, a bio je neoženjen, slušao propovijed augustinca, blaženog Šimuna iz Camerina. Ta ga je propovijed tako potresla da je odlučio ostaviti svijet i posve se predati Gospodinu. Bl. Šimun ga je primio u ogranak augustinskoga reda, koji je sam osnovao, koji se zvao »di Monte Ortone« – po samostanu na brdu Ortone, nedaleko od Padove. Gracija je stupio u taj red kao brat pomoćnik. Kasnije će njegov život u samostanu dokazati kako je ozbiljno shvatio svoje redovničko zvanje, zavolio ga te nastojao živjeti u skladu s idealima redovničkoga života.

Kao redovnik Gracija se odlikovao u oštroj pokori, vršeći razna pokornička djela. Oštro je postio. Nosio je pokornički pojas, bičevao se. Bila su to tada uobičajena pokornička djela, danas pala u zaborav, iako ne baš posve. Sveci su ta pokornička djela smatrali uvijek i kao neku pojačanu molitvu Gospodinu pa su ih, kad se radilo o tome da od Gospodina isprose kakvu posebnu milost, još i podvostručili. Gracija je u duhu pokore nastojao i oko poniznosti jer je vjerovao da Gospodin skrušeno i ponizno srce rado sluša i nikad ne odbacuje. U duhu pokore strogo je obdržavao tri redovnička zavjeta, nastojeći se što više suobličiti siromašnom, nedužnom i poslušnom Isusu. Izbjegavao je svako besposličarenje i udoban život pa je svoje dane provodio u neumornom radu.

I to nije sve. On je bio i pravi mistik. Mnogo je vremena posvetio molitvi, u kojoj je mnogo napredovao, tako da njegovi životopisci govore o njegovoj molitvi kao o nečem veoma duboku, što je zahvaćalo njegovo biće sve do u najintimnije sfere. Osobito je bio pobožan prema presvetoj Euharistiji. Tu je tajnu toliko štovao, o njoj razmišljao, da je jednom, dok je radio u vrtu, Gospodin učinio i čudo da nagradi njegovu euharistijsku pobožnost. Dok je u vrtu prekapao zemlju, Gospodin je učinio da su se rastvorili zidovi crkve, samo da bi on mogao i vizualno pratiti čin pretvorbe i podizanja. Mnoge slike ovjekovječile su taj prizor.

Možda je upravo Gracijanova euharistijska pobožnost ono specifično na što nam on svojim primjerom naročito ukazuje, a što nam isto i sveti otac Ivan Pavao II. danas tako snažno naglašava i preporučuje. On je za vrijeme propovijedi u Phoenix parku, u Dublinu, u Irskoj, 29. rujna 1979. ondje prisutne, a i sve nas ostale, potaknuo na štovanje Euharistije, i to ne samo u misi nego i izvan mise. Navest ćemo te riječi, a mi o njima razmišljajmo, imajući u duhu pred sobom lik našega blaženoga Gracija koji kleči raširenih i uzdignutih ruku, nalazeći se u vrtu te promatrajući sveta otajstva što mu ih je Gospodin pokazao. Sve ono što Sveti Otac tako toplo preporučuje bilo je u srcu i u životu našega blaženoga Gracije, koji je bio čovjek Euharistije.

Evo Papinih riječi: »Također vas bodrim i na druge vježbe pobožnosti koje ste kroz stoljeća s ljubavlju čuvali, osobito one koje se odnose na Presveti Sakrament. Ti čini pobožnosti časte Boga i korisni su za naš kršćanski život; oni našim srcima pribavljaju radost te nam pomažu da više cijenimo liturgijski kult Crkve.

Pohod Presvetom Sakramentu – koji je tako proširen u Irskoj i sačinjava znatan udio u vašoj pobožnosti kao i u vašim hodočašćima u Knock – veliko je blago katoličke vjere; ono hrani socijalnu ljubav i pruža mogućnost klanjanja i zahvaljivanja, pružanja zadovoljštine i molitve. Euharistijski blagoslov, svete ure i euharistijske procesije isto su tako dragocjeni elementi vaše baštine – i u potpunoj su suglasnosti s naučavanjem II. vatikanskog sabora.«

Čitajući te jasne i lijepe riječi Svetoga Oca, a nakon žalosnih iskustava zadnjih petnaestak godina, mogli bismo s najdubljom zahvalnošću reći: »Hvala ti, Sveti Oče, što si nam to opet tako svečano naglasio i potvrdio jer od toga su živjeli čitavi naraštaji i našega pobožnoga kršćanskoga puka!«

Sveti Otac je u homiliji u Dublinu »s radošću pred Irskom i čitavim svijetom ponovno utvrdio divan nauk Katoličke crkve s obzirom na utješnu Kristovu prisutnost u Presvetom Sakramentu… Euharistija u misi i izvan mise tijelo je i krv Isusa Krista te zaslužuje poklon koji se daje živome Bogu i njemu samome«.

Blaženi Gracija je bio pobožan i prema Blaženoj Djevici Mariji, što isto toliko u svojim govorima naglašava današnji Papa. Pobožnost prema Gospi sastavni je dio kršćanskog života i duhovnosti.

Blaženi Gracija, kao i drugi sveci i blaženici, bio je potpun kršćanin. Njegovo se kršćanstvo nije iscrplo samo u pobožnim i hvale vrijednim vježbama, pa ni u pokori, već je on svoju ljubav proširio i na bližnjega i tako je ispunio sav novozavjetni kršćanski zakon, koji se može svesti u dvije zapovijedi: u ljubav prema Bogu i prema bližnjemu.

Ispunivši bogatim i vrijednim sadržajem sve dane svoga života, Gracija je na današnji dan blago usnuo u Gospodinu. Bio je pokopan najprije u zajednički grob braće, no već nakon malo vremena njegovo neraspadnuto tijelo, koje je oko sebe širilo ugodan miris, bi položeno u mramorni sarkofag te vjernicima izloženo na štovanje. Po njegovu zagovoru dogodiše se brojna milosna i čudesna uslišanja. Narod ga je uvelike štovao, a to je štovanje papa Leon XIII. 6. lipnja 1889. službeno potvrdio.

I za život blaženog Gracija možemo reći da je bio lijep. Bio je to jer je u poniznom staležu redovničkoga brata augustinca ostvario veoma visok ideal koji i nama danas Crkva preko Pape stalno stavlja pred oči.
Gle slavno tijelo našeg Odvjetnika,
Milosti Božje poklad dragocjeni,
Kršćanska slava a bokeška dika,
Gracija vrli!

U ovoj zemlji gdje kolijevku ima,
Gdje pri krštenju primi očišćenje,
Od majke gdje ču prvu popijevku,
Prvo molenje,

Tebi oltare sad potomci dižu,
Pred njima vrvi puk od svake strane
Pjesme ti poju, molitve uzdižu,
I tamjan pale.

O sretna mati koja te rodila!
O sretna zemlja što te uzgojila!
O sretna ruka što je postavila
Ovdje ti tijelo!

Moli se za nas Bogu jedinome,
Koji nas stvori i milošću spasi
Nek vječna slava u nebu se ori
Presvetom Trojstvu! Amen!

Obljetnica posvete lateranske bazilike

U sačuvanim spisima o mučeništvu sv. Justina i njegovih drugova čitamo kako ih je gradski prefekt Rustik upitao: »Gdje se sastajete?« Na pitanje je umni sv. Justin odgovorio ovako: »Gdje tko može i kako si već odabere; ti misliš da se svi mi okupljamo na jednom te istom mjestu, no nije tako, jer Bog je kršćana nevidljiv te ga ne može obuhvatiti nijedan prostor; on ispunjava nebo i zemlju i njegovi ga vjernici štuju i slave posvuda.« Sveti mučenik je iskoristio progoniteljevo pitanje da ga pouči o Božjoj naravi. U svom jasnom i slobodnom odgovoru ponovio je pred sucem u biti ono isto što je Krist rekao ženi Samarijanki: »Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Bogu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi ne znate čemu se klanjate; mi znamo čemu se klanjamo, jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – i već je tu – kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini« (Iv 4,21–24).

Današnji blagdan obljetnice posvete bazilike Presvetog Spasitelja ili Sv. Ivana na Lateranu, papine katedrale, »glave i majke« svih crkava u Rimu i katoličkom svijetu, sigurno nije u suprotnosti sa svjedočanstvom sv. Justina, a još manje s Kristovim riječima Samarijanki. Poštivajući načelo i slobodu molitve uvijek i posvuda, Crkva je ipak već tamo od apostolskih vremena osjećala stvarnu potrebu nekih mjesta u kojima će se njezine zajednice okupljati na molitvu, na slušanje Božje riječi i na slavljenje Euharistije. Zato se i osjetila potreba za gradnjom crkava, koja traje kroz svu crkvenu povijest sve do danas. Božjem su narodu potrebni crkveni prostori da u njima ostvaruje svoje zajedništvo u Kristu, jer je Crkva po svojoj biti zajednica koja se neprestano oko oltara okuplja slaveći uspomenu na Kristovu muku, smrt i uskrsnuće, uprisutnjujući čak te tajne na svetim žrtvenicima.

U početku su se kršćani na svoje euharistijske sastanke okupljali u privatnim kućama. Bilo je to i zbog toga što Crkva u društvu još nije uživala slobodu i građansko pravo. Kad je Milanskim ediktom god. 313. u Rimskome Carstvu zadobila slobodu, počeše se posvuda graditi crkve, makar ih je bilo sagrađeno nešto već prije toga ukaza. Sada je crkve mogla graditi slobodno i nesmetano i tako započe i ono zlatno doba sakralne umjetnosti najprije gradnjom starokršćanskih bazilika, zatim romaničkih i gotičkih katedrala, pa onda veličanstvenih renesansnih remek-djela te raskošnih i raspjevanih baroknih crkava sve do crkava od betona i željeza u najrazličitijim oblicima u naše dane. No kraj njih postoje i one ne velike umjetničke vrijednosti, ali nama zato ipak ne manje drage seoske crkve, crkvice i kapele, u koje smo se u svome djetinjstvu okupljali na bogoslužje te koje u nama sve do u stare dane bude tolike nezaboravne uspomene.

Lateransku je baziliku dao sagraditi papa Melhijad (311–314) na zemljištu što mu je za tu svrhu kraj lateranske palače, do tada carske, a od tada papinske rezidencije, poklonio car Konstantin. I tako nastade majka svih crkava. Dakako da je i ona više puta doživjela sudbinu da je bila srušena pa onda opet ponovno sagrađena. U njoj je ili u susjednoj lateranskoj palači, gdje se danas nalazi Rimski vikarijat, održano pet općih sabora, zvanih lateranskih, god. 1123., god. 1139., god. 1179., god. 1215. i god. 1512. Za nas ta crkva ima još posebno značenje jer je u njezinu baptisteriju papa Ivan IV. podigao kapelu solinskim mučenicima, o čemu još i danas svjedoči krasan mozaik.

Sve je to lijepo i kršćaninu drago, no dok slavimo obljetnice posvete crkava, ne smijemo zaboraviti ni ono što nas uči sv. Cezarije iz Arlesa: »Živi i pravi Božji hram moramo biti mi sami.«

Posveta Lateranske bazilike
[ 9.11.2009 ]

Bazilika je nekoliko puta rušena i građena. U palači pokraj bazilike održano je pet općih sabora.

Danas je spomendan posvete Lateranske bazilike Presvetog Spasitelja ili sv. Ivana na Lateranu, papine katedrale. Tu baziliku nazivaju 'glavom i majkom' svih crkava u Rimu i katoličkom svijetu. Od apostolskih vremena osjećala se potreba za mjestima na kojima će se zajednica okupljati na molitvu, slušanje Božje riječi i na slavljenje Euharistije. Zato se i osjetila potreba za gradnjom crkava. Ta potreba traje kroz cijelu crkvenu povijest sve do današnjih dana. Božjem su narodu potrebni crkveni prostori da u njima ostvaruje svoje zajedništvo u Kristu, jer je Crkva po svojoj biti zajednica koja se neprestano okuplja oko oltara, slaveći uspomenu na Kristovu muku, smrt i uskrsnuće.

Kad je Milanskim reskriptom 313. godine zajamčena sloboda ispovijedanja vjere u Krista Gospodina, počele su se graditi crkve u kršćanskome svijetu. Lateransku baziliku dao je sagraditi papa Melkijad na zemljištu koje je za tu svrhu, kraj do tada carske Lateranske palače, darovao car Konstantin. Bazilika je nekoliko puta rušena i opet građena. U palači pokraj bazilike održano je pet općih sabora koji se prema mjestu održavanja zovu lateranski. Za hrvatski narod ta crkva ima i posebno značenje jer je u njezinu baptisteriju papa Ivan IV. podigao kapelu Solinskim mučenicima, o čemu svjedoči mozaik.

Danas je obljetnica posvete Lateranske bazilike i Blaženi Gracija, redovnik;