Sveta Margareta Škotska (1046-1093)
Pod aureolom svetosti nalaze se mnoge Margarete. Velik je dio njih cvjetao u kraljevskim vrtovima, pokazujući kako nije nemoguć spoj vremenite kraljevske krune s krunom vječnoga kraljevstva. Spomenut ću ove: Margaretu, kćerku lotaringijskog kralja, benediktinku iz XIII. stoljeća; Margaretu, kćerku ugarskoga kralja, dominikanku također iz XIII. stoljeća; Margaretu, kćerku bavarskoga kralja, udovicu iz XIV. stoljeća; Margaretu od Lorene, koja je bila odgojena kao kćerka kralja Renata Anžuvinca; njima bi se još mogle pridružiti Margareta vojvodâ od Savoje i Margareta grofova Colonna. Među tolikim sveticama što nose ime Margareta, možda je najpovlaštenija Margareta Škotska, jer nije postigla svetost po neprohodnim putovima boli i poniženja, već u radosti i jednostavnosti.
Na jednoj glasovitoj slici što prikazuje raj, nedostiživi je majstor Beato Angelico uz mnoge fratre postavio i jednoga kralja i kraljicu. Time je želio reći jezikom slike kako se s kraljevskom krunom može ujediniti i kruna svetosti. Dokaz je za to i svetica koju danas slavimo. Ona se rodila god. 1046. kao kćerka engleskoga kralja Eduarda, ali u Ugarskoj, kamo su se sklonili roditelji pred Kanutom, otimačem engleskoga prijestolja. Njezina majka Agata bila je sestra ugarske kraljice, a po rodu je potjecala od prvoga ugarskoga kralja svetoga Stjepana.
Kad je umro nasilnik Kanut, Eduard se mogao vratiti u Englesku. Margareti tada nije bilo još ni 9 godina. Nakon nekog vremena engleska je kraljevska obitelj morala opet bježati, no ovaj put se sklonila u Škotsku, gdje je kralj Malcolm III. zaprosio ruku Margarete, koja je tada imala 24 godine. I tako je Margareta postala škotska kraljica.
Margareta je s Malcolmom živjela u sretnom braku te mu rodila šest sinova i dvije kćeri. Svu je tu djecu dobro odgojila, iskazujući im uvijek pravu majčinsku ljubav, a i djeca su majci ljubav uzvraćala pa s njima nikad nije imala problema. I muž joj je bio veoma dobar, iako je bio čovjek bez obrazovanja te nije znao ni čitati ni pisati. U svojoj jednostavnosti ljubio je listove stranica molitvenih knjižica iz kojih je njegova supruga molila. On ju je veoma volio, cijenio te u mnogim pitanjima pitao za savjet.
Kraljica, iako je svojim znanjem i kulturom nadilazila kralja, nije se nikad zbog toga ni uznosila ni oholila, već uvijek ostala skromna, jednostavna i čedna. Bila je i žena veoma dobra i samilosna srca pa je zdušno, velikodušno i nesebično pomagala mnoge siromahe. Crkva u molitvi na današnji dan ističe kako se sveta Margareta »čudesno odlikovala neobičnom ljubavlju prema siromasima«. Za kraljevinu Škotsku nije bilo boljih godina od onih pod vladavinom Malcolma III. i žene mu Margarete koju su - kako navode mnogi životopisci - dobrohotno gledali podanici, ljubio je muž, poštivali sinovi i kćeri, a ona se sva posvećivala svojoj duši i dobrobiti drugih.
Ne imajući vlastitih boli ni nevolja, nastojala je svim silama ublažiti boli drugih. Ne imajući obiteljskih ni dinastijskih poteškoća, pritjecala je u pomoć svima koji su trpjeli i mučili se. Kad se nalazila već na samrtnoj postelji, sva Bogu odana, primila je vijest - tešku vijest - da su joj muž i sin poginuli u vojnom pohodu protiv Vilima Crvenoga. Taj je križ primila u duhu pokore za sve nedostatke i ljudske nesavršenosti svoga života, od kojih ni sveci nisu posve slobodni. U duhu vjere bila je uvjerena da će se s mužem i sinom opet sastati u vječnosti.
Margareta je umrla 16. studenoga 1093. u Edinburgu, a sahranjena je u Dunferlinu. Svetom je proglašena god. 1249. Crkva u svom Časoslovu na spomendan sv. Margarete Škotske svojim svećenicima, a i Božjem narodu, nudi za čitanje odsječak iz pastoralne uredbe Radost i nada Drugog vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu. U tom je tekstu riječ o svetosti braka i obitelji. Ako se u braku i obitelji održavaju ćudoredna načela, onda je takav brak i sretan, u njemu vlada ljubav, sloga i sklad između bračnih drugova te njihova potomstva. Dokaz je za to bračni i obiteljski život svete Margarete Škotske.
Promatrajući bračni i obiteljski život sv. Margarete Škotske, dolaze mi na pamet riječi Stjepana Radića, koji je rekao: »Vjera je temelj moralnoj kulturi. Vjera uopće, a kršćanski nauk napose, temelj je poštenoga odgoja.«
Isto tako, promatrajući poštenje u braku i obitelji svete Margarete Škotske, dolazi mi na pamet ono što je Antun Radić, brat Stjepanov, godine 1902. pisao u Domu o hrvatskom poštenju: »Jest, ima još staroga hrvatskog poštenja, ne bojmo se! A kada budemo mogli tako kazati, onda će nam odmah biti lakše na duši, jer bez svega Hrvatu kako-tako, ali bez poštenja - bome nikako!... Pa kakvo je onda to hrvatsko poštenje? - pitate. To vam je ono, kad se sastanu Hrvati pa ti se čini kao da se je sastala jedna obitelj, jedna familija, kao da su sve to rođaci; to je ono, kad jedan drugoga ne bi u nevolji ostavio, a kamoli izdao - za živu glavu; to je ono, kad se jedan drugim diči, kao otac sinom, kad svi imadu jedno dobro srce, jednu milu dušu. Jednom riječju: Hrvatsko poštenje - to je hrvatsko bratinstvo. Ima li još toga poštenja, toga bratinstva? Nije li nas tuđin već tako raztočio, da će brat brata izdati za volju tuđinu?...«
Na misli Antuna Radića nadodao bih samo da je hrvatsko i svako drugo poštenje jedino ono koje se temelji na ćudorednom zakonu, pogotovo kršćanskom. Kršćanski je ćudoredni zakon oplemenio život, brak i obitelj ne samo sv. Margarete Škotske, već sviju onih, i pojedinaca i obitelji i naroda, koji su nastojali po tome zakonu živjeti. Ako je to tako, onda mirne duše možemo reći da će i u buduće biti hrvatskoga poštenja, ako hrvatske obitelji i ako hrvatski narod bude nastojao živjeti prema Evanđelju, onako kako nas uči vrhovni učitelj čovječanstva Isus Krist.
Sveta Gertruda, djevica (1256-1301)
Sedam godina nakon kanonizacije sv. Margarete Škotske, tj. god. 1256., rodila se u Eislebenu, u njemačkoj pokrajini Turingiji, djevojčica Gertruda, kojoj će povijest dati naslov »velika«; velika je bila po svojoj kulturi, a još više po svojoj ljubavi prema Presvetom Srcu našega Gospodina.
Kad je bila u petoj godini života, roditelji su Gertrudu smjestili u samostan. Ne treba nas to ništa čuditi jer su tada njemački ženski samostani bili i neke vrste internat za djevojčice, gdje su se one odgajale i izobražavale te postizavale kulturu koja drugima nije bila pristupačna. Tada, naime, nije bilo osnovnih škola, otvorenih, čak i obvezatnih za svu djecu. Pojam redovnice označavao je tada ne samo ženu u samostanu, koja se bavi duhovnim životom, nego i ženu intelektualku, osobu s kulturom.
Mala, za školu i nauku veoma nadarena Gertruda, naročito je proučavala književnost ili, kako se taj studij nazivao, »gramatiku«. Izučavala je ispravno pisati i čitati na latinskom jeziku, koji je tada bio jezik izobraženih osoba. Naročito je voljela pjesništvo. Kasnije si je i prigovarala zbog svoje velike sklonosti prema svjetovnoj poeziji. Do svoje 25. godine, iako je već bila redovnica, bila je žena zaljubljenica literature. Njezina je redovnička ćelija bila više osvijetljena »intelektualnim svjetlom« - kako bi to rekao njezin veliki suvremenik Dante - nego »svjetlom ljubavi«.
Zahvaljujući jednom viđenju, njezino se intelektualno svjetlo pretvorilo u plamen ljubavi. O tome ona sama pripovijeda ovako: »U mojoj 25. godini, u ponedjeljak, na blagdan Marijina očišćenja - Svijećnica - u onaj željeni čas kad se moli Povečerje, u suton, Ti, Istino, moj Bože, vedriji od svakog svjetla, tajanstveniji od svih tajna, započeo si blago smirivati onaj nemir što si ga probudio u mom srcu.«
Bio je to milosni trenutak kad se Gertrudin intelektualizam pretvorio u misticizam, čari razumskih spoznaja u plamen ljubavi. I tada je redovnica, literarni stručnjak, počela pisati rasprave, pune nove poezije. Bila je to pjesma o božanskoj ljubavi, pjesma što pršti najprofinjenijim slikama i usporedbama, pjesma puna intuicije, pjesma zaljubljenice u Krista, koja ljubavlju dublje od razuma prodire u božanske tajne i ljepote najljepšega Bića. Okusimo barem malo od te poezije u prozi, iako u nesavršenom prijevodu:
»Neka blagoslivlje duša moja, Gospodine Bože, stvoritelju moj, neka te blagoslivlje duša moja i neka te iz zadnjih mojih žilica slave tvoja milosrđa kojima me bez ikakve moje zasluge obasula tvoja nesuzdržana ljubav! Zahvaljujem kako najbolje mogu tvome beskrajnom milosrđu, a s njime zajedno slavim tvoju veledušnu strpljivost kojom si pokrio sve godine moga djetinjstva i djevojaštva koje sam, gotovo do kraja dvadeset i pete godine, provela u ludoj zaslijepljenosti. Mislima, riječima i činima bez ikakva grizodušja počinjala sam, kako mi se danas čini, kad god bih mogla, sve što mi se svidjelo. I ti me u tom nisu sprječavao ni oduravanjem zla ni privlačivošću dobra što bijaše utisnuto u moju narav, ni vanjskom pokudom mojih bližnjih. živjela sam kao poganka među poganima kao da nisam nikada shvatila da ti, o moj Bože, nagrađuješ dobro, a kažnjavaš zlo. A ipak si me ti od djetinjstva, to jest od moje pete godine, odabrao da se s tvojim najodanijim prijateljima krećem u kolijevci svete vjere. Stoga, da to ispravim, prikazujem ti, ljubljeni Oče, svaku patnju tvoga predragoga Sina: sve od onoga trenutka kad je u štali, položen na sijeno, zaplakao, pa sve što je dalje prepatio u nedaćama djetinje dobi, u suprotivštinama dječaštva i trpljenjima mladosti - od onoga časa kad je priklonio glavu i silnim glasom na križu predao duh. Isto tako, za nadoknadu svih mojih nemarnosti, prinosim tebi, ljubljeni Oče, sav onaj presveti život, tako savršen u svim mislima, riječima i činima, od časa kada je tvoj Jedinorođenac, poslan s vrhunca prijestolja, ušao u naš kraj pa sve do onoga časa kad je tvome očinskome licu prikazao slavu pobjedničkog tijela.
U znak zahvalnosti, sva zaronjena u bezdan svoje ništetnosti, zajedno s tvojim previsokim milosrđem slavim i klanjam se preslatkoj tvojoj dobrostivosti kojom si, milosrdni Oče, o meni, koja sam tako propalo živjela, mislio misli mira a ne ucviljenja, kako li ćeš me uzvisiti mnoštvom i veličinom svojih dobročinstava. K tome si me počastio neprocjenjivom prisnošću svoga prijateljstva, pružajući mi na sve načine na uživanje sve bogatstvo svoga božanskoga Srca, tog plemenitog kovčega božanstva.
K tome, privezao si uza me moju dušu najvjernijim obećanjima, kojim li sve dobročinstvima želiš da me obaspeš u smrti i nakon smrti. Kad nikakvog drugog dobra od tebe ne bih imala, već bi me to samo trebalo ponukati da mi srce živom nadom čezne za tobom.«
Zanimljiva je povijesna činjenica da su ti Gertrudini duhovni tekstovi, puni žarkog misticizma, ti himni božanskoj ljubavi, dugo ostali skriveni kao što je bio skrovit i život njihove autorice. Gertruda je u svom samostanu svojom kulturom nastojala biti od koristi i drugim sestrama. Tako je za njih sastavila priručnike od najljepših tekstova iz Biblije. U govornici je stajala na raspolaganju za duhovne razgovore i savjete hodočasnicima što su dolazili u samostan cistercitkinja u Heftu. Ipak, za života nije bila baš poznata prevelikom krugu ljudi. Umrla je, dakle, prilično skrovito te pomalo pala u zaborav. Dan smrti bio joj je 17. studenoga 1301.
Gertruda će postati slavna tek 200 godina nakon smrti kad budu izdana za javnost njezina pisana djela. Preko njih će se upoznati njezina duhovna veličina, sve bogatstvo njezina srca. Ona će tada postati duhovna učiteljica gotovo svih svetaca takozvane katoličke obnove u XVI. stoljeću. Službeno će biti uvrštena u popis svetaca tek godine 1738. Njezini su spisi naročito probudili i val pobožnosti prema Srcu Isusovu. Zato ona i u povijesti štovanja Srca Isusova imade veoma značajno mjesto.
Sveti Ivan, trogirski biskup
U drevnoj i umjetnički veoma vrijednoj trogirskoj romaničkoj katedrali nalazi se grob trogirskoga biskupa, svetoga Ivana, koga njegov grad kao svoga zaštitnika danas slavi. Kad je papin poslanik (XI. st.) prolazio južnohrvatskim krajevima, zamolili su ga Trogirani da im postavi za biskupa svećenika Ivana, koji se nalazio u poslanikovoj pratnji, a bio je poznat kao svet i učen svećenik. Trogirska biskupska stolica bila je, naime, ispražnjena. Papin poslanik je njihovoj molbi udovoljio. Biskupsko posvećenje svećeniku Ivanu podijelio je splitski nadbiskup Lovro.
Ivan je kao biskup u Trogiru razvio živu pastoralnu djelatnost, uključivši se tako u veliku grgurovsku obnovu koja je išla za reformom Crkve, osobito njezina klera. Sv. Ivan Trogirski zastupao je hrvatsku orijentaciju dalmatinskih gradova pa njegovo ime, uz ime splitskog nadbiskupa Lovre, nalazimo na ispravama kraljeva Krešimira, Zvonimira, Stjepana II. Iz Kamaldoljanskih (ogranak benediktinaca) ljetopisa vidi se da je sv. Ivan, prije nego je postao biskup, bio benediktinac u samostanu Sv. Petra u Osoru, na otoku Cresu. Iz istog samostana bio je i splitski nadbiskup Lovro. Baš zbog toga što je u Trogir došao iz Osora (Auserinus, Osorinus), nikla je kriva tvrdnja da je sv. Ivan potekao iz glasovite rimske obitelji Orsini.
Veliku zaslugu za grad Trogir stekao je sv. Ivan time što je godine 1105. uspio odvratiti hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana da ne razori Trogir, a čime se bio ozbiljno zaprijetio. Godinu smrti sv. Ivana Trogirskog ne znamo. Svakako je umro prije 1111. te bio pokopan u katedrali. Pripisivala su mu se velika čudesa pa ga je narod u Trogiru i okolici veoma štovao. Štuju ga i danas.
Sveti Rok González, Alfonz Rodriguez, Ivan del Castillo, mučenici
Prisutnost Družbe Isusove u Latinskoj Americi zasvjedočili su svojom krvlju trojica isusovaca, svećenika, koje danas slavimo. Oni su radili u glasovitim redukcijama, a svoj rad zapečatili mučeništvom. Papa Pio XI. proglasio ih je god. 1934. blaženima, a papa Ivan Pavao II. svetima 16. svibnja 1988.
Rok Gonzáles od Svetoga Križa rodio se god. 1576. u gradu Asunción, koji je tada bio prijestolnica golemoga područja Rio de la Plata. Taj grad je danas metropola Paragvaja. Rok je već u dobi od 22 godine bio zaređen za svećenika. Kao biskupijski svećenik stupio je 10 godina kasnije u Družbu Isusovu. Fra Luis de Bolanos posvjedočio je o njemu da je nakon ulaska u Družbu Isusovu provodio svoj život »u potrazi za Indijancima, trudeći se da ih dovede u redukcije - posebna naselja, pripravljena za njih - gdje ih je poučavao i smještao po selima. U svemu tome radu pretrpio je mnogo nevolja, bijede svake vrste, lišen i hrane i odijela«.
Rok je naročito djelovao u redukciji sv. Ignacija gdje je bio graditelj i organizator cjelokupnog života. On sam je svoju aktivnost ovako opisao: »Bilo je potrebno to selo podići iz temelja. Da bi se otklonila uvriježena prigoda za grijeh, dao sam se na to da ga izgradim po uzoru španjolskih sela, da svatko ima svoju kuću s dobro određenim međama. Za našu se službu gradi stan i crkva. Mnogo smo radili da bismo sve to sredili, ipak s daleko većim zanosom i marom te upotrijebivši sve svoje sile, radili smo oko toga da bi Gospodinu našem Bogu sagradili hramove ne učinjene rukama, već duhovne, a to su duše ovih urođenika. Nedjeljama i blagdanima za vrijeme mise održava se propovijed, a svemu tome još prethodi tumačenje katekizma.«
Otac Rok je krštavao i izgrađivao, propovijedao i društveno organizirao narod. Na taj se način po svim vidovima borio da ljude oslobodi posljedica grijeha, ropstva porocima, štoviše, svega drugoga što zasužnjuje čovjeka i ponizuje njegovo ljudsko dostojanstvo. Borba za što potpunije oslobođenje čovjeka obvezivala ga je da se hrabro suoči te uhvati u koštac s još dvije vrste nasilnika, koji su išli za porobljavanjem Indijanaca. To su bili vračevi i takozvani »encomenderos« - tj. gospodari nad Indijancima na temelju kraljeve koncesije. Nije čudo da su »encomenderos« već tada išli za tim da isusovci budu protjerani iz misije među Indijancima Guarani. O tome Rok González u jednom pismu piše: »Nije od jučer, već dulje vremena da ta gospoda 'encomenderos' i vojnici dižu svoj glas protiv Družbe, jer ona brani Indijance i njihovo pravo da budu slobodni.« Danas, kad smo tako osjetljivi na poštivanje ljudskih prava i kad nas na to neumorno potiče papa Ivan Pavao II., možemo se diviti kad čitamo pisma kao što je pismo blaženoga Roka Gonzáleza. On u svom pismu dalje piše: »Nije daleko dan kad će nasilja, naročito ona učinjena siromasima, primiti zasluženu kaznu.« Iz redukcije sv. Ignacija o. González proširio je svoj apostolski rad u pravcu Paraná. Okolnosti u kojima se taj rad odvijao bile su više nego teške. U tim su krajevima, osim gladi vladale i zarazne bolesti, a da zlo bude još veće, španjolski su vojnici činili prave lovačke hajke na Indijance. Otac Rok je osim toga trpio i od svojih unutrašnjih tjeskoba, o kojima u jednom pismu svom provincijalu piše ovako: »živim ovdje umirući, no vi raspolažite sa mnom kako će biti na veću slavu Božju.«
Rezultat je takvog, upravo herojskoga predanja, bio čudesan. Mnogi su Indijanci primili sakrament krštenja te počeli živjeti životom dostojnim čovjeka. Sveti pater Rok je nastojao oko njihova svestranog uzdizanja. U posljednjem razdoblju svoga života o. González je imao odlične suradnike u dvojici mladih isusovaca: Alfonzu Rodriguezu i Ivanu del Castillu. Obojica su bili Španjolci. Oni su iz svoje domovine došli najprije u Buenos Aires, a zatim u Cordobu god. 1617. Ondje su postigli akademske naslove iz filozofije i teologije. U istom su gradu služili i svoju mladu misu.
Ivan del Castillo pošao je zatim u Concepción, u Čile, gdje je ostao dvije godine. God. 1628. obojica su došla u pomoć ocu Roku koji je s njima mogao proširiti još više svoje polje rada. Osnovali su još dva nova sela. U blizini jednoga od tih sela živio je vrač po imenu Nezu, koji je skovao smrtnu zavjeru protiv sve trojice misionara.
Svanuo je dan 15. studenoga 1628. Otac Rok je tek završio misu te izišao van iz kapele da bi postavio novo zvono na stup, koji je otac Alfonz Rodriguez s grupicom Indijanaca dovukao s brda. Kad se o. Rok u poslu bio prignuo, jedan ga je od zavjerenika tako udario kamenom sjekirom da je na mjestu ostao mrtav. Navalili su i na oca Alfonza, koji se baš spremao na misu. Njemu su smrskali glavu, a tjelesa obojice sasjekli na komade te spalili.
Otac Ivan del Castillo, koji se nalazio u obližnjem selu, bio je uhvaćen dva dana kasnije, strahovito mučen i ubijen. Isusovac, otac Ibánez Padilla piše o tim svetim mučenicima da oni »tvore izraz svećeništva, stavljena u službu ljudi, u dubokom naviještanju Evanđelja, što je sa sobom nosilo novu društvenu organizaciju i vjerodostojno oslobođenje od svake vrste nasilja«. Njihova je osobna vjerodostojnost u mučeništvu zadobila svoj vrhunac."
|