Sveti Virgilije, biskup Salzburga (†784)
Taj je svetac po rođenju bio Irac, monah, a zatim opat samostana Aghaboe. Godine 743. napustio je svoj rodni otok da »Kristu za ljubav« započne dugo misijsko putovanje po europskim zemljama. Naviještao je Evanđelje u Bavarskoj, Koruškoj, Štajerskoj i Panoniji. Nakon smrti sv. Bonifacija, apostola Njemačke, bio je god. 755. posvećen za biskupa u Salzburgu, u današnjoj Austriji.
Virgilije kao čovjek veoma velike kulture bio je jedan od najodličnijih učenih ljudi svoga vremena. Toliko je bio upućen i što bismo rekli »kod kuće« u znanostima matematike da su ga nazivali »geometrom«. Bio je tvorac »teorije antipoda«, koja se sastojala u mišljenju da nasuprot našem svijetu postoji jedan drugi svijet s drugim ljudima, drugim suncem i mjesecom. Kao posljedicu takva stava nijekao je jedinstvo ljudskoga roda, o kojem govori Sveto pismo. Papa Zaharije označio je njegovu teoriju kao »naopaku«.
Virgilije nakon toga u svoj poniznosti srca napušta svoju kozmološku raspravu te se s još većim žarom daje na ponovno i bolje organiziranje života i rada svoje biskupije. Osnovao je nekoliko benediktinskih samostana koji su postali važna i živa središta duhovnoga života i kulture. Među tim samostanima i onaj je San Candido u južnom Tirolu.
Krepost i učenost svetog Virgilija dostojno je proslavio u jednoj poemi glasoviti Alcuin. Ta je poema na sreću sačuvana do danas. Svetac je umro u svom biskupskom sjedištu u Salzburgu na današnji dan godine 784., a sahranjen je u katedrali. Iz njegove djelatnosti još je važno spomenuti da je začetnik prve katedrale u Salzburgu, kamo je godine 774. prenio relikvije svetog Ruperta, prvoga biskupa toga sjedišta.
Blažena Delfina, udovica (1283–1373)
Ime i lik ove blaženice bijahu naročito poznati u Francuskoj u kasnom srednjem vijeku. Ona bijaše tip dobre žene koja je posvuda oko sebe širila sjaj svoje duhovne dražesti, miomiris svojih kreposti i toplinu svoje osjećajnosti. Kod nje se nije radilo o nekoj upadnoj svetosti, o nečemu što bi u životu Crkve ostavilo tragove nečega velikog i izvanrednog.
Delfina je bila kćerka jedinica marsejskog grofa i grofice, a rodila se god. 1283. u Puy–Michelu. Već je kao djevojčica bila na veliku radost i utjehu svojoj obitelji. Po tadašnjem običaju već u dobi od 12 godina zaručena je s jednim mladim plemićem koji svojom plemenitošću nije zaostajao za njom. Bio je to Elzear, sin grofa od Ariana, i već od malena primio je temeljit kršćanski odgoj.
Vjenčanje je uslijedilo 4 godine nakon zaruka. Bio je to brak u kojem je to dvoje živjelo u čistoći, odabravši baš tu krepost kao sredstvo postizavanja kršćanskog ideala savršenstva U njihovu zamku Ansouis živjelo se više pokornički nego gospodski, živjeli su više kao askete negoli bogati feudalci.
Kad su se preselili u dvorac Puy–Michel, ušli su u treći red sv. Franje. Tada se njihov nutarnji život obogatio još jednom dimenzijom: ljubavlju prema bližnjemu, koja se očitovala u velikoj dobrotvornosti prema siromasima. Sami su živjeli skromno da bi svoja dobra mogli što obilnije dijeliti bijednima. Odlikovali su se u svim djelima milosrđa.
Kad je Elzear bio pozvan u svoje vojvodstvo di Ariano kao poklisar u Napuljskom anžuvinskom Kraljevstvu, njegova i njegove žene dobrotvornost postadoše još obilnije. No u tom kraju, koji je bio neprijateljski raspoložen prema vladarima Anžuvincima pa su bune i neredi bili na dnevnom redu, Elzear i Delfina postadoše i ambasadori mira i sloge među ljudima, postadoše u duhu Evanđelja pravi mirotvorci.
Elzear je nešto kasnije umro u Parizu i bio sahranjen u Provansi. Delfina ga je naprotiv dugo nadživjela sačuvavši njegovu uspomenu osobito dobrotvornim djelima i ustanovama. Doživjela je veliku radost da je još za njezina života Crkva njezina muža uvrstila u broj svetaca. Umrla je sva sretna u dubokoj starosti od 90 godina. Pokopana je uz svoga svetoga muža, a njoj je priznat naslov blaženice.
Promatrajući život blažene Delfine i njezina svetog muža Elzeara, dolaze nam na pamet riječi francuskog pisca Charlesa Péguyja, koji je negdje zapisao: »Potrebno je spasiti se zajedno, doći zajedno dragome Bogu. Ne može se naći dragoga Boga sam bez drugih. Stoga valja misliti na druge, malo raditi i za druge. Što će nam Gospodin reći ako mu se vratimo sami bez drugih?« Postoji čitav niz mogućnosti za svagdašnju primjenu ljubavi prema bližnjemu. Valja ih samo uočiti i prihvatiti. Svaki je čovjek moj brat pa bih se prema njemu morao bratski i ponijeti, u pravoj i nehinjenoj bratskoj ljubavi. To nije lako, koji put zna biti naročito teško. No i tada valja vježbati bratsku i sestrinsku ljubav jer nas tako uči Gospodin, uči riječima, a još više svojim životom. To nas isto uče svojim primjerom i njegovi najbolji učenici i sljedbenici, Božji sveci i svetice.
Taj je svetac po rođenju bio Irac, monah, a zatim opat samostana Aghaboe. Godine 743. napustio je svoj rodni otok da »Kristu za ljubav« započne dugo misijsko putovanje po europskim zemljama. Naviještao je Evanđelje u Bavarskoj, Koruškoj, Štajerskoj i Panoniji. Nakon smrti sv. Bonifacija, apostola Njemačke, bio je god. 755. posvećen za biskupa u Salzburgu, u današnjoj Austriji.
Virgilije kao čovjek veoma velike kulture bio je jedan od najodličnijih učenih ljudi svoga vremena. Toliko je bio upućen i što bismo rekli »kod kuće« u znanostima matematike da su ga nazivali »geometrom«. Bio je tvorac »teorije antipoda«, koja se sastojala u mišljenju da nasuprot našem svijetu postoji jedan drugi svijet s drugim ljudima, drugim suncem i mjesecom. Kao posljedicu takva stava nijekao je jedinstvo ljudskoga roda, o kojem govori Sveto pismo. Papa Zaharije označio je njegovu teoriju kao »naopaku«.
Virgilije nakon toga u svoj poniznosti srca napušta svoju kozmološku raspravu te se s još većim žarom daje na ponovno i bolje organiziranje života i rada svoje biskupije. Osnovao je nekoliko benediktinskih samostana koji su postali važna i živa središta duhovnoga života i kulture. Među tim samostanima i onaj je San Candido u južnom Tirolu.
Krepost i učenost svetog Virgilija dostojno je proslavio u jednoj poemi glasoviti Alcuin. Ta je poema na sreću sačuvana do danas. Svetac je umro u svom biskupskom sjedištu u Salzburgu na današnji dan godine 784., a sahranjen je u katedrali. Iz njegove djelatnosti još je važno spomenuti da je začetnik prve katedrale u Salzburgu, kamo je godine 774. prenio relikvije svetog Ruperta, prvoga biskupa toga sjedišta.
|