Sveta Franciska Cabrini († 1917)
Prema službenim statistikama napustilo je od god. 1876.–1914. oko 14 milijuna Talijana rodnu grudu jer na njoj nisu nalazili potrebne životne uvjete. Trbuhom za kruhom otputovali su u strani svijet, a ponajviše u Ameriku. Događalo im se ono što se danas događa mnogim hrvatskim sinovima i kćerima koji napuštaju domovinu i odlaze u tuđinu za boljom zaradom. Kako se nije lako snaći u tuđem svijetu, mnoge je Talijane dočekao u Americi veoma težak udes. Makar su nalazili posla bilo u rudnicima ili u industriji, kod izgradnje željeznica i cesta, na farmama i plantažama, oni su ipak uvijek bili i ostajali stranci, a strance se gleda svuda manje-više prijekim okom. Prva poteškoća bio je njihov materinji jezik koji u Americi nitko nije razumio, zatim način života i katolička vjera, kojima su se mnogi izrugivali. Jedina utjeha tim iseljenicima bili su talijanski svećenici, ali njih je bilo premalo. Baš kao što je malo i hrvatskih svećenika među našim iseljenicima. Oni do kojih nije mogao doprijeti utjecaj svećenika pomalo su hladili u vjeri i predavali se materijalizmu.
U teškim prilikama Božja providnost uvijek pošalje nekoga tko će pomoći. Tako je to bilo i u ovom slučaju. U proljeće god. 1889. iskrcala se u New Yorku jedna mala talijanska redovnica iz nepoznate redovničke družbe koja će brzo postati majka talijanskih iseljenika. Poslao ju je u Ameriku sam papa Leon XIII. Bila je to sveta Franciska Cabrini. Ona je potjecala iz duboko kršćanske seljačke obitelji u Sant Angelu kod Lodija. Bila je trinaesto dijete u svojih roditelja. Iskreno pobožni otac Cabrini rado je čitao na glas svojoj obitelji časopise koji su donosili vijesti iz misija. I tako je Franciska već zarana zavoljela misije pa joj se rodila želja da i sama postane misionarka. No, kako nije mogla naći prikladnu redovničku družbu, izučila je najprije za učiteljicu. A kroz to vrijeme bila je veoma aktivna u svojoj župi. Dvoreći i pomažući bolesnike i sama se zarazila boginjama.
Pošto je ozdravila, bavila se mišlju da stupi u koji samostan, ali tome se popriječiše krhko tjelesno zdravlje, a pomalo i svećenici kojima je pomagala pa su je odvraćali od toga koraka. Ali ona se nije dala slomiti. Bila je duša koju nisu zaustavljale nikakve zapreke. Nakon višegodišnjih pokušaja da unutar jedne redovničke zajednice reformira neko sirotište, doživjela je da je ta zajednica bila dokinuta i tako se opet našla na početku. Kasnije će o tom razdoblju pripovijedati: »Tada sam mnogo plakala jer još nisam razumjela veliku vrijednost križa i trpljenja.«
Biskup Lodija, koji je imao u nju veliko povjerenje, zatražio je od nje da osnuje vlastitu redovničku zajednicu. Svetica ga je poslušala te u mjestancu Codogno osnovala Misionarke Presvetoga Srca Isusova. Družba je počela kao i sve takve ustanove s velikim siromaštvom. A to je uvijek dobar znak jer, gdje je siromaštvo, ondje je osobiti Božji blagoslov. On se očitovao naročito u tome što je Gospodin novoj družbi pribavio mnogo zvanja tako da se u kratko vrijeme moglo otvoriti više novih kuća.
Franciska Cabrini rekla je jednoga dana svome biskupu: »Nemojte misliti da bi se moja družba mogla ograničiti na područje jedne biskupije. Za mene je premalen čitav svijet!« Kako god te riječi zvučale smiono, one će ipak brzo postati velika stvarnost. Svetica je pošla u Milano, u Rim, ali njezin je cilj bio daleka Kina: milanski nadbiskup gledao ju je s nepovjerenjem, a isto tako u Rimu kardinal Parocchi smatrao je njezine planove pomalo fantazijom. Ipak joj je isposlovao audijenciju kod pape Leona XIII. Veliki papa nije dugo oklijevao. On joj je rekao: »Vaša je ustanova još mlada. Ona treba sredstava. Pođite u Sjedinjene Američke Države! Ondje ćete naći pomoć, ali i ogromno polje rada.« Taj savjet bio je pravo Božje nadahnuće.
Kad je nakon nekoliko godina, a sada već kao revna američka misionarka, još jednom bila u audijenciji kod Leona XIII., starac papa joj je rekao: »Kako samo radiš, moja kćerko, kad bjednije izgledaš od mene, kad si tako često bolesna, a ipak tako mnogo činiš!?« A Franciska je odgovorila: »Ja radim za Krista, a On se brine da ne padnem pod svojim bremenom.«
Njezino je djelovanje pokojni biskup Škvorc u svojim poznatim propovijedima nazvao »trka preko oceana«. I s pravom, jer je svetica dvadeset puta preplovila ocean. U Americi je bez predaha osnivala bolnice, škole, konvikte, ubožnice i to po najvećim američkim gradovima: New Yorku, Chicagu, New Orleansu, Los Angelesu, a njezina se djelatnost proširila i na Južnu Ameriku. Često je počela bez pare, na kredit, pouzdavajući se u milostinju dobrih ljudi. Primila je i državljanstvo Sjedinjenih Američkih Država samo da bi što više mogla pomoći svojim sunarodnjacima Talijanima. Mamma Cabrini bila je pravo čudo dobrote i karitativne djelatnosti. Slala je svoje sestre na pamučne i rižne plantaže Juga te u rudnike Sjevera.
Dakako da je često puta nailazila na poteškoće i narazumijevanje, pa i kod crkvenih ljudi. Tako joj je sam njujorški nadbiskup savjetovao da se vrati u Italiju, ali ona mu je odvratila, što je bilo tipično za nju: »Ne, preuzvišeni, to ne! Ja sam ovamo došla po uputi Svete Stolice i zato moram ovdje ostati!«
Makar je čitav život bolovala od malarije, bila je ipak neprestano u pokretu i akciji. Ponavljala je: »Radimo, radimo! Imat ćemo čitavu vječnost dosta vremena da se odmorimo!« Na svoje sestre stavljala je velike poslove. Morale su biti spremne na tvrd i opor život. Ipak, nikad nije odbijala kandidatice koje su bile slabije tjelesne građe, ali je odbijala dakako one koje su bile sklone malodušnosti i melankoliji; takve su joj se činile neprikladne da dvore bolesnike i odgajaju djecu. U tom je bila odličan psiholog. Vedrina na licu više djeluje i osvaja nego žalost i turobnost.
Majka Cabrini bila je veoma moderna u pozitivnom smislu. Mnogo je držala i do posve naravnih pomagala. Njezine su škole i bolnice morale biti najmodernije opskrbljene potrebnim sredstvima, a sestre su trebale imati ne samo veliko znanje i spremnost već i fine manire. U školama je držala isto tako do prirodnih znanosti kao i do vjeronauka. Njezine su škole morale imati igrališta i mjesta za razvijanje športa.
Na molbu kardinala Rampolle podizala je svoje ustanove i u Južnoj Americi, dakle u zemljama gdje se govori španjolski. Sama je doplovila do Valparaisa, jašući prešla Ande te došla i u Argentinu. Kako je trebala za tolike ustanove sve više stručnih sila, spremala je svoje sestre na posebnim tečajevima u Londonu, Parizu, Madridu, Ženevi, Turinu i Bilbau. I tako su se njezina djelatnost i utjecaj proširili gotovo na čitav svijet.
Posvetila se još jednoj vrsti apostolata. Isposlovala je od državnih vlasti da njezine sestre smiju posjećivati zatvorenike. I tu je bilo izvanrednih uspjeha. Zatvorenici su s velikim povjerenjem primali i slušali sestre, pogotovo kad bi im se obraćale materinjim jezikom. Poučavale su ih u vjeri, budile nadu u Božje milosrđe, a mnoge na smrt osuđene pratile su do električne stolice. Zatvorenici u Chicagu kupili su konja i kola za sestre koje su im dolazile u posjet iz daleka. Zatvorenici zatvora Sing Sing u New Yorku posvetili su majci Cabrini baš za nju tiskanu spomen-knjigu s potpisima svih njezinih štićenika.
Mama Franciska bila je prava moderna svetica koja se u slobodno vrijeme znala zabavljati, smijati i kartati sa svojim sestrama. No, isto tako znala je sate i sate probdjeti na koljenima pred Presv. Sakramentom razmatrajući o milostima Srca Isusova, kojemu je posvetila svoju kongregaciju. Iz poniznosti nije htjela da nju zovu utemeljiteljicom već Majku Božju.
Iako se amerikanizirala, ipak je po ćudi ostala tipična Talijanka. Djetinjim pouzdanjem iznosila bi sve svoje brige i potrebe najprije pred Presv. Srce Isusovo, a onda bi tek stvarala odluke. Važna pisma, prije nego bi ih poslala na adresante, stavljala bi jednu noć pred vrata svetohraništa. Kad je htjela u gradu Seattleu kupiti kuću, a nedostajalo joj 120.000 dolara, došla je pred kip sv. Ane, koja je iz otvorene knjige poučavala malu Mariju, i na tu je knjigu napisala 120.000 dolara i rekla: »Tako, sada Marija neka ne gleda nikamo već u ovu svotu! I onda će znati što nam treba!«
U jednom putnom izvještaju piše svojim sestrama: »Naša draga Gospa još uvijek je majka naše ustanove. Ona me je vodila kroz tisuće poteškoća. O, nikad neću učiniti Isusu i Mariji veliku nepravdu pa posumnjati u njihovu moć i zaštitu. Ako je kada došlo do neuspjeha, bilo je samo zato što sam činila previše svoje vlastito. A kad sam jednostavno pustila Isusu i Mariji da oni rade, nikad nisam požalila!«
Kad je Franciska Cabrini 22. prosinca 1917. u punom jeku Prvog svjetskog rata umirala u Chicagu, daleko od rodne grude, njezina je družba brojila već 2.000 sestara u 70 kuća. Jedan od njezinih ispovjednika savjetovao joj je: »Pustite te velike misijske planove! To je nešto za svece.« On je i ne znajući rekao istinu. Franciska Cabrini prva je državljanka Sjedinjenih Američkih Država koja je proglašena svetom. Uzvisio ju je na čast svetice 7. srpnja 1946. papa Pio XII., tek 28 godina nakon njezine smrti, proglasivši je također zaštitnicom svih emigranata.
Kanonizacija sv. Franciske Cabrini bila je, uistinu, velebna svečanost na kojoj su sudjelovali mnogi Talijani i Amerikanci. Papa je u homiliji označio poniznu kćerku talijanskog seljaka kao simbol jedinstva ljudske obitelji. U toj je herojskoj duši gledao aktualnost svoga programa koji je sažeo riječima: »Mir je djelo pravde!« A i pobožni puk osjetio je tu stvarnost jer se toga čitavoga dana mnoštvo vjernika izmjenjivalo u bazilici Sv. Petra da počasti novu sveticu. Kad se pak spustila noć i zasjala u svjetlu Michelangelova kupola i križ na njoj, svi su se sjećali mračnih večeri II. svjetskog rata koji je ljudima donio toliko zla. Miroljubivo djelo Pija XII. i velike moderne svetice Franciske Cabrini naviještalo je bolja vremena koja su jedino moguća ostvarivanjem: Pravde i Ljubavi.
Login
FAQ
Chat
Traži
