www.tebe-trazim.com

Sveta obitelj

Oči se naše danas pune zahvalom. U okrilju svete obitelji – Isusa, Marije i Josipa, – slavimo dan svih onih ljudi koji su morali u tuđini proboraviti dane kao stranici, kao prognanici. Na završetku drugog tisućljeća zahvaljujemo Bogu na svakom koraku našeg hodočašća prema nebeskoj domovini. Zazovimo njegovo milosrđe.

Josip i Marija znaju u hladnoj betlehemskoj noći pronaći nebesku toplinu. Muž pravednik i njegova blagoslovljena Zaručnica znaju primiti Dijete Isusa usprkos zatvorenim vratima i tvrdoći ljudskih srdaca.

Koji su temelji zdrave obitelji? Za obitelj se traži hrabrost za sklapanje braka. Odvažnost na korak doživotne ljubavi. Imam samo ono što znam dijeliti s drugim.

U siromaštvu, gdje je čovjeku i za njega samog još dobara potrebno, s ljubavlju primiti djecu kao najdraži Božji dar – to je temelj na kojem se gradi divna zgrada obitelji. Kao što Bog poklanja život Sinu, tako i roditelju mogu dati život.

Blago onoj vjernoj ženi koja kao Marija nalazi zaručnika pravednika. Sve kad se našla u opasnosti da nepravedno bude izvrgnuta sramoti i osuđena, kad je par dana prije poroda morala na put, kad je napokon u zemlji egipatskoj morala potražiti tjeskobni kruh izbjeglištva uz nju je muž zaštitnik, Josip, pouzdan oslonac, šutljiv i poduzetan.

Nema u njega velikih riječi, umilnih, zavodničkih i osvajačkih, koje bi trebale impresionirati. On sluša Božju naredbu i uzima k sebi svoju ženu u blagoslovljenom stanju. Kod Betlehema pronalazi kakvo-takvo sklonište kad ih u gradu nema tko primiti. On pažljivo prepoznaje anđelov glas i vodi ženu i blagoslovljeno dijete u Egipat, slijedeći oce koji su, sve tamo od Abrahama u Egiptu tražili utočište u danima nevolje.

Blago mužu koji u ženi prepoznaje ono što je od Duha Svetoga. On je kao Josip, pobožan i pravedan vjernik, i prima zaručnicu koju je Svevišnji zakrilio plaštem svoje sile!

Riječ Božja obnavlja poljuljanu strukturu obitelji. Često kažemo kako su uloge u obitelji danas narušene. Pa ipak zakonitosti ostaju na snazi. U knjizi Sirahovoj čitamo istinu, nama tako blisku i iz iskustva i iz psihologije. Otac je onaj koji djetetu može pružiti osnovicu za zdrav odgoj savjesti, ispravno shvaćanje autoriteta i ispravno samopouzdanje. Tko štuje oca, okajava svoje grijehe. Sin i kćerka u osobi oca traže oslonac za osjećaj vlastite vrijednosti. S njime su kadri uvidjeti koje su to stranputice koje ne vode u budućnost, a koji je pravi put u život.

Koji su temelji zdrave obitelji? Povrh svega ljubav. Ona ljubav osjetljiva i nježna poput malog djeteta Isusa. Svu skrb očekuje od nas. S velikom pažnjom treba ga njegovati. Ljubav je kao Isus.

Odgoj počiva na dvije noge. I roditelji i djeca imaju svoju ulogu. Samo oni roditelji koji u svojoj vlastitoj djeci prepoznaju Božju svojinu, ne svoj posjed, na pravom su putu. Djeca su Božja baština povjerena na upravljanje. Djeca su sveti vinograd Gospodinov koji treba rasti i napredovati. Ako otac ne ogorčuje svoje djece, ona neće klonuti duhom. Odgajatelj može biti samo onaj tko i sam napreduje u mudrosti kod Boga i kod ljudi. Ohrabren snagom Duha, on potražit će izgubljenog sina. Neće ga ostaviti. Pronaći će ga i sretan primiti, makar ga i ne razumio. Pravi roditelj, usprkos žalosti, neće biti bez ponosa i zadovoljstva kad otkrije svoje dijete gdje boravi u onome što je Oca nebeskoga.

Isto tako, samo onaj sin koji je blag s ocem svojim, koji ga ne žalosti i ne grdi ima svetu računicu kod Boga. Tko na pravi način časti i razveseljuje majku, sabire blago. Dijete koje zna slušati, koje prepoznaje i razumije što mu to roditelji doista iz dubine srca žele kazati, čini Bogu ugodna djela – svjedoči sv. Pavao.

Isus Krist, dijete koje na tajanstven način ujedinjuje svoju obitelj, jest sveti Učitelj koji nam pokazuje kako ćemo prijeći prag nade i sretno ući u treće tisućljeće. Zato na slavimo taj Kruh koji se lomi za život svijeta.

Božić - svetkovina Rođenja Gospodinova
[ 25.12.2009 ]

Slavimo Božje čovjekoljublje. Današnjim danom započinje povijest otkupljenja u najveličanstvenijem zahvatu - dolasku Boga na zemlj

Božić je. Slavimo rođendan Isusa Krista. Zašto baš danas slavimo svetkovinu Božjeg čovjekoljublja pojasnit ćemo ulomkom iz knjige 'Duh liturgije' pape Benedikta XVI.

'Teško je ustanoviti koliko daleko u prošlost sežu korijeni svetkovine Božića. Svoj je oblik svetkovina definitivno dobila u 3. stoljeću. Otprilike istodobno pojavljuje se na Istoku svetkovina Bogojavljenja 6. siječnja, a na Zapadu Božić 25. prosinca, s različitim naglascima iz različita religiozno-kulturnoga konteksta u kome su obje svetkovine nastajale, ali s konačno jednim zajedničkim osmišljenjem: slaviti Kristovo rođenje kao početak novoga života, istinskoga Sunca povijesti. Polazište za utvrđivanje datuma Kristova rođendana tvori nadnevak 25. ožujka. Koliko je meni poznato, piše Papa, najstarija bilješka o tom datumu nalazi se kod afričkoga crkvenog pisca Tertulijana s kraja 2. st., koji pretpostavlja kao poznatu predaju da je Krist podnio smrt na križu 25. ožujka. U Galiji je taj dan sve do 6. stoljeća slavljen kao nepomični datum Uskrsa.

U jednom spisu koji je nastao godine 243. isto tako u Africi, a tiče se izračunavanja datuma uskrsnuća, pronaći ćemo u sklopu s tumačenjem 25. ožujka kao datuma stvaranja svijeta i jedno posve svojevrsno računanje datuma Kristova rođenja: prema izvještaju o stvaranju, Sunce je stvoreno četvrtoga dana stvaranja, tj. 28. ožujka. Prema tome bi trebalo smatrati taj dan danom Kristova rođenja, danom izlaska istinskoga Sunca povijesti. Ta je misao još u 3. stoljeću i nadalje imala svoje inačice, u smislu što se poistovjećivao dan Kristove muke s danom Kristova začeća te se tako 25. ožujka svetkovao i kao Anđelov navještaj, tj. Gospodinovo začeće snagom Duha Svetoga u krilu Djevice.

Svetkovina Kristova rođenja 25. prosinca - devet mjeseci nakon 25. ožujka - na Zapadu se ustalila tijekom 3. stoljeća, dok je na Istoku -vjerojatno zbog kalendarskih razlika - dan Kristova rođenja slavljen najprije 6. siječnja, što je zacijelo bio istodobno i kršćanski odgovor na mitsku svetkovinu rođenja bogova koja se toga dana slavila u Aleksandriji. Danas su neodržive stare teorije, ističe papa Ratzinger, kako se u Rimu kao datum rođenja Kristova ustalio 25. prosinca kao opreka mitu o Mitri ili kao kršćanski odgovor na kult nepobjedivoga Sunca, što su ga rimski carevi promicali u 3. stoljeću kao pokušaj stvaranja jedne nove religije u carstvu.'

Na temelju prethodno rečenog, može se zaključiti da su kršćani do 25. prosinca kao datuma Isusova rođenja došli polazeći od čisto teoloških, tj. povijesno-spasenjskih razmišljanja. Taj su dan uzimali za prikladan dan da se proslavi Kristov dolazak na svijet. Svetkovanje Božića u 4. stoljeću bila je ujedno potvrda Nicejsko-carigradskog vjerovanja koje i danas molimo u nedjelju i blagdane nakon Službe riječi.

Slavljenje Božića podsjeća na prvi susret čovjeka sa Isusom koji je pravi Bog i pravi čovjek. Uz osobitu ljepotu i čar Božića jest Božji proglas da ovaj naš svagdanji život i svi njegovi križevi nije besciljan, nego smislen. Na povijesni događaj Isusova rođenja u betlehemskoj štalici podsjećaju i jaslice koje se nalaze u svim crkvama. Jaslice je prvi izradio sv. Franjo Asiški 1223. godine. Običaj se proširio prvo u franjevačkom redu, a od 16. stoljeća postaje opća praksa. Smatra se da su najstarije jaslice u Hrvatskoj franjevačke jaslice na Košljunu. Sastoje se od drvenih figura Isusa, Marije i Josipa te glave vola i magarca, nastale u 16. st. Poznate su i jaslice iz Jastrebarskog, čiji se broj od 500 figurica neprekidno dopunjava. No, svakim se jaslicama, bile one u crkvi ili kući, nastoji privući pozornost na božićno otajstvo.

Recimo nešto i o božićnom drvcu koje je još sinoć ukrašeno u crkvama i domovina. Običaj kićenja božićnog drvca došao je sa sjevera, negdje u 16. st. Uz njega je vezana sljedeća legenda. Siromašni čovjek prolazio je šumom u badnjoj noći. Stabla pokrivena snijegom sjala su pod zvijezdama. Začaran tom ljepotom, čovjek je iščupao malu jelku i ponio kući. Kako se od topline u kući snijeg rastopio, siromah je od pamuka načinio grudice snijega i posuo ih po stabalcu, a od voska načinio svjećice, učvrstio ih na grančice i zapalio pa su sjale kao iskre na snijegu pod zvjezdanim nebom u šumi. Božićno zeleno drvce postavljeno u kući podsjeća na novi život. No kako jaslice upućuju na Kristovo rođenje koje je ozbiljna stvarnost za nas danas, imaju stanovitu prednost pred božićnim drvcem.