www.tebe-trazim.com

Početkom XIII. stoljeća doživjele su vrhunac borbe za oslobođenje svetih mjesta u Kristovoj zemaljskoj domovini Palestini. Muslimani su križarima pružali sve snažniji otpor, a nesloga i razjedinjenost kršćanskih knezova pridonosila je njihovu porazu. U to vrijeme upalo je u ruke muslimanima mnoštvo kršćana koji postadoše bijedni robovi. Da bi im se pomoglo, nastao je na kršćanskom zapadu red mercedarijevaca za otkup kršćanskih zarobljenika. Jedan je od njegovih suosnivača svetac koga danas slavimo, sveti Rajmund Penjafortski.

On se rodio kao sin plemićke obitelji De Penaforte oko godine 1175. u blizini katalonske prijestolnice Barcelone. Primio je odličan odgoj i tako se spremio za svoje životno poslanje. Uz snažan značaj resila ga je i duboka pobožnost, ozbiljno nastojanje oko kreposti i velika učenost. Već s 20 godina postaje profesor na Sveučilištu u Barceloni. U 30. godini odlazi na slavno Sveučilište u Bolognu da se usavrši u pravnim znanostima. Postao je odličan pravnik i moralist. Po zapovijedi samoga pape Grgura IX. izdao je zbirku dekreta iz crkvenoga prava, a najpoznatije mu je djelo Summa casuum, o pravilnom i plodonosnom opsluživanju sakramenta pokore, kojim je postao velikim promicateljem prakse osobne ispovijedi. Zbirka dekreta bila je tako savršena da je poslužila kao uzor čak i u našem stoljeću kad se izrađivao novi crkveni zakonik Codex iuris canonici.

Godine 1219., odazivajući se pozivu biskupa Berengera, vratio se u Barcelonu. Tu je postao svećenik, kanonik pa čak i generalni vikar. Otvarala mu se sjajna crkvena karijera. Ali, on joj je presjekao put pridruživši se novoosnovanom dominikanskom redu i prigrlivši redovničko siromaštvo, poniznost i poslušnost. Želio je Isusa slijediti iz bližega i zato je prihvatio njegove evanđeoske savjete. Bio je tada već u zreloj dobi od 47 godina. Izišao je na glas kao sjajan propovjednik, pa ga je papa Grgur IX. godine 1223. pozvao u Rim i tu je postao njegov ispovjednik i savjetnik.

Sada su mu se vrata prema crkvenoj karijeri još više otvorila jer mu je godine 1235. bila ponuđena nadbiskupska čast u španjolskom gradu Tarragoni, ali on ju je iz poniznosti i skromnosti odbio i vratio se u svoj dominikanski samostan. No, još nije došlo vrijeme mirovanja jer se Rajmund uz neprestano usavršavanje u Kristovu duhu posvetio i dobru bližnjega. Sa sv. Petrom Nolascom osnovao je red za otkup kršćanskih robova, a za obraćenje Židova i Maura osnivao je u Španjolskoj posebne škole u kojima su bili poučavani u kršćanskoj vjeri. Na taj je način tisuće pridobio za Krista. Jedno vrijeme vršio je i službu vrhovnoga poglavara u svome redu. I tako je njegov dugi život, doživio je 100 godina, bio u svakom pogledu plodan dobrim djelima. Godine 1601. Crkva mu je podijelila najvišu čast kad ga je proglasila svetim. Time je na najsvečaniji način priznala njegove vrline i njegovo neumorno zalaganje za izgradnju Božjega kraljevstva.

Sveti Valentin, biskup

Nije to onaj svetac koji se kod nas slavi 14. veljače u mnogim župama naročitim sjajem i pobožnošću, već drugi koji je više poznat u Njemačkoj i koji je veoma zaslužan za vjeru u biskupiji Passau na Dunavu. On je najprije živio kao pustinjak i monah na obalama Bodenskog jezera, a zatim je kao vjerovjesnik došao u područje grada Passau, gdje je kršćanstvo uhvatilo temelje već u rimsko doba. Žarom proroka dao se na naviještanje Evanđelja. Ali kako Evanđelje traži uvijek promjenu mišljenja i vladanja, njegovi ga slušatelji baš nisu poslušali. Ostali su radije u svojim starim navikama. Dakako da je to Valentina teško pogodilo i on putuje u Rim, u središte kršćanstva, da se ondje izjada zajedničkom ocu. Taj je u njemu otkrio veliku dušu pa ga je posvetio za biskupa i poslao natrag u Passau. Kad je novi biskup onamo stigao, našao je prilike još kudikamo nepovoljnije nego prije.

Isus je davno prorekao svojim sljedbenicima: "Ali prije svega stavit će ruke na vas te vas progoniti" (Lk 21,12). To se dogodilo i svetom Valentinu. Kad je htio izvršivati svoje biskupsko poslanje, potjerali su ga iz grada i tako je morao napustiti svoje biskupsko sjedište. On je vjerovao u istinitost Isusovih riječi: "Kad vas počnu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi! Zaista, kažem vam, sigurno nećete svršiti posao s gradovima izraelskim dok dođe Sin Čovječji" (Mt 10,23). Zato je krenuo na put prema zapadu, u Švapsku, tamo gdje se danas nalazi gradić Ries. Tu je imao mnogo uspjeha jer je pokrstio mnoge.

Napokon je došao u južni Tirol kod današnjega Merana. Tu se opet vratio svom omiljelom pustinjačkom životu. Htio je večer svoga života provesti u tihoj molitvi i razmatranju Božje riječi. Tamošnje stanovništvo bilo je prema njemu mnogo bolje i povjerljivije pa su ljudi dolazili hrpimice k njemu da mu se preporuče u molitve, da ga upitaju za savjet u svim svojim problemima i da ga zamole za pomoć u svojoj nevolji. I tako se Valentinu opet pružila krasna prilika da čini dobro. Svoj život završio je na prijelazu iz V. u VI. stoljeće i pokopan je u tvrđavi Mais. Relikvije su mu kasnije prenesene u grad Trier, a pobožni ga je narod štovao kao velikoga čudotvorca i pomoćnika u raznim nevoljama.

Koga nisu primili za života, primiše ga poslije smrti. Kad je, naime, bavarski vojvoda Thassilo godine 764. prenio relikvije svetog Valentina u Passau, čitav je grad bio na nogama i primio ih s najvećim počastima i na taj način htjedoše popraviti nepravdu svojih djedova što je oni nanesoše svome svetom biskupu. Štovanje svetog Valentina, biskupa, sačuvalo se u Passau sve do danas.

Taj crkveni velikodostojnik zapravo passanski Valentin. bio je biskup, i dobročinitelj koji je liječio bolesne od padavice i pomagao bolesnoj stoci. Pa, nakon što je umro u južnom Tirolu, kosti su mu prenijete u njemački Passau (grad na granici s Austrijom). Tako je postao zaštitnikom te biskupije, ali ne i zaljubljenih širom svijeta. Ima i onih koji tvrde da je Sveti Valentin bio biskup iz Ternija. No zbog neznanja često ga miješaju s imenjakom i mučenikom iz ranokršćanskog Rima koji je posebnim moćima slijepima vraćao vid.
Sveti Valentin, biskup

Nije to onaj svetac koji se kod nas slavi 14. veljače u mnogim župama naročitim sjajem i pobožnošću, već drugi koji je više poznat u Njemačkoj i koji je veoma zaslužan za vjeru u biskupiji Passau na Dunavu. On je najprije živio kao pustinjak i monah na obalama Bodenskog jezera, a zatim je kao vjerovjesnik došao u područje grada Passau, gdje je kršćanstvo uhvatilo temelje već u rimsko doba. Žarom proroka dao se na naviještanje Evanđelja. Ali kako Evanđelje traži uvijek promjenu mišljenja i vladanja, njegovi ga slušatelji baš nisu poslušali. Ostali su radije u svojim starim navikama. Dakako da je to Valentina teško pogodilo i on putuje u Rim, u središte kršćanstva, da se ondje izjada zajedničkom ocu. Taj je u njemu otkrio veliku dušu pa ga je posvetio za biskupa i poslao natrag u Passau. Kad je novi biskup onamo stigao, našao je prilike još kudikamo nepovoljnije nego prije.
Isus je davno prorekao svojim sljedbenicima: "Ali prije svega stavit će ruke na vas te vas progoniti" (Lk 21,12). To se dogodilo i svetom Valentinu. Kad je htio izvršivati svoje biskupsko poslanje, potjerali su ga iz grada i tako je morao napustiti svoje biskupsko sjedište. On je vjerovao u istinitost Isusovih riječi: "Kad vas počnu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi! Zaista, kažem vam, sigurno nećete svršiti posao s gradovima izraelskim dok dođe Sin Čovječji" (Mt 10,23). Zato je krenuo na put prema zapadu, u Švapsku, tamo gdje se danas nalazi gradić Ries. Tu je imao mnogo uspjeha jer je pokrstio mnoge.
Napokon je došao u južni Tirol kod današnjega Merana. Tu se opet vratio svom omiljelom pustinjačkom životu. Htio je večer svoga života provesti u tihoj molitvi i razmatranju Božje riječi. Tamošnje stanovništvo bilo je prema njemu mnogo bolje i povjerljivije pa su ljudi dolazili hrpimice k njemu da mu se preporuče u molitve, da ga upitaju za savjet u svim svojim problemima i da ga zamole za pomoć u svojoj nevolji. I tako se Valentinu opet pružila krasna prilika da čini dobro. Svoj život završio je na prijelazu iz V. u VI. stoljeće i pokopan je u tvrđavi Mais. Relikvije su mu kasnije prenesene u grad Trier, a pobožni ga je narod štovao kao velikoga čudotvorca i pomoćnika u raznim nevoljama.
Koga nisu primili za života, primiše ga poslije smrti. Kad je, naime, bavarski vojvoda Thassilo godine 764. prenio relikvije svetog Valentina u Passau, čitav je grad bio na nogama i primio ih s najvećim počastima i na taj način htjedoše popraviti nepravdu svojih djedova što je oni nanesoše svome svetom biskupu. Štovanje svetog Valentina, biskupa, sačuvalo se u Passau sve do danas.

Sveti Rajmund Penjafortski
[ 7.1.2010 ]

Ovaj je svetac svojim djelom Summa Casum, o pravilnom i plodonosnom opsluživanju sakramenta pokore postao promicatelj osobne ispovijedi.

Crkva već četiri stoljeća među svojim svecima časti sv. Rajmunda Penjafortskog, prezbitera. Tomu je puno razloga. Krenimo redom: rodio se oko godine 1175. u blizini katalonske prijestolnice Barcelone u plemićkoj obitelji De Penjaforte.

Nakon stečene izvrsne naobrazbe, baštineći uz plemstvo i plemenitost duha, urešen mnogim krepostima već s 20 godina predaje na Sveučilištu u Barceloni. S 30 godina odlazi na Sveučilište u Bolognu na usavršavanje u pravnom znanostima.

Sve što je činio, činio je izvrsno. Tako svojim djelom Suma kazum, o pravilnom i plodonosnom opsluživanju sakramenta pokore postao promicatelj osobne ispovijedi. Djelo koje je napisao po nalogu pape Grgura IX. poslužilo je kao uzor za novi crkveni zakonik Codex iuris canonici nastao osamdesetih godina 20. stoljeća.

Radio je kao svećenik, kanonik, a bio je i generalni vikar u Barceloni. Bila mu je ponuđena i nadbiskupska stolica u španjolskom gradu Taragonji, ali ju je on iz skromnosti odbio. U dobi od 47 godina pridružio se novoutemeljenom dominikanskom redu i tu došao na glas čuvenog propovjednika. U svom je redu bio i generalni poglavar.

Doživio je duboku starost od 100 godina. Velika je zasluga sv. Rajmunda Penjafortskog u oslobađanju zarobljenih kršćana koji su upali u muslimansko ropstvo. Za to je sa sv. Petrom Nolascom utemeljio red mercedarijevaca koji je mnoge kršćane spasio iz nemilog ropstva.

Zauzimao se i za osposobljavanje ljudi u dobrim školama i učenjem istočnih jezika za djelovanje u misijama. Nagovorio je sv. Tomu Akvinskoga da napiše djelo o doktrinarnim kontroverzijama za potrebe misionara.

Tako je nastalo Tomino poznato djelo Suma protiv pogana. Rajmund je istina, odbio biskupsku čast, ali je za biskupe napisao djelo Summa pastoralis. U Crkvi je ostao zapamćen kao jedan od najučenijih ljudi i koristan pomagač na mnogim poljima crkvene misli i djelovanja.
U Španjolskoj je zaštitnik advokata i pravnih fakulteta, a po njemu se zove i orden koji se u Španjolskoj podjeljuje ljudima koji su najviše zaslužni za pravdu.

Danas je Sveti Rajmund Penjafortski...