13. siječnja Sveti Hilarije, biskup i crkveni naučitelj (oko 315-367)
Sv. Hilarije živio je u burno doba IV. stoljeća, kad su kršćanstvo razdirale žestoke arijanske prepirke. Iako je I. opći sabor u Niceji godine 325. osudio arijansku nauku i jasno definirao da je Krist Bog, arijanci nisu mirovali, već su svoju zabludu širili dalje, a pridobivši za se i careve nemilo su progonili one koji su bili vjerni nicejskoj vjeroispovijesti i pravovjerju. Žrtva tih progona bio je i sveti Hilarije, biskup Poitiersa u Galiji, današnjoj Francuskoj.
On se rodio oko godine 315. u uglednoj poganskoj obitelji u Poitiersu. Uz njegovu kolijevku stajahu bogatstvo i moć, ono što svijet veoma mnogo cijeni. Kad je došao do uporabe razuma, dadoše ga u škole pa je tako primio najveću izobrazbu svoga vremena. U zreloj dobi oženio se te imao kćerku. Upoznavši kršćanstvo dao se sav na studij Svetoga pisma. Što se više u nj udubljivao, to je snažnije uviđao svu prazninu poganskoga pogleda na svijet. Kao čovjek koji je iskreno tražio istinu povukao je posljedice pa se sa ženom i kćerkom dao krstiti i tako postao vatren kršćanin. Po sakramentima krštenja i potvrde primio je toliko nebeskoga svjetla da se svim silama stao boriti protiv poganstva i protiv arijanskog krivovjerja. Borio se ne samo riječima i spisima, već što je kudikamo važnije, i čitavim svojim neporočnim životom koji je bio u skladu s onim što je vjerovao.
U kršćanskoj općini Poitiersa Hilarije je stekao toliki ugled da ga je Božji narod nakon smrti svoga biskupa izabrao za njegova nasljednika i tako je Hilarije primio i puninu svećeništva i apostolske odgovornosti. Njegova je žena, međutim, s njegovom privolom stupila u samostan. Kao biskup Hilarije se još više suprotstavljao krivovjernim arijancima. U otpalom biskupu grada Arlesa Saturninu zadobio je najljućeg i najzlobnijega neprijatelja. Taj ga je oklevetao na carskome dvoru pa ga je nasilni car Konstancij godine 359. prognao u Malu Aziju. No, sveti biskup ni tu nije mirovao već se i dalje borio protiv zabluda. Proučavao je istočne crkvene oce i povezao se s braniteljima pravovjerja na Istoku. Postao je veoma glasovit pa je na povratku iz progonstva bio posvuda slavljen i svečano dočekan.
Arleski metropolit Saturnin, režimski čovjek, zaražen krivovjerstvom, želio je svu Ga-liju privesti arijanstvu, ali je na sinodi u Parizu najviše Hilarijevom zaslugom bio osuđen i svrgnut. Borbe i progoni pospješili su i Hilarijevu smrt i on umre godine 367. slavljen kao "Atanazije Zapada", naime, kao što je sv. Atanazije bio prvoborac protiv arijanstva na Isto-ku, tako sv. Hilarije na Zapadu.
Sv. Hilarije je bio dubok mislilac, vrstan teolog i dobar poznavalac Svetoga pisma. Glavno mu je djelo O Trojstvu, u 12 knjiga, napisano u progonstvu, a po sudu mnogih to je najsolidnije djelo protiv arijanstva. Napisao je i vrijedan komentar Evanđelju sv. Mateja te Raspravu o otajstvima. To je djelo prevedno i na hrvatski jezik i izdano u sklopu zbirke Crkveni oci i pisci. Sv. Hilarije bio je i pjesnik. Pjevao je himne. Njegova je velika zasluga što je upoznao vrijednost himna i prenio ga na latinsko crkveno tlo. Papa Pio IX., na molbu pokrajinskoga sabora u Bordeauxu, proglasio je sv. Hilarija godine 1851. crkvenim naučiteljem.
|