www.tebe-trazim.com

4. rujan

Sveta Rozalija, djevica († 1160)

Pisati o svetoj Rozaliji, na Siciliji veoma popularnoj i štovanoj svetici, zaštitnici grada Palerma, nije lako. Razlog leži jednostavno u tome što o njoj postoje doduše razne predaje, ali iz kojih se ne može s točnošću rekonstruirati njezin život. Prema predajama što ih je početkom XVII. stoljeća skupio Ottavio Gaietani, Rozalija se rodila u Palermu, metropoli Sicilije. Ondje se jedno vrijeme nalazila na dvoru kraljice Margarete, žene kralja Vilima. Zatim je stupila u red augustinki. No vođena željom za pustinjačkim životom, povukla se u jednu špilju na Monte Pellegrino kod Palerma, gdje je do smrti provodila veoma strog pokornički život. Umrla je 4. rujna 1160. Relikvije joj se nalaze u divnoj katedrali u Palermu.

Bolandist Ivan Stilting, koji je proučavao njezin kult, tvrdi da je svetičino štovanje na Siciliji veoma staro, a povijesno dobro utvrđeno već svršetkom XIII. stoljeća. Njoj su u čast, osim kapele na Monte Pellegrinu u blizini špilje gdje je živjela, podignute i posvećene crkve u Palermu, po cijeloj Siciliji i po kopnenoj Italiji. Njezino se štovanje naročito proširilo nakon što je jedna komisija, sastavljena od teologa i liječnika, utvrdila 11. veljače 1625. vjerodostojnost svetičinih relikvija. Već prije toga datuma dva su palermska zidara u jednoj špilji kod Quisquine otkrila 25. kolovoza 1624. jedan latinski natpis na kojem piše: »Ja Rozalija, kćerka Sinibalda, gospodara Quilquine, iz ljubavi prema mome Gospodinu Isusu Kristu, odlučila sam stanovati u ovoj špilji.«

Papa Urban VIII. uvrstio je god. 1630. ime svete Rozalije u Rimski martirologij, i to na dva datuma: 15. srpnja, na obljetnicu kad je po Božjoj volji bilo pronađeno njezino tijelo, i 4. rujna, kad se slavi njezin blagdan. Martirologij kaže da Rozalija vuče lozu »od kraljevske krvi Karla Velikoga«. Papa Aleksandar VII. dopustio je god. 1666. svetičin Časoslov svoj Siciliji, a Inocent XII. dopustio je god. 1693. to isto Španjolskoj.

O velikom štovanju sv. Rozalije govori dosta i bogata ikonografija. Umjetnici je obično prikazuju u pustinjačkoj odjeći s krunom od bijelih ruža na glavi, s križem, mrtvačkom glavom i lancem, znakovima njezine pokore. Neki je slikaju u habitu augustinki. Glasoviti majstor A. Van Dyck prikazao ju je god. 1624. na jednoj slici kako je krune dva anđela, dok ona zagovara svoj grad Palermo. Ta se slika čuva u Oratoriju svete krunice u Palermu. Od istog se majstora jedna slika sv. Rozalije čuva u glasovitoj galeriji Ermitage u Lenjingradu. Svetičinih slika ima i drugdje, a potječu od učenika ili iz škole Van Dycka.

Lik je sv. Rozalije trajno prisutan i u hrvatskoj književnosti, zahvaljujući isusovcu ocu Antunu Kanižliću (1699–1777). On je tu sveticu opjevao u svom spjevu Sveta Rožalia, panormitanska divica. Iako je djelo napisano u proljeće ili u rano ljeto 1759., tiskano je tek poslije Kanižlićeve smrti, točno god. 1780. u Beču. Stručna pera naše književnosti ocijenila su taj Kanižlićev spjev kao veoma vrijedno umjetničko djelo.

Tako akademik Tomo Matić piše o njemu: »Kanižliću se ne može poreći da je u ’Rožaliji’ stvorio pjesničko djelo, s kojim se po umjetničkoj izradi ne mogu takmiti književna djela što ih je hrvatska književnost dala Slavoniji prije Preporoda.«

Još bolje ocjene Kanižlićevu djelu daje Matko Peić u svojoj zapaženoj i strogo znanstvenoj studiji Barok i rokoko u djelima Antuna Kanižlića. U njemu tvrdi: »Sv. Rožalija je djelo najveće direktne opservacije prirode u XVII. i XVIII. stoljeću hrvatske literature«, štoviše, »jedan od vrhova europske rokoko književne opservacije«. Prema Peiću opis Rožalijine haljine »jedan je od vrhunskih dometa starije hrvatske književnosti«. Zbog svega toga Peić kaže da je Kanižlić »rokoko genij«, a Rožalia je vrhunac njegova umjetničkoga pjesništva.

Sveta Rozalija
[ 4.9.2009 ]

Slikari ju obično prikazuju u pustinjačkom odijelu, s vijencem bijelih ruža oko glave, s križem, mrtvačkom glavom i lancem, znakovima njezine pokore.

Sveta Rozalija, djevica, umrla je na današnji dan 1160. godine. Prema predaji Rozalija se rodila u Palermu. Neko je vrijeme živjela na dvoru kraljice Margarete, žene kralja Vilima, a zatim je stupila u red augustinki.

Vođena željom za pustinjačkim životom povukla se u jednu špilju na Monte Pellegrino kod Palerma gdje je do smrti provodila strog pustinjački život. To je potvrdio i nalaz dva palermska zidara 25. kolovoza 1624. godine. Oni su u špilji kod Quisquine pronašli sljedeći natpis: 'Ja, Rozalija, kćerka Sinibalda, gospodara Quisquine, iz ljubavi prema mome Gospodinu Isusu Kristu, odlučila sam stanovati u ovoj špilji.'

Relikvije svete Rozalije nalaze se u katedrali u Palermu čiji je građani slave kao svoju nebesku zaštitnicu. Ova svetica štuje se na Siciliji a crkve njoj posvećene susreću se i u kopnenoj Italiji. Povjesničari koji su proučavali njezin život tvrde da je kult sv. Rozalije utemeljen već u 13. st.

No, njezino štovanje posebno se proširilo nakon što je jedno povjerenstvo teologa i liječnika utvrdilo 11. veljače 1625. vjerodostojnost njezinih relikvija. Papa Urban VIII. uvrstio je 1630. godine ime sv. Rozalije u Rimski martirologij i to na dva dana: 15. srpnja kad je pronađeno njezino tijelo, i 4. rujna kad se slavi njezin blagdan.

Slikari sv. Rozaliju obično prikazuju u pustinjačkom odijelu, s vijencem bijelih ruža oko glave, s križem i mrtvačkom glavom i lancem, znakovima njezine pokore. Neki je slikaju i u augustinskom odijelu.

U Oratoriju svete krunice u Palermu čuva se slika Van Dycka koji je prikazao sv. Rozaliju kako je krune dva anđela a ona zagovara grad Palermo. Još jedna slika ovoga umjetnika koja prikazuje sv. Rozaliju čuva se u ruskom Ermitageu u Lenjingradu.

Isusovac o. Anton Kanižlić je u proljeće ili ljeto 1759. godine spjevao pjev Sveta Rožalia, panormitanska divica, a stručna ga kritika ocjenjuje kao vrlo vrijedno umjetničko djelo.

Na kraju podsjećamo i tko danas slavi imendan. Uz one koji nose ime Rozalija, što prema talijanskom znači Ruža, današnji slavljenici su Marini i Ide. Ime Marin jedna je od brojnih izvedenica biblijskog imena Marija.

Jeste li znali da mariolozi iznose šezdesetak pokušaja tumačenja ovoga imena? Značenje ipak ostaje i dalje dvojbeno. Prema jednom tumačenju ime dolazi od aramejske riječi mar(a) – gospođa, uzvišena. Drugi smatraju da ime potječe od hetitske riječi Maria, što znači – koja je kao koplje.

Ida je pak ime-kratica nekadašnjih imena koja su započinjala slogom –id. Taj morfem neki povezuju sa staronordijskom riječju 'idh' što znači rad, revnost, a drugi sa starovisokonjemačkom riječju itis-žena. Kod nas se još pojavljuju i oblici Idica i Iduška.

Danas je Sveta Rozalija, djevica;