16. prosinac
Sveti Euzebije, biskup
Među najodlučnije crkvene ličnosti u IV. stoljeću ubraja sveti Hilarije, biskup iz Poitiersa i crkveni naučitelj, vercellskog biskupa sv. Euzebija. On je uz Atanazija, branitelja nicejskog pravovjerja na Istoku, te uz Hilarija i Ambrozija na Zapadu veliki branitelj Kristova božanstva koje je zanijekao krivovjerac Arije.
Rodio se oko god. 293., još za vrijeme progonstava, na otoku Sardiniji. Krst je primio od samoga pape sv. Silvestra god. 309., nekoliko godina prije Milanskog edikta. Posvetio se duhovnom staležu i postao svećenik, a papa Julije I. posvetio ga je i za biskupa. I tako je sveti Euzebije, imajući puninu svećeničke vlasti, dostojno izvršio svoju veliku i odgovornu pastirsku dužnost.
U čemu je ona bila? – Morao je braniti pravovjerje protiv arijanstva koje je zarazilo čitavu Crkvu. S arijancima je držao i car Konstancije, što je i onako tešku situaciju samo još pogoršalo. Sveti Euzebije odlučno je nastupio u obranu Kristova božanstva protiv arijanaca na sinodi u Milanu god. 355. Time se ljuto zamjerio caru pa ga taj posla u progonstvo u Palestinu, gdje je morao mnogo pretrpjeti od arijanaca. No, sveti biskup nije bio trstika koju vjetar ljulja, već je bio spreman za svoje uvjerenje i trpjeti te dati i sam život.
Kad je god. 361. umro car Konstancije, Euzebije pođe u Aleksandriju da pohodi velikog prvoborca protiv arijanaca, koji je i sam mnogo pretrpio, svetog Atanazija. Sigurno se tim susretom ohrabrio i utvrdio u svome držanju jer je i Atanazije bio čovjek bez kompromisa, stup Crkve Božje u ona teška vremena.
Godine 363. mogao se sveti Euzebije vratiti, konačno, u svoj biskupski grad Vercelli. Tu je osobitu pažnju posvetio svojim svećenicima koje je združio u neke vrste redovničke zajednice, kakvih je vidio na istoku u Palestini i Egiptu. Augustinci štuju i svetog Euzebija kao svog utemeljitelja jer je on već prije svetog Augustina ujedinio svećenike da žive redovničkim životom.
Najsimpatičnije je ipak kod sv. Euzebija njegova živa i nepokolebljiva vjera u Kristovo božanstvo. S tom vjerskom istinom stoji i pada kršćanstvo. Ako Krist nije Bog, onda je kršćanska vjera obična ljudska tvorevina. Zato su neprijatelji kršćanskog imena uvijek napadali Kristovo božanstvo, a kršćani branili baš tu dogmu.
Da i mi ojačamo svoju vjeru u Kristovo božanstvo, navedimo nekoliko svjedočanstava onih koji su isto vjerovali.
U svojoj apologiji, koju je upravio rimskome caru koncem II. stoljeća, piše Atenagora iz Atene: »Nije samo Otac Bog, nego također Sin i Duh Sveti. U tim je trima osobama jedinstvo božanstva, a u njemu različitost osoba.«
Kad je Cerinth svršetkom prvog stoljeća počeo naučavati da je Isus bio samo sin Marije i Josipa, a ne Božji Sin, i da zbog toga nije Bog, tada je protestirala čitava Crkva protiv te zablude te ga je počela izbjegavati kao otpadnika.
Od Božića dijeli nas samo još 9 dana. Bilo bi lijepo da se devetnicom spremimo za blagdan Kristova rođenja. Mi vjerujemo da je onaj koji se rodio od Marije Djevice Sin Božji, rođen od Oca prije svih vjekova, a začet u vremenu po Duhu Svetome. Ništa nas ne smeta što u jaslicama promatramo nejako ljudsko dijete. Vjera nam govori da je to dijete Sin Božji, pravi Bog od pravoga Boga. I mi ćemo stoga i ove godine prignuti svoja koljena pred Njim te pokloniti Mu se s Marijom, Josipom, anđelima, pastirima i mudracima.
Na satu povijesti profesor je postavio pitanje učenicima: »Koji je događaj najveći i najvažniji u povjesnici čovječanstva?«
Učenici su odgovarali.
Prvi je rekao: »Najveći događaj u povijesti jest onaj kad je Kristof Kolumbo 12. listopada 1492. otkrio Ameriku.«
Drugi je odgovorio: »Najveći je događaj u ljudskoj povijesti kad je Aleksandar Fleming 12. svibnja 1929. otkrio penicilin.«
Treći: »Najveći je događaj kad je Jurij Gagarin, sovjetski kozmonaut, 12. travnja 1961. prekoračio prag svemira.«
Četvrti je kazao: »Ja mislim da je najveći događaj u ljudskoj povijesti kad su se Amerikanci spustili na Mjesec.«
I napokon, tek peti je pogodio istinu. Rekao je: »Mislim da je najveći događaj u povijesti bio onaj koji ju je podijelio na dva dijela: prije i poslije Krista, a to je Kristovo rođenje.«
Mi svake godine slavimo uspomenu na taj veliki događaj 25. prosinca, na Božić. Združeni s vjerom Crkve svih vjekova, vjerom apostola, mučenika, svetih otaca i naučitelja Crkve, s vjerom priprostih i pobožnih ljudi spremimo se za Božić! Neka naš Advent ovih zadnjih 9 dana pred Božić bude sav upravljen prema Kristu, jer On je naš Bog, naš Spasitelj, naš Kralj, naš Učitelj, koji jedini ima riječi vječnoga života!
(SKAC)