|
29. prosinca
Sveti Toma Becket († 1170)
U filmu Thomas Becket, koji se davao kod nas pred više godina, prikazan je papa Aleksandar III. kao neki bijedni, slabašni starac, koji strepi i popušta pred nasiljem. Glavni junak filma, današnji svetac Thomas Becket, prikazan je u prvom dijelu filma, prije nego je postao nadbiskupom, kao čovjek koji nekako sudjeluje u razvratu engleskog kralja Henrika II. Ne znamo da li su pod dojmom tog filma, a sumnjamo da bi baš iz povijesnih vrela, neke učene i načitane glave počele tvrditi da je papa Aleksandar III. uistinu bio slabić, a Thomas Becket, prije nego je postao nadbiskup, grješnik. Kad bi to tako i bilo, Thomas Becket bi se opet mogao uzdignuti do moralne veličine i savršenosti. No ako nije takav bio, onda moramo biti objektivni i pravedni i prikazati ga onakvim kakv je bio uistinu. I Aleksandar III. i Thomas Becket ubrajaju se među one velikane Crkve za koje se može reći da nisu »trstike koje vjetar ljulja«, nego ljudi načela kojih se dosljedno drže pa stajalo ih što mu drago.
Oslanjajući se na autoritet Hermana Tüchlea prikazat ćemo pontifikat Aleksandra III. u koji pada i tragedija Thomasa Becketa. Neka učene i načitane glave budu uviđavne i, prije nego stvore sud o dvjema povijesnim ličnostima na temelju jednog filma, dobro prouče povijesne dokumente jer se povijesna istina temelji na njima, a ne na jednom više ili manje uspjelom filmu.
S Fridrichom I. Barbarossom Hohenstaufenom (1152–1190), švapskim vojvodom, popeo se na njemačko prijestolje jedan od najsjajnijih vladara koji je Njemačku doveo do najvišeg stupnja moći, a Rimskom Carstvu njemačke narodnosti dao nepatvorenu univerzalnu vrijednost. Fridrih je, doduše, bio nadahnut iskrenom religioznošću, ali je u isto vrijeme bio sklon užicima ovoga svijeta te slabo raspoložen prema klerikalnoj i asketskoj struji svoga vremena, koju su tako naglašavali najveći srednjovjekovni svetac sv. Bernardo i sv. Norbert, osnivač Reda premonstratenza. Zanesen u najvećem stupnju osjećajem svoje suverenosti, ljubomorno je čuvao dostojanstvo i neovisnost svoje službe (honor imperii). Svoj je veliki uzor gledao u Karlu Velikom pa je htio vladati u njemačkoj Crkvi uz pomoć biskupa, koji mu bijahu podložni, a papin utjecaj što više ograničiti na duhovno područje. No, budući da je duhovna moć bila odlučna da čuva svoju prednost pred vremenitom, moralo je doći do sukoba između dvije glave kršćanstva: pape i cara.
Već pod energičnom vladavinom Hadrijana IV. (1154–1159), jedinog pape engleskog podrijetla, koji se prije zvao Nikola Breakspear, došlo je do sukoba između protivnih mišljenja. Kod prvog putovanja u Rim (1154–1155) Fridrih je najprije odbio da kod susreta s Papom u Sutriju vodi za uzde njegova konja i drži mu stremen (officium stratoris et strepae), bojeći se da tu gestu ne bi netko protumačio kao znak njegova vazalstva i tek se podložio toj tradicionalnoj ceremoniji na nagovor starijih knezova. Barbarossa je okrunjen za cara u bazilici Sv. Petra 18. lipnja 1155.
Na veliko Papino razočaranje Barbarossa je ubrzo nakon krunidbe morao otputovati u Njemačku, a da nije dao pomoć protiv Normana koju je obećao po ugovoru u Konstanzi. Papa Hadrijan bude prisiljen sklopiti u Beneventu god 1156. ugovor s Vilimom I. (1154–1166), kraljem Napulja i Sicilije, sinom Rogera, u kojem ga priznaje kao vazala Svete Stolice. To je značilo povratak politici pape Grgura VII. koji se služio Normanima kao uporištem protiv Carstva, što je veoma oneraspoložilo Fridriha Barbarossu. Drugi razlog sukoba bijaše to što je na putu iz Rima kroz Burgundiju uhvaćen i zatvoren danski nadbiskup Eshil, koji bijaše veoma oduševljen idejama Grgura VII. i prijatelj sv. Bernarda, a car nije činio nikakav pritisak da ga oslobodi. Nadalje, car je veoma utjecao na imenovanje biskupa i na taj način Crkvu sve više sebi podlagao. Papa je protestirao, ali bez ikakva uspjeha. Izmjena pisama između Hadrijana i Barbarosse bijaše sve oštrija. Došlo je do toga da je Papa već bio spreman Fridriha izopćiti iz Crkve, ali ga u tom spriječi nenadana smrt 1. rujna g. 1159. u Anagniju.
Izbor novog pape bijaše buran. Manjina kardinala (4–7 glasova) glasovala je za careva kandidata kardinala Oktavijana de Monticellija iz grofovske obitelji Tusculum, koji uze ime Viktor IV. (1159–1164), dok je većina kardinala (14–20 glasova) izabrala kardinala Rolanda Bandinellija, koji bijaše za nastavak borbe protiv cara i koji uze ime Aleksandar III. (1159–1181). Budući da je Aleksandar III. dobio većinu glasova, on bijaše zakoniti papa. On odmah na licu mjesta izopći Viktora kao uljeza. Car, pozivajući se na primjer bizantskih i franačkih vladara, sazove u veljači god. 1160. u Paviji »generalnu sinodu« da se riješi crkveni spor. Kao što je bilo i očekivati, sinoda se pod predsjedanjem kancelara Rainalda izjasni za Viktora, koji je tu bio osobno prisutan i koji odmah baci izopćenje protiv »kancelara Rolanda« i njegovih pristaša. Sada Aleksandar nastupi još žešće zabacivši najprije sinodu kao bezvrijednu, a zatim izopći i cara i ponovno protupapu, a careve podanike riješi prisege vjernosti. Na taj način žalostan raskol iznova razdijeli kršćanstvo i planu strašna borba između papinstva i carstva, koja će trajati punih 17 godina.
Premda je car upotrijebio sve sile da stekne opće priznanje zaključaka svoje sinode, koja nije nipošto bila izuzeta od strasti politike, Viktor bijaše priznat kao papa samo na carskom teritoriju, a i tu je bilo izuzetaka. U samoj Njemačkoj bilo je ozbiljnih protivnika protupape, kao npr. salzburški nadbiskup Eberhard, neki drugi biskupi i cistercitski red. Francuski kralj Luj VII. i engleski kralj Henrik II., bojeći se carske supremacije u Europi, izjasniše se na sinodi u Tuluzu za papu Aleksandra III. Bilo je to u jesen god. 1160. Njih su slijedile i druge države.
Papa Aleksandar nije se mogao zadržati u Italiji jer je bjesnila borba protiv njegovih saveznika, lombardskih gradova, pa pobjegne u Francusku gdje ostade tri godine (1162–1165). Njegov prolazak kroz Francusku sličio je trijumfu. Bio je, doduše, u stvari bjegunac ali posvuda svečano priman zvonjavom zvona, a i sam mu je francuski kralj vodio konja na kome je jašio.
Fridrih je pokušao odvratiti francuskoga kralja od poslušnosti Papi, ali nije uspio. Nakon smrti protupape Viktora IV. bude izabran novi protupapa, koji uze ime Paskal III. (1164–1168). Na saboru u Würzburgu, na Duhove g. 1165. car, a pod njegovim pritiskom i crkveni dostojanstvenici i velikaši prisegnuše da će zauvijek ostati vjerni Paskalu, a odbaciti »raskolničkog Rolanda«. To bijaše preuzetan i koban potez, premda je u to doba prekinuo s papom Aleksandrom III. engleski kralj Henrik II. zbog svoga sukoba s Tomom Becketom, kenterberijskim nadbiskupom. Engleski je kralj dapače stupio u savez s carem Fridrihom i preko svojih poslanika priznao protupapu Paskala. Engleski je kralj u toj svojoj politici naišao na jednodušan otpor engleskog episkopata. I u Njemačkoj je bilo dosta opozicije protiv careve politike, premda je protiv protivnika bilo poduzimano sve i sva. Sada je car dao otkopati po kölnskom nadbiskupu Rainaldu posmrtne ostatke cara Karla Velikoga i dao ga kanonizirati uz pristanak protupape Paskala koncem prosinca godine 1165.
Kroz to je vrijeme u Italiji položaj postao veoma opasan po stvar carstva. Protiv cara stvorena je uz potporu Venecije liga između Verone, Vicenze i Padove. Papa Aleksandar mogao se vratiti u Rim u studenom god. 1165. Od svog četvrtog pohoda Italiji (1166–1168) Barbarossa je počeo voditi izravan napad na papu. Nakon sjajne pobjede nad Rimljanima kod Tuskuluma u svibnju 1167., koju izvojevaše kölnski nadbiskup Rainald i nadbiskup iz Mainza Kristijan, Papa je morao pobjeći u Benevent.
Sada je car Fridrih ustoličio u bazilici Sv. Petra svoga papu i dao se ponovno okruniti sa svojom ženom Beatricom Burgundskom za rimskoga cara 1. kolovoza 1167. Car je bio na vrhuncu moća s kojega će se brzo stropoštati. U Rimu je zavladala pošast malarije, i što u Rimu a što na povratku kući poginulo je od bolesti 2.000 Barbarossinih vitezova, među njima i veoma ugledne ličnosti kao carev bratić Fridrih od Rottenburga, švapski vojvoda, mladi Welf VII., nadbiskup-kancelar Rainald i 10 drugih biskupa. Carevi su neprijatelji trijumfirali gledajući u tom Božju kaznu. Veronska liga razvila se u Lombardsku, koju sačinjavahu 22 grada. Fridrih ipak još nije gledao svoju stvar kao izgubljenu, premda je nekako nevoljko podržavao novog protupapu Kalista III. koji je izabran nakon smrti Paskala. U međuvremenu je došlo i do pregovora s Aleksandrom III., koji nisu uspjeli, pa je stvar opet moralo odlučiti oružje. Prigodom svog petog pohoda Italiji Fridrih se susreo s daleko jačim neprijateljem, a tim više što ga nije htio slijediti najmoćniji velikaš carstva Henrik Lav, saski i bavarski vojvoda. Lombardski gradovi izgradiše novu tvrđavu koju u počast pape Aleksandra nazvaše Aleksandrijom. Do odlučne je bitke došlo nakon opsjedanja Aleksandrije kod Legnana 29. svibnja 1176. u kojoj je Fridrih Barbarossa pretrpio težak poraz. Morao je popustiti i tražiti pomirenje s rimskom kurijom i papom. Nakon prethodnih razgovora u Anagniju bit će sklopljen konačan mir u Veneciji. Papa Aleksandar III., putujući u Mletke na sastanak s carem, prođe našim morem i svrati se u Zadar da počasti relikvije sv. Anastazija gdje ga puk svečano dočeka »slavenskim pjesmama«, kako se još i danas čita na spomen-ploči u katedrali Svete Stošije. Putujući iz Zadra, Papa se svratio i na otok Rab gdje posveti stolnu crkvu Sv. Marije, koja je sagrađena u XII. stoljeću na temeljima starije građevine u romanskom stilu.
Do susreta između pape Aleksandra III. i cara Fridriha Barbarosse došlo je u Veneciji u srpnju g. 1177. Odrekavši se svojih zabluda i bacivši carski plašt pred noge pape Aleksandra III., koji je sjedio na trgu pred crkvom Sv. Marka, a zatim bacivši se i sam na tle, kako je dug i širok, i poljubivši mu nogu prema uobičajenom ceremonijalu, zadobije oproštenje i odrješenje od izopćenja. Svečano napusti protupapu, prizna Aleksandra zakonitim papom i obeća da će vratiti rimskoj Crkvi sva dobra i prava koja joj je oduzeo. S lombardskim gradovima zaključi primirje od 6 godina, koje će nadomjestiti mir u Konstanzi god. 1183. Unatoč očitom porazu u borbi s papinstvom, Fridrihova moć nad njemačkom Crkvom nije bila poljuljana.
Naš junak, papa Aleksandar III., kojega smo također željeli prikazati uz sv. Tomu Becketa, zahvaljujući svojoj čvrstoći s jedne, a strpljivosti i umjerenosti s druge strane, postigao je silan uspjeh i doveo do pobjede papinsku neovisnost protiv silnoga cara. U ožujku god. 1178. dovele su ga u Rim njemačke čete koje je predvodio Kristijan, nadbiskup iz Mainza. Da bi što većma utvrdio zadobiveni mir, Papa je sazvao III. lateranski sabor, jedanaesti opći. Na žalost, brzo nakon sabora Papa je opet morao napustiti Rim, koji je bio neprestano uznemirivan bunama, te je umro g. 1181. u Cività Castellana. Tüchle priznaje da je papa Aleksandar III. bio bez ikakve sumnje jedan od najsposobnijih papa srednjeg vijeka i prema tome nema ništa od bijednog i kukavnog starca iz filma Thomas Becket. Papa Aleksandar III. bio je također vrstan organizator pa je veoma razvio, dotjerao i usavršio kurijalnu upravu.
Recimo još nešto i o žalosnom sukobu u Engleskoj, koji se dogodio za vrijeme pontifikata Aleksandra III. između kralja Henrika II. i kenterberijskog nadbiskupa Tome Becketa.
Thomas Becket, prije nego je postao nadbiskup i primas Engleske bijaše kancelar engleskog kralja, poslušan dvorjanin, prijatelj raskoši i pristaša kraljevskog apsolutizma. Eto, to je sve što bi mu se moglo predbaciti. Postavši nadbiskupom god. 1162. pretvorio se u strogog asketu i vatrenog borca za prava Crkve protiv kraljevih presizanja. Jedna od glavnih značajki Tomina karaktera bijaše veoma razvijen osjećaj dužnosti. Stoga je smatrao da kao primas Engleske ima zastupati interese Crkve, a ne više interese kralja, koje je zastupao dok je bio njegov kancelar. Zato je Toma unaprijed rekao kralju da će njih dvojica doći u sukob. A to se i dogodilo. Kralj je tražio od biskupa da se pod prisegom obveže da će se držati onog što je proglasio kao »consuetudines avitae« – prastari običaji. Pod Tominim vodstvom bili su engleski biskupi spremni to učiniti samo uz dodatak: »Salvo ordine nostro et iure ecclesiae«. No Henrik II. nije dopuštao taj dodatak, koji brani pravo Crkve. Sve se to toliko zaoštrilo da je Toma bio već sklon popustiti, ali papa Aleksandar III. zabaci i osudi Henrikove »consuetudines avitae«, u kojima je kao zakonit običaj proglašeno sve što je ikad koji engleski kralj poduzeo ili učinio na crkvenom području protiv crkvenih zakon. Tada Toma samoga sebe suspendira i zada sebi pokoru od 40 dana što je bio sklon popustiti Henriku II. i zamoli Papu da ga odriješi od suspenzije, što je Papa i učinio. Tada Henrik II. osudi Tomu kao veleizdajnika i svrgne ga s nadbiskupske stolice. Toma pobjegne u Francusku papi Aleksandru III., koji se tada nalazio ondje (god. 1164).
Nakon 6 godina izgnanstva Toma se mogao vratiti u Englesku i to kao papin legat jer se kralj bojao da ga Papa ne izopći. Henrik je jednom u srdžbi rekao kako su njegovi podanici bijedni pa ga nitko neće osloboditi od tog biskupa koji pravi toliko smutnje u državi. To su čula 4 normanska viteza koji provališe u katedralu 29. prosinca 1170. i ondje ubiše Tomu Becketa. Narod je odmah počeo štovati nadbiskupa mučenika kao sveca, a i papa Aleksandar III. službeno ga kanonizira već god. 1173. Izopćenje je bilo proglašeno na općenit način protiv ubojica nadbiskupovih, a kralj je morao pružiti svečanu zadovoljštinu pred papinim poslanicima i obećati da će se odreći svega što je učinio na štetu Crkve u svom kraljevstvu. Da bi ublažio bijes naroda, sam kralj je hodočatio na grob Tome Becketa i ondje se podvrgao kazni javnog bičevanja god. 1174., a to je značilo svakako moralni trijumf Crkve.
Eto, to je povijesna istina i stvarnost i o papi Aleksandru III. i o sv. Tomi Becketu. Jedan film, jedna drama, jedan roman može veoma nagrditi objektivnu istinu kao što se to i u naše dane dogodilo sa zloglasnom i sramotnom dramom Hochhuta, koji u nepravednom svjetlu prikazuje neporočni lik Pija XII. Iako postoji takozvana »licentia poetica«, to nipošto nitko nema pravo pljuvati, karikirati i iznakazivati one likove kojih je kao velikih dobrotvora čovječanstva uspomena časna i blagoslovljena. Osjećaj pravde traži da se nitko ne poigrava na račun onih ljudi pred kojih se moralnom veličinom i neporočnošću valja s najdubljim poštovanjem pokloniti. Kako će budućnost pisati o našem vremenu, o onome što mnogi danas u sav glas hvale? Možda će to prikazati kao slabost, podlost, niskost i nekarakternost, kao bijedan ustupak koji se nije smio ni po kakvu cijenu učiniti. Hoće li u tom biti pravedna? Ne znamo! Ali ako mi nismo pravedni prema prošlosti, pravo je da i budućnost bude nepravedna prema našem vremenu i ličnostima koje u njemu igraju glavnu ulogu.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
