|
20. ožujka
Blaženi Mauricije Csák
(oko 1270-1336)
Taj je blaženik mađarske narodnosti. Rodio se oko godine 1270. u Ugodu, u zapadnoj Ugarskoj, u vrlo bogatoj i po krvi plemenitoj obitelji. Oko godine 1301. oženio se s Katarinom, kćerkom palatina Amadeja Aba. Po toj se ženidbi vidi da je bio vrlo ugledan u kraljevstvu kad je mogao dobiti za ženu kćerku samoga palatina, najvećeg državnog dostojanstvenika u Mađarskoj, koji je zapravo bio kraljev zamjenik. No, taj je brak bio kratka vijeka. Već nakon tri godine bračni se drugovi dogovoriše i suglasiše da će poći u dva dominikanska samostana - muški i ženski, koja su se nalazila na otoku Sv. Margarete kod Budima.
Palatin je Aba svoga zeta ipak izvukao iz samostana te ga na silu htio učiniti upraviteljem svojih velikih dobara, no to je bilo uzalud. Zato ga je u Budimu dao zatvoriti. Nakon šest mjeseci Mauricije se oslobodio zatvora te opet pošao k dominikancima. Ovi, poučeni prijašnjim iskustvom te iz straha pred njegovim roditeljima, poslaše ga u svoj samostan daleko u Bolognu. Tamo je uz grob osnivača reda sv. Dominika primio solidnu redovničku formaciju i tek kad je bio zaređen za svećenika, vratio se u svoju domovinu Ugarsku.
U redu je proživio 30 godina razvijajući veliku djelatnost po raznim samostanima u Ugarskoj. Umro je u samostanu u Györu 20. ožujka 1336. te je ondje i pokopan. Smatra se blaženikom Crkve od godine 1494. Životopis mu je napisao Ambrosius Taegius i uvrstio ga među svece mjeseca ožujka. Djelo je godine 1668. izišlo u Antwerpenu. U sakristiji glasovite crkve Santa Maria Novella u Firenzi nalazi se iz XIV. stoljeća vrlo vrijedna slika koja prikazuje blaženog Mauricija u središtu među dominikanskim svecima. Ona je dokaz i znak koliki je ugled u dominikanskom redu taj mađarski blaženik uživao. To je tim vrjednije što red nije oskudijevao duhovnim velikanima, pa i zvijezdama prvog reda, kao što su sv. Albert Veliki i sv. Toma Akvinski.
Blaženi Hipolit Galantini
(1565-1619)
Svetost je u Crkvi karizma, izvanredna milost, a svaki svetac ima svoju karizmu. Blaženi Hipolit Galantini, osnivač Kongregacije kršćanskog nauka, imao je karizmu kojom je promicao poučavanje u vjeri. O važnosti i vrijednosti toga suvišno je trošiti riječi jer je očevidno, a blaženik zaslužuje, svakako, da ga upoznamo.
On se rodio 12. listopada 1565. u Firenzi od oca Filipa i majke Marije Ginevra Zufoli. Bog ga je Svojom milošću zahvatio već od malena. Još kao dijete Hipolit je vrlo rado zalazio u crkvu da se ondje sabere, da moli i sluša propovijedi. Iz njih je vrlo mnogo pamtio pa bi sakupljao svoje male prijatelje te im propovijedao. I tako je već od malena počela njegova sklonost prema poučavanju u vjeri.
Kad je poodrastao, pomagao je ocu u tkalačkom zanatu. Mislio je i na redovnički stalež, no namisao nije ostvario. Ali je zato već kao dvanaestogodišnjak počeo skupljati svoje vršnjake i poučavati ih u istinama i tajnama naše vjere. U tom je apostolatu pokazao toliku uspješnost i vještinu da ga je sam firentinski nadbiskup Aleksandar Medici, kasniji papa Leon XI., postavio za učitelja kršćanskog nauka u crkvi Svete Lucije u Pratu.
U želji da postigne što veće savršenstvo, Hipolit se opet bavio mišlju da stupi u redovnike, i to u kapucine. No, kako baš nije bio najboljeg zdravlja, kapucini ga nisu primili. Hipolit se pomirio sa svojom sudbinom, s nesmanjenim žarom nastavio katehizirati, a i svome ocu u poslu pomagati. Tako je bio kao neki mali sv. Pavao. Tkalačkim zanatom zarađivao je kruh da nikome ne bude na teret, a u slobodno je vrijeme poučavao u vjeri.
Neki pobožni imućniji građani, vidjevši njegov plodonosni apostolat, sagradili su mu oratorij tako da ima svoju prostoriju u kojoj će nesmetano djelovati. Oko toga oratorija nastala je između godine 1602. i 1604. njegova Kongregacija sv. Franje za kršćanski nauk. Glas se o njoj raširio nadaleko pa su se slične ustanove počele otvarati i u drugim gradovima. Sam blaženik je u tu svrhu putovao u Luccu, Volterru, Pistoiu i Modenu.
Dr. Niccolo Del Re, jedan od direktora u Vatikanskoj biblioteci, proučavajući apostolski rad Hipolita Galantinija, zapisao je: "Bio je pravi sin puka. Stoga se posve dao na apostolat vjerske pouke na dobrobit skromnijih slojeva svoga grada i stoga nije pretjerano ustvrditi da je na praktičnom polju apostolata bio jedan od najkreposnijih i najherojskijih boraca što ih je laikat dao za vrijeme katoličke obnove. Njegovoj su Kongregaciji, dok je još bio živ, pripadale i ličnosti visokog ranga u društvu te se nisu stidjele surađivati sa siromašnim radnikom u katehiziranju puka."
Hipolit Galantini i danas može poslužiti kao uzor laičkog i katehetskog apostolata. No, on je uzor i kako se trpi. Kroz 14 dugih godina mučile su ga bolesti i zadavale mu mnogo boli, ali on je sve podnio strpljivo i u duhu žrtve. Znao je da apostolat zaliven patnjama donosi više roda. Umro je 20. ožujka 1619. u Firenzi na veliku žalost pa čak i zaprepaštenje Božjega naroda. Grob mu je odmah postao cilj i sastajalište brojnih molitelja koji su mu se utjecali kao svecu.
Pismena je ostavština bl. Hipolita prilično skromna. Sadrži ustanove i pravila njegove Kongregacije što ih je on sam kazivao u pero, zatim nekoliko duhovnih spisa iz kojih, kraj svega nedostatka u stilu i načinu izražavanja, zrači duboka pobožnost Božjega čovjeka i revnost velikog apostola. Njega je papa Benedikt XIV. proglasio godine 1756. časnim Božjim slugom, a Leon XII. 19. lipnja 1825. blaženim.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
