www.tebe-trazim.com

9. siječnja
Sveti Erhard, biskup († oko 720)

Jedan članak naše vjere jest i općinstvo svetih, koje sačinjavaju sveti, tj. kršćani na zemlji, duše u čistilištu i oni u nebeskoj slavi. Smisao je dogme o općinstvu svetih međusobna duhovna povezanost, strujanje i izmjenjivanje dobara. Zato ima smisla upoznati i one manje poznate svece i s njima se duhovno povezati da bismo u njihovu zagovoru osjetili pomoć, u njihovu životu primjer i u zajednici drugovanje, kako nas to uči i predslovlje u misama svetih zaštitnika.

U starodrevnom gradu i biskupiji Regensburg, kojom su upravljali mnogi sveti i odlični duhovni pastiri, još je uvijek veoma živa uspomena na svetoga biskupa Erharda. Njemu duguje svoj osnutak i glasoviti samostan Niedermünster, koji je kroz mnogo stoljeća kao i toliki drugi samostani bio žarištem duhovnoga života i kulture. Sveti Erhard živio je u doba poslije seobe naroda, a to je doba za pokrštenje europskih naroda bilo od odlučujuće važnosti. On je kao veoma revan misionar došao na europsko tlo iz daleke Škotske, gdje je cvao i crkveni i redovnički život. Najprije se spremao za svoje misionarsko djelo kod svetoga brata Hidolfa, biskupa u Trieru. I sam je primio biskupsko posvećenje i počeo misionariti po raznim krajevima. Njegov je rad urodio plodovima, a da ih trajno zadrži, osnivao je samostane, koji su bili žive stanice iz kojih je zračilo svjetlo i toplina kršćanskoga života. Osnovao je 14 samostana, od kojih je najpoznatiji Niedermünster, koji se uspio održati sve do danas. Sam sveti Erhard vodio je taj samostan jedno vrijeme kao opat, dok nije nakon smrti svetoga Emmerama postao regensburški biskup.

Kao biskup Erhard se odlikovao askezom i dušobrižničkim žarom. Na taj je način svojim dobrim primjerom postao "svjetlo" i "grad na gori" svojim klericima, svojim prvim suradnicima. A pred svima njima stajao je tada velik zadatak jer je kršćanstvo u puku tek uhvatilo korijenje. Tražilo je neprestano produbljivanje, a za to su bili potrebni i ljudi, duboki i izgrađeni u duhovnom životu. Nitko, naime, ne može drugima svijetliti ako sam nije pun Božjega svjetla. Osim toga, valjalo je i misionariti, jer je ipak još uvijek velik dio pučanstva bio poganski. Bog je blagoslovio neumoran rad i dobru volju i svetoga biskupa Erharda i njegovih suradnika, što ne znači da taj rad nije bio vezan uz more križeva i žrtava. Pa drukčije i nije moglo biti jer stablo kršćanstva najbujnije raste kad se zalijeva znojem, suzama i krvlju. Do uspjeha, uistinu, nema drugog puta.

Erhard je bio prava apostolska duša. Stoga nije mogao ostati samo u svome biskupskom gradu. Želja da za Krista osvoji što više duša tjerala ga je i kao biskupa na misijska putovanja. Tko se jednom, poput sv. Pavla, zaljubi u Krista taj ne može mirovati jer ljubav Kristova tjera uvijek naprijed.

Pripovijeda se da je sv. Erhard dopro čak do pokrajine Elzas, koja se danas nalazi u Francuskoj. Tu je u samostanu Palma pokrstio slijepu rođenu i od oca Atiha odbačenu kćerku Odiliju pa je ona progledala i postala slavna svetica. O njoj će biti riječi na dan 13. prosinca.

U večer života Erhard se opet vratio u svoj Regensburg, gdje je i umro oko g. 720., a pokopan je u samostanu Niedermünster. Svetim ga je proglasio sveti papa Leon IX. godine 1052., baš u doba kad se borio za obnovu Crkve. To je znak da je tadašnjim crkvenim prelatima, od kojih su mnogi bili zaraženi simonijom i drugim porocima, htio postaviti kao uzor jednoga biskupa koji je bio uzor apostolske revnosti.

Sveti Julijan i Bazilisa
[ 9.1.2010 ]

Uz svete supružnike Julijana i Bazilise koji su mučeništvo podnijeli za vrijeme Dioklecijanovih progona danas se spominjemo i sv. Adrijana Kenterberijski.

Danas se u Crkvi sjećamo svetih supružnika Julijana i Bazilise. Bazilisa je umrla naravnom smrću, a Julijan je podnio mučeništvo zato što je za vrijeme Dioklecijanovih i Maksimilijanovih progonstava sklanjao kršćane u svoju kuću.

Danas je i sv. Adrijan Kenterberijski, benediktinac. Povijest ovoga sveca očituje univerzalnost ili katolicitet Crkve. Rodio se naime u Africi, a radio je i umro u Engleskoj.

Nakon dolaska u Italiju stupio je među benediktince i bio opat u Neridi blizu Napulja. Papa Vitalijan koji je umro 672. godine kanio ga je imenovati za nadbiskupa u Canterburyu, ali je Adrijan to odbio i predložio papi da za nadbiskupa imenuje Teodora, a sebe je predložio za njegova suradnika. Tako je Teodor postao nadbiskup, a Adrijan je imenovan opatom samostana sv. Petra i Pavla u Canterburyu.

Upravljao je 30 godina opatijom i surađivao s nadbiskupom Teodorom. Osobitu je pozornost posvećivao naobrazbi monaha, učeći ih grčki i latinski jezik, Sveto pismo i teologiju, a svojim ih je primjerom poticao na krepostan život. Time je uvelike pridonio razvoju Crkve u Engleskoj. Sveti je Adrijan umro 9. siječnja 710. godine.