www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 14:17

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
Autor Poruka
PostPostano: 02 vel 2008 01:09 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Sveti Kornelije, biskup

Rimski stotnik Kornelije bio je prvi poganin koji je po krštenju primljen u Crkvu. Već prije toga sa svojom obitelji provodio je posve sređen religiozni život. O njegovu krštenju imamo opširan i podroban izvještaj u Djelima apostolskim.

"U Cezareji bio neki čovjek imenom Kornelije, stotnik u takozvanoj Italskoj četi. Bio je pobožan priznavalac pravoga Boga sa svim domom svojim. Židovskom je narodu iskazivao mnoga dobročinstva i molio se Bogu bez prestanka.

On u jednom viđenju, oko devetoga sata dana, jasno vidje kako anđeo Božji dolazi k njemu i veli mu: 'Kornelije!' 'Što je, gospodine?' upita stotnik očima uprtim u njega i prestrašen. 'Tvoje molitve i dobročinstva - odvrati anđeo - uziđoše pred Boga kao žrtva podsjetnica. Tako, sad pošalji ljude u Jopu i dozovi Šimuna koji se zove Petar. On je gost nekog Šimuna, kožara, čija je kuća pokraj mora.' Kad iščeznu anđeo koji mu je govorio, stotnik dozva dvojicu svojih slugu i jednoga pobožnog vojnika od onih koji su mu bili dodijeljeni na službu te ih posla u Jopu pošto im izloži sve.

Sutradan, dok su oni putovali i približavali se gradu, uziđe Petar oko šestog sata na krov kuće da moli. Ogladnje i zaželje nešto pojesti. I dok su mu pripravljali jelo, on pade u zanos: gleda otvoreno nebo i neku posudu - sličnu velikom platnu zavezanu na četiri roglja - gdje silazi i spušta se na zemlju. U njoj bijahu sve vrste četvernožnih životinja, gmazova zemaljskih i ptica nebeskih. I neki mu glas reče: 'Ustani, Petre, kolji i jedi!' 'Nikako, Gospodine - odvrati Petar - jer još nikada nisam jeo ništa pogano i nečisto.' 'Što je Bog proglasio čistim, ti ne nazivaj poganim!' reče mu onaj glas po drugi put. To se ponovi triput i posuda odmah bî uznesena na nebo.

Dok je Petar, zbunjen, promišljao što bi moglo značiti viđenje koje je imao, najedanput se pojave na vratima Kornelijevi izaslanici, pošto su se raspitali za Šimunovu kuću, te pozovu i upitaju: 'Je li ovdje u gostima Šimun zvani Petar?' Dok je Petar svejednako razmišljao o viđenju, reče mu Duh: 'Evo te traže tri čovjeka. Hajde ustani, siđi i pođi s njima ne premišljajući, jer sam ih ja poslao!' Petar siđe k ljudima te im reče: 'Evo, ja sam onaj koga tražite. Koji je razlog vašem dolasku?' 'Stotnik Kornelije - odgovoriše mu - čovjek pravedan i bogobojazan, koji uživa dobar glas kod svega naroda židovskog, primio je zapovijed od anđela svetoga da te dozove u dom svoj i da čuje riječi od tebe.' Tada ih Petar uvede unutra i gostoljubivo primi.

Sutradan ustade te krenu s njima, a pratila ga i neka braća iz Jope. Sljedećega dana stiže u Cezareju. Tu ih je čekao Kornelije sazvavši rodbinu i bliske prijatelje. Dok je Petar ulazio, Kornelije mu iziđe u susret, pade mu do nogu i pokloni se. A Petar ga podignu i reče mu: 'Ustani! I ja sam samo čovjek!' I sve razgovarajući s njim, uđe unutra, nađe veliku skupinu ljudi te im reče: 'Vi dobro znate da je Židovu zabranjeno družiti se s Nežidovom ili ući mu u kuću, ali je mene Bog poučio da nikoga ne proglašavam poganim ili nečistim. Zato kad bijah pozvan, dođoh bez prigovora. Sada vas želim upitati zašto ste me dozvali?'

'Prije četiri dana - odgovori Kornelije - upravo u ovo doba, molio sam u svojoj kući molitvu devetoga sata, i najedanput stade preda me čovjek u sjajnoj odjeći te reče: ›Kornelije, uslišana je molitva tvoja i Bog se sjetio tvojih dobročinstava. Pošalji, dakle, nekoga u Jopu i dozovi Šimuna koji se zove Petar! On je gost u kući Šimuna, kožara, pokraj mora.‹ Ja sam nato odmah poslao ljude k tebi, i ti si dobro učinio što si došao. Sada smo, dakle, svi mi skupljeni pred Bogom da čujemo sve što ti je Gospodin zapovjedio.'

Tada Petar otvori usta svoja i reče: 'Uistinu, sad istom shvaćam: Bog nije pristran. Naprotiv, njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno. Ovo je uputio Izraelovim sinovima, navješćujući im kao Radosnu vijest spasenje po Isusu Kristu, koji je gospodar svega. Vi znate što je bilo po svoj Judeji, počevši od Galileje, poslije krštenja koje je Ivan propovijedao: kako je Bog Isusa iz Nazareta pomazao Duhom Svetim i snagom te kako je Isus prošao čineći dobro i ozdravljajući sve koje đavao bijaše tlačio, jer Bog bijaše s njim. Mi smo svjedoci svega što je učinio u zemlji židovskoj i u Jeruzalemu, i to on koga su ubili, objesivši ga na križ. Bog ga je uskrisio treći dan i dopustio mu da se pokaže. Ne svemu narodu, već unaprijed od Boga izabranim svjedocima - nama koji smo s njim jeli i s njim pili poslije njegova uskrsnuća od mrtvih. I on nam je zapovjedio da propovijedamo narodu i da svjedočimo da ga je Bog postavio za suca živih i mrtvih. Za njega svjedoče svi proroci da po imenu njegovu prima oproštenje grijeha svaki koji u nj vjeruje...'

Još dok je Petar to govorio, siđe Duh Sveti na sve koji slušahu riječ. Svi obrezani vjernici koji su dopratili Petra bijahu vrlo iznenađeni što se i na pogane izlio dar - Duh Sveti. Jer ih čuše gdje govore tuđim jezicima i slave Boga. Tada Petar reče: 'Zar može tko uskratiti vodu da budu kršteni ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?' I naredi da budu kršteni u ime Isusa Krista. Nato ga zamole da ostane s njima neko vrijeme" (Dj 10).

Krštenje poganina Kornelija bio je za povijest Crkve presudan događaj. Iza njega je stajao sam Gospodin, koji je htio proširiti uski židovski vidokrug jer spasenje je dano svim ljudima, a ne samo Židovima. Veoma stara predaja govori da je Petar posvetio Kornelija za biskupa u Cezareji te da je za cara Nerona i on poginuo mučeničkom smrću i tako krštenjem krvi zapečatio krštenje vode, koje mu je Gospodin preko svetog Petra tako čudesno podijelio.

Sveta Katarina de Ricci (1523-1590)

Pisati danas životopise svetaca, pogotovo ako su iz srednjeg vijeka, veoma je nezahvalno. Njihov mentalitet, pa i svetost, mnogima se danas čine posve tuđima, dalekima, neshvatljivima. Stoga ih današnjem čovjeku nije lako približiti. Život, pak, jedne redovnice, mističarke, izgleda naročito neshvatljiv ili čak nenaravan. Ako ga ipak pokušamo promatrati kroz svjetlo vjere, zahvatit će nas udivljenje pred Božjim zahvatima, ali i pred onim što jedna duša koja se posve predala Bogu može učiniti, koliko se može žrtvovati. U životu svetaca, u njihovu nastojanju i žrtvama možemo tek pravo shvatiti one Isusove riječi: "Od vremena Ivana Krstitelja do sada navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju" (Mt 11,12).

Katarina de Ricci daje nam primjer jedne "silovite" duše koja se svim silama bori za Božje kraljevstvo. Rodila se 25. travnja 1523. od oca Pierfranceska de Ricci i majke Katarine Ponzano. Obitelj de Ricci ubrajala se među najodličnije plemićke obitelji u Toskani. Maloj Aleksandri ili Sandrini, kako su je nazivali, otvarao se život pun bogatstva, blagostanja, ugleda, užitaka i mogućnosti za izobrazbu, što je mnogim djevojkama onoga vremena bilo prikraćeno.

No, Bog se raznim događajima brzo umiješao u život sretne djevojčice. Već u 5. godini izgubila je dobru majku koja ju je htjela bogobojazno odgojiti. Postavši siroče, primila ju je u samostan S. Pietro in Monticelli njezina rođakinja, opatica toga samostana. Sandrina je već od ranog djetinjstva osjećala snažne nutarnje poticaje prema razmatranju Spasiteljeve muke. U tom je razmatranju sve više napredovala i nije čudo da se odlučila za redovništvo te stupila u dominikanke i dobila ime Katarina.

Kao redovnica bila je izložena mnogim kušnjama: teške bolesti iznutra, poniženja i prezir sestara izvana. No, baš sve to omogućavalo joj je da se sve više suobliči s onim čiju je patnju neprestano razmatrala. Spasitelj joj je za uzvrat uzvraćao mističnim milostima i prosvjetljenjima. Zbog njih su joj se obraćali za savjet knezovi, biskupi, ali isto tako i mali jednostavni ljudi. Sa svima njima bila je u neprestanom dopisivanju. Dopisivala se i s velikim svecima i velikanima svoga vremena, sa sv. Filipom Nerijem, sv. Karlom Boromejskim, sv. Magdalenom de Pazzi, vojvodskom kućom Medici, s Ivanom Austrijskom i drugima.

Veliku je djelatnost razvila i u samostanu u kojem je u više navrata bila poglavarica. Tada je u njemu cvao redovnički život, o čemu svjedoči broj od 160 sestara. Svima je bila uzor redovničkog opsluživanja zavjeta i pravila. Razmatranje Isusove muke bijaše stup i oslonac sve njezine duhovnosti. Kao plod tih razmatranja sastavila je za svoju zajednicu Kantik muke, koji su sestre molile svakoga petka u korizmi.

Katarina de Ricci umrla je na današnji dan 1590. Blaženom je proglašena 1732., a svetom 1746.

Blaženi Teofan Venard († 1861)

Francuski misionar mučen u Vijetnamu godine 1861. Prije smrti svojim milima i dragima htio je napisati pismo, i to svakome pojedinačno. Neka svi imaju uspomenu od njega, misionara i mučenika. U jednom oproštajnom pismu piše: "Ponoć je: oko moga kaveza ne vidi se drugo do kopalja i drugih mačeva. U jednom kutu sobe skupina vojnika igra na karte. Druga se skupina opet kocka. Dva metra daleko od mene mala svjetiljka baca svoje drhtavo svjetlo na list kineskog papira i omogućuje mi da ti mogu napisati ove retke. Iz dana u dan očekujem svoju presudu. Možda ću već sutra biti odveden u smrt. Sretnu smrt, zar ne? Željenu smrt, koja vodi u život..."

A svome bratu pisao je ovako: "Dragi moj Henriče, ne troši svoj život u ispraznostima svijeta... Opiri se sklonostima tijela i podvrgavaj ih duhu, budi na oprezu pred zasjedama zloduha i običajima svijeta, obdržavaj zapovijedi vjere, a to znači: budi dobar! Ove sam ti riječi napisao u jednom svečanom trenutku: za nekoliko sati zbog vjere u Isusa Krista bit ću predan u smrt... Zbogom, brate, dođi da me nađeš u nebu!"

Tome junaku vjere odrubljena je glava 2. veljače 1861. Navršio je tada tek 31 godinu života. Vjernici su jedva uspjeli nekako otkupiti mučenikovo tijelo i odijelo. Glavu su mučenika neprijatelji najprije izložili, a zatim bacili u rijeku. Krv su mu jednako upijali promočivim predmetima i kršćani i pogani.

Mučenikovo je tijelo godine 1865. preneseno u Pariz, u sjemenište za vanjske misije. Glavu su pronašli ribari i ona se čuva i časti u Vijetnamu. Sv. Pio X. proglasio je Teofana Venarda, skupa s 29 kršćana mučenika Vijetnamaca blaženim. Veoma ga je poštivala sv. Mala Terezija. O njegovim je posljednjim pismima roditeljima izjavila ovako: "To su moje misli, moja je duša slična njegovoj." I ovdje vrijedi ona poslovica: "Sličan se sličnu raduje!" Lijepo je biti sličan dobru, plemenitu i karakternu čovjeku.

Tri tjedna pred smrt, u prvim rujanskim danima godine 1897., Mala Terezija rekla je svojim susestrama: "Teofan Venard je mali svetac. Njegov je život posve običan. Imao je veliku ljubav prema Bezgrješnoj Djevici i veliku ljubav prema svojoj rodbini. I ja veoma volim svoju rodbinu. Kao oproštajni pozdrav za vas imam nekoliko rečenica iz njegovih oproštajnih pisama."

Teofan Venard bio je s Malom Terezijom suputnik "maloga puta". Ove njegove riječi iz zatočeništva mogla bi napisati i Mala Terezija: "Velika je istina da je Gospodin izabrao malene kako bi postidio velike ovoga svijeta. Ne oslanjam se na svoje vlastite sile, već se pouzdajem u snagu onoga koji je na križu pobijedio moć pakla. Ja sam proljetni cvijet, koji će gospodar vrta ubrati sebi na veselje. Svi smo mi cvjetovi zasađeni u ovu zemlju i Bog ubire svaki cvijet u svoje vrijeme, jedan malo ranije, drugi nešto kasnije. Ja, jednodnevni cvijet, pobjeći ću prvi. Jednoga dana naći ćemo se opet u raju i tada ćemo uživati pravu sreću."


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 13 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr