|
26. travnja
Majka dobrog savjeta
U Lauretanskim litanijama zazivamo Gospu kao Majku dobroga savjeta. Naš narod lijepo kaže da dobar savjet zlata vrijedi. Ako je pak Marija u nadnaravnom redu naša duhovna Majka, što je onda prirodnije nego da kod Nje tražimo savjeta? A što je to zapravo savjet? - Na to pitanje poznati teolog moralne teologije, isusovac o. Vermeersch ovako odgovara: "Savjet je pametna primjena općenitih načela na pojedinačan slučaj." Iz te definicije jasno se vidi kolika je vrijednost dobroga savjeta. Mi u životu znamo dobro ona opća načela, ali su pojedini slučajevi koji put tako složeni da nije uvijek lako ona opća načela ili neko od njih pametno primijeniti na određeni slučaj. I onda pametan savjet od razborita čovjeka zlata vrijedi.
Sveti Oci i kršćanski pisci dovodili su Mariju uvijek u vezu bilo s Božjim bilo s dobrim savjetom. Sveti Augustin je čak naziva "djelom vječnoga savjeta". Sveti Anzelmo ovako piše: "Krist je u Mariji. Dakle je u Njoj sve blago Božje mudrosti i znanja." A sv. Albert Veliki, koji je na osobit način osjetio pomoć Marijina savjeta, naučava ovako: "Ni Adam prije grijeha, ni sv. Ivan Evanđelist koji je počivao na Gospodinovim grudima, ni apostol Pavao koji je bio uznesen u treće nebo, ne mogu imati onakvu mudrost savjeta i onako savršenu spoznaju nadnaravnih tajna, kao što je to imala Marija, Isusova majka, koja je upravo kao takva morala savjetovati i voditi samoga Isusa."
Uočivši taj nauk, koji su najbolji crkveni pisci znali tako lijepo obrazložiti i definirati, razumjet ćemo zašto su se onda gotovo od reda svi veliki sveci, osnivači redova, učitelji duhovnoga života, misionari, vođeni nekim nadnaravnim instinktom, uvijek utjecali Majci Božjoj, i to ne samo za zaštitu, već tražeći kod Nje i od Nje savjeta u svojim velikim životnim pothvatima.
U Italiji, u Genazzanu, nedaleko od Rima, koncem srednjega vijeka nastalo je i veliko svetište Majke Božje dobroga savjeta. Pobožna tradicija pripovijeda da je tamo na čudesan način 25. travnja 1467. prenesena jedna slika Majke Božje, koja se stoljećima prije toga štovala u gradu Scutari u Albaniji. Oko te slike razvila se u Genazzanu velika pobožnost, koja traje još i danas, tako da je Genazzano danas poznat kao veliko marijansko svetište ne samo u Italiji, nego i daleko izvan njezinih granica.
Kako se 25. travnja slavi blagdan Sv. Marka, to se blagdan Majke dobroga savjeta slavi dan kasnije u Genazzanu, a i na mnogim drugim mjestima.
Razni pape su svetište u Genazzanu obasuli mnogim duhovnim povlasticama, a neki su onamo u teškim časovima hodočastili kao hodočasnici. Pio IX. je to učinio i više puta. Njegov nasljednik Leon XIII. dao je da se slika Majke dobroga savjeta stavi i u glasovitu Sikstinsku kapelu u Vatikanu, a u Lauretanske litanije uveo je zaziv: "Majko dobroga savjeta, moli za nas!" Sliku Majke dobroga savjeta imao je i u svojoj radnoj sobi te se Gospi u molitvi često obraćao za savjet. I papa Ivan XXIII. nekoliko mjeseci nakon svoga izbora za papu pođe kao hodočasnik u Genazzano, da ondje, pred Gospom, svoj pontifikat preporuči Njezinu zavjetu.
Nedaleko od Genazzana nalazi se vila San Pastore. To je ljetnikovac njemačkoga zavoda u Rimu Germanikuma. Kao pitomac toga zavoda i blagopokojni je kardinal Alojzije Stepinac u ljetnim mjesecima hodočastio u Genazzano Majci dobroga savjeta i ondje pred Njom izlijevao svoju pobožnu dušu. Mi ne moramo baš hodočastiti u Genazzano. To se od nas ne traži. No na svom životnom putu, poput najboljih sinova Crkve počevši od apostola, treba da hodočastimo Gospi, Majci dobroga savjeta. To hodočašće možemo učiniti pred svakom Njezinom slikom, kipom, u svakoj Njezinoj crkvi ili svetištu. Štoviše, i bez svega toga, jer se na svakom mjestu, u svaki čas, u svakoj životnoj prilici možemo k Njoj obratiti za savjet. Budimo uvjereni da to nikada neće biti uzalud!
Sveti Pashazije Radbertus, opat
(790-860)
Najveći teolog IX. stoljeća na Zapadu bio je Paschasius Radbertus. Postao je slavan po svome dogmatskom spisu De corpore et sanguine Domini (Rasprava o tijelu i krvi Gospodinovoj), po kojem je dobio i časni naslov "teolog Euharistije" te koji je ujedno "prva znanstvena monografija o Euharistiji". U 12 knjiga napisao je i vrlo bogat, ali i originalan komentar Matejevu evanđelju. Tumačeći pak 44. psalam razvio je svoju mariologiju, koja je silno utjecala na razvoj štovanja Presvete Bogorodice u srednjem vijeku. U raspravi o trima bogoslovnim krepostima: vjeri, ufanju i ljubavi, dao je veoma vrijedan prilog asketsko-mističnoj teologiji, koja je bila namijenjena redovničkom podmlatku. Sve u svemu, bio je velik i plodan pisac, vrijedan da se upoznamo i s njegovim životom.
Pashazije se rodio oko godine 790. kod Soissonsa u današnjoj Francuskoj. Već je kod rođenja izgubio majku i tako bio lišen ljubavi zemaljske majke. Možda se baš zbog toga tako nježno i pobožno obraćao nebeskoj Majci i o njoj tako lijepo pisao. Na krštenju je dobio ime Radberto ili njemački Radbert. Ali je po običaju humanista onoga vremena uz to dodao još i latinsko ime Paschasius. Kako je rano ostao siroče bez majke, prihvatila su ga iz samilosti milosrdna srca sestara benediktinki Naše Gospe iz Soissonsa. Kad je malo poodrastao, predan je na odgoj u benediktinsku opatiju Sv. Petra u Soissonsu. Vrlo mlad je primio klerički vijenac ili tonzuru i tako postao klerik, no to ga nije ni najmanje smetalo da se jedno vrijeme preda raskalašenu životu. Zasićen a i razočaran užicima što mu ih je pružao svijet ušao je u se, obratio se te posve ozbiljno prigrlio redovnički život u opatiji Corbie pod mudrim ali i odlučnim vodstvom sv. opata Adalarda.
Godine 822. pratio je svetog Adalarda i njegova brata Wallu u Saksoniju, gdje su na rijeci Weseru osnovali samostan Neu-Corbie. Zbog svojih umnih sposobnosti pozvan je ipak vrlo brzo natrag u svoj stari samostan da ondje vodi samostansku školu. Među njegovim učenicima bio je i sveti Oskar, apostol europskoga Sjevera, o kojem smo pisali u veljači.
Godine 845. Pashazije je izabran za opata svoga samostana pa je kao takav prisustvovao i nekim pokrajinskim crkvenim saborima. Zbog neke neugodne afere u samostanu žrtvovao je samoga sebe pa je godine 851. ovlastio svoje redovnike da izaberu novoga opata, a on se sam povukao u St. Riquier, da se sav posveti svojim dragim naukama i pisanju. Kad se vratio mir u samostan u Corbieu pozvan je i on natrag u taj samostan, no u želji da živi kao jednostavan monah.
Kroz vrijeme i nedaće Pashazije se razvi u pravoga sveca. Resile su ga temeljite kreposti, osobito poniznost, a bio je i velik prijatelj molitve te zajedničkog časoslova u koru. Iz poniznosti se nije dao ni rediti za svećenika. Smatrao se nevrijednim tako uzvišene časti.
Zbog svog nauka o Euharistiji izišao je na glas. U njem se pokazuje na zamjernoj teološkoj visini. Raspravljajući o tom uzvišenom predmetu postavio je pitanje "o odnosu jedne žrtve i mnogih misa". I na to je pitanje ovako mudro odgovorio: "Na korist Crkve i naših duša jedna velika, sveobuhvatna otkupiteljska žrtva na Kalvariji doživljava u misi svoje prikazanje po kojemu se plodovi otkupljenja dijele pojedincima." Teologa Euharistije Pashazija Radberta prikazuju stoga na slikama vrlo rado obučena kao opata s knjigom u ruci, dok mu anđeo koji silazi s neba pokazuje pokaznicu.
Već smo spomenuli da se Pashazije Radbertus bavio i mariologijom. Na tom području, kako pokazuju suvremene studije o njemu, bilo ih je i na VI. međunarodnom mariološkom kongresu u Zagrebu godine 1971., napisao je vrijednih stvari. Tako je napisao De partu Virginis (O rađanju Djevice). To je djelo posvetio Teodardi i njezinim redovnicama, a u njemu brani djevičanstvo BD Marije u porodu. Napisao je i djelo O Marijinu rođenju. U spisu o Marijinu uznesenju na nebo naučava da je Marijino tijelo ostalo pošteđeno od raspadljivosti, pa je tako i on davno već malo-pomalo pripremao put proglašenju dogme o Marijinom tjelesnom uznesenju na nebo, koja je kao takva službeno proglašena tek u našem stoljeću.
Pashazije Radbertus umro je 26. travnja 860. te po vlastitoj želji bi pokopan u crkvi Sv. Ivana među siromasima i slugama opatije, što je opet znak njegove iskrene poniznosti, pa je u tome vrlo suvremen, jer je u svemu želio dijeliti sudbinu malih ljudi.
Amienski biskup Gvido "po nalogu vlasti Svete Stolice" prenio je njegovo tijelo 13. srpnja 1058. u opatsku crkvu, gdje su mu iskazane počasti kao svecu. I to je bila neke vrste njegova kanonizacija. Za vrijeme Francuske revolucije, kad su na barbarski način stradale i nestale mnoge svetačke relikvije, njegove ipak nisu jer su ih monasi sakrili i na taj način spasili. Od godine 1820. te relikvije počivaju u župnoj crkvi Svetog Petra u Corbieu.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
