www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 14:01

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 16 pro 2007 19:28 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 10 svi 2007 21:31
Postovi: 87
Lokacija: Jastrebarsko
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Ignacije Loyola. Osnivač isusovačkog reda - čovjek koji je promijenio katoličku crkvu
Slika Porijeklo i prve godine života
Jedan od najpoznatijih crkvenih redova su Isusovci. Njihov osnivač je bio Ignacije Loyola. Rođen je 1491. godine u Španjolskoj u obitelji baskijskog nižeg plemstva. Pravo ime mu je bilo Inigo lopez de Onaz y Loyola. Kada je imao šesnaest godina usvojio ga je ugledni kastiljski plemić Juan Velazquez. Na Velazquezovom dvoru se upoznao s viteškom književnošću razvijajući se kao dvorski službenik odan svjetovnom načinu života s velikom željom sticanja ugleda.

Velazquezov dvor je 1517. godine zbog dugova pripao flandijskoj kraljici pa je Inigo ostao bez posla. Ubrzo je postao dvorjanin potkralja u Navarri. Kastiljci su se 1521. godine pobunili protiv Francuza i u bitci kod Pamplonske utvrde Inigo je bio teško ranjen u obje noge. Iako je ozdravio to mu je ostavilo trajne posljedice jer je posto hrom. U trenucima kada se oporavljao od rana počeo je čitati duhovne knjige koje su promijenile njegov način razmišljanja. Tada je odlučio promijeniti svoj život.

Na putu u Svetu zemlju

Na jednoj mazgi je 1522. godine krenuo na hodočašće prema Jeruzalemu. Na putu je nekom siromahu poklonio svoju bogatu plemićku odjeću, a sebi je odjenuo hodočasničku haljinu napravljenu od platna od kojeg se inače prave vreće. Zbog toga su ga zvali “čovjek s vrećom”. Otišao je do tada vrlo popularnog Gospina svetišta u Montserratu, a nakon toga je godinu dana proveo u Manresu kod Barcelone. Tada je Inigo postao Ignacije. Prihvatio je siromaštvo i poniznost, a odbacio je plemstvo i viteštvo. Služenje Bogu postao mu je ideal, Isus Krist mu je bio uzor, a čitav Svijet će biti prostor djelovanja Ignacija i njegovih sljedbenika. Tada je hodočašće u Jeruzalem morao dopustiti sam papa pa je zbog toga Ignacije 1523. godine otišao u Rim i tamo dobio papino dopuštenje za posjet Svetoj zemlji. Iste je godine posjetio Jeruzalem te je poželio ostati u njemu, ali mu to nije dopustio tamošnji franjevački provincijal.

Studij humanističkih znanosti u Parizu

Kada je napunio trideset i tri godine počeo je studirati humanističke znanosti u Barceloni. Za vrijeme studija je redovito kontaktirao s redovnicima u samostanima dominikanki, i ronimki. To su bile godine kada su ideje reforme,koje je širio Erazmo Roterdamski oduđevljavale i svećenike u katoličkoj crkvi. U to je vrijeme Ignacije prakticirao davanje duhovnih vježbi i izlaganje kršćanskoga nauka, ali ga je budno pratila inkvizicija. Također je nakratko završio u zatvoru. Nakon zatvora 1527. godine naumio je otići na daljnje školovanje u Pariz. Tamo je završivši studij dobio titulu “magister artium” 1535. godine. U Parizu je Ignacije organiziravši duhovne vježbe naša nove pristaše svojih učenja. Svoje je pariške studije zavrđio magistarskom diplomom iz filozofije i teologije. U lipnju 1537. godine je primio svećenički red i u to je vrijeme u njemu sazrijela odluka da osnuje red te je sa svojim prijateljima otišao u Rim.

Osnutak isusovačkog reda

Papa Pavao III. potvrdio je 27. rujna statute reda Isusovaca koje je izradio Ignacije. Njegova subraća su ga izabrala za prvog predstojnika Družbe Isusove. Zbog toga je Ignacije ostao u Rimu te je njegov red Isusovaca brzo rastao. Danas je poznato da Ignacije svoj red nije osnovao da bi se borio protiv protestantizma. On je htio kao kršćanin služiti Crkvi i raditi na unutrašnjoj obnovi i produbljenju kršćanskog života. Takvo njegovo razmišljanje je bilo protivno protestantizmu jer je Ignacijev stav bio potpuno suprotan stavu Martina Luthera i reformatora.

Sukob s papom

Ignacije se usprkos zalaganjima suprotstavio s nekim gledištima institucionalne Crkve 16. stoljeća. Prve susrete s inkvizicijom je doživio kao student završivši u zatvoru. Sukobio se s kardinalom Caraffom koji je kasnije postao papa Pavao IV. (1555-1559.). Tako je počeo njegov teški životni period. Ignacije nikada nije posumnjao u Crkvu jer je znao razlikovati ljudsko od božanskoga. U tome se razlikovao od reformatora pa se njegovo mišljenje moralo suprotstaviti reformaciji. Njihovom subjektivizmu i spiritualizmu te pozivanju na vlastitu savjest suprotstavljao je povezanost s Crkvom kao s višim autoritetom. Uz to je bio bezuvjetno odan Svetoj Stolici.

Duhovne vježbe

Ignacije je načela svog odnosa prema Crkvi, prema Augustu Franzenu i drugim autorima, izložio u svojoj knjižici “Duhovne vježbe” i time ga prenio milijunima ljudi. Uputama sadržanim u toj knjižici tumačio je sve ono što su reformatori zbog nerazumijevanja odbacili jer se sukobljavalao s njihovim spiritualizmom. On je objašnjavao kako treba shvatiti pod dubljim vidom inkarnacije te u široj povezanosti: ispovijed, primanje sakramenata, misu, redovničke zavjete, štovanje svetaca, hodočašća, oproste, liturgijske obrede itd. Naglašavao je da ne treba samo govoriti o vjeri vež je potrebno činiti dobra djela. Osim toga Ignacije je stalno naglašavao staru katoličku nauku o suradnji Boga i čovjeka, o milosti i naravi. Reformatorskim jednostranostima suprotstavljao je katoličku sintezu. “Moli tako kao da sve ovisi o Bogu, ali sudjeluj tako kao da samo o tebi ovisi hožeš li biti spašen”. Nije želio obnoviti stanje koje je prethodilo reformaciji, već je nastojao unutrašnje oživljavanje i obnovu u zdravom religioznom i crkvenom duhu.

Isusovci nakon Ignacijeve smrti

Sv. Ignacije je umro 1556. godine. Isusovački red je tada imao oko 1000 članova. Krajem 70-tih godina 16. stoljeća broj članova se učetverostručio. Oko 1600. je bilo oko 8500 Isusovaca, a oko 1700. ih je bilo oko 20 000. Red je bio centraliziran u upravljanju pa je bio izvanredno učinkovit u službi crkvene obnove. Spomenimo nekoliko prvih svetaca koji su za života bili pripadnici Isusovaca: Petar Kanizije, Franjo Ksaverski, Franjo Borgia, Alojzije Gonzaga i drugi.

Prvi Hrvati pripadnici isusovačkog reda

Prvi poznati slijedbenik Družbe Isusove iz hrvatskih krajeva je bio Stjepan Demitrević iz Like odnosno Krbave, rođen u Glogovu. On je 1553. godine stupio u Red Isusovaca ali je tri godine kasnije istupio. Iduće 1554. godine je među Isusovce stupio Tomo Zdelarić koji nije djelovao u hrvatskim krajevima. Treći poznati Isusovac iz Hrvatske je Marko Pitačić koji je Isusovačkom redu pristupio 1566. godine.

Počeci organizacije isusovačkog reda na hrvatskom prostoru

Slika
Isusovačka crkva Sv. Katarine u Zagrebu

Još za života Sv. Ignacija Dubrovčani su molili da im pošalju oca Nikolu Bobadillu jednog od najranijih Ignacijevih suradnika. Spomenuti je došao u Dubrovnik. No tek nakon Ignacijeve smrti je u Dubrovniku došlo do osnivanja prvog isusovačkog kolegija. Prvi dubrovački isusovac je bio Bartol Sfondrati. U Dubrovniku je prvo djelovala isusovačka misija, a od 1604. do 1612. je tamo djelovala isusovačka rezidencija, dok je kolegij osnovan kasnije. Isusovci rano dolaze i u Zagreb gdje su 1607. godine otvorili prvu isusovačku gimnaziju.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 31 srp 2008 11:16 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
31. srpanj

Sveti Ignacije Lojoski (1491–1556)

Živio je u jednom prijelomnom razdoblju povijesti kad su veliki moreplovci Kristofor Columbo i Magellan otkrili nove putove i svjetove, kad je srednji vijek bio na zalasku, a rađao se novi, kad je unutar Crkve buknula Lutherova i Calvinova buna i kad je Crkva na nju odgovorila tridentskom obnovom. Tome razdoblju ali i kasnijima Ignacije je udario snažan pečat svoje jake ličnosti. U svojim životnim uspomenama iz razdoblja od godine 1521–1540., dakle, od obraćenja pa do odobrenja Družbe Isusove, što ih je godinu dana pred smrt diktirao jednom ocu, Ignacije je sam ocrtao svoj duhovni lik. On opisuje svoj unutarnji razvoj koji ga je od prilično slobodnog i raskalašenog vojnika doveo do visokog stupnja svetosti.

Iako je Ignacije prije obraćenja bio vojnik, časnik, kako je svome redu dao prilično čvrstu organizaciju, naglasio važnost poslušnosti, mnogi su počeli držati da su isusovci posve vojnički red. No to ne stoji. Ignacije bijaše veoma čovječan, elastičan i više je držao do duha nego do slova, do ljubavi nego do stroge vanjske stege.

Novu, očišćenu i produbljenu sliku o Ignaciju dugujemo njegovu duhovnom sinu po imenu o. Hugo Rahner, no ne samo njemu. On je o svecu napisao nekoliko veoma vrijednih knjiga: Ignacijevo dopisivanje sa ženama, izdano g. 1956. prigodom 400. obljetnice svečeve smrti; Bildband Ignatius von Loyola, g. 1955. To je neke vrste životopis sv. Ignacija u slikama, u tehnici moderne fotografske umjetnosti, a s tekstovima Huge Rahnera; Ignacije Lojolski kao čovjek i kao teolog, godine 1964.

Šteta je samo što Hugo Rahner nije dospio napisati i dugo planirani Ignacijev životopis koji bi svečevu sliku oslobodio svih povijesnih nanosa i krivih prikaza. Predradovi su za samostalni pregled svih 75 svezaka Monumenta historica Societatis Jesu (Povijesni spomenici Družbe Isusove) doprli već daleko, ali je bolest i smrt spriječila oca Hugu Rahnera da dovrši to djelo. U velikom djelu Ignacije Lojolski kao čovjek i teolog ipak je već sabrano nešto od tih Rahnerovih radova. Rahner zaključuje uvod u to svoje djelo, što je i neka njegova duhovna oporuka, ovako: »Ignacije je samotnjak, hodočasnik, aristokrat nadnaravnoga, apostol poslušnosti, čovjek Crkve, koji iščezava u svakidašnjici, a ipak promatra tajne Presvetoga Trojstva. Tamo gdje se iz Iniga de Loyole oblikovao Ignacije i na koncu života osamljeni umirući hodočasnik, izvire živo vrelo iz kojeg se u budućnosti isplati crpsti za svakoga koji se bude osjećao pozvan da oživi Ignacijevu posmrtnu masku.«

Obnovljena slika o sv. Ignaciju može snažno utjecati i na ispravnije shvaćanje ne samo isusovačkoga već redovničkoga staleža uopće, pogotovo sada u posaborskoj obnovi redovništva. Jedno je od velikih djela Huge Rahnera baš u tome što nam je uspio prikazati Ignacija kao »ideal modernoga sveca«, u čijem su životu molitva i rad postali jedno. Rahner otkriva da je za Ignacija i u njegovim duhovnim uputama ljubav prema bližnjemu istovjetna s ljubavlju prema Bogu i tako služenje ljudima postaje služba Bogu. Dakako da je tu riječ o ispravnoj, nesebičnoj, požrtvovnoj ljubavi prema bližnjemu Boga radi. Ono što se danas od kršćana traži i što je u svojim dokumentima naglasio II. vatikanski sabor, naime, da moraju prihvatiti svijet radi Boga i da ga svojim svakidašnjim radom moraju privući k Bogu, to je Hugo Rahner našao već u Ignacijevoj duhovnosti, koju naziva »Mystik der Weltfreudigkeit« – mistika radosti u odnosu prema svijetu. Rahner je, nasuprot odviše klišejiziranoj i naglašavanoj slici Ignacija kao vojnika otkrio Ignacija mistika, u čijim se vizijama i spoznajama otvoreno ili skriveno, svjesno ili nesvjesno nastavlja teologija svetih Otaca. Zato nije bio slučaj već duhovna srodnost sa svetim Ocima da je Inigo de Loyola promijenio ime u Ignacije u počast sv. Ignacija Antiohijskoga i da je usvojio njegovu izreku u Poslanici Rimljana: »Moja je ljubav raspeta!«

Nakon tih uvodnih i općih napomena upoznajmo se sa životom i djelom sv. Ignacija. U tome kao siguran i pouzdan vodič neka nam posluži duhovni sin sv. Ignacija isusovac otac Burkhardt Schneider, dugogodišnji profesor crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu.

Ignacije potjecaše iz jedne od 24 baskijske plemićke obitelji u pokrajini Guipuzcoi, koja od davnine obrađivaše svoje posjede. Rodio se jednoga nama nepoznatoga dana godine 1491. kao posljednje od dvanaestero djece. Kao paž na dvoru jednog španjolskog grandija, a kasnije kao mladi časnik, sanjao je o sjajnoj budućnosti. Sam je u zrelim godinama priznao da je uživao u baratanju oružjem te u sebi pohranjivao misao i želju za slavom. Nije bio slobodan ni od drugih mladenačkih slabosti i poroka.

Na Duhove 1521., braneći tvrđavu Pampelonu, bio je topovskim tanetom teško ranjen u koljeno. Jedna mu je noga, unatoč svim liječničkim zahvatima, cijeli život ostala kraća. Dok se kao bolesnik dugo nalazio na bolesničkoj postelji u svom rodnom dvorcu Loyoli, čeznuo je za zabavnim štivom. No na dvoru su bile samo dvije knjige: Život Isusov od Ludolfa kartuzijanca i Legenda o svecima od Jakova de Voragine. Bolesnik, pritisnut dosadom, počeo je ipak čitati te knjige, iako mu se ispočetka nisu baš milile. Čitao je i listao po tim knjigama i one ga doskora počeše zanimati i malopomalo osvajati. U njemu je započet jedan proces koji će ga dovesti do toga da jednom posve upozna Božju volju, ono što Bog hoće od njega.

Nakon posvemašnjeg ozdravljenja Ignacije najprije pomišljaše na život u kojoj kartuziji ili barem na nešto slično tome. Još uvijek neodlučan, krenuo je na hodočašće u Gospina svetišta Aranzazu i Montserrat. Zatim je pošao u grad Manresu, gdje se kanio posve kratko zadržati, no ispalo je obratno. Ondje se u jednoj špilji blizu grada zadržao gotovo godinu dana. Bilo je to vrijeme u kojem je molio i razmišljao te doživljavao duhovnu utjehu, a zatim tjeskobe što su graničile s očajem, da konačno dođe do prave mistične preobrazbe.

O tom je razdoblju u Manresi Ignacije sam ovako sudio: »Bog je sa mnom postupao kao učitelj s djetetom i ja bih uvrijedio Božje veličanstvo kad bih o tom posumnjao da je Bog sa mnom tako postupao.« U Manresi mu je Bog »otvorio oči duše, da su mu se od tada sve stvari činile drukčijima, o čemu je u 62. godini života rekao da sve one spoznaje što ih je u životu stekao nisu ništa prema onom što je jednom iskusio« – kako piše o tome njegov životopisac Pedro de Ribadeneira. U Manresi je nastala i Ignacijeva knjižica Duhovne vježbe, koja će obratiti nebrojene ljude te mnogim svjetovnjacima i redovnicima postati sredstvo duševnog očišćenja. »Knjižica je duhovnih vježbi odgojna knjiga za sva vremena te je, kako to netko reče, učinila više svetaca nego što sadrži slova« (Pius Parsch).

Iz Manrese je Ignacije kao hodočasnik pošao u Rim, pa onda u Veneciju i napokon u Svetu zemlju. Ondje je želio ostati i obraćati nevjernike, no to je u onim prilikama za njega postalo neizvedivo. Zato se vratio u Europu te, da bi mogao pomoći dušama, dao se na nauke najprije u Barceloni, zatim u Alcali, Salamanki i napokon u Parizu. Počeo je s latinskom gramatikom a završio kao magister artium, tj. doktor filozofije. Dakako da je svršio i teologiju. Uz studij je nastojao pomagati i dušama poučavajući neuke u katekizmu te pojedincima dajući duhovne vježbe.

Ignaciju se već u Barceloni rodila želja da oko sebe okupi u jedan savez nekoliko ljudi koji bi onda bili trublje Isusa Krista. To će mu poći za rukom tek u Parizu. Ondje je okupio oko sebe skupinu sposobnih studenata. Bili su to: Petar Faber, Franjo Ksaver, Diego Lainez, Šimun Rodriguez, Nikola Bobadilla i Alfonso Salmeron. Svi su oni najprije kod Ignacija obavili duhovne vježbe te odlučili »posve ostaviti svijet i dati se na put siromaštva i križa«, kako je to jedan od njih – Diego Lainez – izrekao.

Ta prva Ignacijeva četica zapečatila je svoju odluku na Veliku Gospu 1534. zavjetom u Kapeli mučenika u Parizu. Zavjetovali su se da će služiti Bogu i pomagati dušama u savršenom siromaštvu i čistoći te poći u Palestinu. Ako im to ne pođe za rukom, onda će se staviti na raspolaganje papi, Kristovu namjesniku na zemlji, »da im Krist preko njega udostoji se pokazati put savršenije službe.«

Poslije zavjetovanja nastojali su u Parizu dovršiti svoje nauke, a zatim su se početkom godine 1537. našli u Veneciji u nadi da se odatle prebace u Svetu zemlju. Dok su na to čekali, Ignacija je rapski biskup 24. lipnja zaredio za svećenika. On je čekao da rekne svoju mladu misu u Betlehemu. Barem je to želio, no Providnost je odredila drugačije. Zbog rata s Turcima bilo je nemoguće putovati u Svetu zemlju. Zato je zavjet valjalo drukčije ispuniti: poći u Rim Papi. Na putu u Rim Ignacije se zaustavio u crkvici u La Storti. Ondje je doživio jednu veliku milost. Njegov suputnik Lainez kao očevidac ovako ju je opisao: »Kad smo bili na putu cestom iz Siene u Rim, dogodilo se da je naš otac doživio mnogo duhovnih utjeha. Rekao mi je da mu se dogodilo kao da mu je Bog Otac utisnuo u srce ove riječi: ’U Rimu ću vam biti milostiv.’ Budući da naš otac nije znao što bi te riječi imale značiti, dodao je: ’Ne znam što će se s nama dogoditi, možda ćemo u Rimu biti raspeti.’ Tada je rekao da mu se učinilo kao da vidi Krista s križem na ramenu, a pored njega vječnoga Oca koji mu je rekao: ’Hoću da ovoga uzmeš za slugu.’ I tako ga je Isus uzeo i rekao mu: ’Hoću da mi služiš.’ Odatle je zadobio veliku pobožnost prema Isusovu imenu te htio da se njegova Družba nazove Isusovom.«

To viđenje u La Storti za Ignacija je bila potvrda njegova duhovnoga puta, ali i jasan smjer za budućnost: ne željeni Jeruzalem u Svetoj zemlji, već Rim i Kristov namjesnik na zemlji. Ondje se Ignacije sa svojim drugovima stavio na raspolaganje papi Pavlu III. Na sam Božić 1538. služio je svoju prvu misu u bazilici Santa Maria Maggiore na oltaru jaslica. To je bilo umjesto u Betlehemu. U Rimu su pariški magistri s Ignacijem na čelu ili »svećenicihodočasnici«, kako ih je puk nazivao, započeli svoju budućnost. Ondje su nakon dugih molitava i savjetovanja odlučili svoju zajednicu pretvoriti u red kome će dati ime Družba Isusova. Nju će Pavao III. bulom Regimini militantis ecclesiae 27. rujna 1540. potvrditi kao novi red. Taj dan Družba sa zahvalnošću slavi i danas kao svoj rođendan.

Ignacija su njegova prva subraća izabrala za svoga prvoga generalnoga poglavara. Izbor je bio jednoglasan. Svetac ga je prihvatio kao izraz Božje volje, premda bi volio da je to mjesto preuzeo netko drugi. Taj će teret kroz 15 godina nositi sve do svoje smrti. U Družbi je generalni poglavar do danas doživotno.

Ignacije kao general deset je godina radio na Konstitucijama, koje će redu dati čvrsto ustrojstvo. Rad je pratio molitvama i brojnim svetim misama što ih je na tu nakanu služio. Družba se pod Ignacijevim mudrim i čvrstim vodstvom brzo proširila po Europi, a Ksaver ju je prenio čak na Daleki istok jer su za njim u misije pošli i drugi isusovci. Ignacije na svoje sinove stavljaše velike zahtjeve. Njegove riječi: »Stvari ovoga svijeta činiti bez brižljivosti, ne znači mnogo, ali Božje stvari činiti bez brige, to je nepodnosivo« – jednako su vrijedile za njega samoga kao i za njegove sinove.

Unatoč stalnoj boležljivosti Ignacije bijaše u obavljanju svojih dužnosti neumoran. Umro je 31. srpnja 1556. ostavivši iza sebe već čvrsto razgranat red s brojnim kolegijima i ustanovama. Isusovaca je tada bilo tisuću, no njihovo je značenje i utjecaj daleko prelazio njihov broj. Kako je sveti Ignacije izuzetno velika ličnost, promotrit ćemo ga još pod jednim vidom.

»Molitva prošnje nešto je posve središnje u Duhovnim vježbama« – tvrdi dobar poznavalac ignacijanske duhovnosti otac Solano. To ipak ne smijemo tako shvatiti kao da bi glavna svrha knjižice ili samih duhovnih vježbi bila da nas nauče moliti. »Duhovne vježbe izražavaju životnoduhovno doživljavanje Boga, naučavaju prikladnu metodu kako bi ga pojedinac mogao ostvarivati i na taj način otkriti Božju volju« (Ignacio Iparraguire). Kako se pak tu radi o nečemu, uistinu, sudbonosnom, važnom i velikom, onda je posve jasno da autor Duhovnih vježbi vježbanika neprestano potiče na prosidbenu molitvu. Zato imamo mnogo primjera u knjižici Duhovnih vježbi.

Već prije prve vježbe, tj. razmišljanja o prvom, drugom i trećem grijehu, Ignacije u načinu općeg ispita savjesti, koji sadržava pet točaka, u drugoj točki potiče vježbanika: »Moli za milost da upoznaš svoje grijehe i da ih odstraniš.«

Od prve vježbe pa dalje Ignacije uvijek preporučuje pripravnu molitvu prije same vježbe. »Ona je u tom da molim milost u Boga, našega Gospodina, da sve moje nakane, čini i djela budu upravljeni čisto i potpuno na službu i proslavu njegova Božanskog Veličanstva.« Kasnije će tu istu pripravnu molitvu nazivati »običnom«, a ona je, doista, jedini element koji se posve nepromijenjeno ponavlja u svim pojedinima vježbama.

U svakoj vježbi kao drugu predvježbu Ignacije predlaže vježbaniku »da moli Boga, našega Gospodina, ono što hoće i želi. Ta prošnja treba da bude u vezi s predmetom razmišljanja, tj. promatram li uskrsnuće, treba da molim radost s radosnim Kristom; ako je ono o muci, valja da molim boli, suze i muku s izmučenim Kristom«.

U takozvanom »razgovoru« na koncu razmatranja, kad treba da se razvije intenzivan molitveni dijalog i da se sažme u molitvu ono o čemu se razmišljalo, Ignacije preporučuje »govorenje, kao kad prijatelj govori prijatelju ili sluga svojem gospodaru, pa sad moli kakvu milost, sad priznaje svoju krivnju u nečem, sad pak iznosi svoje potrebe i pita za savjet«. Sve neka se uvijek završi molitvom Oče naš.

U prigodama koje su od veće važnosti Ignacije savjetuje vježbaniku trostruki razgovor u kojem će se molitvom najprije obratiti našoj Gospi te izmoliti Zdravomariju, onda Kristu Gospodinu te izmoliti »Dušo Kristova, posveti me!« i napokon nebeskom Ocu te izmoliti Oče naš.

U knjižici Duhovnih vježbi naznačuje se napokon i odnos ili razmjer između vanjske pokore i postignuća milosti, koje će vježbanik od Boga moliti.

Navedeni primjeri jasno govore da je tvrdnja o središnjem mjestu prosidbene molitve u Ignacijevim Duhovnim vježbama posve opravdana. I zato su, sigurno, duhovne vježbe za isusovca, a i za sve one koji ih obavljaju po Ignacijevoj metodi, odlična škola prosidbene molitve.

Drugo su veliko Ignacijevo djelo Konstitucije Družbe Isusove. »U Duhovnim vježbama nalazim se pred zadatkom da upoznam volju Božju; u Konstitucijama pred voljom Božjom koja je uokvirena u jedan zakon« (Ignacije Iparraguire). Ignacije ih je počeo pisati nakon potvrde Pavla III. 27. rujna 1540. i nakon što je izabran za prvog generala. Na njima je radio godinama s najvećom brižljivošću i uz postojanu molitvu. O načinu pisanja Konstitucija govori sam u svojoj autobiografiji: »Svaki dan slaviti misu i Bogu prikazati točku koju je obrađivao i nad njom obaviti molitvu.« I tako se molitva nalazi upisana u temelje Konstitucija. U X. dijelu toga divnoga zakonika Ignacije raspravlja o sredstvima kako da se Družba uzdrži i unaprijedi. Kao prvo sredstvo postavlja baš molitvu.

»Kako se Družba, koja nije ustanovljena ljudskim sredstvima, ne može ni očuvati ni unaprijediti njima, nego milošću Boga i Gospodina našega, to u njega jedinoga valja stavljati nadu da će on čuvati i promicati to djelo koje se je udostojao započeti na svoju službu i pomoć dušama. A u toj će nadi prvo i najprikladnije sredstvo biti molitve i žrtve koje valja svakog tjedna, mjeseca i godine prikazivati na tu svetu nakanu i propisati u tu svrhu gdje god se Družba nalazi.«

Tu istu misao o potrebnim molitvama sv. Ignacije ponavlja u Konstitucijama kad se radi o generalu reda, o rektorima i drugima kojima Družba leži na srcu i na odgovornosti.

»Među raznim darovima koji bi trebali da rese oca generala, na prvom je mjestu od svih ovaj da bude što uže sjedinjen i prijateljski povezan s Bogom i Gospodinom našim, kako u molitvi, tako i u svemu svojem radu, da to obilnije izmoli od njega, kao izvora svega dobra, čitavom tijelu Družbe velik udio u njegovim darovima i milostima te mnogo snage i učinka svim načinima kojima će se ona služiti za pomoć dušama.«

Osim Konstitucija sačuvano nam je od Ignacija i 7.000 pisama. Pisao ih je na španjolskom, talijanskom ili latinskom jeziku; upravljao ih papama i kardinalima raspravljajući o obnovi Crkve. Pisao ih je i kraljevima i knezovima, a odnose se na politiku. Upravljao ih je svojim duhovnim sinovima obrađujući pojedina pitanja redovničkoga života i apostolata, a dopisivao se i s aristrokacijom i s malim ljudima iz puka, koji su se puni pouzdanja obraćali k njemu za pomoć ili savjet. Sva ta pisma odišu kršćanskom ljubavlju, koja radi Boga ljubi i poštuje brata čovjeka. Druga je njihova značajka da uvijek računa na Božju pomoć koju valja od Boga molitvom isprositi.

Sveti Ignacije, koji je bio tako sposoban da planira i izvodi tolike apostolske pothvate od epohalnog značenja, koji je bio tako dinamičan i tako otvoren i prema svima naravnim sredstvima, nije ipak nikada zaboravio na neophodnost molitve. Smatrao je da molitvom valja postići kako bi se Božansko Veličanstvo udostojalo izliti svoga Duha, da on siđe s većim obiljem svojih darova i milosti nad sve one koji će raditi na izgradnji Božjega kraljevstva. Veličina njegova života bila je u tome da se od sebeljublja u svojoj mladosti obratio na savršenu nesebičnost, kojom je kasnije živio, radio, trpio i umro. A sve je to bilo i u postojanoj molitvi. Na njemu samome obistinile su se njegove riječi: »Kad se jednom promijeni naše srce, koje onda čudo da će i svijet biti promijenjen.« Naše se srce mijenja i u molitvi i po molitvi, u poniznoj prošnji Onome koji je izvor svega dobra. Ignacijev život i djelo obilno svjedoče za to. Njegov je utjecaj prešao daleko granice njegova reda te uvelike pridonio cjelokupnom razvoju naše europske kulture kako na religioznom tako na filozofskom, odgojnom i umjetničkom području. Tako barem misli Židov R. FülöpMiller. Na filozofskom području ne toliko dubinom svojih misli, već više svojom životnom filozofijom koja ima jasan cilj pred očima, koja zna što hoće i koja željeznom voljom i dosljednošću nastoji to i ostvariti. Suvremeni povjesničar književnosti Gisbert Kranz piše: »Calderon, Lope de Vega, Descartes, Molière, Corneille, Vico, Voltaire, Diderot, čak i Jiménez i Joyce u svojoj mladosti bili su odgajani u duhu toga španjolskoga viteza i sveca. Lojoline molitve uzete su i u luteranske pobožne knjige.« I sveti Ignacije, svakako, jest jedan od velikih učitelja i primjera molitve sa silnim utjecajem na čitav kasniji religiozni i kulturni život.

Ignacijeve Duhovne vježbe nisu tekst za čitanje, već upute kako ih obavljati. Konstitucije pak dane su i za čitanje. »No čitatelj mora u sebi stvoriti životni stav da bi u potpunosti shvatio smisao ’slova’. Ako Konstitucije budu približene na taj način, izazvat će intiman dijalog između Boga i isusovca te uputiti na razmišljanje kao pretpostavku za razlučivanje i pravo obdržavanje. Drugim riječima, čitanje Konstitucija traži duhovnu klimu, rekao bih iskrene molitve, da bi se uskladilo s duhovnim smislom koji prožima ignacijanski tekst sve do posljednjega retka« (Ignacio Iparraguire).

Konstitucije »idu za tim da članovima Družbe budu od pomoći za često duhovno čitanje i molitvu« (o. Pedro Arrupe, bivši general Družbe Isusove).

Sveti Justin de Jacobis (1800–1860)

Slavimo opet jednog sveca koga je proglasio svetim 26. listopada 1975. papa Pavao VI. To je lazarist, naslovni biskup nipolski i prvi apostolski vikar Abesinije. O njemu je uz druge pisao i poznati kapucin Walbert Bühlmann, generalni tajnik misija kapucinskoga reda. Budući da je sam djelovao kao misionar u Africi, napisao mnoštvo putopisnih studija o Africi, njegov je prikaz lika svetog Justina de Jacobisa veoma značajan i vrijedan povjerenja. Oslanjajući se i na druge vjerodostojne izvore, nastojmo što bolje upoznati toga sveca koga jedan od njegovih prvih životopisaca naziva Abuna Jacob.

Francuski istraživač Antoine d’Abbadie otputovao je u prošlom stoljeću s talijanskim lazaritstom, ocem Josipom Sapetom, profesorom istočnih jezika na Sveučilištu u Milanu, u Abesiniju. Vrativši se, bio je primljen u audijenciju kod pape Grgura XVI. Nakon razgovora s njime Papa je zamolio lazariste da pošalju u Adua u Abesiniju još dva svoja svećenika u pomoć ocu Sapetu. Jedan je od te dvojice bio Justin de Jacobis, a odmah su mu bile dane ovlasti apostolskog prefekta.

Justin se rodio 9. listopada 1800. u San Fele, kod Potenze u južnoj Italiji. Bio je sedmo od četrnaestero djece u svojih roditelja. Kad mu je bilo 18 godina, u Napulju je stupio u družbu lazarista. Nakon novicijata i redovitih nauka bio je 12. lipnja 1824. u Brindisiju zaređen za svećenika. Najprije veoma revno djelovaše kao pučki misionar po Italiji, osobito u pokrajini Puglie. Za vrijeme kolere u Napulju g. 1836–37. pokazao je prema okuženima izvanrednu požrtvovnost i bratsku ljubav. Iz njega je žarilo pravo svjetlo, a njegove je korake Bog pratio raznim znakovima i čudesima. Resila ga je izvanredna strpljivost i spremnost da uvijek svakome pritekne u pomoć.

Justin je, iako redovnički poglavar u Napulju, ostavio svoju domovinu te pošao u daleku Abesiniju da još više proširi polje svoga rada. Onamo je pošao s ocem Montuorijem, ukrcavši se 24. svibnja 1839. u Civitavecchiji u lađu. Na svoje novo odredište u Massauu stigao je 13. listopada iste godine. Ondje ga je dočekao i primio otac Sapeto. Za vrijeme putovanja na Malti je postao dionikom pravoga čuda. Dok je služio svetu misu, od podizanja do pričesti nad njegovom je glavom lebdio lik maloga Isusa, koga su vidjeli i mnogi prisutni vjernici. Dakako da je taj pojavak vjernike ispunio velim poštovanjem prema tome svećeniku. Isus je oko sebe zračio neobično svjetlo.

Otac Justin de Jacobis radio je u više mjesta u Abesiniji, a jedna mu je od glavnih briga bila odgoj domaćega klera. Polje njegova rada bilo je veoma tvrdo. Među kršćanskim stanovništvom Abesinije vladalo je krivovjerje, a u poganskom je mnoštvu islam stjecao sve više sljedbenika. No misionar se nije prestrašio zapreka već se sav dao na posao. Što iz nužde, a što iz uvjerenja nastojao se posve prilagoditi životu urođenika. Nosio se kao oni, stanovao u jednoj od njihovih koliba, hranio se kao i oni. Neobično je brzo svladao teški abesinski jezik. Njegova je prva propovijed na tom jeziku majstorsko djelo propovijedanja na afrički način, savršeno prilagođivanje mentalitetu slušatelja. Evo nešto iz te propovijedi što može biti poučno i za današnje propovjednike:

»Usta su vrata srca. Riječ je ključ srca. Tim što otvaram usta, otvaram vam svoje srce. Tim što vam govorim, dajem vam ključ svoga srca. Dođite, dakle, i vidite veliku ljubav, što ju je Duh Sveti položio u moje srce! U svojoj sam domovini čuo da je Abesinija kršćanska zemlja. I tada sam kazao svom ocu i majci: ’Moj oče, moja majko, blagoslovite me, jer želim otputovati.’ A oni su mi rekli: ’Sine naš, kamo ćeš putovati?’ Odgovorio sam: ’Želim vidjeti svoju ljubljenu braću u Abesiniji. Blagoslovi me stoga, oče, blagoslovi me, majko!’ – ’Sinko, ti ćeš nas, dakle, ostaviti same.’ – ’Da, oče moj, ja te ostavljam, majko moja, više se nikad nećemo vidjeti. Put je dalek, valja ići kroz pustinje, u kojima ima lavova i zmija. Plovit ću preko mora, više se nećemo vidjeti, jer ja ću jednom ondje umrijeti.’ Moj je otac uzdisao i moja majka plakala. Tada su me blagoslovili i kazali mi: ’Sinko naš, pođi kamo te Bog zove, pođi da vidiš abesinske kršćane! Reci im da su i nama dragi, inače im ne bi poslali svoje drago dijete.’ Putujući, rekao sam Bogu: ’Ne dopusti da umrem da ne čujem bar zvuk njihova glasa!’

Braćo moja, ako hoćete moju krv, ona vam pripada. Ako hoćete da umrem, čitav će moj život biti žrtvovan za vas. Ja pripadam jednostavno vama. Kad budete u nevolji, u ime Kristovo ja ću vas tješiti. Kad budete siromašni, ja ću vam priteći u pomoć. Kad budete goli, ja ću vas obući. Kad budete gladni, dat ću vam polovicu svoga kruha. Kad budete bolesni, njegovat ću vas i bdjeti uz vaš krevet. Vi ste moj otac i moja majka. Vi ste moja braća. Znate li što se nalazi u mome srcu? Kako bih bio sretan kad bih vam to mogao pokazati! U njemu je najprije Bog, a onda vi! Da, moje srce pripada posve Crkvi Abesinije. Ako vas pitaju: ’Tko je taj stranac?’ – recite: ’On je rimski kršćanin, koji je sve ostavio da bi došao k Abesincima i rekao im kako ih jako ljubi.’ Ako me, dakle, trebate, zovite me, ja ću vam pohitjeti. Ja vam pripadam u svaki sat, u svaki čas, posve sam vaš. Gospodine, u čijoj prisutnosti stojim, ti znaš da ne lažem.«

De Jacobis je veoma brzo stekao naklonost mnogih pa tako i Rasa Ubia, kneza od Tigrisa. Taj ga je stavio na čelo jednog poslanstva u Kairo. Justin je isposlovao da s njime smije otputovati u Rim, gdje su bili primljeni u audijenciji kod pape Grgura XVI. Na putu su se zaustavili i u Palestini. Čitavo je putovanje trajalo 14 mjeseci, a od De Jacobisa je tražilo mnogo napora i žrtava. Među članovima poslanstva nalazio se i budući blaženik Abba Ghébre Michael.

»Vrativši se, otac De Jacobis je nastavio svoj uobičajeni život. Podnosio je žegu dana i studen noći. Sam je skupljao drva za vatru, što inače čine samo robovi i žene. Obdržavao je svetkovine rimske i abesinske Crkve. Brinuo se za bolesnike, nije uzmicao ni pred najopasnijim putovanjima, a cijele je noći znao provoditi u molitvi. Sveta je misna žrtva bila njegova radost i uporište. On nije želio ništa drugo nego se žrtvovati kako se i Krist žrtvovao« (Bühlmann).

Rad je revnog oca i misionara izazvao gnjev koptskog biskupa Abuna Salame. Taj je počeo progoniti katolike. Mons. Massaia, kasniji kardinal, posvetio je De Jacobisa za biskupa. Taj je čin još više razjario Abuna Salama, koji novog biskupa i njegove svećenike dade pozatvarati. Prvi je među njima bio Abba Ghébre Michael, koji je čak i poginuo mučeničkom smrću. Salam je tada pisao kralju Teodoru: »Potjeraj Abuna Jakoba, no nemoj ga ubiti: on je svetac i nitko bolje od njega ne održava Gospodinov zakon.« Veoma značajno svjedočanstvo iz ustiju svečeva najljućeg neprijatelja.

»Glavom naslonjenom na tvrdi kamen u vrućem pojasu doline Alighedé de Jacobis je 31. srpnja 1860. okrunio svoj apostolski život, okružen malim brojem svojih najvjernijih učenika, a tri dana kasnije, 3. kolovoza, njegovo je tijelo sahranjeno u Hebou, gdje i danas počiva. Blaženim ga je proglasio 25. lipnja 1939. na prvu stogodišnjicu utemeljenja etiopske misije papa Pio XII« (Luigi Chierotti).

O svetome De Jacobisu kardinal Massaia pisao je ovako: »I tako je umro utemeljitelj abesinske misije, neumorni apostol istočne Afrike, učitelj misionarâ, uzor hrabrosti i odricanja, bez kojeg se u svetoj službi među onim narodima ne može izdržati.« Danas, u doba sve većeg misijskog zamaha na crnom kontinentu, njegov je lik veoma suvremen, zato ga je Pavao VI. i kanonizirao.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 31 srp 2009 19:20 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 ožu 2006 15:36
Postovi: 6385
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 44 zahvala
31.7.Sveti Ignacije Lojoski (1491–1556)

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 kol 2011 10:03 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2003
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Današnji sveti zaštitinik je Sveti Ignacije Loyola;

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 31 srp 2016 10:49 
Odsutan
Moderator
Moderator

Pridružen: 09 lis 2013 19:27
Postovi: 828
Lokacija: Požeška biskupija
Podijelio: 358 zahvala
Zahvaljeno je: 292 zahvala
Sv. Ignacije Lojolski

Osnivač Družbe Isusove.

Rođen je 1491. godine u Baskiji u jednoj od 24 baskijske plemićke obitelji.

Bio je posljednji od dvanaestero djece.

Kao paž na dvoru jednog španjolskog grandija,
a poslije kao mladi časnik, sanjao je o sjajnoj budućnosti.

Na Duhove 1521. godine braneći tvrđavu Pamplonu
bio je ranjen topovskim tanetom i jedna mu je noga ostala kraća.

To ga je ranjavanje na neko vrijeme svezalo za krevet
pa je imao vremena promisliti o svome životu i svojim stremljenjima.

Kako u kući u kojoj se oporavljao nije bilo nikakvih drugih knjiga
osim životopisa svetaca i viteških romana čitao je tu literaturu.

Znatno se iznenadio da nakon čitanja viteških romana u njemu ne ostaje nikakav dojam,
štoviše ostavljaju ga praznim iako dok ih čita uživao u njima,
dok životopisi svetaca ostavljaju snažan dojam i daju kao neko nutarnje svjetlo.

Promišljao je što bi to moglo biti? Zašto se tako dogada?

Poslije ozdravljena Ignacije je krenuo na hodočašca u marijanska svetišta.

U Manresi mu je Bog otvorio oči za nutarnji život, i kako sam kaže, ništa mu više nije bilo kao prije.

Odatle je Ignacije kao hodočasnik otišao u Rim, pa Veneciju i napokon u Svetu zemlju.

Tamo je htio obraćati nevjernike, ali u tim okolnostima to je bilo nemoguće.

Još u Barceloni je kanio oko sebe okupiti skupinu istomišljenika ,
ali to mu je uspjelo tek u Parizu na studiju koji je bio započeo u Barceloni a nastavio u Alcali, Salamanki.

Sa svojim drugovima Ignacije je odluku o zajedničkom životu
posvećenu Kristu zapečatio na Veliku Gospu 1534. godine u Kapeli mučenika u Parizu.

Potom su završili studije i 1537. došli u Veneciju gdje je rapski biskup 24. lipnja Ignacija zaredio za svećenika.

Budući da nisu mogli u Svetu zemlju krenuli su u Rim gdje je
papa Pavao III. 27. rujna 1540. godine potvrdio Družbu Isusovu kao novi red.

Ignacije je jednoglasno izabran za prvog generala družbe što je on nosio 15 godina sve do smrti.

Stoga je i dan danas u Družbi Isusovoj generalni poglavar doživotno na toj službi.

Ignacije je umro 31. srpnja 1556. godine ostavivši iza sebe
vrlo dobro učvršćen red s brojnim kolegijima i ustanovama
i oko 1000 isusovaca čiji je utjecaj nadilazio njihov broj.


Izvor;HKR

http://www.vjeraidjela.com/sv-ignacije- ... -isusovci/


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 7 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr