 |
| Korisnik s preko 1000 postova |
 |
Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2003
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
|
27. listopad
Sveti Abraham, pustinjak
Današnji, na kršćanskom Istoku prilično poznat svetac, proživio je u prvoj polovici IV. stoljeća 23 godine u dva monaška središta u Gornjoj Tebaidi, na desnoj obali rijeke Nila. Jedan od njih bijaše prvi samostan u kojem se provodio redovnički život po pravilu sv. Pahomija. Drugi je bio samostan u Phebou, u kojem je bila rezidencija poglavara i ekonoma družbe sv. Pahomija.
Nakon toga vremena Abraham je prešao preko rijeke Nila i nastanio se u Manufu, gdje je sagradio kolibu te u njoj živio kao pustinjak u potpunoj osamljenosti i odijeljenosti od svijeta. Živio je prema pravilu sv. Pahomija, ali koje shvaćaše i primjenjivaše veoma odlučno. Hranio se biljem, a noći bi provodio u pobožnom bdjenju. U času smrti bio je uz njega sv. Teodor, ljubljeni učenik i nasljednik sv. Pahomija u Phebou.
Aleksandrijski sinasarij iz XIII. stoljeća navodi obilje anegdotskih zgoda iz života toga svetog pustinjaka. Naročito se slavi što je svu hranu praktički sveo na prikupljanje boba, na koji su Egipćani gledali s prezirom. I sveti je pustinjak Abraham u očima svijeta bio jedan od »luđaka«, ali promatran očima vjere on je jedini mudar jer je pravo znao vrednovati ono što je čovjeku najpotrebnije. Trudio se svim silama da bude mudar prema mjerilima Evanđelja, prema primjeru poniznoga i siromašnoga Krista.
Čini mi se da nam i ovaj sveti pustinjak, prostorno i vremenski tako dalek, ima nešto veoma suvremeno reći, nama potrošačkom društvu što se razbacuje zemaljskim dobrima. Njegova se poruka slaže s onim što nam govore i neki naši trjezniji suvremenici. Navest ću samo jednoga od njih, matematičara Mihajla Mesarovića, koji je negdje napisao: »Ako ljudski rod želi i dalje živjeti, moramo u sebi razvijati osjećaj povezanosti s pokoljenjima što dolaze te biti spremni na svoj račun i budućim naraštajima prepustiti dio dobara ove zemlje. Ako svaki naraštaj sve ono što je moguće postići hoće samo za sebe, onda će biti kraj čovjeka.«
Potrebno nam je, dakle, ići u školu pustinjaka, isposnika, koji su se zadovoljili onim najmanjim i najneophodnijim za život. To je jedini način da iziđemo iz suvremene krize.
|
|
Login
FAQ
Chat
Traži
