|
5. svibnja
Sveti Gothard, biskup (960-1038)
U srednjem vijeku bila je poznata duhovna obnova redovničkoga života što je proizlazila iz slavnoga benediktinskog samostana u Clunyju. Ona je zahvatila ne samo Francusku, već i Englesku, Italiju i Španjolsku. Žarište obnove redovničkoga života na njemačkom jezičnom području bio je samostan Gorze. Iz njega je obnova strujila i u druge samostane, osobito one najpoznatije, kao: opatija sv. Maksimina u Trieru, sv. Emmerama u Regensburgu, Reichenau, St. Gallen, Niederaltaich i Fulda. Tu su obnovu veoma pomagali vladari iz saske kuće, koji su i sami nastojali oko duhovne obnove Crkve u Njemačkoj. U tijekove te obnove valja uključiti i svetog Gotharda, s kime se danas na njegov blagdan želimo upoznati i sprijateljiti.
Gothard se rodio g. 960. u Reichersdorfu kod Niederaltaicha kao sin sluge Ratmunda. Njegov je otac pripadao slugama nekoć bogatoga samostana, koji je nadiranjem i pljačkanjem Madžara postao siromašan i brojio još samo nekoliko regularnih kanonika sv. Augustina. To je za dječaka bila sreća, jer je rano došao u samostan u školu i tako se mogao izobraziti. Njegov je učitelj Udalgisus uočio njegove umne sposobnosti pa ga je radi daljih nauka preporučio salzburškom nadbiskupu Friedrichu. Taj ga je primio u svoju rezidenciju i omogućio mu dalje školovanje. Potkovan znanjem, izgrađen krepošću, bio je spreman na sve one zadatke koji su ga u životu čekali.
Vrativši se g. 990. iz Salzburga, Gothard je stupio u samostan Niederaltaich, tri godine kasnije bio je zaređen za svećenika, a 996. postade i njegovim opatom. Već prije početka Gothardove uprave samostan se uključio u tijekove redovničke obnove, što je strujila iz Gorze. Gothard je svom revnošću i dosljednošću s obnovom nastavio. Kroz kratko je vrijeme postigao da je njegov samostan na golemom području salzburške nadbiskupije bio najbolji. Kako je pak imao mnogo redovnika, mogao ih je slati i u druge samostane da ondje budu kvasac obnove. Gothard je samostan iz temelja i materijalno obnovio, a svojom mudrom, sigurnom, a nadasve ljudskom upravom, svojim je redovnicima bio pravi otac. Visoko izobražen pomagao je svojim redovnicima u proučavanju teologije, a promicao je i poznavanje klasika. I tako je njegov samostan bio mjesto molitve, službe Božje, studija, rada i reda. Glas se o opatu Gothardu posvuda proširio pa je na želju cara Henrika II. i Willigisa, nadbiskupa iz Mainza, g. 1005. preuzeo vodstvo tirinške opatije Hersfeld. Na upravu mu je bio predan i bavarski samostan Tegernsee. I to je bilo sretno, jer je njegova uprava za samostan bila početak cvata kako na kulturnom tako i na materijalnom polju.
Iako je Gothard bio sposoban čovjek, bio je u kreposti toliko utvrđen da je od njega bilo daleko svako slavohleplje. Nije težio za visokim i časnim službama. Karijerizam mu je bio tuđ i dalek. Njemu je jedino bilo do Božje slave, probitka Crkve, dobra redovnika i spasenja duša. Kad je g. 1013. njegov zadatak u Hersfeldu i Tegernseeu bio dovršen, vratio se u svoju opatiju Niederaltaich. Kroz 9 sljedećih godina posvetio se isključivo vodstvu svoga samostana. Morao ga je napustiti god. 1022. jer stolni kaptol u Hildesheimu na prijedlog cara Henrika II. izabra baš njega, Gotharda, za svoga biskupa, i to jednoglasno. Unatoč svoj ljubavi prema samoći i samostanskome životu, Gothard je prihvatio taj izbor jer je u njemu gledao volju Božju, kojoj se nije želio opirati, već služiti. Nadbiskup Ariba iz Mainza posvetio ga je za biskupa 2. prosinca 1022.
Postavši biskup, Gothard u svom načinu života jedva da je što izmijenio, premda je kao biskup bio i zemaljski knez te se kao takav morao baviti i državničkim poslovima. To je ipak sveo na najmanju mjeru jer mu je daleko više bilo stalo do toga da bude pastir duša. Sve svoje sposobnosti, sile i vrijeme utrošio je u poslove svoje biskupije. Njezino dobro ležalo mu je veoma na srcu i za nj je neumorno radio. Riješio je mnoge zanemarene i neriješene probleme. Nastojao je podignuti duhovnu i kulturnu razinu i kod klera i kod puka. Puku je za svojih pastirskih pohoda rado propovijedao i poučavao ga u vjeri. Bio je dobar prema siromasima i bolesnicima. Sam ih je po kućama posjećivao i dvorio. Svima je pomagao koliko je samo znao i mogao. I u svome biskupskom dvoru sam je osobno primio svakog prosjaka, kao ispovjednik stajao na raspolaganju svakom skrušenom i raskajanom grješniku. Mnogima je od njih materijalno pomogao i tako ih lakše očuvao od budućih padova. Pred gradskim vratima svoga biskupskoga grada podigao je svratište u čast sv. Bartola, apostola, u kojem su dobili utočište mnogi bolesnici, hodočasnici i putnici. U biskupiji je podigao i brojne crkve, možda tridesetak crkava.
Revni je biskup-redovnik u Wrisbergholzenu, južno od Hildesheima, sagradio novi benediktinski samostan. U nj se zadnjih godina života često i sam povlačio da se posveti životu molitve i razmišljanja. Ideal kontemplacije, uranjanja u Božje tajne, lebdio mu je pred očima od mladosti, ali mu se zbog svojih brojnih služba i poslova u potpunosti nije mogao posvetiti. Sada je pod stare dane taj propust htio barem malo nadoknaditi. Njegova je duša žeđala za Bogom, koga je u tišini i samoći željela tražiti i doživjeti. U Wrisbergholzenu Gothard je boravio za Uskrs g. 1038. Tada je osjetio da ga sile pomalo ostavljaju i da se bliži kraj njegova zemaljskoga života. Zato se dao prenijeti u Hildesheim, u svoju zadužbinu, podignutu u čast sv. Mauricija, zaštitnika opatije Niederaltaich, koga je od mladosti veoma štovao. Tu je dobro spremljen na smrt preminuo u Gospodinu 5. svibnja 1038. Sva je biskupija zbog njegove smrti proplakala, jer je u njemu izgubila dobrog i revnog pastira, pravoga oca. Pokopan je u biskupskoj grobnici svoje katedrale, koju je i on nadogradio i poljepšao.
Gotharda je na zauzimanje hildesheimskog biskupa Bernarda I. papa Inocent II. godine 1131. proglasio svecem. Njegovo se štovanje proširilo daleko i izvan granica hildesheimske biskupije po Njemačkoj, Švedskoj, Finskoj, Švicarskoj i Austriji.
"Crkva, uistinu, djeluje po svojim svecima, jer Crkva, to su sveci. Istinska je povijest Crkve povijest svetosti. Crkva je po svecima pobijedila svijet, a po svetosti osvojila duše. Njih su sveci otrgli od svijeta i po Crkvi darovali Bogu", piše Roland Cluny. Ta velika istina u potpunosti vrijedi i za svetog redovnika, opata i biskupa Gotharda. Njegov primjer može i danas služiti kao nadahnuće za akciju i kontemplaciju.
Blaženi Nunzio Sulprizio (1817-1836)
Evo blaženika iz novijeg doba, iz prošlog stoljeća! Rodio se Nunzio 13. travnja 1817. od oca Dominika i majke Dominike Roze, rođene Luciani u Pescosansonescu, u biskupiji Pescara. Nakon smrti roditelja uzela ga je k sebi dobra baka po majci Ana Rosaria. No kad je Nunziju bilo tek 9 godina, umrla mu je i vrijedna baka i tako on postade još veće siroče. Potreban još nježnosti, igre i dječje bezbrižnosti, morao je već kao šegrt ući u kovačku radionicu svoga ujaka Dominika Lucianija. Taj je bio prilično bezobziran čovjek pa je od dječaka tražio posao koji je daleko nadilazio njegove sile. Ranjen u nožnu cijev ili cjevanicu lijeve noge, teško se razboli. Mnogo je trpio od zadobivenog udarca, pa je u bolnici Sv. Salvatora u Aquili g. 1831. morao provesti tri mjeseca. Njegov je život od rane mladosti postao škola trpljenja u kojoj je mnogo toga shvatio što će mu na putu do svetosti dobro doći. Sam Bog ga je preko patnje i križa klesao za sveca.
Nakon teška i bolna povratka u ujakovu radionicu došlo je za njega nešto bolje. Bio je to poziv strica Franje Sulprizija da dođe u Napulj. Na zauzimanje pukovnika Feliksa Wochingera Nunzio, koji je još uvijek pobolijevao od ranjene noge, bude primljen u bolnicu za neizlječive bolesti. Taj ga je dobri pukovnik ljubio kao vlastitoga sina. Želeći mu pomoći što više i bolje, uzeo ga je sa sobom u vojarnu. Imao je pri tom najbolje namjere, ali će Nunzio i tu morati iskusiti još mnogu gorku. Njegova se bolest tvrdoglavo držala njegove noge pa su liječnici u jesen 1835. odlučili da mu amputiraju bolesnu nogu. Naum ipak nisu ostvarili jer je bolesnik krajnje oslabio.
Čovjek bi mislio da će upasti u malodušnost obremenjen tolikim patnjama. Ali Nunzio je svoju bolest prihvatio kao veliku milost za postizavanje svetosti. Točan i vjeran u svemu, sam si je propisao pravila života kojih se brižno držao izbjegavajući svaki pa i najmanji nedostatak. Njegov je život bio kratka vijeka i zato se žurio da ga duhovno učini što boljim, što mu je uz Božju milost i pošlo za rukom. Umro je mlad u 19. godini života 5. svibnja 1836. Tijelo mu se nalazi u Napulju u crkvi Svete Marije Odvjetnice, gdje se čuva i njegov portret. Izradio ga je na zahtjev pukovnika Wochingera slikar Maldarelli. Majstor ga je radio dok je mladićevo tijelo kroz 5 dana ležalo izloženo na odru.
Sam papa Pio IX., koji je pozivao vjernike da radnike upoznaju s tim divnim mladim radnikom i junakom patnje, proglasio ga je 14. srpnja 1859. časnim Božjim slugom. I papa Leon XIII., papa prve socijalne enciklike Rerum novarum, postavio je Nunzija Sulprizija kao uzor svoj radničkoj mladeži. Proglasivši 21. lipnja 1891. dekret o herojskom stupnju njegovih kreposti - bilo je to baš na 300. obljetnicu smrti sv. Alojzija - zapisao je ovo: "Kao što školska mladež kao uzor i zaštitnika već štuje sv. Alojzija Gonzagu, tako će radnička mladež moći slijediti Nunzija Sulprizija te uz njegovu pomoć lakše naučiti kreposti, sebi vlastite."
Papa Ivan XXIII., papa socijalne enciklike Mater et magistra, proglasio je 7. ožujka 1963. - u godini svoje smrti - dekret kojim se potvrđuje istinitost čudesa predloženih za Sulprizijevu beatifikaciju. Poluslužbeni dnevnik Svete stolice L'osservatore romano od 2-3. prosinca 1963., uz živo odobravanje otaca II. vatikanskog sabora i Božjeg naroda, opisao je beatifikaciju novog blaženika Nunzia Sulprizia, koji je dan prije bio proglašen blaženim. Svi su ga slavili kao uzor baš za naše doba. "Mladi je Sulprizio blaženik našeg vremena", govorilo se o njemu na sva usta. Pavao VI., prigodom beatifikacije toga mladoga radnika, rekao je ovo: "Sprijateljimo se s tim dragim blaženikom i ponizno razmislimo kako ćemo se približiti njegovom nebeskom zagovoru te kako ćemo slijediti njegov zemaljski put."
Muka i patnja, rad, nerazumijevanje i tvrdoća ljudi na koju nailazimo, često su i naš svagdašnji tvrd i gorak kruh. Oni koji su jedući taj kruh pred nama prethodili, za nas su ohrabrenje da ne klonemo duhom i ne malakšemo. Kao Job, kao blaženi Nunzio Sulprizio i svi sveti patnici, vjerujmo "da naš Otkupitelj živi i da ćemo ga vidjeti u vlastitom tijelu". Zato za vjernika nema i ne smije biti mjesta očaju, ma kako bio težak njegov životni put. Razlog je i temelj naše nade raspeti i uskrsnuli Isus Krist.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
