Sveta Veronika – priča o hrabroj ženi s Golgote Poznavatelji hrvatske prošlosti rado spominju Danteove stihove koji služe na čast hrvatskim hodočasnicima u Rim:
“Ko’ čovjek možda iz Hrvatske, koji, Veroniku nam vidjet došao je da pred tvom slavom starodavnom stoji zabezeknut, a misli mu se roje: Gospodine moj, Isukrste Bože, takvo je dakle bilo Lice Tvoje?”
Dugotrajna predaja tvrdi da se to Veronikino platno kao dragocjena relikvija čuva u bazilici sv. Petra, blizu groba istoimenoga apostolskog prvaka. A još dulja predaja ili legenda govori da je ta pobožna žena Isusu, dok je išao na Kalvariju, hrabro pristupila i svojim platnom obrisala okrvavljeno i ispljuvano Lice. Za nagradu joj je Gospodin uzvratio Svojim likom utisnutom na ovom platnu.
Ova sveta relikvija čuva se u Svetom Petru vjerojatno od VIII. stoljeća. S vremenom je utisnuti lik izblijedio i današnji ostaci ove relikvije, koja je kroz stoljeća češće oštećivana, čak i dijelom kradena, jedva da pokazuje neke nejasne tragove. Ipak, i danas hodočasnici s ganućem iščekuju rijetke trenutke kada se relikvija iznosi u javnost i njome blagoslivlja puk.
Veronikino platno, kao i sam događaj, nema izravnu potvrdu u Evanđeljima. Ime i čin hrabre Židovke pojavljuju se tek u 4. i 5. stoljeću, u apokrifnom spisu “Djela Pilatova”, gdje se Veronikom naziva žena koju je Isus izliječio od krvarenja. Još kasnije djelo, “Pilatova smrt”, sadrži sve elemente koje prihvaća kršćanska predaja o Veroniki i o njezinom milosrdnom djelu.
Prema nekim pobožnim legendama, pobožna je žena nakon Isusove smrti došla u Rim, noseći sa sobom Sveto platno, kojim je izliječila i samoga cara Tiberija, a prije svoje smrti darovala ga je papi Klementu. Druge je legende vezuju uz Zakeja, kojemu bi ona bila žena. Nakon Kristove smrti i uskrsnuća oboje je dospjelo u Galiju, današnju Francusku, gdje je obraćeni carinik promijenio ime u Amadour i započeo pustinjački život, dok je njegova žena putovala Galijom i propovijedala Evanđelje.
U korizmeno vrijeme pobožni puk rado moli križni put, kada se na 14 postaja zaustavlja u molitvi i razmatranju događaja, koji su prethodili Muci, Smrti i Uskrsnuću našega Gospodina. U sklopu ove pobožnosti nalazi se i jedna postaja, šesta po redu, koja privlači pažnju nazočnog puka, baš ovim neobičnim susretom koji je ovjekovječio pobožnu ženu. A u Jeruzalemu, odakle i potječe ideja križnog puta, koja je razvijena zaslugom franjevačkih propovjednika u 17. stoljeću, pokazuje se i kuća koju legenda pripisuje pobožnoj Veroniki.
Razumljivo da u kalendaru nema spomena o ovoj ženi, ali valja istaknuti da je ambrozijanski kalendar u Milanu dugo čuvao liturgijski spomen na sv. Veroniku. U Milanu se častila 4. veljače, a u drugim mjestima Lombardije 12. srpnja. Sve do 16. st., kada je spomen zbog nedostataka povijesnih dokaza konačno i ukinut.
Neki smatraju da samo ime Veronika zapravo proizlazi iz latinske složenice “vera icona”, što na hrvatskom znači istinski lik, koji se s vremenom vezao uz spomenutu relikviju. To je dosta prihvatljivo tumačenje, jer u latinskom prijevodu “Djela Pilatovih” žena nosi ime Veronika, a u grčkom izvorniku ona nosi ime “Berenika”, što bi se hrvatski moglo prevesti kao “nositeljica pobjede”. Radilo bi se dakle o izmišljenom imenu koje je nastalo iz povezanosti sa svetim predmetom.
Svetu Veroniku zazivaju kod krvarenja, a zaštitnica je umirućih, fotografa, domaćica, pralja, tkalja, švelja, služavki, domaćica na župnim dvorovima i službenica u župnim uredima.
Josip Antolović SJ
Izvor;bitno.net
Sv. Andrija Corsini
Karmelicanin i biskup, promicatelj duhovnih zvanja i miritelj zavadenih plemickih obitelji.
Sv. Andrija Corsini, karmelićanin i biskup, roden je 1302. godine u Firenzi. Nakon lakoumne mladosti obratio se i postao karmelićanin. U to je vrijeme harala kuga pa je karmelska zajednica izgubila mnoge članove. Andrija se trsio oživjeti zajednicu novim članovima. Kad je postao biskup Fiezole, radio je na promicanju duhovnih zvanja. Istaknuo duhovnom i materijalnom obnovom biskupije te posredništvom u pomirenju zavadenih plemićkih obitelji. Umro je 1373. godine.
Danas je i sv. Ivan Brito, isusovac i mučenik, koji je od djetinjstva želio biti misionar. Kao paž na kraljevskom dvoru u Portugalu po zagovoru sv. Franje Ksaverskoga ozdravio je od teške bolesti i zavjetovao se da ce i on postati isusovac. Ispunivši zavjet, otišao je 1678. godine u Gou, u Indiju gdje je razvio bogatu pastoralnu djelatnost. Nakon protjerivanja radio je na prikupljanju novih misionara. Jedno obraćenje i krštenje donijeli su mu mučeničku smrt. Naime, vrativši se u Indiju, krstio je jednog kneza koji je do tada imao pet žena, ali je nakon krštenja otpustio četiri. Medu otpuštenima bila je i nećakinja radže koji je misionara uhitio, osakatio i ubio na današnji dan 1693. godine.
Na današnji dan 1612. godine umro je franjevac kapucin, sv. Josip Leniški, roden u Laziju u Italiji 1556. godine. U Carigradu je djelovao kao misionar, a najviše se zalagao za oslobadanje kršćana iz turskog ropstva, među kojima je bilo podosta njih iz naših krajeva. Jednom je zgodom došao na dvor Murata III. u želji da pregovara oko oslobađanja nekih kršćana, ali su ga tada zarobili i osudili na vješala. Uspio je pobjeći u Italiju gdje je pokornički proveo ostatak života.
Izvor;HKR
|