www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 07 kol 2020 04:40

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 19 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov: Došašće
PostPostano: 22 stu 2019 19:39 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 760
Podijelio: 19 zahvala
Zahvaljeno je: 7 zahvala
Prva Nedjelja Došašća
A NA ZEMLJI TJESKOBA NARODA

Čitanja: Jr 33, 14-16; Ps 25; 1 Sol 3, 12-4; Lk 21, 25-28. 34-36

fra Stanko Duje Mijić – Razmatranje Božje riječi

Uvod

U pretpovijesti, u Starom zavjetu bio je vapaj: dođi! Kad ćeš doći? Vrijeme je da već dođe! Isto se ponavlja i danas. Ako ne doslovce u riječima, čovjek to svakako iskazuje svojim životom i svojim postupcima, vladanjem, svojim bolestima i beznadnim stanjima. Bolesna stanja današnjeg čovjeka traže i zahtijevaju svog ozdravitelja da dođe i izliječi ih. Nada je najbolji lijek današnjoj civilizaciji. Tjeskobe, depresije i beznađa opečatili su ovaj svijet, ovu civilizaciju kapitalizma, materijalizma. Izumi, napredak, znanstvena osvajanja sve više ugrožavaju ovu prirodu, ovaj kozmos, koji će izmaknuti kontroli predviđanja budnih znanstvenika. A što je tek na moralnom i etičnom životu, toga smo svi svjedoci, da su vrednote pogažene, a priroda ne samo da je doživjela ugrozbu, nego i svoju perverziju. Isuse, dođi, čekamo te! Ojačaj našu nadu, vjeru i ljubav!

Ispunit će se obećanja (Jr 33, 14-16)


Dobroznana nam je biblijska istina o Izraelu kao Božjem Izabranom narodu. Kakve je samo privilegije i povlastice uživao pred drugim narodima. Čovjek se onda pita kako je taj narod mogao obezvrijediti, zaboraviti, odreći se svoga Boga i prihvatiti tuđe strane bogove. To je, vjerojatno, jedini narod u povijesti svijeta i pretpovijesti koji se odricao svoga Boga, a prihvaćao tuđe. Isto to vrijedi i za današnje mnoge kršćane i katolike, članove Božjeg naroda, da se odriču svoga Boga, svoga Isusa Otkupitelja, svoje Crkve, svoje budućnosti, vječnosti. Takav narod koji se odriče svoga pravoga Boga upada u beznađa, ropstvo. To su najnesretniji narodi. Zato je Bog u Starom zavjetu slao proroke da podignu čovjeku i narodu svijest o svojim pogrješkama, da im vrate pouzdanje navješćujući im bolje dane, da ne klonu duhom. Oživljavali su u njima vjeru i nadu u ona obećanja koja su im tijekom povijesti bila jedina uzdanica u bolje sutra i izlaz iz beznađa, ropstva i napuštenosti. Tako Jeremija u današnjem čitanju govori narodu, da će Bog ispuniti svoja dana obećanja, jer će iz plemena Davidova doći njegovo spasenje. Zavladat će mir i pravda. Svi znamo da je Obećani došao. No, narod ko narod. Tako je i danas. Beznađe! Doći će!

Da vam srca ne otežaju... (Lk 21, 25-28. 34-36)

U vremenu Došašća, predbožićnom vremenu, u slici božićnog blagdana Isusovog prvog dolaska kao djeteta rođenog u štalici, Crkva nam želi osvijestiti i drugi Kristov dolazak. Kao što je onaj prvi dolazak kroz štalicu bio iznenadan i neshvatljiv, isto će tako i drugi biti iznenadan, kojeg će pratiti posebna događanja i znakovi, bilo da su prirodni ili duševni: na suncu, mjesecu, zvijezdama, huke mora i valovlja; tjeskoba naroda, izdisat će ljudi od straha, iščekivanja onoga što prijeti svijetu; sile će se nebeske poljuljati... Sin Čovječji na oblaku će se pojaviti... Od svega ovoga ima ponešto: oluja, tsunamija, potresa, poplava..., a još više strahova i tjeskoba... No, za njegov dan se ne zna – niti itko zna. Zato Isus upozorava: budite uspravni, podignite glave. Pazite da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu, životnim brigama... budite budni, molite u svako doba da budete spremni stati pred Sina Čovječjega. Kad govorimo o Kristovom drugom dolasku, ne smije se ići u ekstreme poput nekih sekta. Za čovjeka koji živi svoju vjeru i nadu nema nikakvog straha. Dok čovjek živi, za vrijeme njegovog života, Krist treba biti konkretnost čovjekova života, u njegovom životu. Sam kršćanski vjernički život druženje je s Kristom u euharistiji. Praktičnog vjernika Krist ne će i ne može iznenaditi, kad je svjestan njega u svom životu, svojoj svagdašnjici i u dobru i u zlu, i u zdravlju i bolesti, s križem i na križu. Iščekivanje Krista ne smije biti strah, nego radost da dolazi, da započne drugo poluvrijeme života. Sigurno da onoga tko ne živi vjerski, tko živi u laži i vlastitim obmanama, čije srce pronalazi oduška u strastima i slastima ovozemaljskih sotonskih ponudba, mora zahvatiti strah i neizvjesnost sutrašnjice. Kod onoga tko se izjednačio samo s ovosvjetskim i ovozemaljskim, kad popuste sigurnosti, rađaju se tjeskobe, nemiri i automatski beznađe, strah od sutra. Tada se podsjeća na strašnoga Boga. Čovjek je uzrok samog straha. Svaki strah dolazi od straha za samoga sebe. To je čovjekova priroda, koja u vjerničkom životu mora biti pobijeđena. Pobijediti ju može jedino vjera u Krista, milost Božja. Čovjeku bez vjere strašno je biti i živjeti. Onomu čovjeku koji je nekada vjerovao, možda u svom djetinjstvu i mladosti. To su patnje i tjeskobe vidljive na čovjeku kršćanskog Zapada, gdje je svaki treći-četvrti čovjek depresivan i tjeskoban ili boluje od psihičkih bolesti. A koliki počine samoubojstvo. To je zastrašujuće. Toga nema kod pripadnika drugih religija. To je progon savjesti. Tko ne može stati pred svoju savjest, taj ne može stati ni pred Boga, odnosno Isusa, jer savjest je Isusov stan u nama. To je Božji glas u nama koji viče i osuđuje nas. Nekad su nam drugi smetali i osuđivali smo ih, a sada sami sebi smetamo i osuđujemo. Nekada nismo opraštali drugima, sada sebi ne možemo oprostiti. Isus nas upozorava da nam se srca ne usale, ne otežaju, jer tada nisu stan Božji! Vrijeme Došašća prigoda je za otriježnjenje da pročistimo srce i dušu. Pokora, post, ne samo materijalna nego i duhovna; opraštanje, dobra djela, Zornice, sveta Misa... Ispovjediti se, pričešćivati se, hraniti svoju dušu, te se tako braniti od nasrtaja Zloga.

Rasli i obilovali ljubavlju... (1 Sol 3, 12 – 4, 2)

Pavao Solunjanima priziva u svijest istinski odnos jednih prema drugima da žive kao pravi kršćani u ljubavi, kako nam je i sam Krist pokazao. Ugodimo Bogu i svjedočimo samoga Krista, jer to je kršćanska obveza: biti svjedok u ovom poganskom svijetu, svjedok ljubavi. Zaklinje ih u samom Isusu Kristu, da ono što su primili, kako su bili poučeni, da tako i žive. Živjeti zapovijed ljubavi prema drugima dokazuje i samu zapovijed ljubavi prema Bogu. Danas je čovjek izvrgnut mnogim napastima i agresijama ovog vremena mržnje i ljubomore, kada je zavladao individualizam, specijalizirani egoizam, kad je čovjek posvećen sam sebi bez osjetljivosti za drugog, utonuo u sebe. Sve se vrti i polaže na principe racionalizma i konzumacije. Ljudsko srce doživjelo je najveće otupljenje i usaljenost. Prihvaća ono što mu odgovara, a što ne, pretvara se u mržnju i odbojnost, jer u tome vidi svoju vlastitu ugroženost. Srce treba ljubiti ono što Krist ljubi. Grješnike! Amen.


Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Došašće
PostPostano: 22 stu 2019 19:45 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 760
Podijelio: 19 zahvala
Zahvaljeno je: 7 zahvala
Druga Nedjelja Došašća
VIDJET ĆEMO SPASENJE BOŽJE

Čitanja: Bar 5, 1-9; Ps 126; Fil 1, 4-6. 8-11; Lk 3, 1-6

fra Stanko Duje Mijić – Razmatranje Božje riječi

Uvod

Čovjek po svojoj naravi ima ne samo socijalnu, društvenu dimenziju te zato traži i treba drugoga, nego ima i duševnu i duhovnu, nadnaravnu dimenziju nutrine. Stoga ima potrebu za onim nevidljivim, jer u sebi, u svojoj nutrini nosi nevidljivu dušu i duh. I oni traže nekoga kao što i njih traže. Tako je čovjek dolazio do svojih bogova straha i radosti. Tako su nastajale stare religije, stvaranje bogova prema sebi, izmišljanje bogova prema svojim meditacijama, kao što je naprimjer istočnjački pojam bogova. Kršćanstvo je nastalo po Isusu Kristu koji nam je sam objavio Boga, jer je sam Bog koji je postao i čovjek. Tako nama blizak, da se Boga ne bojimo, nego da ga prihvatimo kao ljubav. Tako nam je govorio prorok Izaija. Takvog nam Boga, Bogočovjeka, naviješta Ivan Krstitelj. Spremimo se na svoj put da ga sretnemo! Krenimo mu ususret!

Bog vraća svoju djecu... (Bar 5, 1-9)

Prorok Baruh govori o teškoj stvarnosti Izraela koji je napustio svoga Boga, izdao ga i odrekao ga se predavši se u ruke svojim neprijateljima. Bog Otac, znajući kakvu će sudbinu doživjeti, vraća ih natrag u ljubavi i radosti kako bi shvatili koliko ih Bog ljubi, ali isto tako, da shvate kako su se i ogriješili o Boga. Isto tako da bi i drugi narodi vidjeli kako imaju divnoga Boga ljubavi i milosrđa da i na njih to djeluje. Bog ne može nego vraćati sebi svoje, a to smo mi. Mi smo njegovi i uvijek ima ljubavi za nas te milosrđa za naše spasenje. Jako je važno promijeniti svoj pojam o Bogu. Neopisiva je radost u tom povratku. To može izreći samo onaj koji to iskusi. Iskustva istinskih obraćenika su neizreciva. Baruh opisuje tu radost nošenu u slavlju kao kraljevsku djecu. Zacijelo je čovjek, dijete Božje, ukoliko je istinsko dijete, ispunjen radošću i sigurnošću kao što je siguran, radostan i ponosan princ sin i kraljevo dijete. No, to još nije ništa prema onima koji se osjećaju Božjim djetetom. Putovi takve Božje djece bit će ispunjeni svjetlom i mirom bez napora. Uzbrdice i nizbrdice bit će izravnane. Bit će ravni putovi obasjani Božjom slavom, kročeći po njima u slavu Božju. Kako je to danas potrebno čovjeku koji je zalutao s Božjih putova, koji su i uski i strmi, ali su slađi i radosniji nego široki putovi razuzdanosti i pokvarenosti na kojima čovjek pati u svojoj savjesti i duši, jer se na njima ne doživljava Bog i milost Božja. To su sotonski putovi koji vode čovjeka u propast. Upravo njima upućena je ova poruka povratka: vratite se, djeco moja, na svoj put koji vodi k Bogu. Na tom ćete putu sresti svoga Gospodina, svoju ljubav, svoje spasenje. Isuse, toliko je tvoje zavedene djece završilo na krivim i lažnim demonskim putovima propasti, beznađa i razočarenja, i što dulje tako žive, sve su nesretniji. Pomozi im da se vrate tebi, jedinom putu za istinski život. Povrati, Bože, svoju djecu!

Glas viče u pustinji... (Lk 3, 1-6)

Izrael je proživljavao teška vremena ne samo na religijskom nego još više na političkom planu. Nije imao svoje slobode, bio je podijeljen. U tim teškim vremenima za koja se obično kaže "punina vremena", Bog u pustinji pronađe glasnika svom narodu u Ivanu, sinu Zaharijinu. Navješćivao je Božju riječ putujući okolicom Jordana. Propovijedao je krštenje obraćenja na otpuštenje grijeha. Temeljne su mu riječi bile proroka Izaije, riječi tadašnje stvarnosti, kako tada, tako i danas. Ona stara izreka da će tko visoko leti i želi postizati, čak i ostvariti svoje vrhunce programa i karijera sve dublje padati i upadati u blato života i njegova beznađa. Čovjek dođe do svoga zida, ispuni svoj plafon i stop! Ivana je Bog čudesno pozvao i povjerio mu odgovornu službu: ne propovijedati sebe, nego onoga koji mu je povjerio tu službu propovijedanja, samoga Boga. Temeljne su riječi proroka Izaije: pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze! Svaka udolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne, krivudavo neka se izravna. Tek tada ćete vidjeti spasenje Božje. Ove su riječi slika tadašnjeg stanja, koje je bilo prožeto ohološću, lažnim ponosima, materijalizmom, bogaćenjem. Te gordosti visosti čovjeka i njegova društva moraju se spustiti, poniziti se. Oni koji su već doživjeli svoja poniženja, padove, poraze, očajanja, tjeskobe, beznađa, zapali u blato i močvare udolina ljudskih bezizlaznosti i besciljnosti, neka se podignu kao ponizni kajući se za svoje ludosti. Takvi i jedni i drugi srest će se s Gospodinom, doživjet će spasenje Božje, odnosno svoje spasenje, svoga Spasitelja. Ove su riječi odjeknule i ljudi su dolazili odasvud. Ivan viče kao glas u pustinji, istinskoj prirodnoj pustinji kamo su dolazili ljudi. Za nas to može biti slikovito. Glas u pustoši i pustinji ljudskih praznina duše i duha, promašenosti života i neostvarljivosti lažnih vizija. To su današnje pustare koje iza sebe ostavljaju još veće pustoši zla i nemorala, pokvarenosti i ludosti, koje osvajaju svijet. Kažu da su današnje pustinje nekada bile plodne površine ove zemlje. Prognoze su da je moguće da i od današnjih plodnih tala na zemlji nastanu pustinje ako se gnoje pogrješnim kemijskim tvarima. Takav je slučaj i s čovjekom: živi li od kemije i sotonskih laži ili od istine koju je Bog dao čovjeku. Prije ili kasnije, svatko će u toj svojoj pustoši i pustinji života svojih duša osjetiti svoju zabludu i poraz. Jedno je važno: čovjek treba shvatiti da za njega ima izlaza i spasa. Ako se ne mogu spasiti zemaljske površine od uništenja, za čovjeka uvijek ima spasenja, jer Bog je ljubav koji je zbog takvih i došao. Za čovjeka je najpresudnije da ne posumnja u ljubav Božju, Očevu. Dok još imamo vremena, a imamo ga, počujmo svoj glas, glas svoje savjesti iz dubine svoje duše: pripravimo put Gospodinu, spustimo se sa svojih visova, uzdignimo se iz svojih provalija, očajanja i beznađa, dok ih nismo počeli zalijevati alkoholom i drogama, bludom i nemoralom, priznajmo i pokajmo se za svoje grijehe. Ispovjedimo se ovih dana, da se naš životni put izravna, put smisla života, a to je Krist kojeg očekujemo. Ponizni susreću Krista. Čuješ li glas?

Dan Kristova dolaska... (Fil 1, 4-6. 8-11)

Pavao Filipljanima žarko preporučuje neka žive odano u duhu evanđelja i Isusu, koji u njima djeluje po dobrim djelima ljubavi za dolaska Isusa Krista. To je i poruka današnjem kršćaninu, da dočeka dan Kristova dolaska živeći zapovijedi Božje i zapovijed ljubavi. Tada će se kršćanin i prije dolaska Krista sresti s njim i doživjeti dan Gospodnji. To je život moralnog života i svjedočenja Božje ljubavi. Tada nema ni tjeskobe ni straha: kad će doći, hoću li ga sresti. Strah će biti pobijeđen! Na tom i takvom putu svatko će sresti Krista i doživjeti svoje spasenje. Ne boj se za sebe. On, Krist dolazi. Tvoj mir i tvoja radost! Amen.


Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Došašće
PostPostano: 23 stu 2019 00:10 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 760
Podijelio: 19 zahvala
Zahvaljeno je: 7 zahvala
Treća Nedjelja Došašća
ON ĆE VAS KRSTITI DUHOM SVETIM

Čitanja: Sef 3, 14-18; Iz 12, 2-3. 4-6; Fil 4, 4-7; Lk 3, 10-18

fra Stanko Duje Mijić – Razmatranje Božje riječi

Uvod

Ivan je dotaknuo mnoge duše i srca, čak i onih koji ga nisu slušali, jer su drugi svjedočili za njega. Drugi su vidjeli promjene na mnogima, pa su i sami pokušali doći do svjetla da bi izišli iz svojega mraka. Čovjek koji je mnogo razmišljao i planirao, dokazao i pokazao mnoga svoja ostvarenja, čak i drugima ukazivao na prave putove, kad dođu krize sam sebi ne može pomoći, mora se osloniti na drugoga, na Boga. Zato su dolazili od Ivana tražiti pomoć, riječ ohrabrenja, izlazak iz bespuća. Što je nama činiti? Ivan upućuje na Isusa, na radost koja je došla na zemlju. Ono što su mileniji očekivali, evo, tu je među vama. Ivan vraća optimizam i nadu pomalo umornom i iscrpljenom čovjeku. Važna je obnova čovjekova duha i duše. Obnova u Duhu Svetom. Današnja nedjelja je nedjelja Radosnica. Pomirimo se s Bogom! Ispovjedimo se! Doživimo radost!

Ne boj se više zla! (Sef 3, 14-18)

Kakva nada iz prorokovih usta, skoro neshvatljiva, upravljena Izraelu koji je prolazio svoja teška stanja i iskušenja kao posljedice svoje nevjere i odbacivanja svoga Boga. Izrael je sasvim zatajio, no Bog ne može svoje, ma kakvi bili, zatajiti ni napustiti. Zato su riječi proroka Sefanije s ohrabrenjem i puninom nade za sutra i vjere u svog Stvoritelja i Boga poučljive, izazovne i za današnjeg posustalog, tjeskobnog, očajnog čovjeka i njegovog društva u globalizaciji vrtnje s čovjekom u kojem je izgubio svijest o svom smislu i životu u današnjem modernom robovanju čovjeka: klikći od radosti, viči od veselja iz sveg srca. Gospodin te riješio tvoje osude. On je tu u tvojoj sredini. Ne boj se više zla. Ne boj se, Sione! Neka ti ruke ne klonu! Spasitelj je u tvojoj sredini. On se raduje tebi što ćeš obnoviti svoju ljubav s njime. (Prema Sef 3) Mislim da čovjek kršćanin danas može prepoznati sebe u ovim riječima ohrabrenja, a pogotovo nevjernik, koji je svoju vjeru zamijenio i podcijenio suvremenim kumirima i idolima lažnih vizija. Čovjekovo ostvarivanje kroz bogaćenje i karijerizam unaprijed stvara posrnulog i neostvarivog čovjeka u svojoj cjelovitosti. Čovjek kao što vidimo, može sve imati i biti uspješan, ali ako zapusti svoju dušu – gotov je. To je čovjek bez nade u sutra i prekogrobni svijet. To je čovjek koji strahuje od zla i nevolja. Čovjek bez radosti. Život po tijelu iscrpi svaku radost i čovjek se više ne zna radovati. Samo duša osjeća radost, puninu radosti iz susreta sa svojim Bogom. Svaka druga radost je gluma i licemjerje. To se vidi danas na čovjeku. Novac i bogatstvo pa intelekt i karijera čovjeka mogu veseliti samo određeno vrijeme, ali se bljedilo pokazuje sve više. Radost je potrošena. Proročki i Božji povik čovjeku: raduj se! Ne boj se! Ja sam tvoju osudu razriješio, neprijatelje tvoje uklonio! Ja sam u tvojoj sredini! To je pravi i istinski obrat za čovjeka. Mnogi ljudi još uvijek smatraju da im je Bog neprijatelj, da će ih kazniti, da ih muči, da su za Pakao. Ne, ne, Bog je naša ljubav. Mi smo ga potrebni! Čovječe, ne boj se! Bog je tvoja jedina prava i istinska ljubav! Ti pripadaš Njemu.

Što nam je činiti? (Lk 3, 10-18)

To su shvatili slušatelji Ivana Krstitelja. Prepoznali su se u njegovim riječima. Zanimanje je raslo iz dana u dan. Dolazili su i pitali: »Što nam je dakle činiti?« Dolazili su ljudi različitih zvanja.Tako su se tu našli i carinici i vojnici koji su ga zapitkivali: »Učitelju, što nam je činiti?« Carinicima je odgovorio da ne utjeruju više od propisanoga. Vojnicima da ne čine nasilja. Govorio im je o Mesiji koji će doći kao njihov Spasitelj. To ih je toliko izazvalo, da su mislili da je to on, sam Ivan. On niječe, da je Mesija, on krsti samo vodom, jer tek će ih Mesija krstiti Duhom Svetim i ognjem. Hod mnoštva za Ivanom, koje sluša njegove riječi, dokaz je istine o čovjeku, da je čovjek nešto više i dublje u sebi nego što izgleda i što se o čovjeku obično misli danas. On je Božje stvorenje. To znači da ga ovozemaljsko ne može usrećiti, to se vidi i vidjet će se još više. Njega usrećuje samo njegov Stvoritelj! To se vidi i vidjet će se sve više. Ako ne idu i ne pronađu svog istinskog Stvoritelja i Oca, onda će se uhvatiti bilo čega, svakako lažnoga, jer sve je laž za čovjeka, osim onog što je Krist ponudio čovjeku: da svoju umornu glavu nasloni i odmori se, da svoju dušu napoji, smiri i upokoji. Zato je u porastu pošast poroka, droge, alkohola, kemijskih i farmaceutskih proizvoda. Zbog toga se stvaraju različite trgovačke i zločinačke organizacije, mafija, koje zarađuju na čovjekovim prazninama i pustošima njegova duha i duše. Ustvari, to je smrt čovjeka i društva, što stvara kulturu i civilizaciju smrti koja se sve više nazire. Bože, nisam pesimist, vjerujem u tebe i jedino tebi. Ta realnost je teška. Čini mi se, da je prepoznatljiv i nečujni vapaj u kršćanstvu koje je sve više u krizi: što nam je činiti? Nema drugoga odgovora do onoga koji je Ivan ponudio mnoštvu svojih slušatelja: činite dobra djela ljubavi i milosrđa... Dolazi Mesija, dugo očekivani, među nama je! »Ja vas, istina, vodom krstim... On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Dokaz da je Duh Sveti oganj koji prži i pali današnju ljudsku pljevu, proizvod ljudskog egoizma i individualizma, utilitarizma i hedonizma, koji su preplavili suvremenu civilizaciju i njezino stanovništvo. Pogotovo pred najezdom novih religijskih alternativa lažnih sreća i uspjeha kao što je New Ageovština, jedna od najvećih zabluda čovječanstva. Duhovni opijati i eliksiri postali su nova droga. Jeftinija! Pa da nema Đavla i njegovih sljedbenika? Teško je ne povjerovati, poradi tolike pljeve, zla i ludosti. Upravo nezadovoljstvo, nemir i ljudske tragedije govore da Duh Sveti prži sve što nije od Boga, čisti čovjeka i društvo. Pitanje je samo hoće li čovjek prepoznati kroz svoju nesreću, nemire i ludosti da postoji prst Božji i Božja volja. Da shvati zbog čega je nesretan, a sebi želi sreću. Što je danas činiti čovjeku? Prepoznati u svojoj nesreći i nemiru oganj i čistku Duha Svetoga da ne završi kao pljeva u spalionicama, nego u Božjim žitnicama, koje će rađati plodovima ljubavi. Što nam je činiti? Duše Sveti, sprži nam sve naše sebičnosti. Daruj nam ljubavi!

Radujte se u Gospodinu! (Fil 4, 4-7)

Radost u Gospodinu nije ova gluma radosti što je zavladala u čovječanstvu, ovo glupo licemjerje. Radost dolazi od Boga. Radost čovjekova proizlazi iz njegova duha i duše. Čovjekov osmijeh snimak je i slika čovjekove duše, koja je ljepša onoliko koliko čovjek umire sam sebi, a živi za drugoga. Ponavljam: koliko žrtve, toliko radosti i smisla života! Sve to proizlazi iz pobjede nad sobom, svojim ja. Tada čovjek nije zabrinut za sebe. Nema straha za sebe, jer je s Kristom i u radu i u molitvi. Vrijeme došašća vrijeme je molitve i dobrih djela da imamo što pokloniti Kristu koji nam dolazi, da nam se On sam daruje! Krist dolazi, nemam mu što dati osim svojih slabosti grijeha. On to voli! Ispovjedi se! Amen.


Slika


Zadnja izmjena: tratinčicamala; 23 stu 2019 00:17; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Došašće
PostPostano: 23 stu 2019 00:16 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 760
Podijelio: 19 zahvala
Zahvaljeno je: 7 zahvala
Četvrta Nedjelja Došašća
BLAŽENA TI ŠTO POVJEROVA

Čitanja: Mih 5, 1-4; Ps 80; Heb 10, 5-10; Lk 1, 39-40

fra Stanko Duje Mijić – Razmatranje Božje riječi

Uvod

Radost je pred vratima. Božić je tu! Kakve su u duši bile nedjelje Došašća, takav će biti i Božić, osim da ga doživite u dobrom jelu i piću. To nije Božić! Božić se događa u srcu i duši, kroz darivanje i pomirenje jednih s drugima, kroz malenost i opraštanje, kroz svjedočenje vjere i nade u Krista, kao što nam je došao i rodio nam se, tako će opet doći. Kao što čekamo njegov rođendan, početak ove povijesti, tako ćemo proslaviti i njegov dan dolaska, kraj ove povijesti i početak nove zemlje, novog neba. U tome neka nam je primjer i izazov žene nad ženama, Marije, koja se potrudila da nam se rodi Krist. Molimo je, da se potrudi da ga i dočekamo, te da zajedno nastavimo život u ljubavi. Prošla nedjelja bila je Radosnica. Ova neka bude Marijina, koja nam donosi još veću radost rodivši nam svog Sina Isusa, radost našeg spasenja. Radost naše vjere je tu!

On – On je mir naš! (Mih 5, 1-4)

Riječ Božja po proroku Miheju još konkretnije navješćuje dolazak Mesije, upućena Božjem narodu koji je tijekom cijele svoje povijesti doživljavao svoje nevjere u Mesijin dolazak. Zbog toga tijekom tih razdoblja Bog šalje proroke da podsjete narod na vjeru u njegov dolazak. Danas je poruka Božja još konkretnija: – I ti, Betleheme, iz tebe će doći onaj obećani, koji će vladati Izraelom... Čak i više: bit će rođen od žene. On će vratiti u jedno stado razbacani narod te će napasati... i živjet će u miru. On – On je mir naš! Uz sve ove riječi i radosne poruke izraelski narod iznevjerio je svoga Boga. Nije li isto i danas s kršćanskim Božjim narodom koji gubi vjeru u Boga, pogotovo u drugi Kristov dolazak? Koji se čak svemu ruga i izruguje pretvarajući to u bajke i mitove. Mi, današnja zapadna civilizacija, znamo sve o Kristu kao povijesnoj, dokazanoj i potvrđenoj činjenici. Ipak, nakon dva tisućljeća, neki su kvazi-znanstvenici sve opovrgavali i nazivali ne samo neistinama nego izmišljajući krive priče o Kristu, oskvrnjivali njegovu osobu i istinu kako ljudi više ne bi vjerovali u njega, a pogotovo u njegov drugi dolazak. No, pravim kršćanima poznate su namjere takvih mrzitelja kršćanstva, jer im je to zvanje i profesija za koje su plaćeni, i što im više uspije unijeti sumnje i nevjericu među kršćane, bolje će biti plaćeni i nagrađivani, brže će napredovati. Zbog isključenja Krista kao mjerila ljudske povijesti, jer po njemu se broje godine povijesti, čovječanstvo dolazi u pitanje, a osobito mir i smisao života. On je mir koji bi trebao vladati u čovjekovu srcu, iz kojeg proistječe mir u obiteljima, mir među ljudima, a onda i mir u cijelom čovječanstvu. Sve je manje mira u srcu, sve više mržnje i ratova, od obitelji i brakova do ludih međuljudskih odnosa, ali i mogućih nepredvidljivih, možda već sutra, i međunarodnih sukoba. Ne treba puno? Možda kanta nafte ili litra, dvije čiste vode?

Blagoslovljena ti među ženama (Lk 1, 39-45)

Nakon razgovora Marije s Anđelom Gabrielom, posrednikom Božjim, i nakon njezinog pristanka da posluži u ime ljudskog roda kao posrednica novog Saveza između Boga i čovjeka u rođenju Sina Božjega, koji je rođenjem postao Čovjek, taj mir i radost odmah je otišla podijeliti u susretu sa svojom rođakinjom Elizabetom, za koju je od Gabriela saznala da već šest mjeseci nosi dijete, iako je bila u poznim godinama i proglašena nerotkinjom, što je tada bila velika sramota, te se smatralo Božjim prokletstvom. Žene srca Božje su žene, koje mogu prihvatiti i pomiriti se s Božjom voljom. Kakav susret u Zaharijinoj kući i Marijin pozdrav na koji odgovara Elizabeta i u čijoj utrobi od radosti zaigra dijete, mali Ivan. Tada je obuze sila Duha Svetoga, pohiti i povika prema Mariji: "Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!" To smo čuli danas u Evanđelju. Dalje se nastavlja razgovor, pogotovo Marijin i njezin poznati »Veliča« Bogu. Ovo je zanimljiv razgovor dviju žena koje su trudne Božjim blagoslovima i životima po Božjem daru, te se dobro razumiju iako jedna drugoj nisu rekle svoje tajne. U tome je veličina i dubina ženske intuicije, otajstvo žene, prije svega Božjih žena, koje jedino mogu jedna drugoj zaviriti u srce i očitavati jedna drugoj Božje tajne koje nose u sebi, jer su ispunjene Duhom Svetim. To su Božje žene koje krasi poniznost i neznatnost kao Mariju. Ali i žene ponižene i zaboravljene koje se time pomiruju i postaju ponizne i neznatne, a to je Elizabeta. Istina nad istinama, Bog svoga Duha šalje na ponizne i neznatne. On ih vodi i uzdiže – i Mariju i Elizabetu. To razum ne može pojmiti, ali srce može. Žene su nekada znale »razgovarati trbusima« jer su nosile živote, Božji dar, i kroz taj dar sretale su jedna drugu, bile sretne što će poroditi život. Danas se takve žene ne susreću. To je rijetkost, barem na Zapadu. Vjerujem da toga ima ondje gdje civilizacija još nije učinila pomore agresijom feminizma i emancipacije. Žena srca je žena života, koja se naslanja na Život, a to je Bog. Njezina narav ispisana je plodnošću života, što rađa srećom i blizinom Božjom, Boga stvaralaštva. Kako je žalosno stanje danas gdje se žene trudnice, koje su se nekada nazivale žene u blagoslovljenom stanju, srame da ih tko ne vidi, da su trudne, te da im se ne rugaju i ponižavaju ih. Dokle je došla ova zapadna civilizacija koja se nekada nazivala kršćanskom. A danas je život ugrožen i nad ponorom izumiranja i nestanka, jer je na Zapadu izglasan zakon smrti za nerođenu djecu. Zamislite da nad tim i takvim životom odlučuje majka. Kakvo srozavanje o istinskoj ženi. To je ne samo ubojstvo vlastitog djeteta, to je, prije ili kasnije, i samoubojstvo majke, ako ne tijela, onda duše. Nekada žene, kažu, nisu imale prava, a danas imaju. Nekad su imale dušu i srce. A što danas imaju? Velika je danas potražnja za blagoslovljenim ženama. Spasiteljice naše.

Sve je volja Božja (Heb 10, 5-10)

Prihvaćanje Božje volje najveći je primjer i dokaz o čovjeku kao djetetu Božjem, jer je to dar slobode i ljubavi, što jedino istinskog čovjeka čini čovjekom. To je Krist koji je prošao teške putove: od štale i jaslica preko osuda i ponižavanja, križa i razapinjanja, smrti, ali i uskrsnuća. Božja volja danas je postala neprihvatljiva. Ako je roditeljska volja postala tvrda i neshvatljiva, a kako je tek onda Božja. Zato vrijeme i jest ovakvo ludo. Isuse i Marijo, izmolite nam da prepoznamo Božju volju i prihvatimo roditeljsku! Amen.


Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Došašće
PostPostano: 23 stu 2019 16:29 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 760
Podijelio: 19 zahvala
Zahvaljeno je: 7 zahvala
Ovo gore je Liturgijska godina C.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Došašće
PostPostano: 23 stu 2019 16:34 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 760
Podijelio: 19 zahvala
Zahvaljeno je: 7 zahvala
Liturgijska godina B

Prva Nedjelja Došašća
ŽIVIMO U NADI DA NAS NE IZNENADI!

Čitanja: Iz 63, 16-17.19; 64, 2-7; Ps 80; 1 Kor 1, 3-9; Mk 13, 33-37


fra Stanko Duje Mijić – Razmatranje Božje riječi

Uvod

S današnjom prvom nedjeljom Došašća počinje nova liturgijska godina. Neka nam je sretna i blagoslovljena, da imate više odgovornosti i vjerske svijesti! Vrijeme Došašća nije samo ono vrijeme podsjećanja na Stari zavjet, kad je izraelski narod iščekivao dolazak Mesije, Spasitelja na svijet, nego je i vrijeme sadašnjeg trenutka i iščekivanja našeg Spasitelja da nas spasi od ovog vremena, da ne zaboravimo na njegov drugi dolazak. Prvi njegov dolazak mnogi nisu prepoznali, i to upravo njegovi sunarodnjaci. Kršćanine, jesi li spreman na njegov ponovni dolazak? Dođi, Gospodine Isuse, u mom srcu pronađi stan! A da bi se to moglo dogoditi, pokajmo se za svoje grijehe. Bog ti oprašta! Opraštaj i ti! Doživi istinski mir i radost!

Zašto Gospode...? (Iz 63,16-17.19; 64, 2-7)

Zašto nas puštaš, Gospodine, da skrećemo s tvojih putova i lutamo? Zašto si dopustio da nam otvrdne srce... (Prema Iz 63) Čitajući, odnosno slušajući današnje riječi proroka Izaije, nisam se uživio u njegovo vrijeme, nego u ovo naše. On kao da ih piše društvu i čovjeku današnjeg svjetonazora. Prepoznao sam, da se to odnosi na nas, na ovo naše vrijeme, kao da gleda ova današnja zbivanja čovjeka i društva prema Bogu. Jedni žive kao da ga nema, kao da ga nije nikad nije ni bilo, dok drugi mrmljaju i predbacuju mu zašto ih je zaboravio, zašto ih kažnjava i napušta. Izgleda kao da je Bog tako daleko da ih ne čuje niti vidi, dok oni trpe i pate. Tako je i bilo dok su griješili i psovali ga, nisu vršili njegove zapovijedi, Bog je bio daleko, on ne vidi, on ne čuje. Čovjeka muči savjest i grizu ga krivnje, Bog nije daleko, on je tako blizak čovjeku. On je tu, u tebi, on je naš Otac, mi smo njegova djeca. Prepoznajmo ga upravo kroz naše križeve i boli. Krist je na strani takvih. Treba samo osvijestiti sebe, svoju posustalu vjeru, vratiti nadu, uvjeriti se da nas ljubi. Nije njegova grješka što mi ovako izgledamo, trpimo i patimo. U nama je grješka. To je ono što sveti Augustin napisa u svojim Ispovijestima: – Ti si Gospode uvijek bio u meni i sa mnom, ali ja nisam bio s tobom. U nama je grješka, a ne u Bogu. Čovjek teško priznaje svoje grijehe i propuste. To je ta oholost, čega je čovjek danas najveća žrtva. Žrtva je samog sebe, on kažnjava samog sebe. To je najveća zamka čovjeka, njegova sreća rađa nesrećom. Sam sebe kažnjava. Ide svojim putem, umjesto putem koji nam je Bog odredio i utkao po svom sinu Isusu. Zato je Došašće presudno crkveno vrijeme, vrijeme iščekivanja obećanog Mesije, kojeg nam je Bog otac obećao, koji će jedini svojim dolaskom riješiti sve naše nerješive probleme, muke i besmisao. Ovo je vrijeme kad čovjek mora doći do smisla svoga života, dati sebi odgovor zašto živi. Zašto mu je život takav? Dokle ovako? Stati, poniziti se! Izraelcima je bilo teže nego nama danas. Oni su zacijelo sve morali graditi na vjeri, a mi znamo da je došao Isus, a vjerujmo da će opet doći, ne će nas prevariti, kao što nije ni njih prevario jer je uistinu došao. On je Istina, ne vara, ne laže.

Isus nas čini postojanima (Mk 13, 33-37)


Velika je milost Božja da svojim vjernima pročišćava pamet i srce od vlastitih i egoističnih vizija sadašnjeg i sutrašnjeg života. O tome se ne razmišlja mnogo. Srcem se živi, jer samo srce i duša mogu shvatiti i poprimiti milosne ponudbe. Okaniti se sebe znači biti na pravom putu da se otvoriš, odnosno da si već otvoren Bogu i njegovoj milosti. Okani se sebe, jer nada i vjera učvršćuju smisao života, životnog križa i boli. Rađa se smisao križa i patnje. Zemlja više ne »postoji«, nebesa su u središtu, uskrsnuće je tako vidljivo i normalno da je postojanost vjere i nade neupitna. Ovaj svijet kao da više ne postoji, Krist dolazi, očekuje se danas, sutra ili bilo kad, susret s njim je stvarnost. Živjeti takvu vjeru i nadu proizlazi iz svagdanjeg dodira s Kristom. Takav je to dodir da postajemo jedno u zajedništvu vjernika u Crkvi i s Crkvom. On je Crkva. Živjeti s Kristom i od Krista, koji nam se nudi, tako jedino možemo radosno i osmišljeno živjeti u ovoj suznoj dolini, ali i postojani u vjeri i nadi da nismo napuštena djeca Božja, nego smo prepušteni Isusovu drugom dolasku. On dolazi! Kada? Nije važno. On je za nas koji vjerujemo već tu. On svakom dolazi kroz vlastiti ovozemaljski život. Treba ga prepoznati i udomiti. Što, još čekaš? Moraš mnogo toga učiniti sa sobom, živjeti i bdjeti da te ne iznenadi njegov pohod. Evo ga, tu je među nama i s nama! S križem!

Bdijte... pripazite! (1 Kor 1, 3-9)

Isus je znao kakva će biti apostolska vremena bez njega, znao je, da će biti teška i nepodnošljiva u obliku progonstava i agresije na sve one koji se opredijele za njega i koji će biti njegovi svjedoci. Govorio im je, da se ne boje, kako će on biti s njima. Isto tako i nama danas govori da se ne izgubimo pred navalama i nasrtajima zla i zlih oko sebe, da ne klonemo duhom. On će doći upravo onako kao što smo prošlu nedjelju čuli iz evanđelja. Zato bdijte i pazite na sebe da vas ne zaskoče neprijatelji i ne upadnete u zamke, u ralje đavolskih ponudba, koje su primamljive i razgaljuju ljudske slabosti. Strašne su danas ponudbe i zamke u kojima se završava skrećući s Božjih putova, ne živeći Božje i zapovijedi, završavajući u ponorima blata i nemorala, koje se danas smatra modernim, demokratskim i slobodnim izborom pojedinaca. Da nema Đavla, teško je povjerovati. Kad čovjek upadne u takve krize i iskušenja, prigoda je da progleda, a ne da optužuje Boga. Bog će jedini takvo srce ugrijati i utopliti svojom milošću i ljubavlju, da se ne upusti u daljnja srljanja i lutanja tražeći lažne životne sreće i olakšanje kroz različite poroke koji mu se nude. Samo kroz susret s Bogom Ocem i svojim bratom Isusom Kristom možeš naći smiraj srca i smisao života, pa bio i težak. Zato nas Isus upozorava i daje preporuku, pa i zapovijeda: – Bdijte, bdijte, pazite na sebe! Ja ću doći k vama, ali ne znam ni dana, ni vremena, ni časa kad će me Otac poslati. Hoće li će to biti ujutro, u podne ili navečer ili po noći, ne zna se. Samo da vas ne nađem pozaspale, pijane, drogirane, na krivim putovima, mjestima, nespremne... Zato bdijte. Bdjeti znači imati svijest o svojem kršćanskom stavu i svjedočenju, o stabilnoj vjeri i nadi u sigurni Kristov dolazak. To svjedočanstvo pouka je i poruka drugima oko sebe da žive svoje svjedočanstvo u ljubavi, radosti i miru. Upravo živi onako da se »pretplatiš« svojim dobrim djelima, da zauzmeš mjesto na desnoj strani. Bdjeti znači živjeti odgovorno svoju stalešku dužnost, kojoj je poznato i vrijeme i mjesto rada i boravka. Bdijte u svojim obiteljima, sa svojom suprugom, svojim mužem, sa svojim roditeljima, sve u svoje vrijeme. Treba imati vremena kako za sebe i svoje, tako i za Boga i druge. Dopustiti da i Bog surađuje s tobom u životu. Isus je rekao: – Bez mene ne možete ništa dobra učiniti. Amen.


Slikaupload img to forum


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Došašće
PostPostano: 23 stu 2019 16:38 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 760
Podijelio: 19 zahvala
Zahvaljeno je: 7 zahvala
Druga Nedjelja Došašća
TU JE, PRIPRAVITE MU PUT!

Čitanja: Iz 40, 1-5. 9-11; Ps 85; 2 Pt 3, 8-14; Mk 1, 1-8

fra Stanko Duje Mijić – Razmatranje Božje riječi

Uvod

Evo, bliži se dan njegovog dolaska. Približava se Božić. Približimo se i mi njemu. Kako? Ne bojte se. On je tješitelj, oprostitelj, liječi tijelo, a pogotovo dušu. Spustite se sa svojih oblaka oholosti i lažnih ponosa, iziđite iz svojih bunkera očaja i beznađa shrvani posljedicama svojih grijeha kroz osjećaje krivnje i beznađa. Krist ne dolazi radi dobrih i svetih, nego radi izgubljenih i nesretnih. Svi smo njegova braća. Raskajano srce, Bože, nikad ne ćeš prezreti. Iskreno se pokajmo! Oprostimo jedni drugima da bi i nama Bog oprostio i zaboravio naše grijehe. Tad smo na njegovom putu, srest ćemo ga sigurno.

Koji je to put Gospodnji? (Iz 40, 1-5. 9-11)


Krist je sam rekao, da su njegovi putovi strmi i uski. Malo ih je koji njima hode, nasuprot širokim putovima na kojima se luduje, nažalost, pogiba. Na uskim i strmim putovima čovjek se kreće polako, pažljiv je da ne sklizne, ne žuri mu se nigdje, tada će i stići tamo gdje treba i na vrijeme. Široki su putovi opasni, dokaz su čovjekovih visina i značaja moćnosti, usmjereni su daleko i visoko. Ljudi se žele dokazati tko su i što su i koliko vrijede. Postoji li netko tko im je ravan? No, često se događa da duboko padaju, završavajući u glibu i okovima, razočaranju i beznađu. Zašto? Ispunili su svoje moći i znanje, samovolju i sposobnosti, došli do svoga plafona. Htjeli su svoje nebo. Toga na nebu nema! Jedno je nebo, Kristovo! Takvi obično padaju prema onoj narodnoj: tko visoko leti, nisko pada! To se danas tako primjećuje i iščitava u ovom društvu lažnih nebesnika, genija i velikana, tako nesretnih i paranoičnih. Oni glume sreću i drugi ih u to uvlače. Jadnici!!! Isto tako udoline jama i bunkera, močvara i blata preplavile su svijet kroz depresije, paranoje, očaj, beznađe, droge, kriminal, samoubojstva i poroke... Glas viče: pripravite put Gospodinu... Svaka dolina neka se povisi, svaka gora neka se spusti... što je krivudavo neka se izravna... hrapavo neka se izgladi. [prema Iz 40] Radi se o našim izbornim putovima: visina, oholosti i lažnih sebeljublja ili putovima udolina, očaja, krivnja i beznađa ili o Kristovim ovozemaljskim putovima: strmine i uskosti, što su putovi pokore, skromnosti i samozatajnosti na koje nas Krist poziva, jer ih je kušao i sam da ne upadnemo u lažne zamke i varke samodopadnosti. Jedan i drugi put želi istaknuti pravi put koji vodi Bogu i na kojem se Bog susreće, a to je put poniznosti i skromnosti. To je put onih malenih koje Bog vodi i uzvisuje. Poniženi i poraženi kad priznaju svoje grješke postaju ponizni. Bog ih uzvisuje i proslavlja jer se samo na takvim putovima objavljuje Gospodnja slava. Na tom se putu ispunjava cjelovita istina o čovjeku i njegovu životu, o smislu čovjekova života. To je poziv svima onima promašenima i poraženima, neostvarenima i razočaranima u svom životu da i za njih ima spasa. Uz put čistih i neokaljanih postoji i put grješnih, zbog kojih i dolazi, jer on je naša ljubav, očinska ljubav. On ne želi da propadnemo i da se izgubimo u današnjem svjetskom ludilu. On nam dolazi ususret da ga prepoznamo. Prepoznajte da vam On želi sreću. Stanite, čujte, tko vas to zove?

Čiji je taj glas koji viče? (Mk 1, 1-8)


To su glasovi proroka koji su naviještali Kristov dolazak, dolazak Spasitelja i Otkupitelja, da Izraelci ne izgube nadu i vjeru, koja je posustajala tijekom povijesti Izraela. Ali za mnoge je to bilo uzalud. Takav je čovjek. To je glas Isusovog preteče, Ivana Krstitelja, koji je imao zadatak da pripremi narod za doček Spasitelja. Ivan je znao, da je Spasitelj već tu, zato je svim žarom propovijedao da se pripreme za njegov dolazak. Čak je i krštavao. Mnogi su mislili da je on taj Spasitelj, što Ivan poriče: – Ne, ja nisam. Ja sam samo glas. On je jači od mene. On je tu među vama. Ja vas samo krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim. Mi kršćani preteče smo Kristovog drugog dolaska. Mi smo njegov glas. On je ta istinita Riječ. To je velik upitnik i nama kršćanima. Kakav smo mi to glas? Kako se mi to glasamo u svom svagdašnjem životu? Svjedoči li taj glas što se čuje i koji je upućen drugima zaista našu vjeru u Isusov dolazak i za Isusa riječ Božju? Na što sliče naši razgovori, kakve su naše riječi s drugima? Bože moj, na što to sliči? Ogovaranja, blaćenje drugih, prostote, psovke, bogohulništva. Kakve sablazni od nas kao kršćana? Zato se i kaže da su najgori oni koji idu u crkvu. Zašto? Od njih se zacijelo očekuje da budu pravi vjernici, koji će mnogo toga otrpjeti, da ne reagiramo na sve kao što i Bog ne reagira. Od nas se vjernika mnogo očekuje, jer mi bismo trebali biti, ako već nismo, riječ Božja, onda glas. Glas koji naviješta dobro i radosno u ovoj pustinji zla i nemorala. Ako to od nas očekuju nevjernici, a što tek očekuje Bog? Taj se profinjeni, lijepi i mirni glas očekuje od nas, a ne da reagiramo kako ne treba. Evo jednog divnog i važnog ispita savjesti da ga provedemo za ovaj Božić u svojoj okolini, obitelji, na radnom mjestu: koliko sam drugima pravi svjedok vjere i nade ili druge sablažnjavam tako da su sve dalje od Boga?

Nova zemlja, nova nebesa (2 Pt 3, 8-14)

Iščekujući ovaj Božić, zaista se uživimo kao da iščekujemo drugi Isusov dolazak. Ah, kakva bi tu trebala nastati čistka, izvana i iznutra. Potrebno je očistiti tijelo i dušu. Obračunati se sa sobom. Čovjek je došao već dotle da mu se sve gadi, pa i on sam sebi. Sve je kušao, sa svim se okrznuo, nigdje nije našao uporište i ono od čega bi i za što bi živio. Sve ga napušta. Teška razočaranja i depresije, strah od svega i svakoga, sve zbog sebe i na kraju i od sebe. Jedini je lijek za takva čovjekova stanja uspostavljanje svog identiteta, shvaćanje da iza njega stoji netko tko ti sutra garantira bolji i sretniji život, odnosno da nekom pripadaš i da netko tebi pripada. To je tvoj zadatak sada pred Božić. Kako? Samo jedna riječ: poniznost!!! Pomiri se s Bogom i sa svojima s kojima živiš. Tvoji su i ti si njihov. Došao si iz njihovih ruku, vrati im se. Najteže je biti u vlastitoj ruci. Ona je najnemilosrdnija. To se vidi! Teško je! Samo ono što je teško može biti i postati dobro. Dakle, želiš li? Pa... želim! Onda idi, ispričaj se, uspostavi kontakte počevši od svojih u obitelji, ukućana, muža, žene, djece, roditelja. Nemoj nikada gledati tko je kriv. Jer ako to budeš mjerio i gledao, ti nikada ne ćeš biti kriv, uvijek ćeš biti ti u pravu, a netko drugi će uvijek biti kriv. Uspostavi identitet, njima pripadaš, njihov si i oni su tvoji. Isto tako, kao kršćanin ispričaj se Bogu, svom Ocu, uspostavi s njim kontakt. Drugim riječima, ispovjedi se, isprazni svoju dušu u koju se ušuljalo svega, što željenog, što neželjenog. U tvoju dušu neka se useli novo ozračje mira i radosti, koje vraća vjeru i nadu za novo nebo i novu zemlju. Sve što Bogu možeš dati od sebe to su tvoji grijesi, kojih se odričeš i za njih se kaješ, čime ti Bog uzvraća milošću i svojim mirom. Zato je čin ispovijedi sakrament, povratak Boga na svoje mjesto. Ako Bog nije u tvom srcu, onda je tvoje srce đavolja radionica koja te prikiva za ovu zemlju. Ti si za novo nebo i novu zemlju. Božić je blagdan iskustva već sada nove zemlje i novog neba. Amen.


Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Došašće
PostPostano: 23 stu 2019 16:43 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 760
Podijelio: 19 zahvala
Zahvaljeno je: 7 zahvala
Treća Nedjelja Došašća
RADUJTE SE, MEĐU NAMA JE!

Čitanja: Iz 61,1-2.10-11; Lk 1, 46-50. 53-54; 1 Sol 5, 16-24; Iv 1, 6-8. 19-28

fra Stanko Duje Mijić – Razmatranje Božje riječi


Uvod


Ova se treća nedjelja Došašća u kršćanstvu oduvijek nazivala Radosnica. Vrijeme Došašća je i vrijeme pokore, čišćenja duše i tijela od prljavština zla i grijeha pa da nas ne bi zahvatio val malodušja i mraka, straha i neizvjesnosti, ukoliko se koncentriramo na svoje grijehe. Crkva nam u uvodu svete Mise povikuje: radujte se u Gospodinu, uvijek! Ponavljam, radujte se! Gospodin je blizu! Crkva nam želi naglasiti, da je Božić blagdan radosti i veselja kao izraz Božje ljubavi, koliko nas Bog ljubi i misli na nas, da takvu radost vjere i nade živimo za susret s Kristom u njegovom drugom dolasku. Pokajmo se za sve ono što umanjuje tu radost, vjeru i nadu, a to su naši grijesi i slabosti. Vrati nas, Gospodine, na tvoje prave putove nade i radosti. Ti nam opraštaš, oprostimo i mi svima!

Postoji vrijeme i Vrijeme (Iz 61,1-2.10-11)

»Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.« [Prop 3, 1] Tako Propovjednik govori i zapisa da postoji naše vrijeme i Božje vrijeme: vrijeme rađanja, sađenja, ubijanja, rušenja, plača, tugovanja, grljenja, traženja, mržnje, rata. Da, ali postoji i vrijeme umiranja, liječenja, građenja, smijeha, gubljenja, ljubljenja, mira, i t.d. Postoji naše vrijeme, vrijeme svojeglavosti i sebičnosti, ali i Božje, vrijeme pomirenja i milosti. To vrijeme je uvijek nad čovjekom i poviješću čovječanstva, samo čovjek toga mora biti svjestan kad shvati da više ne ide po njegovu, da je doživio poraz. Iz poraza se sve može naučiti, tek tada Božja milost dolazi do izražaja, tek tada čovjek može iskusiti neizmjernu Božju ljubav, koju nam On pokazuje kroz ljubav svoga sina Isusa. On je poslan ubogima, da iscijeli slomljena srca, oslobodi robove i sužnjeve. Evo božićne prigode za mnoštvo roblja današnjih ovisnika, narkomana, alkoholičara, kladioničara, igrača lutrije, narcisomana, kriminalaca, mafijaša, dilera, mrzitelja, ljubomornih, očajnika, razočaranih da iz svoje nesreće i nezadovoljstva, nemira i besmisla života shvate da i za njih ima spasa, da postoji onaj koji ih ljubi, da im želi pomoći da iziđu na slobodu i da im je tako blizak, da je uz njih. Vrijeme milosti treba prepoznati da nove klice Božje ljubavi počnu klijati u čovjeku, klice nade i vjere u onoga koji dolazi za njih i radi njih. Sama ljudska logika o tome mora progovoriti: ako ima lijeka za tijelo, ima i za dušu, ako postoje operativni zahtjevi za ljudske organe koji čovjeka vraćaju u život i produljuju mu život, onda isto tako postoji i za onaj nevidljivi i neshvatljivi dio čovjekova života, koji najviše trpi i propada, a to su duh i duša. Ako postoji kemija, smirujući falsifikati za dušu i tijelo, onda moraju postojati i originali smiraja ljudske duše i tijela. To je Krist, kojem upravo idemo ususret. Kakva radost mora obuzeti čovjeka, a u njegovom srcu zavladati mir! Dakle, Došašće je vrijeme milosti, Božje vrijeme, kada sebe i svoje vrijeme moramo isključiti, ništa ne misliti, da nam duša i srce osjete, da je tu s nama i među nama. Na vratima je, budi spreman da mu otvoriš. Samo to! Znaj, on nije nasilan!

Budi svjedok kao Ivan (1 Sol 5, 16-24)


Znamo sve o Ivanu, od njegovog čudesnog rođenja do iznenađujućeg pokornika u pustinji. Odavao je svojim čudesnim životom i vladanjem da je nešto više od onoga, čak mnogo više od onoga za što ga je Bog označio. On to odbija pred ljudima. Sve zanijeka. On je samo Božji instrument, kao glas, zvuk žice s gitare. On je samo svjedok koji ispovijeda i svjedoči za Svjetlo koje će doći. Smatrali su, da je on onaj pravi i istiniti Mesija, Krist, drugi opet da je Ilija ili jedan od proroka. Ivan sve zanijeka. Sebe je sveo samo na glas koji govori i citira riječi proroka Izaije: – O, vi gordi i ponosni, spustite se, ponizite se prije nego što se razbijete i završite u ovom ljudskom smeću, blatu; o, vi očajnici, podignite se iz svoga mraka i tame, glavu gore da ne završite u ludnici današnjice. Krist dolazi, vaša Svjetlost, iziđite mu ususret. Evo, tu je među vama. Ja vas krstim samo vodom kao nekim znakom, simbolikom, a on će vas krstiti Duhom Svetim, obnoviteljem Života, Svjetlom za kojim treba poći u Život. On je vaš Put, Istina i Život. Krenite za njim, idite mu ususret. On, On, a ne ja! Kakva Ivanova skromnost i poniznost! To je pravi Kristov i Božji svjedok. To je pravi apostol i pastoralac, propovjednik i Kristov suradnik kako onda, tako i danas. Ivan nije sebe svjedočio ni propovijedao, on svjedoči Krista i svjedoči za njega, sebe isključuje. Kakva je to danas za nas vjernike, propovjednike, pastoralce i svjedoke evanđeoske istine velika poruka i preporuka. Da bi mogao Krista svjedočiti, moraš isključiti sebe. U vremenu individualizma i lažnih duhovnosti, u kojima je ljudski ego ustoličen kao On, kao onaj koji oko sebe okuplja da mu se ljudi dive i da mu plješću. Postaje kao guru na istoku, mjerilo duhovnih tehnika. Krist je znajući za ljudske slabosti unaprijed rekao: – Bez mene ne možete ništa dobro učiniti. Duh Sveti je onaj koji nam govori što ćemo govoriti... ponizne vodi i usmjeruje Bog i njegov Duh. Dakle, riječ je o kršćanstvu koje se ne dokazuje niti svjedoči maksimalizmom i perfekcionizmom, nego malenošću, Marijinom neznatnošću i Ivanovom samozatajnošću. Samo malen čovjek može služiti i u drugima prepoznati Isusa, mali čovjek je čovjek srca i ljubavi. Malog čovjeka Bog čini velikim. Malen je, nije težak drugima, zato ga drugi vole i kroz njih on postaje velik, jer po njemu dolaze do Boga i on po njima postaje Božji. U kršćanstvu djeluje i radi Krist, mi smo samo glasovi, žice tamburice u njegovim rukama.

Raduj se susretu koji očekuješ (Iv 1, 6-8. 19-28)

Skini sa sebe terete svojih misli, nagađanja, sumnji i neizvjesnosti. Ne kockaj se s Bogom i Ocem ljubavi. Ne idi od sebe, ne mjeri po sebi, inače ćeš zapasti u sumnje i strahove za sebe. Svaki je čovjek ograničen kad promišlja svojim ograničenim, da ne kažem površnim i plitkim umom. Oslobodi se sebe. Isus ti govori: odreci se sebe, izgubi sebe. Tada si slobodan da kreneš njemu ususret, računajući na njegovu dobrotu ljubavi i milosrđa, što on i jest. Bog jedini zna tko si, što si, da si njegovo dijete. Umuknut će i nestati tvoja nagađanja, strahovi i nevjerice, sumnje i zapitkivanja o tome gdje si, kad ćeš, zašto i dokle ovako. Bože, sad te ima, sad te nema? Ne filozofiraj! Tu se nema što razmišljati. Što daš od sebe, još više ćeš dobiti, što zadržiš za sebe, gubiš i to malo što imaš. Vjeruj! Obećani Mesija dolazi. Sin Božji postaje čovjekom kako bi ti se približio, da ga vidiš i da se sretneš s njim. Sresti njega rađa srećom! Raduj se njegovom pohodu i ovog Božića. On dolazi, gdje će te pronaći? Na rastrošnim i raskošnim mjestima, ne, ne ćeš ga sresti. Srest ćeš ga ukoliko si osjetljiv na siromašne i slabe, ukoliko si svoje srce ojačao da ljubi i oprašta, da se ne vraća na staro i prošlo, nego da ide naprijed i ne srlja. Polako sa sobom, srest će se On s tobom! Amen.


Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Došašće
PostPostano: 23 stu 2019 16:47 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 760
Podijelio: 19 zahvala
Zahvaljeno je: 7 zahvala
Četvrta Nedjelja Došašća
OTVORIMO SRCE, ŠTALE SVOJE, NEKA SE RODI!

Čitanja: 2 Sam 7, 1-5.8-12.14.16; Ps 89; Rim 16, 25-27; Lk 1, 26-38

fra Stanko Duje Mijić – Razmatranje Božje riječi


Uvod

Rosite nebesa, vapi čovjek žedan za mirom i svjetlom koje nam Krist donosi. U današnjoj posljednjoj nedjelji Došašća središnji je lik žena, Blažena Djevica Marija, oličenje Došašća, primjer i izazov za svakog čovjeka, pogotovo za žene ove zemlje, jer je sebe predala i prepustila Bogu kao službenica, jer je povjerovala u obećanje koje je Bog dao čovjeku i svijetu da živi u vjeri i nadi da će doći naš Spasitelj i Otkupitelj. I ona je zastala na prve riječi, ali se prepustila Božjoj riječi, stavila se njemu na uslugu. Srce je proradilo. Žena je prava, žena srca. Od prvotnog straha za sebe postade Božja službenica, poslužila je Bogu Ocu da po njoj i kroz nju Sin Božji postade čovjekom. Prihvatila je volju Božju. Kako je to teško, ali je urodilo plodom. Bog vodi. To je primjer za današnjeg čovjeka koji ne sluša nikoga, a kamoli Boga. Uvijek ćeš bolje proći kad slušaš onoga koga trebaš slušati nego sebe. Pokaj se za svoje grijehe neposluha. Počni slušati kao Marija! Isus je bio poslušan!

Zemlja se povezuje s Bogom (2 Sam 7, 1-5.8-12.14.16)

Kakva je pomutnja nastala nakon prvog grijeha koji je Đavao prouzročio po Evi, pritom iskoristivši žensku taštinu. Bog kažnjava i praroditelje i zmiju - Đavla. Ali dodaje Bog: – Doći će žena koja će roditi Sina koji će ti satrti glavu. Evo, doslovce: – Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvoga i roda njezina: On će ti satirati glavu, a ti ćeš mu petu vrebati. Čini se, da je Bog ponovno svijet i čovječanstvo povjerio ženi, novoj Evi. Tada nastade rat na nebu, jer je Đavao mislio za sebe zadržati zemlju da na njoj vlada kad je već izgubio nebo. Nebo je izgubio, a dolazi vrijeme kada će izgubiti i zemlju. Naime, Đavao je uvjeren da mu zemlja pripada i da s njom može raspolagati prema svojim projektima. Čini mi se, da tako čine i Đavlovi poslušnici i sljedbenici. Zemlja je pod vječnom paljbom. Zato je Bog odlučio da na zemlji uspostavi svoje kraljevstvo kao što je na nebu kraljevstvo Istine, Mira i Ljubavi, da čovjek i njegovo društvo imaju oslonac i pomoć sačuvati Božje djelo od propasti. Prvo što je učinio jest to, da je odabrao Abrahama od kojeg nastaje odabrani narod. Evo danas smo čuli konkretniji Božji naum. Priprema dolazak svoga Sina da sklopi savez s čovjekom, utemeljenjem svoga kraljevstva preko kralja Davida i njegovog roda. Njegov će potomak kraljevati zemljom za svu vječnost. On će mi biti sin, a ja ću mu biti Otac, ne će više biti ratovanja. Mir će nastati među narodima. Ovaj tekst iz knjige o Samuelu govori kako Bog uvijek u svom srcu ima svoju djecu i bori se za njih, ali oni više vjeruju đavolskim i ljudskim ponudbama i lažima nego vječnoj istini. To je najveći dokaz kako je i danas Đavao prisutan na ovoj zemlji, kako surađuje s ljudima koji su postali njegovi poslušnici, plaćenici, koji sve čine, govore i pišu protiv Božjih vrednota. Ipak će mu biti satrta glava. Čovjek vjere i nade ne smije posustati i izgubiti se u ovim okovima laži i nemorala.

Evo posrednice naše s nebom (Lk 1, 26-38)

Jest, mnogo je stoljeća prošlo, ali obećanje se ispunjava, i to sve do u tančine, što je bilo obećano i prorečeno. Bog svoje ne napušta i onda kad se čini da je gotovo, nije gotovo. Istinska i prava ljubav, a to je jedini Bog, sve iznova stvara i izgrađuje. U punini vremena, kad se svemu nazirao kraj, kad su ljudi postajali bogovi i vladari, kad su im se klanjali i gradili hramovi, a ljudsko dostojanstvo svedeno je na životinjsko dostojanstvo, Božja i Očeva ljubav progovori preko Anđela Gabriela, koji pronalazi neznatnu i poniznu Djevicu predanu Bogu: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Ona zbunjena i smetena razmišlja u sebi o tome što je sad to, odakle to. Zato je Anđeo prekida u mislima i bojazni: – Ne boj se, Marijo! To je milost Božja, to je od Boga. Evo začet ćeš i roditi sina, ime će mu biti Isus. Bit će to Mesija, Sin Svevišnjega. Bog će mu dati prijestolje Davida, oca njegova, kraljevstvu njegovu ne će biti kraja. Marija će još odvažnije odgovoriti anđelu: – Kako će to biti kad sam djevica, kad nisam upoznala muža! Anđeo će odmah ne oklijevajući: – To će se dogoditi po Duhu Svetom. To će dijete biti sveto, Sin Božji. Bogu ništa nije nemoguće. I tvoja rođakinja Elizabeta, kojoj se rugaju, da je nerotkinja, i ona je začela u starosti, nosi dijete već šest mjeseci. Tada je bila sramota i kazna Božja biti nerotkinja. Marija se smiri i mirno odgovori: – Evo, tu sam službenica Gospodnja, neka bude kako Bog hoće, neka bude volja Božja! Svoj »fiat« – »neka mi bude« – Marija izreče u ime ove zemlje, u ime čovječanstva potpisuje naš ugovor s Bogom da i sam Bog pripada zemlji, a i da će sam čovjek pripadati nebu. Nema više razdvojenosti: Bog postaje čovjek, čovjek postaje kao Bog. Bog pripada zemlji, isto tako i čovjek pripada nebu. Čovjek svjedoči za Boga, Bog svjedoči za čovjeka. Obnovljena je ona istina o čovjeku prije grijeha što ga učini Eva. Evo, nova Eva, Marija uspostavi novi identitet. Ta žena bila je presudna od samih početaka kao da o njoj sve ovisi. Čini se, da joj je Bog više dao, ali da od nje i više traži. Ona nosi tajne koje je Bog utkao u njezinu narav. Ona drži konce i temelje ljudskog roda. O njoj sve ovisi kakvo će biti čovječanstvo i društvo. Ona je prepoznatljiva bilo po dobru ili zlu. Prvo se zlo očitovalo u prvom grijehu za kojeg smatram, da se nije radilo o nekom plodu sa stabla, nego o prvoj razornoj agresiji zavedene žene kroz emancipaciju i feminizam. Isto tako, opet po ženi i njezinom predanju Božjoj nakani, volji i ljubavi, žena dobiva svoju ulogu, onu koju je Bog od početka utkao u njezino biće, dušu i tijelo. Ona je postala predstavnica ove zemlje, poveznica čovjeka i društva s Bogom. U njoj je Bog utkao nešto svoga, nešto od svoje ljubavi i srca. Njezina duša, ali i tijelo u sebi krije nešto božanstveno, otajstveno. Danas je žena izvor svjetla ili tame. Ona je božanska kvaliteta ili sotonska. Biraj, ženo!

Božje svjetlo na pomolu (Rim 16, 25-27)

Kako je Bog dosjetljiva ljubav koja želi zagrijati slomljena i hladna srca da duša rasvijetli mrak i tamu, da očajne i beznadne živote osvijesti, da povrati daleke i potonule da sve mrzitelje i ljubomorne okupi oko sebe, da se sretne s njima, šalje im svoju riječ, svoju ljubav, svoje srce, svoje svjetlo u svom Sinu, koji se »učovječio«, postao jedan od nas da ga gledamo, da ga slušamo i razumijemo na svom jeziku, da sebe prepoznamo u njemu, da svjetlo kojim je zračio obasja i nas. On kao svjetlo dolazi sa svjetlom nebeskim u ove naše tame i beznađa da nas prosvijetli, da nam vrati nadu života, prokrči putove, da iziđemo iz sebe i iz svoga ropstva. Otvorimo mu svoje srce, svoju dušu, svoj život. Otvorimo mu srce, svoju staju da se rodi! Kako kaže sveti Bernard da bi to bio njegov treći dolazak. Taj treći dolazak je taj da Krist svakom osobno dođe za vrijeme života. Rodi se sad, Isuse, u mom srcu da dočekam Tvoj drugi dolazak. Amen.


Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Došašće
PostPostano: 25 stu 2019 00:00 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 760
Podijelio: 19 zahvala
Zahvaljeno je: 7 zahvala
Liturgijska godina A

Prva Nedjelja Došašća
SIN ČOVJEČJI DOLAZI, NEKA NAS NE IZNENADI!

Čitanja: Iz 2, 1-5; Ps 122; Rim 13, 11-14; Mt 24, 37-44

fra Stanko Duje Mijić – Razmatranje Božje riječi

Uvod

Vrijeme Došašća nije samo vrijeme podsjećanja na Stari zavjet, kad je izraelski narod iščekivao dolazak Mesije, Spasitelja na svijet, nego je i vrijeme sadašnjeg trenutka i iščekivanja našeg Spasitelja, koji bi nas trebao spasiti od ovog vremena. Mnogi nisu prepoznali njegov prvi dolazak, a bili su njegovi sunarodnjaci. Kršćanine, jesi li spreman na njegov ponovni dolazak, na ponovni susret s njim? Ne zaboravi na njega, ne kloni duhom, izdrži svoj križ, osvijesti svoju žrtvu, susret će biti spasonosan! Znaj, On dolazi, a ti ne znaš kad će doći, stoga nemoj dopustiti da te susret iznenadi! Isuse, tu sam! Dođi! Dođi, Gospodine Isuse, u mom srcu pronađi stan! Pokušat ćemo, Isuse, s ovom novom crkvenom godinom mijenjati svoj život na dobrobit svih kako bismo dočekali istinski Božić.

Hajde, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti! (Iz 2, 1-5)

Izaija, jedan od optimističnijih proroka, nakon ratnih dana, suza i plača, rušenja i sužanjstava, posljednjih dana ima viziju koju upućuje svojem voljenom narodu: – Dogodit će se na kraju dana; Gora Gospodnja bit će iznad svih gora... k njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći će: – Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, u Dom Božji. Naučit će nas svojim putovima, hodit ćemo njegovim stazama. On će suditi narodima i plemenima, mačeve će prekovati u plugove, koplja u srpove. Ne će više biti ratovanja, niti će se više učiti ratovanju. U Gospodnjoj hodimo svjetlosti! [prema Iz 2] Izaija upućuje svoj narod na susret s Gospodinom, na ulazak u sasvim drugo, novo ozračje, ozračje mira, bez ratova, jer će Bog biti sudac i vladar svim narodima i plemenima. Izaiji je bilo vrlo važno to da narodu vrati volju i pouzdanje u svoga Boga, jer je Judejom zavladalo poganstvo prepuno gatara i vračeva koji su upućivali na lažne bogove, gdje je narod zaluđen požudama i pohotama htio nešto što ga čini manjim i nedostojnim čovjeka kao Božjega djeteta. Čovjek je stvoren za Boga, i samo to kad se susretne s Bogom jest ispunjenje njegove duše i ostvarenje prave i jedine sreće. Sve drugo za čim čovjek čezne i s čim se sretne jesu krivotvorine koje ga ne ostvaruju, već ga uništavaju. Čovjek tada završava u svom mraku i tami, koja mu ispunja i potresa dušu, izgleda kao da se čovjek spustio u močvaru i blato, kaljužu, koji su prepoznatljivi na čovjekovu licu, jer ono odaje stanje i sliku čovjekove duše i duha. Čovjek je biće svjetla, jer ga je Bog oživio svojim dahom svjetla i prepustio ga svijetlim prostorima kuda je hodio. Po svom stvaranju, taj dah koji rađa život uvijek teži za onim višim iznad sebe.Teži da osjeti tu slast susreta s onim što nosi u sebi.Takva ga je znatiželja stajala grijeha koji iskupljuje dok živi na ovoj Zemlji. Bio je prevaren i zaveden. Svijest o takvoj zavedenosti trebala bi nam biti opomena da se ne damo zavesti i utonuti u more laži i varki dok živimo, čekajući susret sa svojom srećom – Isusom! On sigurno dolazi, ne daj se iznenaditi! Kada? Kad bismo znali – "švercali" bismo se!

Ne dajte potkopati svoje kuće (Mt 24, 37-44)

Isus je ozbiljno spremao apostole za svoj drugi dolazak. Usporedbu je napravio s Noom. Noa je govorio svojim mještanima što ih čeka ako se ne poprave i ne čine pokoru. Oni mu se rugaše, pogotovo kad je započeo praviti korablju i spremati sve što je trebao u njoj da preživi. Oni su i nadalje jeli i pili, uživali u ovozemaljskim stvarima. Čudi me kako ga nisu i zaustavili u tome da se useli u korablju? Došlo je vrijeme potopa, Noa se spašava sa svojima, a ostali završiše pod vodom, nestadoše. Isus kaže: – Tako će biti i kad Sin čovječji dođe. Čudan je čovjek i njegov svijet, njegovo društvo. Sve je čuo, sve je znao, i to iz prve ruke što je Krist govorio i naučavao, što je popratio i čudesima. Narod ipak ostade glup i tup. I danas kakvu ima pamet, znanje, ali i kakve promašaje čini, kakve poraze, a uz sve to nema vjere. Takav se čovjek današnjice, a pogotovo sutrašnjice, ne će moći ni dati nečemu poučiti, osim onome što vidi i shvaća. Jedino će novac i prisila moći nešto učiniti s čovjekom i društvom. Nema drugih uzroka za ovakva stanja osim sotonskih utjecaja i moći. Kroz ovo se jedino i najviše može otkriti i dokazati to da Đavao postoji i da je prisutan. Bilo u mjestima ili u ljudima. Svejedno! Ne sadrži li naša dnevna molitva upravo taj vapaj Gospodinu, da nas čuva od njega – nego izbavi nas od Zloga! Blago onom tko shvati svoju životnu opasnost, pa da ne smetne s uma i pameti da će naš Spasitelj i Otkupitelj opet doći. On je raspeta Istina, ne može lagati. Da nije Istina ili da je porekao tu istinu, ne bi bio raspet. Đavao bi ga sačuvao i iskoristio. No Isus kad prvi put reče Sotoni: – Odlazi, sotono!, reče zasvagda. Kad će Isus doći po drugi put? Isus odgovara da to ne znaju ni Anđeli ni on sam. To zna samo Otac. Zatim Isus iznosi primjer za opomenu: – Kad bi domaćin znao kad dolazi lopov u krađu, čuvao bi kuću, ne bi dopustio krađu svojih dragulja. Isus danas završava: "Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi." Došašće je prilika i obveza da preispitamo svoju pamet i svoj život, da stanemo pred sebe i samog Isusa. Zamisli situaciju da ga danas, sutra sretneš, kako bi se osjećao? Bi li mogao podnijeti njegov pogled na sebi? Što bi ti rekao? Bi li imao na što ukazati? Isus će jednoga dana doći kao "lopov", zato moramo uvijek biti spremni da nas ne bi iznenadio. Vrijeme Došašća jest vrijeme pripreme za Božić kao sjećanje na njegov prvi dolazak da učvrstimo svoju vjeru i nadu u njegov drugi dolazak. Kod prvog dolaska pokazao nam je štalicu i ponudio križ i žrtvu koju je i sam prošao, a kod drugog nam nudi svjetlost radosti i nagradu za križ i žrtve. Ipak se isplati nositi križ i na njemu umrijeti, jer rađa život za vječnost, jer je to Isusov put koji vodi njemu u vječnost. Ne skidaj svoj križ i ne će te iznenaditi Isusov dolazak!

Vrijeme je da se prenemo oda sna (Rim 13, 11-14)


Pavao s toliko žara govori o Isusovom drugom dolasku kao da je već tu pred vratima. Kao da ga moli da dođe zato što je kršćanstvo bilo u velikim mukama i teškim progonstvima. Zavladali su zlo i grijeh, a danas vladaju još šire i više, ne na isti način, nego još podmuklije. Đavao je promijenio svoj izgled i postupke. Pavao: vrijeme je da se oda sna prenemo... noć poodmače, dan se približi. Odložimo djela tame, oboružajmo se u oružje svjetlosti... ne hodimo pijančevanju, priležništvu, razvratnostima, svađi, ljubomori... zaodjenimo se Isusom Kristom... Pavao kao da snima i ovu našu civilizacijsku rugobu i smetlište nemorala i zala. Isuse, čini mi se da je već vrijeme da se pojaviš. Probudimo se, nekima će i danas doći! Amen.


Slikaimage upload


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 19 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 2 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr