|
Bila je veljača, vrijeme karnevala.
Cijeli mjesec sam zbog posla bila odvojena od moje porodice.
Za vrijeme večernje molitve svi su mi jako nedostajali.
Zamolila sam Gospodina da me malo pomazi, da me dodirne, da ga osjetim.
Da mu stavim glavu u krilo (kao nekad mojoj majci).
Da ga zagrlim, da on mene zagrli, da zaplešemo.
To je ples koji duša pozna i uživa u njemu, a moje ja se pita kao David
...tko sam ja Gospodine Bože da si na mene pogledao kao na uglednu osobu...
To veče, Gospodin je šutio. Tvrda, gusta šutnja, koja se čuje.
Pomislila sam: pa šta ti hoćeš?
Gospodin je duhovna osoba.
On me ne može dodirnuti.
On nema ruke.
Samo dosađuješ Gospodinu.
........ipak, kad bi mi makar mahnuo, onako u prolazu, da se malko utješim.....
Ujutro sam zaljevala ciklame.
Prozor je bio zatvoren dvokrilnim staklima, bilo je hladno.
Na početku ulice su se pojavile tri maškare.
Jedna viša u sredini i dvije manje sa strane.
Pažnju mi je privukla osoba u sredini.
Hodala je kao da lebdi, bila je obućena tako da joj se nije vidio ni jedan djelić tijela.
Pratila sam ih pogledom, sa prozora trećeg kata, dok su prolazili i mislila:
ovaj u sredini izgleda kao duh, kao da haljine same šetaju a unutra nema ništa.
Gledala sam za njima kroz zatvoren prozor, dok su napuštali ulicu.
Bila sam potpuno sigurna da oni mene nisu opazili.
Prije nego su skrenuli, osoba u sredini je zastala,
pogledala gore prema meni i mahnula mi par puta.
Ja sam odvratila pozdrav i bilo mi je posve jasno.
Oprosti moj Gospodine što sam posumljala da ti nešto ne možeš učiniti.
Oprosti mi što sam bila tako glupa.
Ti imaš milijun načina da mi pokažeš da si tu.
... ne samo da si me utješio.... moja duša je plesala od radosti i ushita...
...aleluja....aleluja.....aleluja....
|
Login
FAQ
Chat
Traži
