www.tebe-trazim.com

Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor.

Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti.

Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao na mjestu udaljenom sat hoda (oko pet kilometara). Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.

Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete k'o dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.

Opet druga gospođa vrativši se sa propovijedi svečeve nađe u bešici mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Ante reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: Idi, sin tvoj živi. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim drugovima igra.

Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.

Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.

Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se sa velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.

Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Antun i molitva

U njegovim Propovijedima nalazimo kratke odlomke, jednostavne i pobudne, koji nam pomažu da bolje razumijemo tu važnu dimenziju kršćanskog života. Sv. Antun uporno naglašava važnost udaljavanja od buke, smirenost, samoću i šutnju, što jedino omogućuje da se sluša i vidi Boga.

Među crtama tih pouka zapažamo također nehotičan nutarnji autoportret sv. Antuna, koga poznajemo kao velikog ljubitelja šutnje i molitve.

„Molitva znači usmjeriti naša čuvstva prema Bogu; ona je pobožni i prijateljski razgovor s Bogom. Mir je uma prosvijetljenog odozgora.

Molitva je također molba da bi se zadobila vremenita dobra, potrebna za ovaj zemaljski život. No oni koji mole, mole od Gospodina s vjerodostojnim kršćanskim duhom tako da svoju volju podlože njegovoj: samo nebeski Otac zna što nam doista treba na ovoj zemlji.

Napokon, Molitva znači zahvaljivanje, tj. priznanje za primljena dobročinstva, i prikazivanje svega našeg zalaganja Bogu, tako da ona može biti trajna.“

„Gospodin objavljuje samoga sebe onima koji se na kraće vrijeme zaustavljaju u miru i poniznosti srca. Ako gledaš u mutne i uzburkane vode, ne možeš u njoj vidjeti svoju sliku. Ako želiš vidjeti Kristovo lice, zaustavi se, saberi svoje misli u šutnji, zatvori vrata svoje duše buci vanjskih stvari.

Pozdrav anđela i blagoslov Božji nisu za one koji žive na javnom trgu, tj. izvan sebe, uznemireni i rastreseni. Mili „Zdravo“ bio je upravljen Djevici Mariji kada je bila uronjena u molitvu, u samoću svoje kuće. Bog vodi dušu u samoću, odjeljujući je od briga zemaljskih stvari, da bi joj mogao govoriti i ispuniti spoznajom svoje ljubavi. On govori uhu onih koji su šutljivi i čini ih sudionicima svojih tajna.“

Zašto se moliti sv. Antunu?

Po Antunu k Isusu. To su znamenite riječi što ih je izrekao papa Pijo XI. prigodom sedme stogodišnjice od smrti sv. Antuna.

To je doista poslanje sv. Antuna, izvanrednog sveca koji, u tajnovitom nacrtu Božje providnosti, ostaje i danas velik učitelj duhovnog života, živi primjer kreposti i svetosti, moćni zagovornik kod Boga.

Mi dobro znamo da nas Sveto pismo i Crkva uči da je jedini Posrednik između Boga i ljudi Isus Krist. Znamo također, na našu veliku utjehu, da su sveci, naša braća, nastojali nasljedovati Isusa u savršenstvu tijekom svoga zemaljskog života, i da su, svojim životom vjere i herojske ljubavi, posvetili svoj život Bogu i braći. Sada su, blizu Krista u raju, uzori nasljedovanja i naši zagovornici.

S tog razloga II. vatikanski sabor uči da „Crkva proglašava vazmeno otajstvo što su ga ostvarili sveci, koji su trpjeli i bili proslavljeni s Kristom. Crkva vjernicima predstavlja njihove primjere, koji sve privlače Ocu posredstvom Kristovim te, po njihovim zaslugama, moli Božja dobročinstva“ (Sacrosantum Concilium, 104).

To, što je istinito kod svih svetih, iznad svega je istinito za sv. Antuna, kojega padovanski narod jednostavno zove „Svetac“. On je skroz prožet žarkom ljubavlju prema svojem Gospodinu, uronjen u duh Evanđelja što ga je osobno živio, posvuda propovijedao svojim propovijedima, tumačio u svojim spisima, te tako zaslužio da ga Crkva proglasi „Evanđeoskim naučiteljem“.

I danas je sv. Antun ono što je bio u svojem zemaljskom životu: svjetlo i vođa kršćanskog naroda. I danas on šalje poruku spasenja: poruku da se zadobije, čuva i umnožava božanska milost.

Oni koji su posjetili baziliku u Padovi, gdje se čuva njegov grob, mogu svjedočiti da je sv. Antun doista za tolike poziv da se vrate Gospodinu, da se obrate, da započnu nov život.

Mnogi hodočasnici dolaze preko godine pomoliti se pred svečevim grobom. Njemu povjeravaju svoja trpljenja, svoje brige, svoje nade, i kada odlaze, sa sobom nose ohrabrenje i utjehu.

Molitva koja se uzdiže sv. Antunu jednostavna je, neposredna, kojiput potrebna svjetla i očišćenja. Ipak je bez dvojbe put, svima na raspolaganje, da se približe Bogu. Stvarno, veoma često su jednostavne i ponizne osobe one koje bolje nego mudri i veliki znaju naći put da bi našle Gospodina.

sv. Antun se često u propovijedi služi radije molitvom, nego uobičajenim govorom. Tako upravo za Božić:

- Evo, dakle, molbe koju ti upravljamo, o Gospođo naša, uzvišena Božja Majko, u ovaj dan rođenja tvoga blagoslovljenog Isusa, koga si dala na svijet ostajući djevicom, koga si povila u pelenice i položila u jaslice. Isprosi nam oproštenje i ozdravi nas, posredstvom svoga milosrđa, od opeklina što ih je uzrokovala vatra grijeha u našoj duši, kako bismo mogli postići radosti vječnoga blaženstva. Dao dragi Bog da možemo, predraga braćo, zadobiti tu milost od onoga koji se udostojao roditi od slavne Djevice! Njemu čast i slava u sve vijeke vjekova!

Sveti Antun časti se i kao zaštitnik propovjednika, siromaha, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, konja, izgubljenih stvari, pošte, brodoloma, gladovanja, Portugala i vjere u Presveti Sakramenat. Jedna priča iz 1647. Opisuje moć Antunove intercesije. Otac Erasto Villani iz Padove vraćao se brodom u Italiju iz Amsterdama. Brod se s posadom i putnicima zatekao u jakoj oluji. Pretilo je utopljavanje u moru. Otac Erasto ohrabrio je svakoga da se moli svetom Antunu. Tada je bacio nekoliko komada odjeće, kojom je tijelo sv. Antuna bilo dodirnuto, u more. I odjednom, oluja prestade, vjetar stane i more se smiri. Jednom je nekom franjevačkom novaku dosadio redovnički život i odluči napustiti zajednicu. Odlazeći, uze i Antunov psaltir. Antun vidjevši da nema psaltira, počeo se moliti da ga pronađe i vrati. Bog je molitvu uslišao tako da se Antunu vratio ne samo psaltir, već i mladić koji je pristupio Redu ponovo. Ovaj psaltir se i danas čuva u franjevačkom samostanu u Bolonji. Otuda je poznat i kao pronalazač izgubljenih i ukradenih stvari. Sv.Antun poznat je i kao sveti "ugovarač braka", u Španjolskoj to zovu "Santo Casamentero" ili svetac zaštitnik onih koji traže bračnog druga.

Ljiljan sv. Antuna

U mnogim mjestima na njegov blagdan blagoslove se ljiljani i dijele onima koji ih hoće. Neki ljudi ove ljiljane osuše i čuvaju ili nose na sebi u odjeći. Ljiljan podsjeća svog vlasnika na čistoću koju je posjedovao sv. Antun i potrebu da se molimo za dar čistoće, napose u iskušenjima. Korijeni ovog običaja dosežu do 18. Stoljeća nakon francuske revolucije. Franjevci su bili ekspedovani sa Korzike i njihova crkva ostala je napuštena. Ljudi su ipak posjećivali tu crkvu na blagdan sv. Antuna i jedne godine iako je prošlo čak nekoliko mjeseci nakon Antunovog blagdana jedan vjernik naišao je u crkvu i našao ljiljane još uvijek sveže. Običaj blagoslova ljiljana odobren je od Pape Leona XIII. U molitvi blagoslova tražimo milost da zadržimo kreposti, zadobijemo mir i zaštitu od zla.

Trepet zlih duhova

"Evo Križa Gospodnjega, bježite stranke protivnikove! Pobijedi lav od plemena Judina, korijen Davidov.Aleluja, Aleluja."
Ovo su riječi s pomoću kojih je sv. Antun s uspjehom odbijao nasrtaje zla duha. Ove poznate zazive sv. Antuna neki ljudi nose sa sobom, tražeći zaštitu od vraga. Običaj nošenja i moljenja dolazi iz Portugala. Tamo je jedna žena bila iskušavana od vraga mišlju o samoubojstvu - utopljavanjem. Na putu da to i uradi zastala je pred franjevačkom kapelom da se pomoli pred kipom sv. Antuna. Tijekom molitve zaspe i vidje sv. Antuna kako je oslobađa tog poremećenog stanja uma. Probudivši se nađe pored sebe pisamce koje joj je dao sv. Antun upravo s ovim riječima zaziva.

Original ovog pisma čuva se s kraljevskim blagom Portugala. Sam sv. Antun iskusio je borbu s vragom koji ga je pokušao zadaviti. Stari fratarski zapis kaže da ga je Antun otjerao prizivajući Marijinu pomoć i čineći znak križa.

Riječi ovog sv. Antunovog zaziva, Papa Siksto V. uklesao je u obelisk koji je postavio na sredinu trga pred Bazilikom sv. Petra u Rimu.

Na mjestu preminuća sv. Antuna u Arcelli danas postoji lijepo svetište. Arcella je danas predgrađe Padove, a u doba sv. Antuna to je bilo malo selo izvan grada po imenu Capo di Ponte - s malom crkvicom i samostanom kojeg je 1220. g. osnovao sam sv. Franjo nakon povratka iz Svete zemlje.

Samostan je prozvan “Santa Maria della Cella”, ili prema nekim izvorima “de Arcella”, a činila su ga dva samostana: samostan “Siro-mašnih gospođa” – Klarisa i mali samostan “Braće minorita” - franjevaca – u kojem će boraviti sv. Antun 1227. za prvog boravka u Padovi i kada je na povratku iz Camposampiera ovdje preminuo 13. lipnja 1231. godine.

Samostan danas nosi ime blažene Helene Enselmini zbog pobožnosti Padovanaca prema ovoj svetoj klarisi koja je bila učenica sv. Antuna i koja je umrla u 24. godini, 4. studenoga 1231. g. - pet mjeseci poslije sv. Antuna. Njezin grob nalazi se u lijevoj lađi crkve.

Nakon opsade 1509. samostan je razoren, ali su Padovanci ubrzo na istom mjestu izgradili kapelicu koja je čuvala mjesto preminuća sv. Antuna (“In loco gloriosus ille Antonius noster defunctus est” – Na tom je mjestu naš slavni Antun preminuo.)

Od 1670.-75. kapelica je dograđena i pretvorena u pravo svetište, a 1842. je dovršena u neokla-sičnom stilu, čuvajući još uvijek prvotnu crkvicu preminuća. Ovaj iznimno ušćuvani prostor ukrašava statua umirućeg sv. Antuna koju je 1808. g. isklesao Rinaldo Rinaldi.
Uz crkvu se uzdiže zvonik visok 75 m, građen 1898-99. na čiji je vrh 1922. g. postavljen kip sv. Sntuna visok 6 m. U zvoniku je osam zvona teških 5.850 kg, koja imaju savršenu harmoniju.
Na kraju našeg hodočašća posjetit ćemo samostan i svetište u Camposampieru, mjesto u kojem je sv. Antun proveo posljednje dane ovozemaljskog života.

Camposampiero je danas važan gradić padovanske provincije, udaljen dvadesetak kilometara od Padove. U doba sv. Antuna bilo je to selo oko dvorca grofa Tisa IV. Uz dvorsku crkvu grof Tiso je fratrima na korištenje dao malo samotište u koje je pozvao sv. Antuna na odmor nakon napornih korizmenih propovjedi. U blizini je bila šuma s velikim stablom oraha. Šetajući obližnjom šumom Sv. Antun je tražio mjesto gdje bi se mogao moliti u miru i tišini. Zapazio je veliko stablo oraha, pa je rekao svom domaćinu kako bi bilo lijepo imati kućicu na stablu da bude bliže nebu… Grof mu je potom dao izgraditi drvenu kolibicu na tom stablu oraha u kojoj je Svetac boravio i molio se danju, a tek predvečer bi odlazio u svoju sobicu. U toj sobici imao je poznato viđenje djetešca Isusa. Međutim, zbog iscrpljenosti i bolesti sv. Antun se odlučio vratiti u Padovu. Položili su ga na zaprežna kola koja su vukli volovi i krenuli put Padove. Dolaskom u Arcellu sv. je Antunu pozlilo, pa su svratili u samostan male braće gdje je sv. Antun preminuo.

Nakon smrti sv. Antuna, stanovnici Camposampiera i njihov grof Tiso IV željeli su sačuvati uspomenu na mjesta koja je on svojim boravkom i životom posvetio. Postojeća crkva sv. Ivana Krstitelja, u kojoj je Svetac molio i slavio svetu euharistiju, potpuno je preuređena i 1437. g. proširena.

Na mjestu gdje je bilo Antunovo stablo oraha, 1432. godine izgrađena je crkvica koja se danas zove “Svetište oraha”.

Proširena je u 15. stoljeću i bogato ukrašena freskama koje predstavljaju najpoznatija čuda iz života sv. Antuna.

U crkvi se čuva raspelo izrađeno iz drveta oraha na kojem je bila kolibica sv. Antuna.

Odlukom Venetskog senata 1769. ovaj je samostan zatvoren, a 1798. godine opustošila ga je Napoleonova vojska. 1854. g. grad ponovo postaje vlasnikom samostanskih objekata, a 17. listopada 1895. gradske vlasti pozivaju fratre iz Padove da preuzmu samostan.

Fratri su brzo pristupili gradnji nove crkve za koju je kamen temeljac postavljen 26. prosinca 1906. g. Samostan je proširen 1965. g.
U zidove crkve ugrađena je mala sobica u kojoj je Sv. Antun doživio mistično iskustvo viđenja Djeteta Isusa, zbog čega je prozvana “Mali Antunov Betlehem”.
Tu se ispod stakla čuva jedna daska za koju se vjeruje da je bila dio kreveta sv. Antuna.
U toj sobici je i slika koju je 1486. naslikao Andrea da Murano koja prikazuje sv. Antuna u naravnoj veličini sa prepoznatljivim simbolima: ljiljanom i knjigom, simbolima čistoće i prosvjetiteljstva.

U desnoj lađi, neposredno uz ulaz, nalazi se sarkofag sa ostacima sluge Božjega fra Girolama Biasija jednog od sedam fratara koji 1917. godine uz sv. Maksimilijana Kolbea osnovali Vojsku Bezgrješne. Rano je obolio od TBC-s , a sedam godina nakon svečeničkog ređenja proveo je u bolnicama. Iako u svom svećeničkom životu nije imao službi, nije vršio nikakve dužnosti, posvećen molitvi i predanju vlastita života Bezgrješnoj, umro je 20. lipnja 1929.

Povodom obljetnice rođenja sv. Antuna (1195.-1995.) i jubileja 2000. između glavne crkve i Svetišta oraha izgrađena je “Staza sv. Antuna” koju ukrašava šest prekrasnih slulptura izlivenih u bronci,a koje pokazuju povezanost života i djela sv. Antuna s Isusovim životom i djelom.

1. Viđenje

Antunovi životopisci pripovijedaju kako je grof Tiso, prolazeći pokraj samostana. zapazio da se iz jedne sobice širi neobično svjetlo. Bojeći se da nije požar, otvori vrata i ostade zadivljen prizorom: Sv. Antun je rukama grlio malo djetešce i s njime ljubazno razgovarao. Bio je to mali Isus, kako mu je sam Antun kasnije rekao, ali i zabranio da ikome o tome pripovjeda. Možda je i to razlog da prvi Antunovi životopisi o tome šute.. Spomen na ovaj događaj ostao je trajno živ kroz stoljeća. U 15. stoljeću pojavljuju se i prve slike sv. Antuna s djetetom Isusom u naručju, dok ga one starije prikazuju s knjigom u ruci, kao učitelja i propovjednika. S vremenom se pojavljuju i druge na kojima je predstavljen s ljiljanom, simbolom čistoće, zatim s plamenim srcem, simbolom ljubavi, te napokon s križem, simbolom pokore i štovanja muke Kristove.

Vezano uz ovu skulpturu i događaj, evo što je pisao sv. Antun:

„Isus je rođen u Betlehemu, što znači dom kruha. I Marija je dom kruha. Anđeoski kruh pretvoren je u mlijeko za djecu, da bi djeca postala anđeli. “Pustite malene k meni”, da bi se napojili i nahranili u obilju utjehom. Tebi, blažena Djevice, hvala i slava, jer smo danas ispunjeni dobrima tvojega doma, to jest tvoje utrobe.“


Molitva sv. Antuna Blaženoj Djevici Mariji

Molimo te, gospođo naša, nado naša; ti, zvijezdo mora, obasjaj svoje sinove zahvaćene olujnim morem grijeha; daj nam da stignemo u sigurnu luku oproštaja i obradovani tvojom zaštitom, mognemo dovršiti svoj život. Uz pomoć Onoga kojega si ti nosila u krilu i kojega si hranila na svojim grudima. Njemu čast i slava u vjekovječne vjekove. Amen.
Slava Ocu...








2. Oproštenje

Izvanredan propovjednik, sv. Antun nije bio ništa manji ni kao apostol ispovjedanja. Životopisci sv. Antuna spominju više vrlo dojmljivih priča. Kao ona da je neki grješnik, iz osjećaja srama, napisao dugačak popis svojih grijeha i predao ih sv. Antunu. Čim je sv. Antun pogledao napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tome su i on igriješnik spoznali da sugrijesi oprošteni. Kod druge se ispovijedi neki mladi Padovanac, imenom Leonardo, optužio da je vlastitu majku udario nogom. Antun mu je gorko predbacio:

“Nogu koja udara roditelje trebalo bi odrezati!”.

Leonardo se vrati kući, uzme pilu i odreže sebi nogu. Majka sva u očaju počne plakati i vikati, a kako se sv. Antun nalazio u blizini, dočuje buku, svrati u obitelj i na čudesan način spoji odrezani dio s ostalim dijelom mladićeve noge. Ali sv. Antun nije samo griješnike obraćao Bogu, nego je također uspostavljao bolje međusobne odnose, poštenje i pravednost, te prema tome i sređeniji, mirniji i napredniji društveni život. Bio je, u neku ruku, obnovitelj tadašnjeg društva.

Iz spisa sv Antuna:

„Ako u domu ispovjedi odjekuje glazba skrušenog plača, odmah jednoglasno odgovara zbor božanskog milosrđa koje oprašta grijehe… Ispovijed nazivaju također “vratima neba”. Istinita vrata neba, rajska vrata! Kroz nju, kao kroz ulaz, skrušeni grješnik ulazi da bi poljubio noge božanskog milosrđa, te biva uzdignut da poljubi ruke nebeske milosti. Uzdignut je da poljubi obraz pomirenja s Ocem“.

Molitva sv. Antuna

Ne gledaj, Oče, na naše grijehe. Radije svrni svoj pogled na lice svoga Krista, popljuvanog zbog naših krivnja, izobličenog od udaraca i suza, da bi mogao pomiriti s tobom grješnike. On ti otkriva svoje lice da bi ti, promatrajući njega, bio milostiv s nama koji smo bili uzročnici njegova trpljenja. Ti koji si blagoslovljen i slavljen u vjekove. Amen.
Slava Ocu...






4. Euharistija

Sv. Antun, poslužitelj Riječi i Euharistije, ni u posljednjim danima svoga zemaljskoga života u Camposampieru nije nikada prestajao s dubokom pobožnošću slaviti euharistijsku žrtvu.

Ev: Iv 13,2-5
Za vrijeme večere – već bijaše đavao nadahnuo Judu Iškariotskog da ga izda – Isus, svijestan da mu je Otac sve predao u ruke, da je od Boga došao i da se Bogu vraća, ustane od večere, skine ogrtač, uzme ubrus i njime se opaše. Zatim ulije vode u posudu za pranje te počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim bijaše opasan.


Iz spisa sv Antuna

„Neshvatljiva poniznosti! Neizrecivo dostojanstvo! Onaj kojemu se na nebu klanjaju anđeli, podlaže sese nogama grješnika, onaj pred kime strepe anđeli, podlaže se nogama siromaha…
Moramo čvrsto vjerovati i otvoreno priznavati da je to tijelo, rođeno od Djevice Marije, obješeno na križ, ležalo u grobu, uskrsnulo treći dan, uzašlo uz desnu Očevu, da je uistinu Isus dao apostolima za hranu i da ga Crkva uistinu posvećuje svaki dan i dijeli vjernicima. Na oltaru, pod prilikama kruha i vina, nazočan je sam Isus Krist.

Molitva sv. Antuna

Gospodine Isuse Kriste, ulij u nas svojumilost da mognemo tražiti i primiti puninu pravog života. Moli za nas Oca, da nam dadne ispravnu vjeru te zaslužimo stići u mjesto vječnoga života. Uz tvoju pomoć, tebe koji si početak i svršetak, dostojan hvale, divan i neizreciv u vijeke vjekova. Amen.
Slava Ocu...












4. Molitva

Sv. Antun se često u propovjedi radije služio molitvom nego uobičajenim govorom. Tako je i ovdje, u Camposampieru, u zadnjim tjednima svoga zemaljskog života, šetajući šumom zapazio u njoj veliko stablo oraha koje mu se pričinilo prikladnim za sabranost i molitvu. Saznavši za to, njegov domaćin, grof Tiso napravio mu je na tom orahu malenu kolibicu u kojoj je sv. Antun proveo zadnje dane u pokori i razmatranju.
I kako Isusa povezujemo sa stablom masline, tako sv. Antuna povezujemo sa stablom oraha.

Iz spisa sv Antuna

Zašto se mi, jadnici, udaljujemo od njega i zaboravljamo na njega toliko vremena?
Molimo, dakle, i sa suzama zazivajmo Gospodina da nam ne sakrije svoje lice i da ne iziđe iz hrama našeg srca i da nas na svojem sudu ne optuži i ne okrivi za grijeh, nego da u nama ulije milost da s najvećom pobožnošću slušamo njegovu riječ. Neka nam dadne strpljenja da podnesemo nepravde, neka nas oslobodi od smrti vječne, neka nas proslavi u svojem kraljevstvu, da bismo zaslužili ugledati dan njegove vječnosti s Abrahamom, Izakom i Jakovom.

Molitva sv. Antuna

Gledaj na nas, Oče, koji smo bili uzročnici smrti Krista, tvoga Sina. U njegovo te ime, kao što nas je sam poučio, molimo da nam dadneš samoga sebe, jer bez tebe ne možemo živjeti. Ti si blagoslovljen i slavljen u vijeke. Amen.


Slava Ocu...
















5. Preminuće

“Vidim svojega Gospodina!”

Antun je umro vrlo rano, u svojoj 37. godini života, 13. lipnja 1231. godine. Kako je čitavog života bio velik propovjednik i ljubitelj Marijin, tako je htio i svoje zemaljsko putovanje završiti s njezinim imenom i slavljenjem na ustima. Njegov životopisac piše: “Antun se, već umirući, nakon kratka odmora ispovjedio i odmah, čistom i radosnom dušom, zapjevao svoju posljednju pjesmu nebeskoj majci: O preslavna kraljice, uzdignuta iznad zvijezda… Očima punim svjetla Svetac je nepomično gledao prema nebu. “Što vidiš”, upitao ga je brat Luka. “Vidim svojega Gospodina.”, tiho odgovori umirući.

Prešao je zatim iz ovoga zemaljskoga prolaznog života u onaj neprolazni, vječni na nebesima, da i tamo – zasigurno – pjeva svojoj Gospođi slavnoj, a i da joj se moli kako bi i nama uvijek bila, kao što bijaše i njemu, “Zvijezda mora” koja će nas voditi do luke spasenja, do svoga majčinskog zagrljaja u Božjem raju.


Iz spisa sv Antuna:

Dušo kršćanska, ako budeš vjerna u zemaljskoj kušnji, jednog ćeš dana vidjeti ono što ljudsko oko nikad nije gledalo. Za tebe je rečeno u Pismima: “Nitko ne vidje, Gospodine, koliko si pripravio onima koji te očekuju s povjerenjem.”

Molitva sv. Antuna:

Gospodine Isuse, zahvaljujemo ti što si se udostojao primiti kao prvine naše vjere darove svoga puka, koji si ti ustrojio kao svoju Crkvu. Tebi neka je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

Slava Ocu...












6. Darovi

Sv. Antun uživao je silan ugled zbog svoje svetosti, zbog glasa da čudotvorstvo lebdi oko njegove osobe, zbog sposobnosti da ljubaznošću uspostavi ravnotežu tamo gdje su mnoge djelatnosti unosile nemir. Zato mnogi u teškim trenucima traže njegovo posredovanje u molitvi i uvjeravanju, kako bi prevladali krizu. Nikada nećemo doznati na kolika je ognjišta on vratio pouzdanje, strpljivost, sklad, koliko je žalosnih slučajeva ublažio svojom riječju vjere i pozivom da se iziđe iz uskoće sebićnosti, prkosa, mržnje i nepomirljivosti

o. Ivan Ćuk, prvi urednik Veritasa, glasnika sv. Antuna, napisao je:

“Svi sveci, a sv. Antun posebno, nose veliku poruku svijetu: da nas Bog nije ostavio, zaboravio, odbacio. On trajno brine za svoju djecu na zemlji. Uvijek je stvarno prisutan, pripravan da usliša svaku našu razboritu molitvu. Na taj način umnaža u nama vjeru i budi pouzdanje. On nije zaboravio ni one koji su njega zaboravili, a kamo li one koji ga zazivaju.”

Iz Prve poslanice sv. Pavla Korinćanima (12, 4-7)

Ima puno darova, ali samo jedan Duh, ima različitih službi, ali samo jedan Gospodin, ima različitih djelovanja, ali samo je jedan Bog, koji djeluje u svima. Svakome je dano posebno očitovanje u Duhu na zajedničku korist.

Molitva sv. Antuna Duhu Svetome

Duše Sveti, molimo te ponizno i odano da uliješ u nas milost, da mognemo proslaviti blagdan Duha Svetoga u opsluživanju tvojih zapovijedi i u mrtvenju svojih sjetila. Ispuni nas iskrenim kajanjem, upali nad nama svjetlo svjedočenja, te tako osvijetljeni, u sjaju tvojih svetih mognemo zaslužiti ugledati Boga najvišega. Uz pomoć tebe koji si trojstveni i jedinstveni, Otac, Sin i Duh Sveti.
Amen

Slava Ocu...

Osjećam dužnost i potrebu pojasniti neke stvari o ovoj temi, pojasniti svoju reakciju. Iskreno, teme o nekakvim zajednicama koje preko interneta šire svoje manifeste i upisnice za po 100 eura nisu me zanimale, pa takve teme nikada nisam ni čitao. Tek posve slučajno uđoh svojevremeno u chat s jednom osobom koja je prisutna na gotovo svim portalima s vjerskom tematikom i iznenadih se (zapravo zaprepastih) kada iz tog chatanja shvatih da ta osoba ne zna ništa o blagoslovu doma o Božiću, da zapravo ne zna kojoj župi pripada, da ona sama navodno svetom vodom blagoslivlje svoj dom, da joj neka poznanica nosi posvećene hostije iz crkve... U cijeloj priči pomalo mi se učinilo nevjerojatnim toliko nepoznavanje općepoznatih pravila Crkve usporedno s deklariranom velikom vjerom... Pokušavao sam tu osobu uputiti da se obrati najbližem svećeniku, no nalazila je mnoštvo izgovora i opravdanja da to ne učini. Upućivao sam je da se javi, prema njenom navodu prebivališta, obližnjem franjevačkom samostanu, no opet uslijediše izgovori... Na kraju dadoh joj broj telefona kapucina u njenom gradu, moleći je da se javi bilo kojem svećeniku i on će rado doći u njen dom, kad već ona, kako reče, ne može daleko hodati. Pitala me koliko to košta, a ja sam joj višekratno objašnjavao kako je to neće koštati apsolutno ništa, te da će i svećenik ili bilo koji redovnik rado doći k njoj, ispovijediti je i pričestiti kako je to propisano obrednicima. Naime, iz njenih sam riječi naslučivao moguće svetogrđe, pa sam u krajnje dobroj namjeri upućivao da se obrati svećeniku. Nakon nekih dvadesetak dana ponovo se sretosmo u chat sobi na jednom portalu, zajedno s njegovim vlasnikom i administratorom. Obazrivo je pitah je li razgovarala sa svećenikom, a ona mi odgovori da ga je „danas nazvala, ali da ga bolio zub...“. Tada mi je zazvonio alarm. Shvatio sam da se nešto čudno događa. Pokušao sam joj ponovo sugerirati svećenika, no bezuspješno...
Nešto prije jedna me forumašica s tog portala pitala je li bi htio zamoliti poznatog mi svećenika da pogleda (lektorira) neke prijevode s talijanskog, jer da se njena prijateljica koja prevodi tekstove sa talijanskog baš i ne snalazi u duhovnoj terminologiju. Prije nego sam ga to uspio pitati, učinila je to sama za našeg zajeničkog hodočašća. Sada pak, u pokušaju da prevoditeljicu nagovorim na kontakt sa svećenikom, ona u jednom trenutku spomene famozno otvoreno pismo papi, te kako prijevod „još nije odobrio“ taj svećenik, moj poznanik. Tek tada pogledah što to po forumu objavljuje (ne)spretna prevoditeljica. I neugodno se iznenadih kada pronađoh njene tekstove o istoj temi na nekoliko različitih foruma, među ostalim i ovdje, uključujući spomenuto „otvoreno pismo“, ali i pristupnice u nekakvu zajednicu za po 100 eura. Zaprepastila me i činjenica kako se zlorabi dobrota mojeg poznanika svećenika i po forumima predstavlja kao svojevrsna teološka potvrda. A onda je počela igra skrivaća. Pojedini tekstovi pojavljivali bi se na ovom ili onom forumu, pa nestajali... Nekoliko sam ih uspio „skinuti“, ispisati i pokazati teološki obrazovanim ljudima, koji su se svi redom o njima izjasnili negativno, okvalificirajući ih kao bolesne, kao traženje boga nad Bogom, kao sektašenje i sl. Nakon toga na tom sam portalu napisao slijedeći tekst:

„„Ako ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo“, kaže Isus i ukazuje nam na prvi korak koji je nužno učiniti u bratskom opominjanju. Tako to lijepo piše u Evanđelju po Mateju. Da, to nam je dužnost jer Isus kaže: „Pođi“. Nije rekao ni „mogao bi“ ni „trebao bi“ nego jasno kaže: Pođi. No, u trenutku kada se trebamo pokrenuti, sjetimo se i drugih Isusovih riječi, osobito onih o o trunu i brvnu. Trun i brvno su Isusov šaljivi način razmišljanja. Humorom slike htio je pobuditi smijeh: licemjeru, naime, iz oka viri veliko brvno dok revno nastoji izvaditi trun iz oka svog brata. Isus je svakako imao smisla za humor. Ipak šaljivost ove slike ne bi smjela zakloniti ozbiljnost onoga čemu nas treba poučiti. Isus očekuje strogo samoispitivanje a tek onda tuđu prosudbu. O ovome sam razmišljao minule noći potaknut sinoćnjom raspravom na chatu i nekim novo objavljenim postovima. Prije svega ovim tzv. otvorenim pismo od „Conchiglie“.

Odmah da jasno kažem kako mislim da je riječ o obićnoj gluposti, o pokušaju da se pod krinkom manifestacije vjere na mala vrata proturaju sektaška izvrtanja vjerskih istina. Da parafraziram taj pamflet: „držim odgovornima sve one koji sada čitaju i one koji će čitati ove riječi“ da smo obavezni „svatko spontanom voljom u revnosti“ ne prenositi takve spise ikome, a kamo li „do Visokih Samita Crkve i Papi i do Visokih Samita Naroda i predsjednika svake Države.“ Tekst ne da je besmislen, gramatički i stilski nepismen, nego u svojoj namjeri krajnje opasan! Kad pogledate što se sve valja oko tih samozvanih proroka, vidjet ćete da je iza svega djelatnost protiv Crkve, ali i djelatnost za osobnim probitkom, među ostalim i materijalnim. Ili prije svega materijalnim. I zato nemojmo nasjedati tome! Nemojmo biti naivni i u spretnom autoru gledati proroka koji će nas izvesti iz pustinje. Nemojmo nasjedati toj spretnoj kombinaciji istine, poluistine i laži, u najboljoj Goebelsovskoj maniri.

„Po Volji Isusovoj šaljem vam ovo Otkrivenje.“, kaže taj samozvani prorok. Ma nemojte, molim vas. Ovo je čisto bogohuljenje! Sjetite se prvih dviju Božjih zaovijedi:

1. Ja sam Gospodin Bog tvoj ; nemaj drugih bogova uz mene!

2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!

Pod maskom pravovjernosti izravno se krši druga zapovijed Božja. Ne znam je li to iz neznanja ili s namjerom koja ne može biti dobra. Pročitao sam u jednom tekstu na ovu temu i ovo:

„Svaki zakon obavezno naglašava kako se protivni (dosadašnji ili budući) zakoni dokidaju ovim zakonom. To je važno napomenuti kako ne bi vrijedili suprotni zakoni. Tako i ovdje, Bog se ograđuje od mogućnosti korištenja njegovim autoritetom u krive svrhe, tj. u svrhe suprotne ovom zakonu Božjem. Izustiti ime Božje znači u nečije ime djelovati ili se pod krinkom nečijeg imena "izvlačiti" ili opravdavati. Bog ne dopušta da se pod njegovim imenom rade gadosti i zla ili da se njegovim imenom (autoritetom) igramo i koristimo "uzalud" (a sve "zlo" je uzalud jer ne vodi k dobru!)

Ta, tko smo mi da se smijemo poigravati Božjim autoritetom (imenom) i zakonom kojega Bog ovime donosi!“

Točno, tko smo mi? Što je, dakle, taj tekst i sve što se valja iza njega? Ili želja za probitcima i nekakvom koristi ili otvoreno djelovanje Zloga! Pojavljuju se, kako je Isus i najavio, lažni proroci, koji donose "novu" objavu. "Više puta, i na više načina, Bog je nekoć govorio ocima u prorocima; konačno u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega." (Heb 2, 1-2) U Isusu Kristu završava objava, on je punina objave. Međutim, pojavljivat će se, posebno u posljednjim danima i "lažni" proroci. Isus na njih upozorava svoje učenike: "Ako vam tko rekne: 'Evo, Krista ovdje!' 'Eno ga ondje!' - ne vjerujte. Ustat će doista lažni Kristi i lažni proroci, i tvorit će znamenja i čudesa, da bude li moguće, zavedu i izabrane!" (Mk 13, 31 s.)

Svi mi znamo da u Crkvi uvijek postoji i proročki duh, uz onaj apostolski. I to potvrđuju sveci i svetice koji doživljavaju stvarna viđenja i ukazanja, kao sv. Ignacije Lojolski, sv. Margareta Alacoque i brojni drugi. U vrijeme prosvjetiteljstva, racionalizma i materijalizma, osobito u 19. stoljeću, imamo brojna ukazanja koja je mjesna Crkva dijelom odobrila: sv. Katerina Laboure (1803), La Salette (1846), Lourdes (1858.), Fatima (1917), Banneux (1933), itd. Današnji je čovjek, svjestan svojeg napretka na znanstvenom i tehničkom području, alergičan je na čudesne objave i smatra nevjerojatnim da bi Bog kršio zakone koje je sam u prirodu postavio. Međutim, vidioci su vizionari, a čudesa koja čine su na području koje znanost još nije posve otkrila. S jedne strane zastupaju strogi determinizam, koji današnji znanstvenici odbacuju, a s druge strane moramo imati u vidu da je Bog u povijesti i u svemiru zahvatio svojom objavom u Starom zavjetu, i koja dosiže vrhunac u utjelovljenju Sina Božjega, u njegovu djelovanju i čudesima, posebno svojim uskrsnućem - što ruši sve postavke lažne znanosti i napretka. Duh Sveti je u svako doba podizao u Crkvi (a i izvan Crkve - znamo da "Duh puše gdje hoće") proroke, vidioce, mistike koji svjedoče da Bog postoji, da je Isus Krist doista Spasitelj svijeta, punina i dovršetak objave…

Mogli bismo o tome nadugačko i naširoko, no nema smisla trošiti vrijeme i novac. Treba stati, razmisliti svojom glavom i izvuči zaključke. Uvijek ostaje raspoznajni znak za sva vremena: Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati. Lažni je prorok onaj koji razdire nešivenu haljinu Crkve Božje, unosi nemir, svađu i mržnju u zajednicu vjernika. A plodovi Duha su ljubav, istina, mir i radost u Gospodinu. To su i znakovi istinitog proroka. Ovo „otvoreno pismo“ to sigurno nije!

Neki su se forumaši složili sa mnom („I ja mislim da nije dobra namjera ovoga pisma o kojem piše Laudetur i razmišljam isto kao i on. Ako netko piše papi, biskupima, zašto piše otvoreno pismo da ga može čitati cijeli svijet, vjernici i nevjernici i svi koji žele uništiti Božju Crkvu? Hoće li autor otvorenog pisma reći da treba popraviti stanje u Crkvi? Ako hoće tako, treba pisati na ispravna mjesta. Mislim da nitko od nas nema običaj iznositi nerede van da svi vide. Svaki normalan čovjek hoće stvari popraviti i ne zamarati se iznošenjem pred javnost koja nije dobronamjerna Crkvi.“ – napisao je jedan student teologije), a dugi ne („Ovo pismo je nastavak na sva dosadašnja pisma prije. Dakle radi se o privatnim objavama, zajednica je katolička, registrirana pod vodstvom svečenika i časnih sestrara. Vi imate pravo na svoja mišljenja i to je sve. Ne suditi i napadati. I nema razloga za brigu za našu Rimokatoličku Crkvu jer Isus je Put, Istina i Život.“ – piše najaktivnija forumašica. A potom se oglasio i sam administrator:
„Ha, vidim da se zahuktala prava rasprava oko ovih Objava, najviše žara je iskazao naš Laudetur.

Čitam kako je naš Timotej sasvim opravdano iznio svoj stav, i u tome ne vidim ništa neprimjereno, dapače, Timotej je napisao kako je iznenađen što je u pitanju Otvoreno pismo... I ja bih se složio s Timijem, ali opet razmišljam i nameću mi se neka pitanja.

1. Kao prvo citirao bih našeg brata Laudetura: „Ako ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo“, kaže Isus i ukazuje nam na prvi korak koji je nužno učiniti u bratskom opominjanju. Tako to lijepo piše u Evanđelju po Mateju. Da, to nam je dužnost jer Isus kaže: „Pođi“. Nije rekao ni „mogao bi“ ni „trebao bi“ nego jasno kaže: Pođi. No, u trenutku kada se trebamo pokrenuti, sjetimo se i drugih Isusovih riječi, osobito onih o o trunu i brvnu. Trun i brvno su Isusov šaljivi način razmišljanja. Humorom slike htio je pobuditi smijeh: licemjeru, naime, iz oka viri veliko brvno dok revno nastoji izvaditi trun iz oka svog brata. Isus je svakako imao smisla za humor. Ipak šaljivost ove slike ne bi smjela zakloniti ozbiljnost onoga čemu nas treba poučiti. Isus očekuje strogo samoispitivanje a tek onda tuđu prosudbu. O ovome sam razmišljao minule noći potaknut sinoćnjom raspravom na chatu i nekim novo objavljenim postovima. Prije svega ovim tzv. otvorenim pismo od „Conchiglie“.

Naš brat Laudetur nije mogao spavati i razmišljao je cijele noći o ovom, hm, baš lijepo. Ali bolje je bilo da si spavao dragi naš Laudetur... Nego, zanimljiva je činjenica u svemu tome da naš dragi brat Laudetur ističe jednu važnu rečenicu:„Ako ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo“, kaže Isus i ukazuje nam na prvi korak koji je nužno učiniti u bratskom opominjanju. Slažem se u potpunosti, ali zar naš dragi brat nije u temi koju sam zabranio, a odnosi se upravo na blaćenje svećenika, odnosno pokušaj koji sam srezao u korjenu, napisao sljedeće, možemo zajedno pročitati: Neskromnost svećenika - Laudeturov post.

Dakle, u tom postu za Laudetura ne važi ovaj citat Isusovih riječi, a sada se tako vatreno poziva na njih?! Baš čudno. Ja sam odmah nakon ovakvog Laudeturovog napisa zaključao temu, jer ne želim da se na ovom forumu napiše ijedna riječ kojom se blate svećenici katoličke Crkve, jer lako je kritizirati njihov grijeh koji je javan, a svoj tajni grijeh skrivati i praviti se bezgrešan i velik pred Bogom i ljudima. Toliko o toj tematici.

2. Nadalje, želio bih se osvrnuti na njegov daljnji napis vezan za BOGOHULJENJE. Citiram: "Više puta, i na više načina, Bog je nekoć govorio ocima u prorocima; konačno u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega." (Heb 2, 1-2) U Isusu Kristu završava objava, on je punina objave. Međutim, pojavljivat će se, posebno u posljednjim danima i "lažni" proroci. Isus na njih upozorava svoje učenike: "Ako vam tko rekne: 'Evo, Krista ovdje!' 'Eno ga ondje!' - ne vjerujte. Ustat će doista lažni Kristi i lažni proroci, i tvorit će znamenja i čudesa, da bude li moguće, zavedu i izabrane!" (Mk 13, 31 s.)
Dakle, kao što vidimo kroz povijest spasenja je Bog više puta govorio ocima po prorocima i progovori nama u Sinu... Točno, ali kad je Isus Krist upitan da li je Sin Božji, Kajfa ga udari i reče: Huli! Isus je svojim dolaskom na svijet želio stvoriti novi poredak, poredak srca, u ljubavi... Znači, ljubavi prema onom najmanjem: "ŠTO GOD UCINISTE JEDNOM OD OVE MOJE NAJMANJE BRACE, MENI UCINISTE!" (MT 25, 45) i ljudi opet nisu shvatili poruku, pa su ga na kraju osudili na smrt, osuđuju Ga na smrt i danas kad iznose klevete protiv ovog ili onog, kada raspravljaju o svećenicima na način kako su to pokušali bivši član foruma Zoranos i Laudetur. Ljudi nisu povjerovali Isusu Kristu, nije li to žalosno?! Oni još i danas ne shvaćaju njegovu nauku, kad mogu postupati nehumano i stvarati civilizaciju smrti, umjesto civilizacije života. Kroz neka ukazanja koja je Crkva priznala i koja su danas odobrena, vidimo kako se u početku stvarao otpor prema tim ukazanjima, a danas imamo poznata Marijanska svetišta Lourdes, Fatimu... Dakle, Crkva treba protokom određenog vremena utvrditi vjerodostojnost ukazanja i (kako reče Laudetur), citiram: Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.

E sada se nameće pitanje, koje je svakom tko razmišlja o vjeri poznato. Pitanje je zašto se Isus ili Blažena Djevica Marija ukazuju? Odgovor je sasvim jasan, jer ljudi nisu shvatili ništa od onoga što su trebali shvatiti, već davno prije, i zato ih sam Gospodin Isus Krist, i Njegova majka upozoravaju, podsjećaju, opominju. Sjetimo se nastanka krunice Božanskog Milosrđa, koju je Isus zatražio da molimo, preko Svete Faustine Kowalske. Mislim da se kad je sveta Faustina objavila ove tekstove koji su nam sada poznati i priznati, ipak javila određena skeptičnost u pogledu tih objava svete Faustine... Međutim, danas katolička Crkva moli krunicu Milosrdnom Isusu. Nadalje, Prije nekih desetak godina pojavila se Vassula, koja je također primala određene poruke, ja sam od 2004. godine pratio te poruke, nisam bio baš sasvim oduševljen, ali i blagopokojni Papa Ivan Pavao II je istraživao te poruke i susreo se s Vassulom, tada joj je izjavio: Vasssula, Bog Te Blagoslovio. Danas mnogi katolički vjernici imaju zajednice koje su priznate a u uskoj povezanosti su s Vasssulom. Samo bih napomenuo da Vassula pripada našoj kršćanskoj braći koja imaju liturgiju istočnog obreda. Danas je aktuelno i ukaznje Kraljice Mira, a vidjeti će se na kraju koliko je bilo utemeljeno i kakve plodove donosi...

Da zaključim na samom kraju ovog izlaganja, kako u pogledu ovih objava ne gledam na te objave u kontekstu samih objava, ja na svaku objavu gledam kroz ONO ŠTO TA PORUKA U SEBI NOSI, BIT PORUKE. Bit tih poruka i objava je u biti poziv na promjenu ljudskog srca. Premda ima toliko objava moja vjera se ne temelji na njima, temelji se na onom što je naučavao sam Isus Krist, na Radosnoj vijesti. Ali, ipak ne osporavam nijednu objavu, naročito one koje u sebi nose poruku o promjeni načina života, potiču na osobno obraćenje. Do sada sam više puta bio u Međugorju koje je za mene oaza Mira i molitve, i nikada nisam tražio u Međugorju čudesne znakove, jer se moja vjera u Krista ne temelji na čudesnim znakovima. Ja u Međugorju osjetim mir u svom srcu i radost što sam s Gospodinom sjedinjen u molitvi. I molim se Kristovoj Majci, želim po riječima svetog Ljudevita Marija Grigniona Montforskog, ići: PO MARIJI K ISUSU!“
Valja napomenuti da je usporedno s tim odgovorima sa foruma nestalo „otvoreno pismo“, tako da je moj odgovor ispao pucanj u prazno. Zato sam se ponovo javio kratkim postom:

„Ako na sve ovo gledamo kao na jednu od brojnih novih duhovnosti (poput Međugorja) koje su našle svoj prostor unutar katoličke crkve, onda nemamo što prigovarati i to mi nije bila namjera. Svatko se može moliti na način koji drži najpodesnijim i najsvrsishodnijim. Međutim, u cijeloj priči spominje se "odobrenje" našeg svećenika koji niti je za to ovlašten, niti ima pojma o tome. Naglašavam da mi do sada ni jedan konzultirani autoritet u Crkvi nije dao pozitivno mišljenje o ovom slučaju, a svi se redom ograđuju od intepretacija navodnih Isusovih riječi. Kad saznam nešto novo, javit ću vam. No, za sada ostajem kod stava da je riječ o proturanju krivovjerja pod maskom pravovjernosti.“ Tada se obratih i izravno administratooru: „Dragi NN, ovo ne razumijem: "Dakle, kao što vidimo kroz povijest spasenja je Bog više puta govorio ocima po prorocima i progovori nama u Sinu... Točno, ali kad je Isus Krist upitan da li je Sin Božji, Kajfa ga udari i reče: Huli!"
Ja vjerujem u Boga Oca i Sina i Duha svetoga, a ne u nekog atko će mi servirati svoje ma kako lijepe i pametne misli, skrivajući se iza Isusa. Bog je govorio po prorocima. Ali nakon što je progovorio po Sinu, proroci mu više nisu potrebni. Pa ni na internetu.“

Administrator rječit kakav jest odmah je reagirao:

„Mislim da na početku treba razjasniti neke stvari neupućenima, a ovdje osobito mislim na Laudetura našeg dragog... Kao prvo, ne postoji međugorska duhovnost, međugorski kult, ili nešto slično, mi u Međugorju želimo preko Marije, Isusove Majke i naše nebeske Majke ići k Isusu. Što to u stvari znači? To znači da preko pobožnosti koje se odvijaju u Međugorju, prvenstveno krunice Blažene Djevice Marije, idući prema brdu ukazanja, zastajkujući kod reljefnih prikaza Otajstava krunice, mi svoje srce otvaramo Isusu, moleći krunicu Blažene Djevice Marije. Isto tako kad idemo slijediti postaje Križnog puta, zastajemo na trenutak i tu se zamislimo, pri tom pronalazimo, kao i kod Otajstava krunice sebe u tim postajama Križnog puta ili Otajstvima, i osluškujemo što nam Bog želi reći. Osluhnuti će samo onaj kom je srce čisto, on će čuti unutarnji glas, upozorenje što bi trebao u svom životu promijeniti. Tako da nema govora o međugorskoj duhovnosti, jer se te pobožnosti obavljaju na svim krajevima zemaljske kugle, ali je bit ne ponavljati kao papagaj,
nego prepoznati se u tim postajama,ili Otajstvima, uvidjeti svoju griješnost, i pokušati sebe mijenjati, kako bi mijenjajući sebe mijenjali svijet ... Naravno tu su i svete Mise koje se prikazuju na svim jezicima svijeta.... I toliko ljudi se upravo na njima pričešćuje... Znači, Krunica, križni put, Sveta Misa u kojoj se sudjeluje, a to znači prima se Krist u sakramentu svete pričesti. I želio bih naglasiti da je najveća bit u slavljenju Gospodina našeg Isusa Krista, u zahvaljivanju! Nikako u neprestanom samooptuživanju kako smo grešni, nego zahvaljivanju jer su nam mnogi grijesi oprošteni...

Nadalje, mislim kako nitko nije ovdje u ovim postovima spominjao nekog "našeg" svećenika, koji je u ovom slučaju samo promatrač, kako stvari ne bi izmakle kontroli, i koji s relativne udaljenosti prati ispravnost objava. Tom svećeniku kojeg Laudetur spominje bi sam Laudetur mogao napraviti toliko problema, a mislim da je to Laudeturova sljedeća nakana. Nek ti se Gospodin smiluje dragi brate Laudetur ako to napraviš, taj svećenik se samo bavi ispravnosti u smislu prijevoda, jer poznaje jezik na kojem su objave napisane, on ne može ulaziti u samu autentičnost, ali mislim da te objave nisu plod nečije mašte, i zato ne pravi probleme tom svećeniku kojeg osobno poznaš, jer dosta je već zabrana...

To će uglavnom, vezano za zabrane, napraviti oni koji se nađu prozvani u ovom tekstu objave... Proroci su u ovom svijetu itekako potrebni, ali istinski koji to ne rade radi novca ili slave, nego da se proslavi Sin čovječji. Imamo mi proroka i u našem narodu, svi oni opominju, ali njihove riječi nažalost ne nailaze na plodno tlo... Toliko dragi prijatelju, razmisli dobro...

Ja ne kažem da objave koje nam donosi Conciglia treba uzimati zdravo za gotovo, da su one jedine mjerodavne i sadrže svu cjelinu Isusove ukupne objave, ali treba nad njima zastati i zamisliti se, pokušati pronaći neke detalje u svom osobnom životu koje ja mogu početi mijenjati...“

Bila je to kap koja je prelila čašu. Morao sam reagirati i reagirao sam oštro:

„Mislim da na početku treba razjasniti neke stvari neupućenima“, da citiram našeg administratora. Treba naglasiti da je moj post o lažnim prorocima reakcija na „Otvoreno pismo od Conchiglie Njegovoj Svetosti Papi Benediktu XVI Svećenicima, Biskupima i Kardinalima i Religioznim muškarcima i ženama Predsjedniku ...“ koje je objavljeno na ovom forunu i potom uklonjeno. Tako da neupućeni namjernik može moj post isčitavati kao prenemaganje jer ne zna zbog čega je napisan. Zašto je uklonjeno pismo – to zna gospodin administrator. Meni je to čudnovato, osobito ako na pismo gledam s njegovog stajališta uvažavanja te „objave“. Administrator umjesto toga opisuje svoj doživljaj Međugorja. Cjenim njegovo iskustvo i osjećaje, no Međugorje nije tema ove rasprave. Tek da spomenem kako je „Vatikansko državno tajništvo oštro se ogradilo u glasilu biskupije Graz-Seckau od sudioništva u akcijama njemačkog društva "MIR - za mir i pomirenje", kojima to društvo želi "na stražnja vrata dobiti ckrveno priznanje Međugorja i Schia". Vatikansko je tajništvo također pozvalo vjernike da s oprezom pristupaju od Crkve ne potvrđenim hodočasničkim mjestima Međugorju i Schiu u Italiji. Njemačkom se društvu prigovara što umnaža poruke s ukazanja i nastoji ih dostaviti Papi, kako bi od Svetog Oca dobili službenu zahvalu što bi prikazivali kao svojevrsno priznanje tih hodočasničkih mjesta. Hodočašća u Međugorje i Schio su privatna stvar vjernika, kaže se u priopćenju Vatikanskog državnog tajništva, koje poziva vjernike da ozbiljno shvate njihova upozorenja. Vjernike se također moli da njeguju pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji koja je biblijski i tradicijski utemeljena i u skladu je s učenjem Crkve.“ (IKA) O presudama crkvenih sudova i biskupskim izjavama na tu zemu neću ovom prilikom. Držim da Crkva zna razloge zašto postupa kako postupa, a to nije ni tema ove rasprave.

Administrator Oldtimer potom nastavlja svoju opservaciju: „…mislim kako nitko nije ovdje u ovim postovima spominjao nekog "našeg" svećenika, koji je u ovom slučaju samo promatrač, kako stvari ne bi izmakle kontroli, i koji s relativne udaljenosti prati ispravnost objava. Tom svećeniku kojeg Laudetur spominje bi sam Laudetur mogao napraviti toliko problema, a mislim da je to Laudeturova sljedeća nakana.(!?-op.a.) Nek ti se Gospodin smiluje dragi brate Laudetur ako to napraviš, taj svećenik se samo bavi ispravnosti u smislu prijevoda, jer poznaje jezik na kojem su objave napisane, on ne može ulaziti u samu autentičnost, ali mislim da te objave nisu plod nečije mašte, i zato ne pravi probleme tom svećeniku kojeg osobno poznaš, jer dosta je već zabrana...“

E, sada je kap stvarno prelila čašu i moram reagirati. Tu niskost, podmuklost i zlonamjerno podmetanje nisam očekivao na ovom forumu i ne mogu i neću prešutjeti! Prvo, administratore dragi, nije meni namjera stvarati probleme tom svećeniku, nego upravo suprotno: spriječiti ljude koji nemaju pojma o čemu govore da njegovu dobrotu i pomoć pri lektoriranju teksta tumače kao njegovo teološko odobravanje. Spriječiti ljude da tog dobrog mladića uvlače u svoje sumnive rabote. Zaštititi ga! I zato molim da ga se okanete. A moram ti skrenuti i pozornost da si bio nazočan raspravi na chatu o toj temi i na pozivanje gospođe fride upravo na njega u kontekstu nekakvog odobravanja. Prisjeti se, jer neću ovdje javno iznositi rasprave sa chata. Ti si sigurno upućen (ne vjerujem da nisi), a i naša draga Sanja i, naravno Frida, da se o ovoj temi raspravlja i na drugim forumima. Tako na jednom naša draga Frida piše:

„Možeš više pogledati na stranici www.conchiglia.com. Već godinama ta žena dobiva poruke, a kod nas su došle sada kad sam se ja usudila uz Božju pomoć prevoditi, pitala časne sestre u samostanu da mi sve to pregledaju jer bez toga ne bi mogla, a sada to pregledava jedan svećenik.““... To mora pregledati svećenik duhovnik i možda upotrijebiti pravu riječ...“
Ja znam da angažman tog svećenika nije ništa drugo do lektorski ili, ako baš želiš, redaktorski, a znam da i ti i ostali to također znate. Ali znam i da neki to shvaćaju i javno tumače na drugi način. Ponavljam, bio si nazočan preksinoćnjoj diskusiji na chatu na tu temu i ako ti ono nije bilo dovoljno, ne znam što ti još treba. Zato imputiranje nekakvih mojih zlih namjera jest najblaže rečeno podmuklo, zlonamjerno i bezobrazno! To od tebe, deklariranog vjernika i vlasnika portala koji se deklarira kao portal „koji okuplja katoličke vjernike u duhu dijaloga i Kristove ljubavi“ nisam očekivao.

Jesu li objave plod mašte ili nisu – nisam kvalificiran suditi. Zato postoji naša Crkva koja o tome treba reči svoju riječ. Međutim, druge okolnosti vezane uz te „objave“ otvaraju prostor sumnjama. Vjerujem da ti je poznato ono što je gospođa Frida objavila na drugom jednom forumu:

„Od danas tko hoće može postati član Pokreta Ljubavi Sveti Ivan Diego. Upisnice su na stranci :
http://www.conchiglia.us/HRVATSKA/HR_index.html
na dnu za člana redovitog (to sam ja - koji ne plaća) i uz podršku sa obvezom od 100 eura i milosti misama namijenjenim tim članovima. Upisnice se isprintaju mogu se i podijeliti drugima, ispune se i pošalju na adresu koja je na dnu stranice :
MOVIMENTO D'AMORE SAN JUAN DIEGO
Casella Postale 99
33085 MANIAGO - PN
ITALIA
c/c Postale n. 85539583 „



Toliko o smislu i ciljevima. Rekli bi: maske su pale. Tko želi – neka izvoli. Ja neću. A to što ja čekam stav službene Crkve, to je samo poštivanje pravila koja uređuju odnosnu tematiku u Crkvi. A Crkva ima zadaću učiteljstva vjere. Netko će reči: Vjerujem u Krista i u Bibliju. Što će mi onda crkveno učiteljstvo, kada imamo Bibliju. Neki marljivi tekstopisci i propovjednici po internetu ovo ne shvaćaju. Papagajski ponavljaju neke fraze za koje često i ne znaju što zapravo znače, uzimaju od vjere ono što im se sviđa, a ono što im se ne sviđa zanemaruju, odbacuju. Zato bi bilo dobro da porade malo na svojoj kršćanskoj izobrazbi i da uoče kako imamo ne samo Bibliju nego i, između ostalog, Pet crkvenih zapovijedi... Zašto, dakle treba slušati Crkvu? Zato što ona kaže kako zapravo treba čitati Bibliju. Imamo toliko krivih i nakaradnih tumačenja Biblije. Tko ti jamči da Bibliju zaista ispravno tumačiš, ako su i mnogi učenjaci o tome krivo mislili? Tu je potrebno učiteljstvo Crkve o kojima je Krist rekao: „Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prezire, mene prezire. Tko mene prezire, prezire onoga koji me poslao“ (Lk 10,16). Tko ti kaže da je Biblija stvarno Riječ Božja? Tko to može dokazati? Samo Crkva jer Krist je samo Crkvi povjerio riječ Božju da ju navješta: „Zato idite i učite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!“ (Mt 28,19)... Neću dalje. Pitajte svog svećenika ili čitajte Sveto Pismo. Sve je lijepo i jasno napisano. Ali samo Sveto Pismo nije dovoljno. Iskustvo uči da kad god su se skupine kršćana odvojile od učiteljstva Crkve i svoje majke Crkve, raspadale su se u sekte i tzv. Slobodne Crkve kakvih su na tisuće širom svijeta. Na kojem je putu taj pokret? I na kojem je putu ovaj forum? Zato nam je potrebno učiteljstvo Crkve. Nije to nikakva luđačka košulja koja sputava slobodu našeg mišljenja, nego čvrsto tlo pod nogama, da ne bismo gradili na pijesku. A što to učiteljstvo Crkve kaže o „objavama“ Conchiglie? Pa i o Međugorju?

Administrator piše: „Proroci su u ovom svijetu itekako potrebni, ali istinski koji to ne rade radi novca ili slave, nego da se proslavi Sin čovječji.“ Lijepo izrečena fraza. Onih 100 eura nisu novci?

„Imamo mi proroka i u našem narodu, svi oni opominju, ali njihove riječi nažalost ne nailaze na plodno tlo... Toliko dragi prijatelju, razmisli dobro...“ , kažeš. Jesi li svijestan što zapravo kažeš? Kažeš da imamo proroke u našem narodu! Ja tvrdim da proroka danas NEMA! Nigdje, pa ni u našem narodu. Zato ponavljam: "Više puta, i na više načina, Bog je nekoć govorio ocima u prorocima; konačno u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega." (Heb 2, 1-2) Ne trebaju nam proroci jer imamo Sina! A svi oni koji se nazivaju prorocima obični su šarlatani jednaki gatarama i majstorima tarota, s više ili manje jasnim ciljem osobnih probitaka na ovaj ili onaj način. Sjeti se onih 100 eura!

Moguće si se nespretno izrazio pa si prorocima nazvao naše ugledne i poznate duhovnike. Namjerno ne koristim riječ karizmatici. Njih nemoj miješati u ovo. Jer oni nisu ni šarlatani ni luđaci. Možda ti je promaklo da ni jedan od njih nije rekao kako mu napisane i izgovorene riječi „diktira Isus“!?. I nisu tražili uplatu članarine po 100 eura...

Administrator se snagom svog autoriteta dotaknuo i moje nesanice i nekih starih tema:

„Naš brat Laudetur nije mogao spavati i razmišljao je cijele noći o ovom, hm, baš lijepo. Ali bolje je bilo da si spavao dragi naš Laudetur...“ (Usput – sada je 1:42 sati –opet ne spavam zahvaljujući ovdje objavljenim objedama) „Nego, zanimljiva je činjenica u svemu tome da naš dragi brat Laudetur ističe jednu važnu rečenicu:„Ako ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo“, kaže Isus i ukazuje nam na prvi korak koji je nužno učiniti u bratskom opominjanju. Slažem se u potpunosti, ali zar naš dragi brat nije u temi koju sam zabranio, a odnosi se upravo na blaćenje svećenika, odnosno pokušaj koji sam srezao u korjenu, napisao sljedeće, možemo zajedno pročitati: Neskromnost svećenika – Laudeturov post. Dakle, u tom postu za Laudetura ne važi ovaj citat Isusovih riječi, a sada se tako vatreno poziva na njih?! Baš čudno. Ja sam odmah nakon ovakvog Laudeturovog napisa zaključao temu, jer ne želim da se na ovom forumu napiše ijedna riječ kojom se blate svećenici katoličke Crkve, jer lako je kritizirati njihov grijeh koji je javan, a svoj tajni grijeh skrivati i praviti se bezgrešan i velik pred Bogom i ljudima.“ Ponovo izvrtanje činjenica. Ja sam u privatnom chatu upozoravao neke forumaše na pogreške glede odnosa prema vjeri, svećenicima i sl. Upozoravao sam ih na zablude glede privatnog pričešćivanja, blagoslova doma i sl. Kad takva upozorenja nisu naišla na plodno tlo, oglasih se javno, ne imenujući ih. Je mislim da nisu krivi što ne znaju da se, recimo, treba barem jednom godišnje ispovijediti, da dolazak svećenika radi ispovijedi i pričesti u kuću ne košta ništa, ... (neću o detaljima). Ali sam se isto tako usprotivio cenzuriranju jednog mladog čovjeka koji se usudio spomenuti opće poznat slučaj luksuza crkvenog velikodostojnika. I ne vidim sada poveznicu osim mogućeg pokušaja cenzuriranog mladića da opomene kardinala na nedoličnost. A zar navodi iz „otvorenog pisma“ nisu blaćenje svećenika i katoličke Crkve? Paušalne objede protiv neistomišljenika. Poznata metoda, zar ne. Povlačenje pak paralele: „osuđuju Ga na smrt i danas kad iznose klevete protiv ovog ili onog, kada raspravljaju o svećenicima na način kako su to pokušali bivši član foruma Zoranos i Laudetur“ je toliko zaprepašćujuće podmuklo i nisko da ostajem bez teksta. Jer tekst Zoranaos i moj nastavak nisu bile klevete. To su bile dokazane činjenice! Kleveta je povezivati te tekstove sa osuđivanjem Isusa Krista. Sramotno!

Takvo podmetanje zaista me zaprepastilo! Zgrozilo! Koji bolesni um može iskonstruirati takve konstrukcije, a pri tome se pozivati na ljubav, vjeru i Krista!?

Umjesto bilo kakvog komentara i zaključka opet ću citirati dio „otvorenog pisma“:



„Ja i Marija predstavljamo Lik Muški i Ženski Oca na Zemlji.
Ja u Biti...Muški Dio Oca
Marija u Biti...Ženski Dio Oca.

Iz tog razloga vas podsjećam da Duše stvorene od Boga na Početku su bile sve iste.
Svakoj je dan dar slobodne volje.
Od tih Duša ima onih koji su izabrale da se ne utjelove
nego su željele stalno davati hvalu Ocu.
Ima onih koji su se odlučili utjeloviti da bi radile dobra djela.
Ima onih koje su se odlučile utjeloviti da bi kontrirali dobrim djelima radeći zlo.
Ima ih koji se nisu željele utjeloviti da bi pritekle u pomoć dušama sestrama u dobru.
I ima onih koji su izabrali da se ne utjelove da bi pritekli u pomoć Dušama sestrama zla.

Biskup kojeg poznajete zabranjuje tiskanje knjiga.
Na vama je da komentirate i zaključite u vezi toga. „

Netko pametan dopisao je: „Uz kojekakve druge gluposti, ovo gore govori "Isus". Mislim da onome kome ovo nije dosta, neće pomoći nikakva razumna rasprava.“



Slažem se. Kome to nije dovoljno i tko ne vidi kamo ide ovaj forum, neće pomoći nikakva argumentacija. Ja sam vjernik katolik i ne želim biti članom nikakve sekte što se skriva iza uzvišenih riječi koje su samo isprazne riječi bez djela. Ne želim se klanjati zlatnom teletu i bilo čemu što moja Crkva ne priznaje. Zato i tu „objavu“ i njen posvemašnji rasap po internetu, pa i ovom portalu držim tek kao još jedan primjer kako ljudi traže boga iznad Boga i kako s ni s čim nisu zadovoljni, pa smišljaju kojekakve "čudne stvari" i situacije! Što je najgore pridobit će neke nestabilne "žrtve", a onda....Bože sačuvaj....Ako je taj moj stav u suprotnosti s postavkama ovog portala, onda ne želim na njemu ostati više niti sekunde. Administratore, tipkovnica je tvoja!

I nakon što se jedan drugi forumaš, citiravši već citirani dio 'otvorenog pisma' usudio napisati kako je sve to čudna teologija: „Ne znam zašto toliko emocija i riječi oko nečega što nema smisla. Ja ne pratim te Vasule i Conchiglie itd... Ako proročice imaju što reći ljudima neka se obrate biskupu ili papi. Mislim da je ispravan put: Obratiti se biskupu i papi i potom ljudima. U ovom slučaju vidim da je to obrnuto: Obratiti se ljudima, možda s namjerom stvarati pritisak na biskupa i papu. I naravno dobiti novce.“

I administrator učini svoje. Njegovo opširno obrazloženje neću citirati. Koga interesira, može ga pročitati na „Stvorenima za nebo“. Neću ga ni komentirati. Budući mi nije omogućeno da mu odgovorim na njegovu portalu, neću zlorabiti prostor na drugima. A niti to zavređuje. Mnogo su bitnija saznanja do kojih su došli forumaši ovog portala. Samo malkice da citiram:

Hrvren, 06. prosinca 2009. objavljuje rezultate svog istraživanja po netu:

Pokret Ljubavi don Juana Diega je neprofitabilni katolički pokret, osnovan od Conchiglie (u prijevodu značenje riječi je morska školjka) 24. listopada 2001. u Italiji i posvećen Gospi Guadalupskoj u Mexico Cityju.

Točka 6 statuta pokreta:
Pokret PRIZNAJE DOGME KATOLIČKE CRKVE KOJE SE TIČU SVETE DJEVICE MARIJE, MAJKE BOŽJE I SUOTKUPITELJICE SVIJETA

Mislim da ovdje već dolazi do problema - jer nazivanje Marije "subožicom" tj - majčinskim dijelom lika Oca - protivi se Crkvenim dogmama.

Nadalje:
Pokret Ljubavi Svetog Juan Diega u čast Svete Djevice podigao je KRIŽ LJUBAVI DOZULA (7,38m x 1,23m, nazvan je i ) na brdu Tepeyac, točnom mjestu ukazanja Naše Gospe Guadalupske Sv Juan Diegu.

Ovdje dolazi do daljnjih problema, a razlog tome je spominjanje križa kojeg su podigli - u daljnjem tekstu piše kako je križ podignut uz odobrenje biskupa, ali tražeći dalje podatke o samom križu dobivate ove podatke:
Slavni križ Dozule jest postulirani osvjetljeni katolički križ bijele i plave boje visok 738 m i ruku dugih 123 m - dakle točnog umjera 1:3 između horizontale i vertikale križa. Zove se Slavni Križ da bi ga se razlikovalo od Križa Ljubavi Dozule koji je izrađen kao 100 x umanjena replika Slavnoga Križa u mjerama 7,38 m x 1,23 m.

Onda pronađemo Prijatelje Križa Dozule:
Prijatelji Slavnoga križa je katolički pokret osnovan 1980. u Calvadosu, Francuska. Baziran je na seriji čudesnih ukazanja primljenih u Dozulu u `70im godinama 20. st. Ovaj kontroverzni pokret često se u medijima smatra kultom.
Pokret je osnovan 2. travnja 1982. godine u Saint Quentinu od Alberta Delbauchea, profesora yoge NAKON ŠTO JE IMAO VELIK BROJ UKAZANJA I PORUKA ISUSA. PREDVIDIO JE KRAJ SVIJETA KOJEMU ĆE PRETHODITI MNOŠTVO KATASTROFA I OBJAVIO PORUKE DOZULA KOJE SADRŽE UČENJE SKUPINE. POTVRDIO JE ISTINITIM PROROČANSTVA MADELEINE AUMONT.
Krajem 1982. apokalipsa je proglašena neizbježnom i sljedbenici traže utočište u Loire-Atlantique. Prema njenom osnivaču nekoliko praksi trebalo bi se vršiti za spasenje. NAKON PROPASTI PROROČANSTVA MNOGI ČLANOVI NAPUŠTAJU GRUPU I POČINJU JU JAVNO KRITIZIRATI.
Claude Vorhilon, osnivač RAELIJANSKOG POKRETA (KULT KOJI VJERUJE U ZEMALJSKU POVEZANOST SA INTELIGENTNIM FORMAMA U SVEMIRU - VANZEMALJCIMA) hodočastio je u Dozule i rekao kako su otkrivenja koja je dobila Aumont - u stvari poruke vanzemaljaca.
Grupa je 1995. proglašena kultom u parlamentarnom izvješću 1995. godine.
1985. biskup Bayeuxa osuđuje poruke iz Dozule koje nisu priznate od katoličke Crkve i smatraju se pseudokatoličkim kultom. Nadalje, projekt podizanja velikih križeva ponekad je nailazio na protivljenje, posebice u Haute-Garonne i Lotientu. Nekoliko križeva je uništeno kao u Essone.

Dakle...

A onda marljivi Hrvren objavi i slijedeće:

O CONCHIGLII

Blog:
http://conchiglia.blog.espresso.repubblica.it/
Dakle:
Nick korišten na blogu je Chi Sono, u prevodu TKO JEST – dakle vlasnik bloga se naziva ONIM KOJI JEST, a vrlo dobro znamo tko je Jedini tko se može tako nazivati.
Ako postoji sumnja u to o kome je ovdje riječ – fotografija Conchiglie na blogu i adresa na kontaktu koja vodi na Conchigliine stranice dovoljan je pokazatelj da blog jest povezan s njom.

Na istoj stranici, u rubrici biografija stoje riječi:
„Io sono Conchiglia...
e Dio è...
Con chi gli ha... dato tutto di sè.“

Razdvojeni način pisanja riječi Conchiglia daje nam mogućnost dvostrukog prijevoda – i stilska figura je u kojoj je završetak jedne rečenice početak druge.

U prvom obliku glasi:
Ja sam Conchiglia (školjka)… i Bog je… Con chi gli ha (školjka)… dajem sve od sebe

Dakle – ona je Conchiglia, a i Bog je Conchiglia – izjednačava se sa samim Bogom!!!

U drugom obliku razdvojena riječ Conchiglia postaje početak rečenice i glasi ovako:
Ja sam Conchiglia (školjka)… i Bog je… tko je sa njima dao sve svoje (sve od sebe)

Zajedno - Conchiglia (školjka)
Razdvojeno – con (sa), chi (tko), gli (njima), ha dato (dao, dala), tutto (sve), di (od), se (sebe)

Slika na kojoj se Conchigliin lik uspoređuje s likom Majke Božje Guadalupske:
http://4.bp.blogspot.com/_uN1k9jf1RrY/S ... higlia.jpg

Zatim, postoji kanal na Youtube-u osnovan od njene strane, pokrenut u svibnju 2008. – između ostalog, stavljeni su linkovi o novom svjetskom poretku, papa i vanzemaljci... pa pogledajte:
http://www.youtube.com/user/ConchigliaChannel#p/f

Osim ovih stvari, ništa drugo nije moguće pronaći o ovoj osobi – niti ime i prezime, niti bilo koji drugi podatak o njoj – čak niti na njenim stranicama. Isto tako, kada se na wikipediji potraže podaci o Conchiglii – ispada da su postojali, ali su netragom nestali tj. iz nekih razloga skinuti otamo.
_________________
Usta nam bjehu puna smijeha,
a jezik klicanja.
Među poganima tad se govorilo:
"Velika im djela Gospodin učini!"

Velika nam djela učini Gospodin:
opet smo radosni!

[Vrh]


hrvren
Aktivan korisnik




Pridružen/a: 30. 11. 2009.
Postovi: 74
Lokacija: Zagreb
Godina: 30
Postano: Wed Dec 09, 2009 9:19 am Naslov:

--------------------------------------------------------------------------------

O KRIŽU KOJEM SE CONCHIGLIA KLANJA I POSTAVLJA ŠIROM SVIJETA

Nastavimo sa samim križevima koji se podižu (ovo je dio o kojem sam već pisao, podaci su nadopunjeni i tema je malo detaljnije pojašnjena):
http://en.wikipedia.org/wiki/Cross_of_Dozulé
http://en.wikipedia.org/wiki/Friends_of ... s_of_Dozulé

“Pokret Ljubavi Svetog Juan Diega u čast Svete Djevice podigao je KRIŽ LJUBAVI DOZULA (7,38m x 1,23m, nazvan je i ) na brdu Tepeyac, točnom mjestu ukazanja Naše Gospe Guadalupske Sv Juan Diegu.”

Ovdje dolazi do daljnjih problema, a razlog tome je spominjanje križa kojeg su podigli - u daljnjem tekstu piše kako je križ podignut uz odobrenje biskupa, ali tražeći dalje podatke o samom križu dobivate ove podatke:

“Slavni križ Dozule jest postulirani osvjetljeni katolički križ bijele i plave boje visok 738 m i ruku dugih 123 m - dakle točnog umjera 1:3 između horizontale i vertikale križa. Zove se Slavni Križ da bi ga se razlikovalo od Križa Ljubavi Dozule koji je izrađen kao 100 x umanjena replika Slavnoga Križa u mjerama 7,38 m x 1,23 m.”

Onda pronađemo Prijatelje Križa Dozule:
“Prijatelji Slavnoga križa je katolički pokret osnovan 1980. u Calvadosu, Francuska. Baziran je na seriji čudesnih ukazanja primljenih u Dozulu u `70im godinama 20. st. po kojima se Isus objavio Madeleine Aumont. Ovaj kontroverzni pokret često se u medijima smatra kultom.”

“Pokret je osnovan 2. travnja 1982. godine u Saint Quentinu od Alberta Delbauchea, profesora yoge NAKON ŠTO JE IMAO VELIK BROJ UKAZANJA I PORUKA ISUSA. PREDVIDIO JE KRAJ SVIJETA KOJEMU ĆE PRETHODITI MNOŠTVO KATASTROFA I OBJAVIO PORUKE DOZULA KOJE SADRŽE UČENJE SKUPINE. POTVRDIO JE ISTINITIM PROROČANSTVA MADELEINE AUMONT.”

“Krajem 1982. apokalipsa je proglašena neizbježnom i sljedbenici traže utočište u Loire-Atlantique. Prema njenom osnivaču nekoliko praksi trebalo bi se vršiti za spasenje. NAKON PROPASTI PROROČANSTVA MNOGI ČLANOVI NAPUŠTAJU GRUPU I POČINJU JU JAVNO KRITIZIRATI.”

“Claude Vorhilon, osnivač RAELIJANSKOG POKRETA (KULT KOJI VJERUJE U ZEMALJSKU POVEZANOST SA INTELIGENTNIM FORMAMA U SVEMIRU - VANZEMALJCIMA) hodočastio je u Dozule i rekao kako su otkrivenja koja je dobila Aumont - u stvari poruke vanzemaljaca. “

“Grupa je 1995. proglašena kultom u parlamentarnom izvješću 1995. godine.”

“1985. biskup Bayeuxa osuđuje poruke iz Dozule koje nisu priznate od katoličke Crkve i smatraju se pseudokatoličkim kultom. Nadalje, projekt podizanja velikih križeva ponekad je nailazio na protivljenje, posebice u Haute-Garonne i Lotientu. Nekoliko križeva je uništeno kao u Essone.”

Nadalje na tu temu – objašnjenje mjera koje možete pronaći na stranicama http://www.ressource.fr/anglais/dozule.html
Ovdje su pojašnjenja njegove simbolike ( http://www.ressource.fr/anglais/symbcroi.htm ) – i stavljam samo dio za koji mogu sa sigurnošću reći da je protivan Svetom Pismu:

„SIX is the number signifying man… It is the number signifying the Incarnation of the Messiah…”

“Šest je broj koji predstavlja čovjeka… to je broj koji označava Uzašašće Mesije”

U Bibliji su brojevi od strane svećenika objašnjeni malo drugačije (Kršćanska sadašnjost, Marulićev trg 14, Zagreb, 1990, str 1267., Uvodi i napomene, Novi Zavjet, Otkrivenje):
“Broj 6 dvostruko je nesavršen broj: 7-1, kao i polovica od 12.”

Zašto baš tako???
7 je broj savršenstva – 3 je broj Boga, 4 broj svijeta, dakle 3+4. Samim tim 6 je broj kojemu nešto nedostaje.
Polovica od 12 – 12 plemena Izraela, 12 apostola – dakle polovica od toga je također nepotpuna i nedorečena.

Ovdje su daljnja objašnjenja kako I zašto križ mora baš tako izgledati:
http://gloriouscrossofdozule.blogspot.c ... amore.html
Izdvajam dio – “A priest must bless the cross in person to bring it to life” – “Svećenik mora blagosloviti križ da bi ga oživio.”

Shvaćate li koliko je ovo pogrešno??? Oživljavanje križa??? Pa ne klanjamo se idolima, ne klanjamo se stvarima.

A ovo su neke stvari koje su mi došle u glavu za vrijeme mise na blagdan Bezgrešnog Začeća BDM. I u mojoj glavi su počeli igrati brojevi i nove mogućnosti njihovih kombinacija:
Širina križa – 123 m – zbrojeno zajedno 1+2+3 = 6
Visina križa – 6 x njegova širina – opet 6
Visina, dakle iznosi – 738 m – zbrojimo 7+3+8 = 18 = 3 x 6 to je 666

Ljudi, molim vas shvatite – samo je jedan Križ, samo jednom križu se klanjamo i štujemo ga – KRIŽU S RASPETIM KRISTOM – što je križ bez njega??? Što bi nam križ u životu bio i značio da baš na Križu nije Krist patio??? Tek s Kristom na sebi taj križ jest KRIŽ.
_________________


Ovo su linkovi koje sam pronašao jučer, vezano za križ i prijatelje toga križa:

http://en.wikipedia.org/wiki/Cross_of_Dozulé
http://en.wikipedia.org/wiki/Friends_of ... s_of_Dozulé

Sada, provjeravajući linkove - vidim da dijela linkova više uopće nema, a članak o prijateljima toga križa je reduciran na polovicu svoje prijašnje veličine.
_________________

Samo društvo prijatelja tog križa danas vodi stanovita Fernande Navarro ili JNSR – u prijevodu kratice s francuskog to bi značilo – Ja Sam Ništa, nasljednica Alberta Delbauchea u društvu, a po vizijama nasljednica Madeleine Aumont.
Ovako izgleda jedan od linkova povezanih s njom:
http://apparitionsourlady.blogspot.com/ ... dy-on.html

Dakle – opet vanzemaljci. Brod dužine 20 milja u blizini Južnog pola???
http://www.youtube.com/watch?v=PdwvoDyS ... _embedded#
_________________

INTERNET STRANICA CONCHIGLIA

http://www.conchiglia.us/HRVATSKA/HR_index.html

Dakle, sama početna stranica i stvari koje se protive Crkvenom učenju:
Ulomak iz teksta:
“Dao sam Moj Život za vas sve i još bi dao, ali ne vrijedi baš ništa jer imate zatvorena srca.”

Ne vrijedi ništa??? To nikako nisu i ne mogu biti Isusove riječi jer on bi time pljuvao po Bogu, planu Njegovom o otkupljenju svijeta i u neskladu je sa Novim Zavjetom:
“Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih." Mt, 18,14
Svatko od nas Njemu itekako vrijedi i nikoga se od nas ne odriče usprkos našoj prljavštini, a sigurno ne mogu vjerovati da žali za žrtvom koju je učinio za nas.



JOŠ JEDNOM PONAVLJAM:
“1985. biskup Bayeuxa osuđuje poruke iz Dozule koje nisu priznate od katoličke Crkve i smatraju se pseudokatoličkim kultom.”

Jedini razlog zašto ovo uopće i čitamo jest internet. Frida se poziva na činjenicu da ove poruke nisu zabranjene – a onda navedu na stranici:
“U poslušnosti Biskupu iz Clairvauxa-Senigallia Mons † Josip Orlandoni, Conchiglia ne može publicirati « DOBRODOŠAO MOJ GOSPODINE » knjige X - XII, i « OTKRIVENJE » je maknuto sa internet stranice www.conchiglia.net gdje je proslijeđivano besplatno.”

Dakle pogledajmo sada ovaj paradoks:
1. U poslušnost je biskupu – a poruke ipak dolaze do nas.
2. Ovo je navedeno kao sjedište pokreta -
Conchiglia - Movimento d'Amore San Juan Diego - Via Manzoni, 12 - Casella Postale 99 - 33085 MANIAGO - PN – ITALIA
Ovo je biskup i njegova biskupija koji su navedeni:
Biskupija Clairvaux-Senigallia; Mons † Josip Orlandoni

Zašto su ove geografske odrednice bitne???
Maniago je mjesto na sjeveru Italije, Senigallia u središnjem dijelu – kako onda može biti pod nadležnošću biskupa druge biskupije??? Je li Međugorje pod nadležnošću biskupa Perića ili nekoga drugoga??? Kako onda i ovo može biti pod nadležnošću "stranog" biskupa???
_________________


Samo društvo prijatelja tog križa danas vodi stanovita Fernande Navarro ili JNSR – u prijevodu kratice s francuskog to bi značilo – Ja Sam Ništa, nasljednica Alberta Delbauchea u društvu, a po vizijama nasljednica Madeleine Aumont.
Ovako izgleda jedan od linkova povezanih s njom:
http://apparitionsourlady.blogspot.com/ ... dy-on.html

Dakle – opet vanzemaljci. Brod dužine 20 milja u blizini Južnog pola???
http://www.youtube.com/watch?v=PdwvoDyS ... _embedded#


Sada sam provjerio i ove adrese - video linkovi sa prve adrese su nestali, a sam video link izravno na youtube o vanzemaljskom brodu - za pristup njemu mi je sada potreban login na youtube - što prije nije bilo potrebno.

Da ponovim - sve što sam pisao stavio sam na net jutros, nakon što sam se vratio sa zornice i bilo je tamo - sada je 12.24 i tih stvari nema.

Zato poručujem svima koji očito intenzivno skidaju te stvari kako nam ne bi bile dostupne - sve ostale stvari o kojima imam namjeru pisati na vrijeme sam skinuo s neta, a isto tako, poznata mi je i funkcija print screen tako da ću uploadanjem tako nastalih fotografija dokazati kako su te stvari postojale na netu i kako ovo nije moj osobni progon nekoga ili nečega.
_________________

Kao što sam spomenuo u ranijoj raspravi, uputio sam e-mail poruku Glasu koncila moleći ih tumačenje ovih „objava“. Kako nisam dobio nikakav odgovor, ponovo uputih isti upit i GK, ali i kardinalu Bozaniću i HBK. Odgovor je objavljen u božićnom broju Glasa koncila:

„Kako nam nije namjera ulaziti u rasprave na forumima i s forumašima spomenutim u Vašemu pitanju, na Vaš ćemo upit odgovoriti općenito, u duhu katoličkoga naučavanja o privatnim objavama koji je prosvjetljujući i jasan svakome vjerniku. Katolička Crkva naučava da se Bog jednom zauvijek i potpuno objavio u svome Sinu, Kristu Isusu čiji ćemo rođendan
- Božić proslaviti upravo ovih dana dok ćete u rukama držati i ovaj broj Vašega
i našega tjednika. O božanskoj je objavi, kao što znate, jasno progovorio Drugi
vatikanski koncil dogmatskom konstitucijom »Dei verbum« (Božja riječ). U njoj
se ističe kako je Krist dovršitelj Božje objave: »On objavi daje puninu i
dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje: Bog je s nama da nas iz
tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi«, piše Dei verbum u
broju 4. U tome istome broju jasno se naučava: »Kršćanski, dakle, raspoređaj
spasenja (ekonomija), kao novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više
očekivati ikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus
Krist (usp. 1 Tim 6, 14 i Tit 2, 13).«

Imajući u vidu taj nauk može se razmišljati i o privatnim objavama, ako se takvom može smatrati ona koju spominjete. Općenito govoreći, privatne objave nisu bogohulne, no za Vas kao vjernika - i za se ostale vjernike - nisu obvezujuće. Znači, u njih možete i ne morate vjerovati; možete sumnjati ili prihvaćati njihovu vjerodostojnost, a možete ih i
ignorirati. Neki vjernici smatraju da su im korisne za duhovni rast, te ih rado
čitaju, ne gubeći iz vida cjelovitost svoje vjere i privrženosti Kristu
Gospodinu i njegovoj Crkvi. Vjernici su, naime, dužni vjerovati samo u Božju
objavu, »Bogu objavitelju« kojemu »treba odgovoriti poslušnom vjerom«, kako
piše u Poslanici Rimljanima (Rim 16, 26), jer tom poslušnom vjerom »čovjek
čitava sebe slobodno Bogu izručuje stavljajući na raspolaganje 'Bogu
objavitelju potpuno i odano služenje uma i volje' i dajući slobodan pristanak
objavi koju je On dao« (Dei verbum, 5). Crkva nas uči da je objava dovršena,
ali nije sva potpuno izrečena, tako da kršćanska vjera kroz vjekove pokušava
doseći sav domašaj objave. Zato se tijekom stoljeća spominju i »privatne
objave«. Neke je crkvena vlast priznala, ali nisu uvrštene u polog vjere.
Njihova uloga nije »poboljšati« i »upotpuniti« konačnu Kristovu objavu, nego
pomoći da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. »Pod
vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono
što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca.
Kršćanska vjera ne može prihvatiti 'objavâ' koje bi htjele nadići ili ispraviti
objavu koja je u Kristu dovršena. Toga ima u nekih nekršćanskih religija, a i u
nekih novijih sekta koje se na takvim 'objavama' zasnivaj«, uči i upozorava
Katekizam Katoličke Crkve (KKC, 65-67). Iz toga teksta možete i sami izdvojiti
neke kriterije za istinitost privatne objave: da je suglasna sa Svetim pismom,
da je spremna na trpljenje zbog svjedočenja, da je život usklađen sa zahtjevima
objave i da postoji spremnost na izlaganje kriterijima Crkve. Pišući o toj temi
prije dvije godine, ali i prošle (u kontekstu objave o kojima piše Marija
Valtorta i Božja službenica Marija Agredska), naveli smo da se »privatna objava
u Crkvi prepoznaje kao autentična prema načelu pravovjernosti, ako je osoba
vidioca duševno i ćudoredno zdrava i ako postoje duhovni plodovi na opću korist
Crkve«.

Objava odgovora u GK ponovo je rasplamsala raspravu na ovom portalu, ali i nadahnula administratora onog drugog portala da ispiše svoj novi post i obavijesti me o tome sms-om sinoć u ponoć! Ne znam je li taj post još na njegovim stranicama, obzirom na igru skrivača (sada me vidiš – sada me ne vidiš, kao što to radi i Conchiglia), pa ću ga citirati:

by Oldtimer Yesterday at 10:57 pm
Začuđen sam koliko je "ljubavi" prema braći i sestrama u Kristu pokazao naš bivši korisnik foruma, naš brat koji je pun "tolerancije", koji je uvijek "iskren", i "dobrohotan", sve ove osobine su u navodnim znakovima jer on je upravo takav, suprotan od onog čime se propagira... Da nije tako ne bi ovako "zabrinuto" pitao urednika Glasa koncila o mišljenju, navodeći forum Stvoreni za nebo na prvom mjestu, pri tom se vodeći načelom "krivovjernosti", je je naš forum proglasio sektaškim, što nema nikakve podloge, a uostalom mogao je ovo pitanje postaviti uredniku dok se još nalazio na forumu. Većinu tog što je uvaženi urednik Glasa Koncila otpisao našem Laudeturu, ja sam već rekao u pisanju o ovoj temi, citiram odgovor urednika Glasa koncila i navodim ukošenim (italik) slovima svoja razmišljanja, znači:

1. Općenito govoreći, privatne objave nisu bogohulne, no za Vas kao vjernika - i za se ostale vjernike - nisu obvezujuće.
Napisao sam da nitko nikoga ne obvezuje vjerovati u ove objave.

2. Znači, u njih možete i ne morate vjerovati; možete sumnjati ili prihvaćati njihovu vjerodostojnost, a možete ih i ignorirati.
Također sam rekao da se može vjerovati tekstu objave ili ga se jednostavno može ignorirati, ali sam napisao kako bismo trebali pronaći ono što može biti korisno za naš duhovni život.

3. Neki vjernici smatraju da su im korisne za duhovni rast, te ih rado čitaju, ne gubeći iz vida cjelovitost svoje vjere i privrženosti Kristu Gospodinu i njegovoj Crkvi.
Ovo je dio na koji sam ja već osvrnuo na forumu; znači ne gubeći iz vida cjelovitost svoje vjere i privrženosti Kristu Gospodinu i njegovoj Crkvi.
Nije moja stvar što gospodin Laudetur ne poznaje neke stvari, ili ne želi upoznati, ali barem je mogao čitati što drugi pišu, a ne se hvatati kao pijan plota svoga JA i JA. Svi mi možemo tvrditi kako je naš stav jedini ispravan i mjerodavan, ali trebalo ga je obrazložiti na način kako sam ja to uradio.

4.Vjernici su, naime, dužni vjerovati samo u Božju objavu, »Bogu objavitelju« kojemu »treba odgovoriti poslušnom vjerom«, kako piše u Poslanici Rimljanima (Rim 16, 26), jer tom poslušnom vjerom »čovjek čitava sebe slobodno Bogu izručuje stavljajući na raspolaganje 'Bogu objavitelju potpuno i odano služenje uma i volje' i dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao« (Dei verbum, 5).
U jednom dijelu svog pisanja sam napomenuo kako ljudi još nisu shvatili i prihvatili Božju objavu, nisu odgovorili poslušnom vjerom, nisu se stavili Bogu na raspolaganje...

5. Crkva nas uči da je objava dovršena, ali nije sva potpuno izrečena, tako da kršćanska vjera kroz vjekove pokušava doseći sav domašaj objave. Zato se tijekom stoljeća spominju i »privatne objave«. Neke je crkvena vlast priznala, ali nisu uvrštene u polog vjere.
Na ovaj dio sam se osvrnuo kad sam spomenuo objave svetoj Faustini Kowalskoj i Vassuli... Neke je Crkvena vlast priznala, neke nije.

6. Njihova uloga nije »poboljšati« i »upotpuniti« konačnu Kristovu objavu, nego
pomoći da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. »Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca.
Mislim kako sam napisao da je potrebno malo zastati i vidjeti da li ta poruka daje konkretne smjernice za naš život, što bismo mogli u svom životu promjeniti i duhovno rasti, u okolnostima u kojima živimo...

7. Iz toga teksta možete i sami izdvojiti neke kriterije za istinitost privatne objave: da je suglasna sa Svetim pismom, da je spremna na trpljenje zbog svjedočenja, da je život usklađen sa zahtjevima objave i da postoji spremnost na izlaganje kriterijima Crkve. Pišući o toj temi prije dvije godine, ali i prošle (u kontekstu objave o kojima piše Marija Valtorta i Božja službenica Marija Agredska), naveli smo da se »privatna objava u Crkvi prepoznaje kao autentična prema načelu pravovjernosti, ako je osoba vidioca duševno i ćudoredno zdrava i ako postoje duhovni plodovi na opću korist Crkve«.
U potpunosti se slažem i to sam napisao, da objavu kao takvu, jer još nije utemeljena njezina vjerodostojnost dopuštam objaviti na forumu u podforumu Naše duhovno stvaralaštvo dok Crkva ne utvrdi njenu autentičnost po načelima pravovjernosti i ako postoje duhovni plodovi na opću korist Crkve.


Na kraju, drago mi je što je naš Laudetur pokazao svoje pravo lice, želio na ovaj način ocrniti mene kao administratora, sve nas na forumu kao nekakvu sektu i cijenim odgovor urednika Glasa Koncila, i posebno mi je drago što je došlo do ovoga, jer odgovor ujedno otklanja sumnje u ono što sam i ja dijelom osobno napisao, a Laudetur mi drsko predbacivao, umjesto da raspravlja u duhu dijaloga. Ne mislim pri tom da odgovor daje autentičnost objave, ne, nikako. Crkva treba ispitati samu autentičnost objave. Ja nisam ulazio u autentičnost objave koju je frida1308 stavila na forum, nisam nikome rekao vjerujte jer ova objava je jedino ispravna, nikog nisam upućivao da se učlani u Pokret Ljubavi San Diego, ni sama frida 1308 nije ulazila u autentičnost objave, mi smo prepustili Crkvi da donese konačan stav o ovoj i ostalim objavama, ali kao što napisah ovakve nam poruke mogu i ne moraju pomoći u našem duhovnom rastu, mogu biti korisne za naš duhovni život, ali naravno da nećemo na njima temeljiti našu vjeru, nego kao i do sada vjerovati u Isusa Krista, ne gubeći iz vida cjelovitost svoje vjere i privrženosti Kristu Gospodinu i njegovoj Crkvi.
Kad bi Laudetur imao duhovne plodove, onda bi se još dok je bio na forumu učlanio u molitveni lanac krunice Blažene Djevice Marije, bio bi povezan najprije s nama u molitvi. To je ona osnovna i prva svrha ovog foruma, povezanost u molitvi. Druga svrha ovog foruma je sudjelovanje u radu foruma, raspravljanje o vjerskim temama, stavljanje duhovnog štiva korisnog za duhovni život, i treća je druženje i prijateljstvo, ali iskreno, a ne kao što ga je imao naš brat Laudetur prema svima nama.

A jedna druga draga sestra piše:

„Draga braćo i sestre u Kristu. Vrijeme je da se i ja oglasim na ovu temu. Nikako ne smatram da su to lažni proroci. Naime kako znamo po sv. Pismu je davno još Bog odabirao ljude kojima će davati objave. Kad se rodio Krist po Njegovoj objavi ujedno je nastalo novo vrijeme. Ako je Bog dao moć našem Isusu da se objavi ljudima, zašto ne poštujemo volju Njegovu. Ako ju već pojedinci ne poštuju zašto raspravljati na način ružnih riječi koje se pridodaju portalima i forumima. Moj brat u Kristu (ako mogu reći tako) Laudetur me iznenadio sa svojim komentarima.
Bratec ne diži si šećer molim te. Ostani nam zdravo i vrijeme je da se uvjeriš da se Isus Krist pojavljuje, kao i Majka Njegova. To što će Isus reći da se objavi ljudima je svakome od nas na osobni izbor. Prihvatiti objavu ili ne. Ima jedna dobra anegdota gdje prof. i učenik razgovaraju na temu : Ima li Boga, i jeli vidljiv ili ne. Naravno upoznati ste s tim tekstom.
Neću podvlačiti ni citirati tekstove iz sv. Pisma jer vjeru sam upoznala po tekstu sv. Pisma, ali i po osobnom življenju. Samo da usput napišem ovo. Jako sam poželjela spoznati voljeti Krista u srcu. Uslišana mi je želja i lijepo sam iskustvo imala. Nešto je u mojem srcu jako i nepobitno,to je nesebična ljubav prema dragom Isusu. Ja kao takva ne usuđujem se ni pomisliti da je neka objava lažna kamo li o njoj diskutirati na negativan način.Smatram da dragi Isus to osjeća i zna. Laudetur sa svojim pokretanjem istine si dobro reklamirao forum Stvoreni za nebo. Vidim da nam ljudi dolaze i prijavljuju se još više od kad ti istinu tražiš. Molim te kao sestra u Kristu potraži istinu u svojem srcu, ako je nema onda moli dragog Isusa da ti ju kaže. Sigurna sam da ćeš ju osjetiti jednog dana jer: velika je moć, snaga i ljubav Njegova.“

A druga se nadovezala:

„Istina je da je možda Laudetur malo prenaglio.. možda mu je sad žao možda nije.. no to ni nema veze ( pa zašto onda spominjem jel hhhehe) .. hoću reći da nitko od nas nije savršen i mislim da Isusu ne bi bilo drago da se ljutimo jedni na druge..

Nastojmo pri svakom postupku i razmišljanju... učinit kako bi Isus učinio.. pomisliti što bi Isus na mom mjestu sad napravio ..
Bilo bi lijepo kad bi se brat Laudetur vratio u duhu mira pa da zajedno molimo i napredujemo..
budimo u miru i ljubavi nemojmo se prepirat i raspravljat.. svi su ljudi različiti.. to nas čini posebnima...

"ne slažem se sa tvojim mišljenjem, ali do kraja života branit ću pravo da ga kažeš"


Pravo je svakoga, pa i forumaša sa odnosnog foruma, da ima svoje mišljenje i da vjeruju u što žele. No, isto je tako moje pravo da ne vjerujem tim „objavama“ i da se suprostavim njihovom širenju jer ih smatram krivovjerjem i štetnim. Zbog toga sam se i obratio autoritetima naše Crkve tražeči njihovo obrazloženje. I dobio ga. Međutim, to obrazloženje nije me uvjerilo da je Conchiglia proročica, da su njene „objave“ autentične, već naprotiv: učvrstilo je moje uvjerenje da je riječ o perfidnom pokušaju podvaljivanja kombinacijom istine, poluistine i notorne neistine s krajnjim ciljem – zgrtanjem novaca. Na žalost, nekima to nije jasno. Ili se možda varam.