|
1992. g. pisano.
Iz ordinacije Christe Meves, njemačka psihologinja, katolkinja
Ona ga drži pod pritiskom, krepka supruga pekara – i sada meni nasuprot sjedi suprug, pognute glave, kao raskajani grešnik.
Već 30 godina muče se zajedno. Njihovim neprekidnim zajedničkim radom radnja je vrlo uspješna. Imaju dvoje odrasle djece, koja su već odlepršala. Zapravo, kaže muž započinjući razgovor, morali bismo biti sasvim zadovoljni.
Mogli smo imati ugodnu starost, ali…
Bespomoćno gleda suprug prema svojoj rezolutnoj ženi, koja bez mnogo uvijanja odmah prelazi na stvar: nažalost, već nekoliko godina njen muž zakazuje u krevetu. I poslije više uzaludnih pokušaja prestao je s njom spavati.
Napustio je i svaki daljnji pokušaj približavanja. „On se jednostavno više i ne trudi da stvari opet dovede u red“, komentira supruga s varnicama predbacivanja u očima. „On uopće ne dolazi na pomisao da mi time nešto uskraćuje, što mi kao njegovoj ženi pripada. Pusti me na miru, to je sve što mi u ovoj bijednoj situaciji običava reći, kada o tome povedem razgovor.“
„Da li ljubite svog muža“, upitala sam optužiteljicu.
„Da, svakako“, obrecnula se ljutito, „to sam svojim radom konačno pokazala. Ali ta njegova nemoć uvijek me dovodi do bijesa. Konačno, to je opravdan zahtjev svake žene.“
„Ali ne znači li ljubav i prihvaćanje slabosti ljubljenog supruga?“ ponukala sam ju da promisli.
„Što ovdje znači slabost?“, pobunila se supruga. „To je ipak bračna dužnost!“
U razgovor se uključio i muž mucajući i tihim glasom i obavijestio da je posjetio liječnika specijalistu. Taj mu je saopćio da je uzrok njegove impotencije fizičke prirode, i da se vjerojatno ne može izliječiti. Svojoj ženi to nije rekao iz straha da ga ne napusti. Nije imao hrabrosti od nje zatražiti da zajedno s njim podnosi tu nemoć. Poslije ovog razgovora očekivao je razumijevanje svoje žene.
Iskoristila sam nastali tajac, da bih 58-godišnjoj ženi održala malo predavanje.
„Zacijelo, vi ste sada razočarani, što vaš muž s vama o tome nije razgovarao“, započela sam, „ali ako nas dvije pokušamo da ga shvatimo, naći ćemo razloge koji su uvjerljivi: kao prvo: muškarcima je bitno teže, prema iskustvenim podacima, govoriti o ovom intimnom području. I kao drugo: osjećaj vrijednosti muškarca mnogo zavisi o njegovoj sposobnoti da bude pun snage i jak – naročito u seksualnom području. Nemoć oduzima životnu radost i rađa osjećaje stida, što ima za posljedicu duševnu bol. I vaše nezadovoljstvo je to sigurno često potenciralo do nepodnosivosti.
Stoga je kao prvo potrebno spoznati: da reakcija na ovako snažnu duševnu bol svakako ne smije biti predbacivanje, nego mora imati za posljedicu suosjećanje i supodnošenje, u svakom slučaju kod zrele žene, koja ljubi svog muža. Za vas postoji vrlo konstruktivna utjeha: stvarna ljubav ne sastpoji se samo u međusobnom umirivanju seksualne potrebe. U prirodni razvojni proces spadaju i drugi oblici izražavanja ljubavi srca: obzirnost puna ljubavi,uzajamna velikodušnost – to sve više mora zauzimati centralno mjesto u životu ljudi. Dakako: sve to ne treba zahtijevati – isto kao i intimne odnose – s predbacivanjem i prigovorom, jer je to osnovni neprijatelj ljubavi. Prigovori i predbacivanja guše gotovo automatski živu vatru osjećaja. I tada se ljubav zacijelo više ne može reaktivirati apeliranjem na volju.“
Pekarova supruga još uvijek se nije dala pokolebati i uvjeriti: „Ali danas je to sasvim drugačije“, odgovorila je ona, „danas supružnici održavaju bračne odnose sve do u duboku starost. To se nalazi u svim novinama. I to održava čovjeka u zdravlju i svježini.“
„Ali ne pokazuje li već i vaš primjer da je to opasna dezinformacija, koju bulevarski listovi kao glasnogovornici površno i neodgovorno šire? I nije li ovo „treba“ u stvarnosti i suviše često izgrađeno na činjenici koja ne odgovara ljudskoj naravi, i koja dovodi do pogrešnih predodžaba? Izraz dubokog osjećajnog odnosa ne ostvaruje se samo u prakticiranju seksualnog odnosa od kolijevke sve do groba! Ova pogrešna interpretacija Freudove nauke, ovo pretvaranje seksualne teorije u neku vrstu umjetnosti vježbanja, da bi se u starosti dostiglo najviše savršenstvo, nije ono jedino u naravi čovjeka – to je neizmjerno opasna ideologija, jer se ovdje jedan od najmoćnijih ljudskih nagona izbacuje iz kolotečine ljudske naravi i pretvara u idol. Kako smo mi žene naročito sklone toj vrsti zavođenja? Danas se gotovo svaki treći brak raspada. I to doduše u 70 posto radi želje za rastavom od strane žena! Niste li i vi možda nasjeli jednom takvom pokušaju zavođenja, koje ne donosi sreću, nego nesreću?“, usudila sam se da ju upitam. Pekarova se žena zamislila. „Na neki način to je točno“, razmišljala je ona. „Nezadovoljno ovom situacijom nije samo moje tijelo, nego i moja duša. Naravno, ne zadovoljavam se time da pekara uvijek bude jedino središte našeg života. Želim da imamo vremena i za to da se jedno drugome opet približimo.“
Takvo njeno rasuđivanje me je obradovalo. „I u tome zapravo i jest zadatak braka, da oboje zajedno krčite put kroz život“, produžila sam. „Konačno u svakom dobrom doživotnom braku postoje faze, kada se opravdano privremeno prekidaju bračni odnosi ili ograničavaju. Osnova vašeg života, pekara, koju ste marljivo i uspješno razvili, za vas dvoje je nadosobna zajednica u službi obitelji, čak štoviše i u službi društvene zajednice, i ima visoku vrijednost. Ali sada se približavate sedmoj deceniji života. Spoznajete sada s više preglednosti, da ste postavljeni životni cilj ostvarili, i da su uslijedili dobri rezultati. Rad u pekari možete sada sve više prepuštati pomoćnicima, a vi možete ponovno planirati novi cilj: zajednički put u visinu prema Bogu.“
I kako je žena načinila jedan mrzovoljan pokret, produžila sam. „Ne, ni ukojem smislu ne mislim na prazne formule. Mislim to u smislu praktičnog pokušaja za više zajedničkog vremena u kontemplaciji, za promijenjeni oblik života, u kojemu postoji nešto takvo kao životno, zbiljsko uvježbavanje u zahvalnosti radi milosne sudbine. Jedna takva retrospekcija ima velike prednosti: dolazi do izražaja zahvalnost sa zadovoljstvom i začuđujućom radošću, a sa radošću nova zahvalna ljubav za partnera, posebno međutim ljubav prema Tvorcu i uzdržavaocu vašeg života. To su pravi novi putevi zajedništva za spontanu i sabranu uzajamnu nježnost. Naše tijelo u starosti slabi i postepeno propada, da li se to nama svidjelo ili ne“, dodala sam, „i mudro je s tim se suočiti i na to se pripremiti. Da se ljubav međutim kao feniks iz pepela ponovno rađa s dvostruko moćnijim krilima, to nam pada u dio kao poklon, ako se u starosti posebno priklanjamo onomu, koji nas je osposobio da ljubimo svog partnera: upravo našem Bogu. Svjesno ljubiti svog parntera, kojega nam je Bog poklonio, daje u stvari zajedništvu posve novu, dublju dimenziju: više se ističu pozitivne osobine i daju nam priliku za priznanje i pohvalu. Ono, što nam je nedostupno, može se prihvatiti kao križ, koji će supružnici zajednički nositi. I tako prestaje uzajamno samooptuživanje, koje nastaje iz straha, razočaranja, potrebe nagona samoodržanja i samoobrane. I tada odjednom postaje moguće, naročito starim supružnicima, da žanju plodove doživotnog zajedništva, time što se rađa živa i blistava ljubav, s kojom se supružnici u obnovljenoj uzajamnoj radosti jedno drugom predaju. Svakom od njih sada se kao prvo javlja spontana želja da jedno drugom nešto uskrate, nego učine nešto dobro.“
Bračni par je izišao čvrsto zagrljen. Nadvladana je slijepa ulica. Oboje su shvatili da ono najljepše u njihovom bračnom životu tek dolazi.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
Ništa.. Samo ti i Isus.. 
