 |
Korisnik s više od 100 postova |
 |
Pridružen: 17 pro 2007 09:32 Postovi: 979 Lokacija: Zagreb Podijelio: 0 zahvala Zahvaljeno je: 0 zahvala
|
Iz mog iskustva, najbolje je nikada ne pomisliti da smo izliječeni, od bilo čega.
U zadnjih 10 godina otkako sam povjerovao u Boga, bilo je dugih perioda u kojima nisam imao baš nikakvih napasti na polju čistoće (niti u mislima, pa čak niti u snovima). I u nekoliko navrata sam pomislio da sam konačno "izliječen". Jao, pogubnog li samozadovoljstva!
Pred slomom ide oholost i pred padom uznositost. (Izr 16,18 )
Ono što je najgore od svega, dopuštao sam da (zapravo) trivijalni padovi na polju čistoće u meni izazovu teško samosažaljenje kombinirano sa strastvenom mržnjom na sebe zbog vlastite grešnosti. A to je vjerojatno najopasnija vrsta oholosti, ponosa i samoljublja. Jer kako je moguće da JA budem tako slab? Nakon tolikih odluka, molitve, posta, askeze... da se MENI takvo što dogodi?
I umjesto da se ponizim pred Bogom, zavapim poput Davida u Psalmu 51, ne, ja sam (i to ne jednom) upadao u očaj sličan onome oca Sergija u istoimenoj Tolstojevoj pripovjetki (doduše, bez suicidalnosti):
Bijaše rano izjutra, pola sata prije izlaska sunca. Sve bijaše sivo i mračno i sa zapada puhaše hladan vjetar ranog jutra: "Dakle, treba svršiti. Boga nema. Kako svršiti? Sunovratiti se? Plivati znam, ne možeš potonuti. Objesiti se? Pa da, evo ramena, o granu". To mu se učini tako lako i blisko da se užasnu. Ali se moliti nije imao kome. Boga nije bilo.
Hvala Bogu, nikad nisam ozbiljno razmišljao o samoubojstvu, ali jesam bio ateist i nihilist. Poznajem sve argumente protiv kršćanske vjere. I nije mi teško izracionalizirati nekakav svemir u kojem Boga nema a ljudi su obične životinje, biokemijski strojevi bez slobodne volje. Vidite li dokle seže ljudska oholost? Sve je bolje nego biti slab i ponižen...
Od straha da budem ponižen, oslobodi me Isuse!
(iz litanija poniznosti Sluge Božjeg Rafaela kard. Merry del Val y Zulueta)
Sv. Bernard je bio posve u pravu kad je napisao:
Vjerujte mi, poroci koje smo posjekli iznova niču. Kad ih otjeramo, vraćaju se. Kad ih ugasimo, opet se zapale. Kad ih uljuljkamo u san, nanovo se probude.
Zato je uzaludno i oholo očekivati lagodan život bez kušnji ili pak nekakvu monolitnost u opiranju napastima. Treba se osloniti na Boga, tražiti milost i snagu za sadašnji trenutak i današnji dan. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova. (Mt 6,34)
Željeli bismo da nikada ne padnemo. Koje li obmane! Kakve veze ima, moj Isuse, ako padnem u bilo kojem trenutku? Tako spoznajem koliko sam slaba i to je dobitak za mene. Ti na taj način uviđaš koliko malo sam u stanju učiniti i bit ćeš skloniji nositi me u svojim rukama. Ako tako ne učiniš, to je zbog toga što me želiš vidjeti ispruženu na podu. Ali, neću se brinuti, nego ću uvijek pružati svoje otvorene ruke prema Tebi s velikom ljubavlju. Ne vjerujem da ćeš me Ti ikada napustiti. (Sv. "mala" Terezija)
Kada se nađeš ranjena jer si upala u kakav grijeh zbog svoje slabosti ili čak ponekad zbog želje i pakosti, nemoj biti malodušna i nemoj se zbog toga uznemirivati, nego se odmah obrati Bogu govoreći mu: "Evo, moj Gospodine, ponašala sam se onako kakva sam, od mene se drugo i nije moglo očekivati doli padovi." I ovdje načini kratku stanku, osjeti se ponižena u vlastitim očima, probudi žalost zbog uvrede prema Gospodinu i da se ne smutiš, u sebi probudi odvratnost protiv poročnih strasti i osobito one koja ti je prouzročila pad. Nastavi potom: "Ni ovdje se, Gospodine, ne bih zaustavila da me ti nisi svojom dobrotom zadržao." I ovdje mu se zahvali i uzljubi ga više nego ikada čudeći se tolikoj milostivosti budući da ti, premda od tebe uvrijeđen, pruža desnu ruku kako ne bi iznova pala. Naposljetku, s velikim pouzdanjem u njegovo neizmjerno milosrđe, reći ćeš mu: "Učini, Gospodine, prema onome kakav si; oprosti mi, ne dopusti da ikada živim odijeljena i daleko od tebe niti da te više uvrijedim." Nakon što to učiniš, nemoj misliti o tome je li ti Bog oprostio ili nije: to nije drugo doli oholost, nemir razuma, gubljenje vremena i đavolska varka pod prividom dobrih izlika. Stoga, slobodno se prepustivši Božjim milosrdnim rukama, nastavi svoje vježbanje kao da uopće nisi pala. I ako bi puno puta na dan iznova padala i bila ranjena, čini ovo što ti rekoh ne s manje pouzdanja drugi, treći ili posljednji put. I sve više prezirući sebe i sve više mrzeći grijeh, nastoj razborito živjeti. Ova vježba je jako mrska đavlu budući da vidi kako je Bogu jako draga, a i stoga jer ostaje zbunjen našavši se pobijeđen od onoga koga je on prije pobijedio. Stoga se na razne prijevarne načine upinje kako bismo napustili ovu vježbu i mnogo puta uspije zbog naše nemarnosti i premale budnosti nad nama samima. Ako bi ti zbog kakva razloga u ovoj vježbi našla kakvu poteškoću, tada se još više trebaš upinjati započinjući ovu vježbu više puta iznova čak i u jednom padu. Ako bi se nakon grijeha osjetila uznemirenom, zbunjenom i bez pouzdanja, prva stvar koju trebaš učiniti jest nanovo zadobiti mir, smirenost srca i pouzdanje. Opskrbljena ovim oružjem, obrati se potom Gospodinu budući da uznemirenost koja se osjeća zbog počinjena grijeha nema kao objekt uvredu Bogu, nego vlastitu štetu. Način na koji iznova možeš zadobiti mir jest da za trenutak zaboraviš posve svoj pad i počneš razmatrati neizrecivu Božju dobrotu te kako je on, iznad svakog načina, uvijek spreman i želi oprostiti bilo kakav grijeh, čak i teški, pozivajući grešnika na razne načine i raznim putovima da se vrati njemu i da se s njime sjedini, kako bi već u ovom životu bio posvećen njegovom milošću te njegovom slavom učinjen vječno blaženim u drugom životu. Budući da ćeš ovim ili sličnim razmatranjima umiriti razum, okrenut ćeš se potom svome padu te učiniti kako ti rekoh. Zatim ćeš se za vrijeme sakramentalne ispovijedi, a potičem te da je često obavljaš, prisjetiti svih svojih padova i s novim bolom, sa žalošću zbog uvrede Bogu i s nakanom da ga više ne uvrijediš, otkrit ćeš svoje padove svome duhovniku. (Sv. Franjo Saleški, "Filotea")

|
|