|
Maturalni rad na temu: Isus Krist, odnos prema ljudima
Već preko 2000 godina taj lik, Isusa iz Nazareta, neodoljivom snagom privlači mnoge ljude k sebi. Svaki čovjek se na neki način pita u čemu leži snaga Njegove nadasve jedinstvene i originalne privlačnosti? Nedvojbeno je da Isus jedna od najpoznatijih povijesnih ličnosti te da je Njegovo djelovanje uistinu obavijeno velom tajne i za većinu ljudi mistično. Danas mnogi negiraju postojanje Isusa iz Nazareta, ali o Njegovu postojanju svjedoče brojni povijesni dokumenti.
Njegovo djelovanje je ponajprije opisano u četiri evanđelja Novog Zavjeta, dolazak najavljivan već u Starom zavjetu, dok Njegovom postojanju svjedoče brojni povijesni izvori. No tko je zapravo bio taj Isus koji je na svijetu podigao toliku prašinu? Svjedočanstva o tome možemo pronaći u brojnim kršćanskim i nekršćanskim izvorima. Isus Krist, Sin Boga živoga, došao je objaviti svim ljudima kako se spasiti, kako doći u Kraljevstvo Božje. Događaji koji su se dogodili Kristu Isusu oblikuje cijelu kršćansku vjeru. On dolazi ispuniti starozavjetne proroke i donijeti brojne zakone koji će omogućiti ljudima siguran put u k Njemu.
Mnogi smatraju da je Njegova jedina krivica bila u tome što je ljudima pokazao kako voljeti bližnje, opraštati im i nadasve pomagati. Osim Isusovih riječi i djela, važan je njegov poseban odnos prema Bogu kakav ne poznaje tadašnje židovstvo. Isusov odnos prema Bogu najbolje odražava njegovo obraćanje Ocu s Abba (Oče). Za Pracrkvu je takvo Isusovo obraćanje Bogu bilo toliko važno i karakteristično da ga u novozavjetnom grčkom nije ni prevodila, već ga je sačuvala u izvornome obliku.
No takav način obraćanja Svesilnom je za ljude u to doba bio neprihvatljiv zbog čega je Isus ponajviše osuđivan i prozivan hulnikom. Brojni povijesni dokumenti svjedoče o Isusovom životu i smrti, ali veoma se malo govori o tome kako je živio i kakav je imao odnos prema ljudima koje je susretao. U ovo kratkoj radnji želja mi je predstaviti osobu Isusa Krista i Njegov odnos prema bližnjima, ponajprije prema majci Mariji, grešnicima, opsjednutima, bolesnima, farizejima i učenicima kojima je posvetio većinu vremena. Pokušat ću koliko moguće pokazati što je u Njemu bilo tako nadnaravno da je tolike privukao k Sebi.
2. Isusov odnos prema Mariji
Djevica Marija je od početka bila poslušna Božjoj volji. Odgojena i oblikovana po Duhu, bila je sposobna čitati u vjeri vlastitu povijest te je poučena Božjim poticajima napredovala na hodočašću vjere vjerno čuvajući sjedinjenje sa Sinom sve do križa, gdje je stajala uz Njega duboko trpeći sa Jedinorođencem, pridružujući se majčinskim duhom Njegovoj žrtvi.
Gledala je kako njezin Sin u Nazaretu raste i slijedi Ga duž puteva Palestine, prati Ga na svadbi u Kani, te podno Križa postaje Majka združena s Njegovim prinosom i dana svim ljudima u izručenju, u kojem ju je sam Isus dao svom ljubljenom učeniku. Kao Majka Crkve, Sveta Djevica je sjedinjena s učenicima u stalnoj molitvi. Marija je uvijek bila blaga i ponizna te je slijedila Isusa sve do smrti na križu.
Kada joj se ukazuje anđeo Gospodnji ona puna blagosti sluša što govori i bez trunka sumnje pristaje na sve što joj nalaže učiniti. Nije znala što će se s njom dogoditi, ali je bila podložna Božjoj volji ne posumnjavši ni u trenutku da će roditi Sina Božjeg. Time predstavlja primjer nepokolebljive vjere koja kršćanima treba biti uzor jer njezino DA, koje govori bez trunka razmišljanja i bilo kakvih pitanja koji bi ukazali na potencijalnu sumnju, je ono što bismo svi trebali reći Bogu kako bi sa nama ispunio zacrtani plan jer ne vjerujući Mu u potpunosti pokazujemo da nemamo pouzdanje u Njegove odluke smatrajući da bismo sami donijeli bolje.
Čak i kada Isus kao dvanaestogodišnji dječačić ostaje u jeruzalemskom Hramu među učiteljima i pismoznancima bez njezinog saznanja, ona mu prilazi blago i ponizno rekavši da se uplašila za Njega. Iako Ga je prestravljena tražila tri dana ne znajući kako je i gdje, sretna jer joj je napokon u naručju ne prigovara ni riječi te potisnuvši bol koju je danima osjećala plače od sreće.
No kakav je zapravo odnos Isusa prema Majci? Kada bismo na to gledali ograničivši se razmišljanjem modernog čovjeka, rekli bismo da je Isus kao dječak bio neposlušan, možda čak pomalo drzak prema svojoj majci. U bezbroj drugih događaja opisanih u evanđelju, On ne mijenja svoje ponašanje nego na isti način govori s njom. Kada su bili na svadbi u Kani Galilejskoj Marija prilazi Isusu rekavši da je domaćinu ponestalo vina. On na to odgovara: Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas (Iv 2,4-5). Ali na kraju popustivši majčinoj molbi čini svoje prvo čudo.
Marija je željela pomoći očajnim domaćinima te prvo što joj pada na pamet je zamoliti Isusa. Međutim, On joj odgovara da nije došao Njegov čas, još uvijek nije bio spreman započeti s djelovanjem. Ali ona ne slušavši što joj sin pokušava reći govori slugama da vide kako im Isus nalaže činiti. Marija vjeruje u Isusa i vjeruje Isusu, zna da je On taj koji joj u ovom trenutku može pomoći. Možda je postojalo drugačije rješenje ovakvog problema, ali ona vjeruje Njemu do kraja znavši da je najlakši način Kristov način.
Isus ju ne naziva majkom nego ženom, i moglo bi se reći da se bolje odnosi prema učenicima provodeći s njima najviše vremena i napustivši dom da bi njih poučavao. Međutim, to bi bilo samo kada bismo gledali na Isusa samo kao čovjeka, a ne Boga. No ukoliko detaljno sagledamo primjer svadbe u Kani Galilejskoj, Isus je Mariju oslovljavao sa ženo, ali ipak ne mogavši odbiti njezinu molbu, ostaje joj poslušan. Dakle, kakav je uistinu bio Njegov odnos prema majci Mariji?
Ne, Isus nije bio drzak prema majci nego je ljudima želio pokazati da trebaju na prvo mjesto staviti Oca i njemu se pokoravati iznad svega. Tko više ljubi oca ili majku nego mene nije me dostojan (Mt 10,37-37,5). Isus ju ne oslovljava majkom, ali joj se uvijek smiluje udovoljivši molbi srca njezinog. Stoga je i dan danas ona naša najveća zagovornica kod Boga. Možda bi se ako gledamo s modernog aspekta i moglo reći da je Marija Isusu bila nevažna, ali sam Njegov čin na križu, kada je svom najdražem učeniku rekao: Evo ti majke, i Mariji: Evo ti sina, pobija svako stajalište da Marija Isusu i nije baš bila toliko važna. Čak i kada je podnosio smrtne muke, u posljednjim trenutcima svoga života, mislio je na svoju majku i o tome kakav će njezin život bez Njega biti.
Nije razmišljao o svojoj boli nego o maču koje će Mariji srce probosti. Znao je da će učenici pomagati Mariji,a i ona učenicima. Za Isusa Marija nije bila bilo tko nego prekrasna majka koja je za Njega sve žrtvovala, stoga ona ne umire kao svi ostali ljudi nego biva dušom i tijelom uzdignuta u kraljevstvo nebesko. I taj čin ponajviše svjedoči da Njegova majka ipak nije bezvrijedna kakvom je prikazuju brojne današnje sekte, nego baš na pravom uzdignutom mjestu na kom i treba biti.
3. Isusov odnos prema grešnicima
Isus nakon krštenja počinje javno propovijedati i mnoge ozdravljati provodeći najviše vremena sa grešnicima i bolesnima. Iako je Isus bio Bog, nije osuđivao grešnike, štoviše, volio ih je i provodio s njima mnogo vremena. Mnogi su ga osuđivali jer blaguje s carinicima i bludnicama, ali On govori da zdravima ne treba liječnika nego bolesnima. Ne osuđuje čovjeka nego grijeh u njemu i pristupa svakom grešniku kao prema bolesnu čovjeku koji treba Njegovu pomoć. Svakog čovjeka koji ne poznaje pravu bit Boga On ne osuđuje govoreći da se Bog raduje pri pronalasku jedne izgubljene ovce više nego zbog devedeset devet koje su uvijek uz Njega bile. Jasno nam to pokazuje na primjeru prispodobe o izgubljenom i pronađenom sinu.
Isus nastavi: Neki je čovjek imao dvojicu sinova. Mlađi mu reče: `Oče, daj mi sada dio baštine koji mi pripada.' I otac podijeli imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputuje u daleku zemlju i ondje potroši sav novac živeći raspušteno. Kad je potratio sav novac, u toj zemlji zavlada velika glad te on počne oskudijevati. Zaposli se kao najamnik pri nekom seljaku te mu je pasao svinje. Mladić je bio tako gladan da bi rado jeo i ljuske od mahuna što su ih jele svinje, ali nitko mu ih nije davao. Kad je napokon došao k sebi, reče: `U kući oca mojega najamnici imaju hrane napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Idem doma, ocu, i reći ću mu: Oče, zgriješio sam i tebi i Bogu. Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom. Molim te, primi me da radim pri tebi kao najamnik.' I vrati se doma ocu. Dok je još bio daleko, otac ga ugleda pa ganut potrči pred njega, zagrli ga i izljubi i on mu reče: Oče! Zgriješio sam i tebi i Bogu! Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom. Ali otac reče slugama: `Brzo donesite haljinu, onu najljepšu, i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku, obujte mu sandale! I zakoljite ono ugojeno tele da se pogostimo i proslavimo što mi je sin bio mrtav, a sada je živ, bio je izgubljen, a sada je nađen!' I započne veselje. Stariji je sin radio u polju. Kad se na povratku približio kući, začuje da se unutra svira i pleše. Dozove nekog slugu da ga upita što se događa. ˛Vratio ti se brat, pa je otac zaklao ugojeno tele da proslavi što mu se sin vratio živ i zdrav.' Stariji se brat nato rasrdi i nije htio ući. Otac ga iziđe moliti da uđe. 29 "Ja ti tolike godine služim i nikada nisam odbio učiniti što mi kažeš, ali meni nikad nisi ni jare dao da se proveselim s prijateljima. Ali tvoj je sin s bludnicama potratio imanje, a ti mu zakolješ najbolje ugojeno tele!' reče mu sin. "Sinko,' reče otac, "pa ti si stalno sa mnom. Sve što imam pripada tebi. Ali trebalo je proslaviti i radovati se jer tvoj je brat bio mrtav, a sada je živ, bio je izgubljen, a sada je nađen.' (Lk 15,11-33).
Isus nam time želi reći da mu nije stalo do grijeha nego do pokajanja. Govori da je sve što On otpusti zaboravljeno i da je svaki grijeh Njegova krv prolivena na križu pobijedila. Ne obazire se na to što će ljudi reći ili misliti o Njemu jer se nalazi u društvu takvih ljudi. Jednom zgodom je farizej pozvao Isusa na gozbu. U to vrijeme su gozbe bile priređivane na takav način da su mogli doći i nepozvani gosti. Tako je došla jedna prostitutka koja, po svemu sudeći, nije bila dobrodošla. No ona je kleknula do Isusovih nogu sa alabastrenom posudicom pomasti potpuno svjesna da će biti predmet ismijavanja. Ta je posudica u to vrijeme uglavnom koristila za parfeme i pomasti koje su se upotrebljavale prilikom velikih židovskih svetkovina. Ponizno je pristupila Isusu, počela plakati, a suze koje su padale po Isusovim nogama brisala je svojom kosom. Ona je vjerojatno prije susrela Isusa i doživjela obraćenje po Njegovoj Riječi te Mu se sada ponizno došla zahvaliti. Htjela je Isusove noge oprati miomirisnim uljem koje je ponijela, ali je ganuta susretom počela plakati i na svoje namjere zaboravila. U to vrijeme je bilo nedolično za žene imati raspuštenu kosu, no Mariji nije stalo do bilo čijeg mišljenja nego se samo željela Isusu iskreno zahvaliti jer joj je pokazao značenje vjere i otpustio grijehe. Cijelo vrijeme dok je brisala noge ljubila ih je i mazala pomašću. Potpuno se ponizila pred Bogom i svim srcem Ga priznala svojim kraljem. Farizej se na takvo što veoma začudio i posumnjao da je Isus prorok jer bi onda morao znati da je ta žena bludnica i da nije dostojna da bude na takvoj gozbi. No Isus je znao misli svih ljudi, pa tako i Šimunove. Ne odgovara im izravno nego priča priču o dva dužnika od kojih je jedan vjerovniku dugovao 500 denara, a drugi 50, no budući da mu ni jedan nije mogao vratiti dug, otpustio je obojici. Isus nakon što to ispriča postavlja pitanje Šimunu: Koji će od dvojice dužnika vjerovnika više ljubiti? Šimun odgovara da će to biti onaj koji duguje više. Isus mu uzvraća kako je ispravno prosudio, a onda mu prigovara kako mu nije ni oprao noge, ni poljubio ga, niti mu pomazao glavu uljem. U to vrijeme je bio običaj da domaćin kroz ta tri znaka iskaže dobrodošlicu. Ljudi su tada hodali u sandalama po prašnjavim putevima, a vrućine su bile nepodnošljive, tako da su im noge bile otečene i prljave. Osim toga, domaćin je trebao u znak dobrodošlice poljubiti u obraz gosta. Sve to pokazuje kako Šimun nije poštovao Isusa jer mu nije pokazao ni najmanje znakove dobrodošlice. Žena je sve to učinila umjesto Šimuna. Umjesto da mu Šimun opere noge, ona je cijelo vrijeme plakala nad Kristovim nogama i otklonila svaki trag nečistoće; umjesto da Ga on poljubio u obraz, ona je cjelivala Njegove prljave i otečene noge; umjesto da Ga Šimun pomaže s malo jeftina ulja, ona Mu je noge pomazala skupocjenim parfemom. Nije se poput Šimuna uzvisivala nego se zadržala na Njegovim nogama smatrajući se nedostojnom i da Ga pogleda. Zato Isus govori da su njezini grijesi otpušteni jer je ljubila mnogo i da će se svi koji budu čitali evanđelje znati za njezin čin ljubavi. Isus nam ovim želi reći da će svi koji se ponizuju biti uzvišeni, a oni koji se uzvisuju biti poniženi. Štoviše, govori da tko god želi biti najveći treba biti drugima poslužitelj. On je došao spasiti grešnike. U Njegovim očima i Šimun je bio grešnik, no Isusu se nije svidio upravo zbog svoje umišljenosti i samodopadnosti, te ga zbog toga nije ni mogao spasiti. On je uistinu prijatelj i brat grešnika, no pomaže onima koji se kaju jer su upravo oni spremni na potpuno predanje Njegovom zakonu i ljubavi.
Druga zgoda kada se Isus našao sa grešnicima opisuje kako su Isusu pismoznanci i farizeji doveli bludnicu da ga iskušaju. Rekoše Mu da su Mu pred oči doveli preljubnicu i da im Mojsijev zakon nalaže da takve žene kamenuju te Ga iskušavajući pitaše što im je činiti. On se sagnuo i počeo pisati po tlu. Ne mareći za njih samo je rekao: Tko je god od vas bez grijeha, neka baci prvi kamen. Za par trenutaka su svi koji su je maločas osuđivali nestali bez traga. Isus osta sam sa preljubnicom i kaže joj: Zar te nitko ne osudi? Ona odgovori da nisu. Na to joj Isus reče: Ni ja te ne osuđujem, idi i ne griješi više. Na ovom primjeru jasno možemo vidjeti koliko je Isus milosrdan i pronicljiv. On je uistinu znao što kome treba reći, imao je riječ za svakoga. Sve je ljudske misli čitao i znao je prodrijeti u srce svakog čovjeka. Većina ljudi bi se u ovakvoj situaciji dobro zamislila što bi odgovorila farizejima, no Isus uopće ne mari za njih, radi svoj posao. Imao je tu pronicljivost u sebi kojom je ušutkao umišljene, utješio žalosne i dao nadu očajnima. Pri susretu sa ljudima koje nikad u životu vidio nije, znao je što učiniti, znao je koja je potreba svačijeg srca i istu je znao zadovoljiti. Prodirao je u strah svakog čovjeka dajući nadu za nov suživot s Njime. Iako je bio Bog i toliko iznad svih nas da Ga nikada ne bismo mogli dosegnuti, nikada biti dostojni suživota s Njim, On nas krvlju svojom oslobodi i učini dostojnima. Isus je Bog, a ponizio se postavši manjim od čovjeka, sve to samo da bi spasio svakoga od nas. I što reći za nekoga tko je poznavao masu ljudi, a znao doprijeti do svačijeg srca? Takvo što je daleko od shvatljivog čovjeku i neće nikome biti dokučivo sve dok Sin to ne odluči objaviti.
4. Isusov odnos sa bolesnima i opsjednutima
Isus je prije svega na svijet došao da otkupi grešne i da se proslavi kroz slabe i nemoćne. Smrt se u Kristovo vrijeme shvaćala kao sastavni dio života i mnogi ljudi su gubili bližnje zbog bolesti koje danas svi odbolujemo bez ikakvih komplikacija. Isus se javlja u vrijeme kada nada za izlječenje nije postojala, kada su se ljudi mirili sa svojom sudbinom jer druge mogućnosti nisu imali. I tada u njihov život ulijeva blagoslov i ozdravljenje, spašava ih od brojnih muka i vraća nadu u davno prevladali očaj. Isus je najosjetljiviji bio prema slabima i nemoćnima, upravo zato što su oni svima bili nevažni. Svi su se brinuli da ugode bogatim ljudima dok je na bolesne malo tko pazio. Isus se susreće sa mnogobrojnim bolesnicima i svima pomaže, samo traži vjeru kojom bi ih ozdravio. Kroz sve slabe i nemoćne proslavlja Očevo ime i pokazuje put prema nebu. Da bi Isus ozdravio potrebna Mu je vjera bolesnih, stoga uvijek pita isto pitanje: Vjeruješ li?, i po vjeri ozdravljaju. Najviše Ga se dojmila vjera stotnika koji je došao Isusu zamoliti Ga da mu ozdravi bolesnog slugu. Isus je ustavši pošao prema njegovoj kući, ali on Mu govori: Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj. Isus je povikao svima koji su se nalazili u blizini da nikada nije u čovjeka susreo toliko vjere i da je taj stotnik primjer svima kako trebamo raditi i koliko vjerovati. Toliko je bio uzbuđen jer je našao takvog vjernika da je rekao da će svi koji budu slušali evanđelje naveliko pripovijedati o njegovom činu. A dokaz tome je da je dan danas sastavni dio Liturgije svjedočanstvo te vjere. Isus nije mnogo očekivao od čovjeka, samo malo vjere, poput gorušičina zrna. Kada se pojavio takav čovjek pred Njim, Isusu se vratilo pouzdanje u ljudski rod. Znao je za sve što će Mu se dogoditi u životu i nije nimalo požalio zbog svoje žrtve iako je predvidio da mnogi tu žrtvu neće prihvatiti.
Sljedeći primjer vjere koja je duboko potresla Isusa je krvarenje jedne žene. Ona je dvadeset godina krvarila i nijedan liječnik joj nije mogao pomoći. Kada je čula za Isusa došla je do Njega no od velikog mnoštva nije mu mogla prići. Stoga je pomislila: Ako se samo dotaknem skuta Njegove haljine, ozdravit ću. Kada je dotaknula Isusa osjetila je ozdravljenje. No Isus je znao da je snaga izašla iz Njega te povika: Tko mi se dotače haljine? Svi su Ga zbunjeno gledali jer se mnoštvo okupilo oko Njega i dodirivali Ga sa svih strana. No nitko od njih nije ozdravljao doli te žene. Ona se poboja kad je čula da je Isus shvatio da Ga je dotaknula pa Mu pripovjedi sve po istini. On zadivljen njezinom vjerom samo reče: Hrabro kćeri, vjera te tvoja spasila. Najveća čuda su se zapravo događala onim ljudima koji više nisu imali kamo, koje je bol toliko bacila u očaj da izlaza nije bilo. No svi koje je Isus ozdravio su bili siromašni. Od onih bogatih malo je kome to bilo potrebno, a i nitko nije bio dovoljno skroman da se ponizi i zamoli za to. Stoga Isus govori farizejima: Carinici i bludnici vas pretekoše u kraljevstvo nebesko. Oni za koje se najmanje očekivalo su bili ponizni i imali za to vjere.
Najbolji primjer koji pokazuje Kristov izravan odnos sa opsjednutima je kad su pred Njega doveli dva opsjednuta čovjeka koja su izašla iz grobnica. Pri samom pogledu na Isusa, povikali su: Što hoćeš od nas Sine Božji? Jesi li došao ovdje da nas mučiš prije vremena (Mt 8,29). Poklonili su se pred Njim i molili Ga da ih pošalje u krdo svinja, te im On dopusti. Svi su se tada prema opsjednutima ponašali kao da oni zapravo govore sve što je iz njihovih usta izlazilo, ali je samo Isus znao da to ne govore svjesno jer nemaju kontrolu nad svojim djelima. Jedini je uistinu shvaćao da iz njih sotona govori. Dobro je znao što se događa u njima te nije osuđivao opsjednute znavši da su bolesni. Dok su se tada svi odricali takvih ljudi izopćavajući ih iz društva, On se njima približava, dotiče ih i iscjeljuje. Isus je znao da je On gospodar svega svijeta i da Mu zlo ne može ništa. Stoga se primiče onima koji su najpodložniji sotoninu utjecaju da bi ih toga oslobodio. Čak su Mu se i đavli tada pokoravali i klanjali moleći Ga da ih ne ubije nego dopusti da uđu u krdo svinja. Tada On, kao da ih razumije, to dopušta uslišavši njihovu molbu.
Kad su Mu doveli uzetoga koji je ležao u postelji, On se zadivio vjeri njegovih bližnjih i rekao: Ohrabri se sinko! Oprošteni su ti grijesi! (Mt 9,2,5-3). No čuo je misli prisutnih i znao je da su u sebi govorili da On nema vlast da otpušta grijehe. Stoga kaže: Ustani i hajde svojoj kući (Mt 9,6-7) i uzeti se ustane. Isus je tada znao da su brojne bolesti posljedica grijeha i neprijateljstva s Bogom. Stoga kada se susreće sa takvim ljudima prvo uklanja prvotni uzrok bolesti da bi izliječio nju samu. Kada je činio takva čuda svi oko Njega su počeli hvaliti i slaviti Boga radi djela prekrasnih.
Marija koja Mu je noge pomazala i svojom kosom brisala pozvala ga je da dođe u njihovu kuću da joj brata Lazara ozdravi. Isus tada reče učenicima da je to bolest po kojoj se treba proslaviti Sin Božji. Ostavši dva dana u tom gradu napokon pođe prema njihovoj kući. No Lazar je već bio mrtav. Mnogi židovi su došli tješiti njegove sestre kada je Isus ušao u njihov dom. Marija Mu pade pod noge i zaplaka. On ju samo pita vjeruje li te na njezin odgovor i sam zaplaka. Ulazi u njegov grob i kaže: Lazare, izađi ! (Iv11,43) I pokojnik izađe. Ovim primjerom Isus nam pokazuje da je sasvim ljudski plakati kad izgubimo voljene jer je to normalna stvar. Taj čovjeku svojstven osjećaj tuge nije znak manjka vjere i pouzdanja u Boga nego prvenstveno ljubavlju sasvim opravdan osjećaj tuge zbog rastanka, ali i radosti zbog ponovnog susreta. Isus plače zbog gubitka prijatelja iako zna da će ga za par trenutaka vratiti u život prvenstveno zbog toga da bi nama pokazao da to nije sramota nego nešto posve očekivano.
Ovi isječci iz Isusova života ponajprije pokazuju da je Isus volio bolesne i opsjednute bez obzira što su ih se svi ostali klonili. Želio je proslaviti Očevo ime kroz njihova ozdravljenja i time pokazati svijetu da nije sramota obitavati među takvim ljudima nego čak za nas nešto poželjno, jer takva žrtva ukazuje na poniznost koja je znak nasljedovanja Isusa. Svojim odnosom sa bolesnima želi poručiti čovjeku da je poželjnije pomagati potrebnima jer tako dobiva plaću nebesku, nego da se klanja onome koji ima svjetovnu moć jer plaća mu je onda samo svjetovna. Time nam ostavlja savršen primjer odnosa sa potrebitima da ne bismo sami morali dokučiti kako se trebamo ponašati u zajednici s njima. Pokazuje nam da je za svaki aspekt našeg života bolje činiti dobro onima koji nam to ne mogu uzvratiti nego činiti pravdu očekujući plaću od onih kojima to činimo. Promotrivši živote brojnih svetaca možemo zaključiti da je većina njih radila sa potrebitima i da su vrhunac sreće i ljubavi osjetili ponizivši se što su više mogli. Najdojmljivije je svjedočanstvo svetog Franje Asiškog koji je jedno jutro kada još nije bio blizu Bogu lutao ulicom tražeći smisao koji će ispuniti prazninu koju je osjećao. Odjednom je čuo glas koji mu govori: Franjo, moraš prezreti sve što si volio i želio u mesu, ako želiš znati Moju volju i kada započneš to činiti, sve što ti se sada čini slatkim i lijepim, postat će nepodnošljivo i gorko, a sve čega si se odrekao dat će ti veliku radost. Naišao je pored prosjaka te je osjetio duboku želju da ga zagrli, što je i učinio. To je bio samo početak njegova duhovnog uspona u životu. Ustrajnost njegove majke, koja se za njega molila dvadeset godina Bogu se isplatila te Franjo postaje svetac. Iako ova priča nema izravne veze sa Isusom, nosi nam poruku da samo ponizivši sami sebe kao što je Krist učinio možemo osjetiti pravu radost i mir. Zato pri susretu sa potrebitima, čak i ako nam je neugodno biti u njihovu prisustvu, moramo se pitati: Što ako je to Isus, jer On je uistinu u svima nama.
5. Isusov odnos prema farizejima
Isus je sve opraštano, ali se najviše ljutio i najmanje volio licemjerstvo. Farizeje je smatrao licemjernima jer su sudili narodu oko sebe, a bili u osnovi gori od njih. Prema njima nije imao odnos kao prema ostalim ljudima jer su oni bili najoholiji te im ta osobina nije dopuštala da žive kao nasljedovatelji Krista. Ovim želim ukazati na to da vjerojatno nisu svi farizeji bili tako licemjerni i loši, ali u Bibliji imamo primjere farizeja kao hipokrita koji nisu prezali pred osuđivanjem malenih ljudi i uzdizanju sebe iznad svega pučanstva, govoreći da je to volja Božja. Molili su pred svima i posipali glave pepelom u vrijeme posta da bi njihovo djelo bilo viđeno i štovano. Dakle oni nisu radili žrtve Bogu iz ljubavi nego da bi ih svijet vidio i hvalio. Bili su krajnji primjer oholosti i uzvisivanja iznad svih ljudi, a to se u potpunosti protivilo svemu što je Isus nalagao da činimo. Ponajprije su osuđivali Isusa i smatrali ga prijetnjom govoreći da ljude zavodi protiv njih. U očima farizeja Njegov je život i postupak protuzakonit. To su dva suprotna pogleda na Boga i njegov odnos prema ljudima. Farizeji vide na Bogu samo crtu pravednosti, a i nju na svoj način tumače. Isus kaže da je Bog ljubav. On je zato i došao da to zaboravljeno Božje svojstvo otkrije te da pokaže da su nastupili novi odnosi među Bogom i ljudima, osnovani na ljubavi, a ne na zakonskim propisima. To je izneseno u trima nenadmašivim usporedbama. Iz njih odsijavaju takva svojstva ljubavi koja zbunjuju, privlače i osvajaju čime Isus donosi na svijet novo poimanje ljubavi i poštivanja ljubljenih. I tu se vidi da srce ima druge razloge nego razum. Zato je ljubav čudna, nerazumljiva, mistična. Ne pita što tko ima, nego što nema. Gdje prestaje pravda, ona nastavlja: s drugim mjerilima, s drugim načinom. Na svakog misli, ali prednost imaju bolesni, izgubljeni, grešnici. Za ljubav vrijedi više jedna izgubljena ovca, nego 99 sačuvanih, jedan grješnik nego 99 pravednika. Zalutali sin ima više "prava" nego onaj koji je ostao kod kuće. Nema sumnje da je zbog toga ljubav "luda" i"nepravedna". Ona je to tim više što je veća. Sve je to ljudima bilo nepojmljivo do dolaska Isusa na svijet. No takvo poimanje ljubavi i žrtve su brojni ljudi pri susretu sa Spasiteljem prihvatili upravo zbog poniznosti, dok su oni koji su se uzoholili istu tu ljubav raspeli. Stoga i ne čudi da Isus govori da je istina objavljena onom malom čovjeku, ne zato što je tako bilo predodređeno nego zato što su ohološću srca pojedinci sami sebe osudili na sljepoću. Isus je bio osuđivan jer je blagovao sa grešnicima i bludnicama koji toga nisu „dostojni“. Čak su zbog Njegova obitavanja sa takvim nečasnim ljudima pojedinci sumnjali u Krista kao proroka jer prorok bi znao o grijesima svih s kojima razgovara. No Isus ruši sve zakone i teorije koje su licemjerni usadili u umove malenih, smatrajući ih nedostojnima, svojim činom provođenja vremena upravo sa njima. Na taj način nam ponajprije pokazuje tko je na svijetu uistinu dostojan jer malene je uzvisio bivši u njihovom društvu, a ohole ponizio izbjegavajući njihovu blizinu. Time nam pokazuje što je Bogu drago, a što ne voli.
Farizeji su vječito Isusu postavljali zagonetna pitanja kako bi ga uhvatili u krivovjerju i osudili. No Isus se nije dao u tome uhvatiti, uvijek je pronašao pravu riječ. Ponajbolje tome svjedoči evanđelje u kom piše da su Isusu farizeji doveli ženu uhvaćenu u preljubu te im zakon nalaže da takve osobe kamenuju . Upitaše Ga što im On zapovijeda činiti. On ne mareći za njihove namjere nezainteresirano odgovara: Tko je bez grijeha, neka baci prvi kamen. U ovom primjeru je očito da su farizeji osuđivali grešnike poradi grijeha, a zaboravljali da na njih nitko imun nije. Stoga Isus pronalazi pravo rješenje i pravu riječ za njih. Toliko je bio pronicljiv da je znao za misli ljudi prije nego što su sami na to pomislili. Uistinu je svakome poznavao i najveće dubine srca i ukoliko bi tamo pronašao pokajanje, spasio bi ih. Znao je kako se ophoditi sa svima, i najmanjim i najvećim grešnicima. No farizeji su bili toliko licemjerni da su Kristu prebacivali ozdravljanje bolesnih subotnjim danom koji je Božjim zakonom bio predviđen za odmor. On im na to odgovara da čovjek nije stvoren radi subote nego subota radi čovjeka. Znao je da ne govore to radi poštovanja Bog ni Božje zapovjedi nego prvenstveno da bi Njega osudili. Stoga On njima prebacuje davanja milostinje i činjenje žrtve poradi ljudi te ističe važnost unutarnje žrtve, pokore radi grijeha. Sav hipokritizam koji je Isus u farizejima vidio je objasnio u sljedećem govoru:
„Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa - Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen. Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli." (Mt 23,3-14)
6. Odnos prema učenicima
Isus je na samom početku djelovanja odabrao učenike koji će Ga slijediti i učiti od Njega. Prema njima je imao puno ljubavi i razumijevanja čak i kada su ga zanijekali i bili malovjerni. Posebno je volio Petra premda je predvidio i znao da ce ga se odreći tri puta, znao je da mu je vjeran te da mu može predati s povjerenjem svoju Crkvu i tako s njime ostvariti najveću zadaću. Iako Ga je tri put zanijekao znao je da su te riječi više povrijedile Petrovo srce nego Njega. Isus time nije bio toliko povrijeđen koliko Petar jer je poznavao njegovu nutrinu i strah koji ga je u tom trenutku obuzeo te mu zbog toga oprašta znavši da je on svjedok koji će svima propovijedati evanđelje i naposljetku dati svoj život iz ljubavi prema Njemu. Stoga pronalazi riječi i način kako bi i njegovo ranjeno srce tada zacijelio i pomogao mu da sam sebi oprosti. Tri puta ga pita da li Ga ljubi i daje mu priliku da tri puta odgovori, ne zato što je Isus to trebao čuti od njega, jer je to već znao, nego da bi Petar sam sebi oprostio čin napuštanja Isusa sjetivši se tih riječi i ljubavi koju je cijelo vrijeme osjećao prema Kristu. Mada je ljubav bila velika i snažna u tom trenutku je ipak prevladao strah i on čini učinjeno bez razmišljanja. Tek kada tri puta čuje kukurijek pijetla shvaća što učini i gorko zaplaka. Ponekad strah zahvati čovjeka bez obzira koliko svet bio i Isus je toga bio svjestan. Znao je kako je teško biti čovjek i nositi svoj križ bez imalo ustručavanja. Stoga oprašta znavši za Petrove suze i istinsko pokajanje. To pokajanje je Kristovim očima toliko važno da sve oprašta bez obzira koliko sagriješili, jer nema toga grijeha koju krv Jaganjca ne bi mogla pobijediti.
Isus je jako volio sve učenike iako je od početka znao koji će Ga izdati. Evanđelje svjedoči da je sotona u Judino srce na posljednjoj večeri utisnuo želju da Ga izda. Ne spominje se zašto je Juda to uradio, kakav ga je osjećaj na to nagnao, ali može se na neki način reći i da nije bio pri potpunoj svijesti jer ipak je shvativši što je zapravo učinio vratio novac poglavarima i objesivši se skončao svoj život. Kada bismo realno pratili Judin život nijedan dokument ne svjedoči protiv njega, ni po čemu nije istupao od svih ostalih učenika, a to ponajviše možemo vidjeti na primjeru posljednje večere kada je Isus objavio da će Ga netko od Njih izdati i oni su se, ne znavši, prepirali oko toga tko bi mogao biti. Da je i po čemu odstupao od njih učenici bi ga prozvali izdajicom, ali oni su nesvjesni njegove krivnje nagađali tko bi mogao biti taj netko tko se predstavljao kao njihov brat, a zapravo bio izdajnik. Juda ne bi godinama slijedio Isusa da mu je namjera bila izdati Ga i time se obogatiti. Isto kao što je Petra obuzeo strah pa je nesvjestan što čini zanijekao Isusa, tako i Juda postaje svjestan da je izdao Isusa tek kada Ga odvode na raspelo. Pokušava to popraviti vraćajući novac koji je dobio za izdaju, ali uzalud. Ostao je sam, bez igdje ikoga tko bi ga mogao utješiti i reći mu da je Kristovo milosrđe preveliko te bi dobio oprost ako za njega zamoli. Stoga ne razmišljajući oduzima sam sebi život nesvjestan da će ga ta odluka vječno progoniti. Kolika je njegova krivnja zbog izdaje Isusa bila svjedoči i to da poglavari nisu htjeli prihvatiti vraćeni novac nego su za njega kupili njivu koja se i dan danas zove Krvava njiva. Time peru ruke od krivnje. No Isusovo milosrđe i krv prolivena na križu je moćnija od svako ljudske zlobe. Traži samo pokajanje kako bi oprostio i zaboravio. Juda se kajao, ali je bez obzira na kajanje počinio samoubojstvo prije nego što je razmislio. Da je promislio prije djelovanja možda bi čak otišao k Isusu i tražio Ga oproštenje, možda bi čak postao jedan od nasljednika Kristovih i zajedno s Petrom i Pavlom propovijedao svuda po svijetu dovodeći sve ljude Kristu. No to je samo jedno veliko možda jer je on prenaglivši sam sebe osudio. Iz svega ovoga mogu proizići dva zaključka. Može biti da je Juda bio toliko pod utjecajem sotone iz tko zna kojih razloga te ne razmišljajući o tome što ga čeka poslije smrti skončava. No može biti i da Juda nije toliko vjerovao Isusu i Njegovu propovijedanju te je mislio da ga čeka kraj svega, da života nakon smrti nema. Sve u svemu o njegovu životu znamo jako malo i ne možemo ga ni opravdati ni osuditi. No sudeći po Isusovom odnosu sa grešnicima On ga pri činu pokajanja sigurno ne bi osudio. Stoga, ako je milosrđe Njegovo toliko veliko, tko smo mi da svežemo na zemlji nešto što bi Isus razvezao na nebesima.
Kada je Krist uskrsnuo ukazao se učenicima, ali je Toma bio odsutan. Kada su mu ostali rekli nije vjerovao. Desetorica su ga uvjeravala da je uistinu Krist bio tu, ali je Toma govori da će on povjerovati tek kada stavi prste u Njegove rane. Kada je sam Isus došao k njemu i rekao mu da prinese prste i stavi u rane da bi povjerovao, on je pao na koljena govoreći: Gospodin moj i Bog moj. Povjerovao je jer je vidio te Gospodin govori: „Blaženi koji nisu vidjeli, a povjerovaše“, čime svjedoči da je vjera važnija od svega. Nije jednako vjerovati očima i vjerovati onome što drugi govore. Isus je toga duboko svjestan bio i zato da bi svima pokazao kako trebamo vjerovati govori: Blaženi koji nisu vidjeli, a povjerovaše.
7. Najveća Isusova zapovijed
U tumačenju Kristova odnosa sa ljudima neizbježno je i pripomenuti te kratko objasniti osnovnu zapovijed koja tako predivno sažima sve ostale. Ta zapovijed je: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim.
Isus je znao da će svatko tko ljubi Boga iznad svega čuvati Njegove odredbe i biti poput anđela na nebu samo da tu ljubav ne bi na neki način povrijedili. I zbog toga daje tu zapovijed koja obuhvaća sve što je ikada propovijedao u jedno. Sve slabosti sa kojima se danas susrećemo potječu iz nepoštivanja ove Kristove naredbe. U tom trenutku ne zapovijeda nam da ne radimo ovo ili ono jer zna da takva grubost čovjeka može natjerati na inat pa da postupi sasvim suprotno. Stoga govori da je naša osnovna zadaća ljubiti jer iz ljubavi smo nastali i radi ljubavi živimo. Zato je Isus imao pažnju svih oko sebe, jer je na čudesan način pronašao put do svakog srca i riječ koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Gospodin govori: Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. (Mt 37-37,5). Time ponajviše svjedoči o ljubavi po kojoj je došao spasiti svijet. Taj osjećaj stavlja iznad svakog drugog jer pobjeđuje sve. Zapovijeđu Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu (Iv 15-15,5) pokazuje da nam ljubav prema Bogu treba biti uvijek na prvom mjestu. Ali daje i drugu važnu zapovijed: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga kojom nas poziva da se odreknemo svako mržnje i zla koje činimo ljudima oko nas. Uistinu nam je sam to pokazao kada se u Getsemanskom vrtu samo mirno predao svojim neprijateljima ne mareći za to što će Ga smaknuti nevina. No On to čini zbog ljubavi, zbog ljubavi dolazi pokazati ljudima put spasenja i radi iste ljubavi odlazi na križ otkupiti nas. Pokazuje koliko voli svakog čovjeka pojedinačno kada u najvećoj boli razmišlja o poslanju učenika koji imaju ulogu sve nas privesti u svjetlo Njegovog Kraljevstva. Jer Po ovom se raspoznaju djeca Božja i djeca đavolska: tko god ne čini pravde i tko ne ljubi brata, nije od Boga. (Iv 3,10). Pod pojmom braća obuhvaća cijeli svijet koji je po Njegovoj žrtvi postao jedinstvena cjelina. Zato danas nemamo nikakvog opravdanja u Božjim očima radi zločina koji nažalost postaju svakodnevnica. Za Krista su najveća djeca zbog svoje nevinosti i neiskvarenosti.
Stoga govori: Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more. Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je (Lk 17,2) čime želi reći da je najveća nepravda ona koju činimo nemoćnima i onima čista srca. Takve stvari nitko sa makar trunčicu moralnog zakona u sebi dan danas ne bi mogao opravdati usprkos činjenici da sve to postaje ljudima manje-više normalno. No sve je to Isus davno prorekao i upravo takve stvari su posljedica otuđenja od Božje ljubavi.
Danas veoma mnogo ljudi pati od tjeskobe i depresije. Ponekad smo svi zbog stresa i problema u strahu od svega i upravo taj strah uzrokuje veliku nelagodu koja ljudima uskraćuje unutarnji mir i slobodu. Poznajemo nebrojeno mnogo fobija i brojne emisije snimljene na tu temu toliko zapanjuju javnost da postaje nevjerojatnim čega se sve bojimo. No to je uistinu problem kojeg se teško riješiti i zato nas prestaje čuditi što često čujemo za novi slučaj samoubojstva, možda čak ljudi koji su se činili sasvim normalni.
No tek kada pogledamo u Bibliju shvatit ćemo da to nije nešto što se sasvim slučajno i bezrazložno događa jer je već davno predviđen ovakav razvoj svega što proživljavamo. No Isus nam daje lijek za to govoreći: Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi (Iv 4,18). Stoga uzrok svakog grijeha i slabosti, svega što je danas postala svakodnevnica, a ne bi trebala biti, Isus pronalazi u manjku ljubavi. Uistinu, Bog je toliko ljubio svijet da je dao svog Sina jedinorođenca da bi nas sve otkupio. Stoga ona postaje temeljni znak Kristovih učenika: Po ovome će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi jedni za druge.
I svi su prepoznavali apostole upravo po tome. Ta nova zapovijed koja postaje raspoznajnim znakom Isusovih učenika nije neki obični propis pridodan drugima, nego princip života koji proizlazi iz nasljedovanja Isusa i onog strujanja ljubavi koja ujedinjuje Oca i Sina u Duhu Svetom. Ostajući u Kristu učenik je u zajedništvu ljubavi s Trojstvom i svom braćom i sestrama.
Nekoliko godina nakon Kristova uzlaska na nebo On se ukazuje najvećem progonitelju kršćana rekavši: Savle, zašto me progoniš? , koji nakon tog iskustva postaje jedan od nasljedovatelja Krista. Sve što je njima bilo objavljeno bilo je i njemu, sve što je njima bilo naređeno da čine i on je činio. Zbog toga je upravo on najbolji primjer čuda koje Bog radi na čovjeku. Isus mu krsti imenom Pavao i nalaže mu da Ga slijedi. Taj učenik prodire u bit ljubavi, shvaća što je ljubav i kakva ljubav treba biti. Pojašnjava i nama danas razliku između zaluđenosti i istinske ljubavi. U ovom hvalospjevu to tako lijepo predočava svima koji žele pronaći i osjetiti istu:
Hvalospjev ljubavi
Kad bih sve ljudske i anđeoske Jezike govorio, a ljubavi ne bih imao,bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi. Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje. Proroštva? Ona će iščeznuti! Jezici? Oni će umuknuti!Znanje? Ono će nestati. Jer, nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje. Kada dođe što je savršeno, iščeznut će što je nesavršeno. Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio sam kao dijete, sudio sam kao dijete. Kad sam postao zreo čovjek, odbacio sam što je djetinje. Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sada nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat.Sad ostaje vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali je najveća među njima ljubav.
8. Zaključak
Isus je bio Sin Božji i naviještao je spasenje svima. Cijeli život je posvetio propovijedanju potrebitima i ozdravljenju bolesnih. Ponizio je sam sebe poradi ljubavi prema nama kako bi spasio sve grešnike dajući nam istovremeno primjer kako slijediti Njegove stope. Iz Njega je izlazi tolika ljepota i snaga da je to za sve ljude bilo zadivljujuće. Nitko nije mogao na takvo što ostati ravnodušan osim onih koji su sami sebe zbog samodopadnosti i oholosti osudili na sljepoću. Poznavao je ljude bolje nešto što su oni sami sebe. Znao je sa svakim čovjekom što činiti. Uistinu je bio toliko čudesan da je uranjao u dubine svako duše liječeći sve ono što ni najiskusniji liječnici nisu mogli. Susrećući se sa raznim ljudima koji su bili bolesni, opsjednuti, slabi, grješni, usamljeni pronalazio je način kojim je zacijelio rane svima kojima je bilo potrebno. Nije mogao odbiti molbu raskajana i ponizna srca te je često ozdravljao i propovijedao danonoćno ne mareći za svoje primarne potrebe. To je ono što Ga čini tako čudesnim da takvoj ljubavi nitko nije mogao odoljeti. Stoga i dan danas takve priče i svjedočanstva Kristova postojanja privlače brojne ljude diljem svijeta da i oni otkriju u čemu je čar Njegova. Zato brojni dolaze na misu, odlaze na hodočašća, čitaju knjige i pronalaze na tisuće čudesnih načina kako se približiti istini. No najveća istina od svega je istina da je Isus stvarno postojao na ovom svijetu, a i da danas postoji. Upravo ta činjenica sve kršćane ohrabljuje da i sami uzmu svoj križ i slijede Gospodina ne mareći za svu bol koju će na tom trnovitom putu pretrpjeti. Svi ti ljudi iz prošlosti, a i vjernici sadašnjice nisu vjerovali Njemu bezrazložno. Sa svima je znao postupiti na najbolji način te je skromno i ponizno svakome prilazio ne upitavši se da li su ga takvi dostojni. Upravo Ga to na tako prelijep način izdiže iznad svih ostalih. Za svakoga je imao toplu riječ utjehe koja je nasmijala tužne, umirila prestrašene, iscijelila bolesne i nadasve pomirila grešne sa Bogom. Nije se uzoholio i hodao zemljom tražeći grešne da bi ih osudio i pokazao svijetu da ih treba odbaciti, nego poziva sve koji su Njegove riječi potrebni kako bi ih ozdravio i spasio. U te tri godine javnog djelovanja je učinio više nego bilo tko drugi za ovaj svijet. I što reći za nekoga tko je poznavao masu ljudi, a znao doprijeti do svačijeg srca? Takvo što je daleko od shvatljivog čovjeku i neće nikome biti dokučivo sve dok Sin to ne odluči objaviti.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
