www.tebe-trazim.com

O dvojici prijatelja...
Išli su pustinjom, na putu su se sporječkali i jedan je udario drugog.Udareni se osjetio povrijeđenim, ali je šutke napisao u pijesak:
DANAS SAM DOBIO UDARAC OD MOG NAJBOLJEG PRIJATELJA!
Produžili su dalje sve dok nisu naišli na jednu oazu gdje su se odlučili okupati.onaj što je dobio udarac zamalo se nije udavio kupajući se, ali mu je život spasio onaj drugi.

Kad je došao k sebi, ureazao je u jednom kamenu:
DANAS MI JE MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ SPASIO ŽIVOT!
Onaj drugi koji je udario svog najboljeg prijatelja upita:Kad sam te udario poruku si napisao u pijesku a sad u kamenu.Zašto?
Prijatelj mu odgovori:Kad nam netko napravi nešto loše, to trebamo zapisati u pijesak da bi vjetrovi izbrisali, ali kad netko napravi nešto dobro, to trebamo ugravirati u kamen da ga ništa ne može izbrisati!
NAUČI SE RANE UPISIVATI U PIJESAK, A SERĆU UREZIVATI U KAMEN!

Došašće sa skitnicom
Bilo je, dobro se sjećam u vremenu došašća.U lijepom parku u središtu grada.Jelke su bile okićene tisućama sitnih žaruljica što su blistavo žmirkale poput zvijezda na nebu.
Nije me niti pogledao, niti pozdravio.Sav je zaudarao po lošem alkoholu.Duga, sijeda kosa, lice danima neobrijano.Takav, obučen u neki masni ogrtač neodređene boje sjeo je na klupu u parku uz mene, odložio plastičnu bocu s pivom na tlo i promrmljao nešto nerazumno ne obazirući se na mene.Iz džepa je izvadio rukovet starih novina, odmotao ih i rasprostro na krilo.Zapljusnuo me vonj truleži dok je mljackajući grickao kruh i komad salame iz koje se širio miris bijelog luka.Skitnica.
Obuzeo me osjećaj nelagode i nekakve ogorčenosti.Prema njemu, skitnici.Ljutio sam se što je baš morao sjesti na moju klupu, ovakav nikakav, smrdljiv, ušljiv i prljav.Kupio sam svoje papire spremajući se da odem.Koji smrad!Bože, pa tko su ti ljudi?Što se ne nađe netko pa ih zbrine.Država.Gdje je tu država?Ovi su sramota našega grada.I gradskih službi:skupljaju smeće po kućama i stanovima, što ne zbrinu i ovakve, nego im dopuštaju da ovakvi hodaju po našim lijepim parkovima i uglancanim ulicama.Digao sam se da odem.Ogorčen na njega.Parazit.kud baš mene da nađe.
-Hej, imaš cigaretu?- upita.
-Nemam.Ne pušim.- kažem s visoka.
-Onda daj koju kunu.
-Što kunu?Za to?! -pokažem prstom na bocu s pivom uz njegove noge.
-Šta se ti ljutiš na mene?-upita me pomirljivo.
-Pa da.
-Ljutiš se.Pa ljuti se.Oprosti .Kao da te nisam ništa pitao- reče i nastavi žvakati kruh i salamu.
Okrenuo sam mu leđa i otišao niz stazu.Obuzeo me neki nemir.Sjetio sam se jednog sličnog skitnice.Bilo je to davno , dok sam još studirao u Rimu.Negdje pred Božić u došašću.Bili smo na izletu u okolici Vječnog grada.Nedjelja popodne.pošli smo razgledati mjesnu župnu crkvu na malome brijegu.Do crkve su vodile široke stube.Naslonjen na crkveni zid uz glavni ulaz, na jednoj od stuba sjedio je takav skitnica, obrastao u dugu zapuštenu bradu.Drijemao je s masnim šeširom spuštenim na oči prepustivši se milovanju toplih zraka kasnojesenskog sunca.Kraj sebe je imao hrpu najlonskih vrećica.Svu svoju imovinu.
I dok smo zastali razgovarajući na hrvatskom, on se odjednom trgnuo i jednom rukom protrljao snene oči.-Bok, Klaudije!-vikne piskutavim glasom.
Klaudije se iznenađen okrene prema skitnici i gotovo nevoljko izusti ''bok''.
-Baš mi je drago sresti te- reče skitnica pružajući, onako sjedećke, ruku na pozdrav.-Ne poznaš me?Ja sam Vanja.
-Vanja?!- krikne u čudu Klaudije.Okrene se prema nama i poviče:-ljudi , dođite, evo nam Vanje.Sjećate se Vanje iz redakcije Radiogiornala?To je on!
Obradovani skupili smo se oko Vanje.Svatko se htio pozdraviti s njim, jer Vanja je bio legenda u redakciji.Poliglot.Osim hrvatskog, tečno je govorio desetak jezika i prevodio tekstove za Radiogiornale.
.......nastavit će se.....

Kako je poznavao tolike jezike, nije imao zaprjeke za komunikaciju u mnogojezičnoj i mnogonacionalnoj zajednici Vatikanskog radija.S većinom bi rado razgovarao na njihovu materinskom jeziku.To nas je oduševljavalo.Uvijek je bio spreman na šalu.Znalo se da je potomak jedne stare hrvatske plemićke obitelji izbjegle iz domovine zbog konfiskacije svih njihovih dobara koju su proveli komunisti 1945.Školovao se u prestižnim školama i sveučilištima diljem svijeta.Iz Francuske je došao kao prevoditelj na Radio Vatikan.Jednoga dana Vanja nije došao na posao.Nestao je kao da ga je zemlja progutala.Svašta se pričalo.S vremenom je otišao u zaborav.Život ide dalje.
Probudila mi se savjest.Odlučio sam se vratiti do svojega skitnice s klupe u parku.No, klupa je bila prazna, a skitnici ni traga.Otišao sam se raspitati o skitnici kod konobara u obližnjem kafiću.
-A, vi pitate za profesora?
-Ne- kažem .Zanima me samo kamo je otišao onaj skitnica koji je prije pola sata sjedio tamo na onoj klupi.
-Da, profesor- potvrdi konobar.A tko zna kamo je nestao.Dođe povremeno i gazda mu dadne bocu piva i nešto za jelo.Kaže da mu je bio dobar i da su ga u razredu svi voljeli.Jednoga dana je napustio obitelj, kuću i školu i nestao kao da ga nikad nije bilo.Tražila ga je obitelj, a našla policija.Spavao je na klupi u parku.Vratili su ga kući ali on je opet otišao.Čini se ,zauvijek.Tko zna što mu se dogodilo u glavi?- reče konobar.
Postidio sam se samoga sebe.Bio sam još student u Rimu dok je tamo jedne kasne večeri na glavni željeznički kolodvor Stazione Termini, nekako prije Božića, u vremenu zahuktalog došašća, vlakom doputovala majka Terezija iz Calcutte.Neugodno se iznenadila vidjevši brojne skitnice kako drijemaju umotani u kartone od odbačenih kutija.Uz njih su svakodnevno ravnodušno prolazili ljudi svih dobi, vjera i zanimanja.Najviše katolici:vjernici, redovnici i redovnice, klerici, biskupi i kardinali.Blaženu Tereziju iz Calcutte to je sablaznilo.Odlučila je sama nešto poduzeti kako bi pomogla tim odbačenim ljudskim bićima i uklonila sablazan iz središta katoličanstva.Otišla je papi i rimskom gradonačelniku i izložila svoj plan.Ljubav je domišljata.Dobila je na uporabu prostor u samom Vatikanu, poslije i palaču blizu željezničkog kolodvora.Organizirala je svoje sestre kojima su se ubrzo pridružili brojni volonteri.Svake se kasne noći skitnicama na kolodvoru dijelio topli čaj i obrok.Bolesne bi prebacivali u sklonište u Vatikanu i brinuli se o njima.Danas je to u Rimu- institucija koju pomaže Vatikan, država i grad.trebala je iz Calcutte stići majka Terezija da u Rimu shvate veličinu problema sa skitnicama i da im pomognu.
Ja, nažalost, više nikada nisam sreo svog skitnicu-''Profesora''.Ne znam što se s njim dogodilo.Da bih umirio svoju svjest, u ovom sam došašću imao potrebu i vama priznati svoj nekadašnji propust.Samo ljubav ima oko i srce za drugoga.A ljubav je takva: sve može.Samo treba odlučiti - ljubiti.
-skice jednog svećenika- P. Tonči Trstenjak, DI
Glasnik Srca Isusova i Marijina prosinac 2011

NEPROCJENJIVO
Jako poznati govornik započeo je svoj seminar izvadivši iz džepa 20 eura.U velikoj prostoriji bilo je 200 ljudi i svi su pozorno slušali.
-Tko želi ovih 20 eura?- zapitao je.Ruke su se počele dizati jedna za drugom.
-Dat ću ovih 20 eura jednom od vas, ali prvo ću ovo napraviti.
Počeo je gužvati novčanicu.Tada je ponovno zapitao:
-Tko je još uvijek želi?- Još uvijek su ruke bile u zraku.
-Dobro- odgovorio je- što ako napravim ovo?Bacio je novčanicu na pod i počeo gaziti po njoj svojim cipelama.Podigao ju je svu zgaženu i prljavu.
-Tko je sada želi?-Još uvijek su ruke bile u zraku.
-Prijatelji, danas ste naučili jako važnu lekciju.Bez obzira što sam ja napravio novčanici, još uvijek ste je željeli, jer nije izgubila na svojoj vrijednosti.Još uvijek vrijedi 20 eura.
Puno puta smo u životu bačeni na pod, zgaženi i zaprljani zbog odluka koje smo donijeli i zbog situacija koje dolaze pred nas.Osjećamo se bezvrijedno.Ali bez obzira što se dogodilo i što će se dogoditi, nikada nećete izgubiti vrijednost u Božjim očima.Za Njega, prljavi ili čisti, zgužvani ili ispeglani uvijek ste neprocjenjivi.
Vi ste POSEBNI!!!!!!
(NN)

Jednom su se djed i baka posvađali.Baka se toliko naljutila da nije htjela razgovarati sa svojim mužem.Sutradan je djed zaboravio na svađu.Ali, baka se uopće nije obazirala na njega i nije htjela govoriti.Što god bi djed učinio kako bi ona progovorila bilo je BEZUSPJEŠNO.Djed se napokon dosjetio pa je počeo prevrtati po policama i ladicama.
Nakon nekoliko minuta baka se nije mogla više suzdržati pa je uzviknula:''DOBRO ŠTO TRAŽIŠ?''
''Evo našao sam, hvala Bogu!''- odgovori djed s nestašnim osmijehom.''Tražio sam tvoj glas!''
(A. de Mello)

Jednoga dana kada sam se vraćao iz škole, ugledao sam dječaka iz susjednog razreda kako pognute glave sjedi na klupi u parku.U rukama je stiskao bijelu kartonsku kutiju na koju su padale njegove krupne suze.Bilo mi ga je toliko žao da nisam mogao samo tako proći.Sjeo sam na klupu do njega i rekao mu:''Ne znam što te je rastužilo, ali budi siguran da će proći.Pođimo polako kući, a poslije dođi do mene da zajedno idemo u kino!''Onda sam ga nježno zagrlio.Djećak se brzo umirio, a onda je polako ustao i nesigurno krenuo kući.Putem smo počeli razgovarati o svemu onome što zanima petnaestogodišnjake i činilo mi se da se dječak puno bolje osjeća.Pred vratima svoje kuće sa čak i lagano nasmiješio.Sutradan sam potražio svog tužnog prijatelja u uvjerio se da je puno bolje.Dogovorili smo se da zajedno odemo na nogometnu utakmicu.Od tada se više nismo razdvajali i postali smo najbolji prijatelji.
Četiri godine kasnije moj je prijatelj, kao najbolji učenik naše škole, držao govor na maturalnoj svečanosti.Svi su mu čestitali na njegovom uspjehu dok se uz glasni pljesak uspinjao na potornicu.Tada je uzeo mikrofon i rekao:''Točno prije četiri godine napunio sam kartonsku kutiju svojim pismima i dnevnicima i krenuo u park u namjeri da ih negdje zakopam.poslije sam se planirao ubiti.......''.U dvorani je zavladala mukla tišina.Sve su bile oči uperene u ozbiljno mladićevo lice.Bio sam očajan i usamljen.dan prije prekinuo sam sa svojom djevojkom, roditelji me nikako nisu mogli razumijeti, moj brat je tada bio vrlo daleko, a prijatelji nisu imali strpljenja, ni želje slušati o mojim problemima.I u školi mi je loše krenulo....Nisam imao nikoga s kime bih mogao podijeliti svoje probleme, a oni su mi se tada činili prevelikim.Osjećao sam da takav život više nema smisla.Bio sam očajan i speman ići do kraja.Tada se niotkuda pojavio niotkuda ON....'',zastavši u svom govoru pokazao je prstom na mene.Zacrvenio sam se jer su se svi , nijemo okrenuli prema meni, napeto očekujuči nastavak priče.''Sjeo je kraj mene u želji da me utješi.Jedva da me i poznavao, ali ipak mu je bilo stalo.Zagrlio me i otpratio kući, a sutradan je došao k meni i pozvao me na utakmicu.Tako sam stekao pravog prijatelja.Spoznao sam da u svakoj životnoj situaciji postoji neki smisao i da ni jedan problem nije toliko velik da ga ne bismo mogli riješiti.....I , da uvijek postoji netko kome je stalo!Anđeli su oni koje nam Bog pošalje da nam pomognu kad nam je najteže.Ovo je moj anđeo!Spasio mi je život svojom brigom i razumijevanjem u trenutku kad sam se, obuzet mladenačkim ludilom, spremao učiniti najgore.Zahvaljujući njegovoj ljubavi, ja sam sada ovo što jesam.Moja poruka za vas je:''Nikada ne zaboravite koliku moš vaša djela i riječi imaju na vaše bližnje.Koristite tu moć s ljubavlju i budite jedni drugima ANĐELI''
Čestit i blagoslovljen Božić, svim ljudima dobre volje!
Amen.Aleluja.

Nečije pametne misli i razmišljanja u Božićno vrijeme
“Jučer ste uspjeli riješiti neki problem, ali evo danas je pred vama novi: vi nikako ne možete upotrijebiti jučerašnje rješenje.
Ne možete sva vrata otvarati istim ključem. Isto tako i u psihičkom životu postoje različiti ključevi za različita vrata. Ako uvijek želimo upotrebiti isti ključ, ostat ćemo pred zatvorenim vratima.
Tri suštinska ključa su ljubav, mudrost i istina. Ljubav koja otvara srce, mudrost koja otvara razum i istina koja otvara volju. Kada treba riješiti neki problem, pokušajte sa različitim ključevima. Ako prvi ne otvori vrata, drugi hoće…“

Pamtit ću ovaj život kao neizrecivi Božji dar. Pamtiću ga po onome što mi je dano doticati rukom i po onome što mi je dano doticati dušom...
Pamtit ću ovaj život po mnogim ljudima... po onima s kojima se nisam morala gledati u oči, jer smo zajedno gledali u istom smeru...po onima koji su bili kao svetlo koje putuje kroz noć i na svom putu pali ugasle zvezde... po ljudima koji su mi bili darovani, dotaknuli me svojom prisutnošću, a nakon kojih više nisam bila ista...

"Optimisti su neobična bića. Kad je sva zemlja puna trnja i čičaka, oni još uvijek uspjevaju pronaći cvijet. Kad se sve sasuši i postane pustinja, oni su rijetke ptice koje osjećaju oazu." ~

Gospode....
Daj mi snage da volim i kad je teško, da praštam i kad nemam snage.
Daj mi snage da vjerujem i kad ne čujem zvona, da nađem put i kad se izgubim, da se molim i kad nas nema.
Daj mi snage da izdržim i kad stanem, da plivam i kad tonem, da se dignem i kad padnem.
Daj mi snage da prepoznam boje boli, da vidim koliko me ko voli, da šutim i kad bih nešto rekla.. ♥

Ne zaboravi da je svakome ponekad tesko. Nevjerovatno je iznurujuce kad svakog dana radis nesto u cemu ne uzivas ili za sta te je bas briga. Ali ako slijedis svoje snove, bar ces se izmoriti onim sto najvise volis. Dobro, mozda ce ti se ciniti da to bas i nije veliki doprinos sveopstoj ravnotezi. Ipak, vjeruj mi da jeste.

Ako iscijedis ono najbolje iz svog zivota i uzivas u svakoj kapi sve obicno oko tebe postace neobicno. Kad radis ono sto volis, svakog se jutra izmigoljis ispod cebeta i drago ti je sto je svanuo jos jedan dan i ispuni te iskrena radost koja je strasno zarazna.

Bas kao kad prsnes u smijeh, pa onda jos neko pocne da se smije sa tobom, i jos neko, dok na kraju svi ne pocnete da se valjate od smijeha, i ne zaboli vas stomak, i ne ostanete bez daha, toliko da ne mozete ni da ustanete.

Ali ipak je od svega najbolje to sto kad radis ono od cega ti se brkovi ukovrdzaju (naravno, pod pretpostavkom da imas brkove) time ohrabrujes i druge da slijede svoje snove, i tako ti, prijatelju, mijenjas svijet!

Znas sta? Cak i da debelo omanes i sve zivo zabrljas, svejedno ces uzivati u toj nevjerovatno zabavnoj zivotnoj pustolovini, i uvece ces zaspati znajuci da si dao sve od sebe i ucinio nesto, a ujutru ces se radovati buducnosti koja je divna i uzbudljiva koliko god pozelis.

A znas sta jos? Ako samo oslusnes srce i mucnes glavom, nikad neces omanuti!
''...s Bogom još nekako, bez Boga nećete više nikako...vlč. Sudac''
Svi mi nosimo neke boli, samo nama znane...
Vučemo teret iz prošlosti....sadašnjosti..
..sakupljamo snagu na različite načine...brišemo naše suze potajno....tiho patimo u sebi....Hvatamo slamke nade u sitnicama ....koračamo ponekad sporo i teško neznajuči što donosi novi dan i dali ćemo se uspijeti i tada znati kako održati ravnotežu nekog čudnog vjetra...Da, sve to na leđima jednog čovjeka....malenog i krhkog...lomljivog poput stakla ....Ponekad nismo svijesni koliku zapravo imamo snagu i ljubav ...koja pomaže da se ne raspuknemo...pomaže da uza sve još uvijek vidimo sunčanu stranu i vjeru u ipak neko bolje sutra....Vjerujmo koliko god da je teško i nadajmo bez obzira što se čini besmisleno....Jer kad tad naš teret mora postati lakši ...a mi se probuditi sa velikim osmijehom na licu....
'' i brda će se premještati, ali sa Duhom presvetim........


Ne možemo narediti danu da bude sunčan,topao i lijep .....
Niti možemo znati što nas na putu slijedi i čeka....
Nemamo moć zadržati baš sve ono što nam godi...
Ali možemo jedni drugima pokloniti mrvicu svog vremena i saslušati ga...darovati osmjehom,ljubavlju i toplinom koju nosimo u sebi....zgrijati poneko srdašce i radovati se ne tražeći ništa....Biti zajedno u dobru i zlu...biti jedni za druge tu u Bogu združeni....

U jednom malom perzijskom gradu za vrijeme vladavine šaha Selčuka, živjela je jedna siromašna udovica sa svojim sinom jedincem.Kada je majka osjetila kako joj se približilo vrijeme njezinog preseljenja iz ovozemaljskog života u nebo, pozvala je svog jedinca i priopćila mu:-Sine moj, teško smo živjeli, jer smo bili siromašni, ali ti više nećeš morati živjeti tako oskudno, jer ti povjeravam ovo bogatstvo- ovu knjigu.Ovu knjigu poklonio mi je moj otac.U njoj su svi putovi kako doći do beskrajnoga i ogromnoga blaga.Ja nisam imala ni vremena ni snage, čitati je , zato je povjeravam tebi.Slijedi sve upute redom i postat ćeš najbogatiji.Kada je sin prežalio majku, započeo je čitati staru vrijednu knjigu koja je započinjala riječima:-Da bi došao do blaga moraš čitati stranicu po stranicu.Ako odmah preskočiš sve i dođeš do zadnje stranice knjga će pred tobom isčeznuti i nikada nećeš dospjeti do blaga!
Nakon tih upozorenja nabrajala je bogatstvo koje ga čeka u jednome daleku mjestu i na dobro čuvanom prostoru.Na njegovo iznenađenje već iza prve stranice nestao je tekst na perzijskom i počeo na arapskomu.Mladić se već vidio bogatim, ali kako preskočiti ovu prepreku.Ako povjeri drugomu da prevede tekst otkrit će tajnu drugima i oni će sve znati kao i on ili će mu dati lažnim prijevod, a put do blaga ostaviti za sebe.Zato se odlučio naučiti arapski sve dotle dok dok nije gotovo savršeno pročitao ono napisano..Nije smio listati slijedeće stranice dok ne pročita onu koja je prd njim, ali nedugo nakon arapskoga pojavila se i stranica na kineskome, pa iza toga i drugi jezici koje je mladić pomno proučavao i učio.Već po znanju jezika postao je jedan od najpoznatijih i najboljih prevoditelja u glavnomu gradu tako da je postao slavan i svima poznat.Nakon tih jezika knjiga je nastavila s uputama prema bogatstvu tako da je mladić rdo počeo proučavati gospodarstvo, malo i rudarstvo, radi poznavanja plemenitih metala, dragoga kamenja, nekretnina i umjetničkih stvari, da nikako ne bi mogao biti uvučen u prijevaru pri budućem ulasku u bogati svijet, kada dosegne obećano blago.Sve to nije moglo proći nezapaženo carskom dvoru.Dočuo je šah o njegovu poznavanju jezika, novca, gospodarstva i lijepog pjevanja.Šah je odmah naredio da se uvrsti među njegove dvorske savjetnike, najprije za manje važne stvari, poslije iskušenja imenovao ga za glavnog upravitelja cijeloga perzijskoga carstva(tako se dogodilo i s Josipom Egipatskim).Kada je dospio na carski dvor, mladić nije ostavio svoju knjigu nego ju je nastavio čitati i došao upravo do onih glavnih uputa kako treba napraviti mostove i tunele i način na koji otvoriti vrata zapriječena velikim kamenjima, a naravno treba napraviti put i jioš tolike druge stvari.U njemu je neprestano sazrijevala misao ''knjige bogatstva'', pa mu stoga nitko nije mogao pomoći, a on je iz dana u dan postajao sve ućeniji i poštovaniji, na dvoru i u cijelom carstvu.Šah je cijenio njegov rad u planiranju, urbanizmu i kulturi, pa ga je imenovao predsjednikom svoje vlade.Čitatelj''' Knjige bogatstva'' postao je najcjenjeniji čovjek u Perziji.
Upravo na dan kada se vjenčavao šahovom kćeri došao je do zadnje stranice svoje omiljene knjige.Uzbuđen okrenuo je zadnju stranicu.Čekala ga je zadnja uputa i bogatstvo.Polako je i oprezno s velikim pozorom, okrenuo stranicu...........i prasnuo u grohotan smijeh.Bio je iznenađen, radostan i zahvalan.Zadnja stranica bila je od metala i te kako dobro obrađena tako da je služila kao zrcalo.Na zadnjoj stranici udovičin sin vidio je svoje vlastito lice.Vidio je lice čovjeka zrela, savjesna , mudra i određena za velike stvari u životu.Sve je to vidio na licu na zadnjoj stranici koju mu je prije smrti poklonila njegova pokojna majka.Veliko bogatstvo bio je ON i knjiga koja mu je pomogla to otkriti.
Priča je dugačka i nije u svemu primjenjiva ni na naše okolnosti, ni na naše vrijeme.Međutim poruka je vrlo jasna.Mi kršćani poznajemo pojam ogledalo svoje ''savjesti''.Čini mi se da je zadnja stranica spomenute ''čarobne'' knjige upravo zlatna stranica zdrave savjesti.U vremenu kada su sve vrednote poremećene, ostaje nam još jedini putokaz, a to je sačuvati ispravnu savjest.Ispravna savjest će nas voditi na pravi put odgovornosti prema sebi i drugima.Odgovoran čovjek koji preuzima odgovornost za druge, mora imati ispravnu savjest.Treba doći do zadnje stranice vlastite knjige, a to nije lako.
''Okom svećenika'' mons. dr.Andrija Kopilović (NIU Hrvatska riječ)

greska....

[quote="cirenac"]Što nam treba , a što nam ne treba?????
Sv.Pavao apostol u prvoj poslanici Korinćanima govori o velikoj istini koja sa odnosi na sve koji povjeruju u Isusa Krista i krenu njegovim putem.On, kaže:''U Kristu ste postali bogati u svakom pogledu''(1 Kor 1,5).To znači da onaj koji ima Krista ima sve bogatstvo koje mu je potrebno, a ako nema Krista, onda ga sve bogatstvo i slava ovoga svijeta ne mogu usrećiti.
Pravomu kršćaninu ne treba nikakva alternativa ako ima živu vjeru u Isusa Krista.
Ne treba nam joga koja ubija emocije da donese lažni mir, nego nam treba ljubav Božja koja pročišćuje i oplemenjuje naše emocije da bismo mogli imati mir koji nam ovaj svijet ne može dati niti oduzeti.
Ne trebaju nam nikakve tehnike reikija da nas usklade s nekom svemirskom i božanskom energijom, nego nam treba istinsko i skrušeno kajanje za svoje grijehe koje će otvoriti put da milost Božja prostruji kroz naš život.
Ne treba nam vjera u reinkarnaciju ni terapija regresijom u navodne prošla živote, nego nam treba poniznost srca da živimo u istini koja oslobađa od svih idola.
Ne treba nam sumnjiva bioenergija raznih šarlatana, da obnovi u nama zakržljali život, nego nam treba živi Euharistijski Isus Krist koji donosi pravi život i zdravlje duši i tijelu.
Ne trebaju nam nikakvi ''braco i seka'' koji od svojih poklonika skupljaju zlato i cvijeće, nego nam treba Duh Sveti koji u sakramentu svete ispovijedi skuplja i briše naše grijehe i donosi duši pravi mir i radost.
Ne treba nam Sai Baba koji sebe smatra većim od Isusa Krista i koji o ljubavi zna samo lijepo govoriti.Treba nam živi Isus Krist koji nas istinski voli i život svoj daje za nas.
Ne trebaju nam astrolozi i sastavljači horoskopa koji zaluđuju ljude tvrdeći da mogu odgonetnuti našu sudbinu i proreći ono što će nam se dogoditi.Treba nam više vjere u Providnost Božju koja ravna našim životom.
Ne trebaju nam lažne mesije, muški i ženski magovi koji nas putem mas medija(priopćajnih sredstava) zapljuskuju iluzijama da modu izliječiti sve bolesti i odagnati od čovjeka sve nevolje.Treba nam više vjere i ljubavi prema Kristovu križu u kojem je spas, život uskrsnuće naše, kako nas uči sv. Pavao.
Ne trebaju nam moderne vračare koje preko svojih oglasa obećavaju lagodan život za velik novac, nego nam treba zaštita i pomoć naše nebeske Majke Marije koja nas odgaja za odgovoran život i koja nas svojim zagovorom kod Boga štiti od svake ljudske i sotonske prijevare i zloće.
Ne treba nam ekstravagantna duhovnost ni pobožnost nabijena emocijama, koja u svojim plodovima ostaje jalova, nego nam treba prava sakramentalna pobožnost preko koje dobijamo milost koja nas mijenja i usklađuje sa voljom Božjom.
Ne trebaju nam duhovni gurui koji vežu duše na sebe i praktički ih zarobljavaju, nego nam trebaju istinski pastiri koji su vjerni Crkvi i koji odgajaju za slobodu.
Ne trebaju nam lažni bogovi, idoli ovoga svijeta, ni umišljene veličine koje žele vladati drugima.Treba nam Mali Isus koji hoće dijeliti sudbinu siromaha, koji dolazi da spasi izgubljene, utješi ucvijeljene, izliječi bolesne i s Bogom pomiri grješnike.
(očima psihologa)
P. Mijo Nikić, DI
Glasnik Srca Isusova i Marijina prosinac 2008
(poticaj i sebi u borbi sa sebeljubljem, samodostatnošću i farizejštinom, licemerjem)