www.tebe-trazim.com

SOBA

U nekom stanju, između sna i jave, našao sam se u sobi. Tamo nije bilo ničega osim zida ispunjenog karticama kao onima iz knjižnica na kojima je pisalo sve što se nudi, poredano abecednim redom i tematski. Ali ti kartotečni ormari koji su sezali od poda do stropa, izdesna nalijevo dokud je sezao pogled, imali su na sebi sasvim drugačije natpise. Kad sam se približio zidu, pogled mi je pao na pretinac na kojemu je pisalo :"LJUDI KOJE SAM VOLIO". Otvorio sam pretinac i počeo prelistavati kartice. Bilo mi je poznato svako ime, ali brzo sam zatvorio taj pretinac. Odjednom sam shvatio gdje sam! Ta soba sa svim tim kartotečnim ormarima sadržavala je savršen sustav u kojemu je bila zapisana svaka pojedinost moga života. Svaki trenutak moga života bio je točno zabilježen; i velika i mala djela. Moje vlastito pamćenje nikad ne bi moglo pohraniti sve te informacije.
Prožimalo me čuđenje i radoznalost, pomješano sa strahom dok sam nasumce otvarao ormare i pretraživao njihov sadržaj. Neki su me obradovali i podsjetili na lijepa vremena. Drugi su u meni izazivali sram, pa i samo gađenje, tako jako da sam pogledao preko ramena da vidim promatra li me tko. Natpisi su varirali od sasvim običnih svakodnevnih situacija, sve do neobičnih poput "KNJIGE KOJE SAM PROČITAO"; "LAŽI KOJE SAM IZREKAO", "UTJEHU KOJU SAM PRUŽIO", "STVARI KOJE SAM NAPRAVIO U LJUTNJI".

Zapanjila me količina stvari koje sam u životu napravio ili propustio učiniti. Zar je moguće da sam te tisuće kartica ispisao u 17 godina svoga života?! No, svaka je kartica potvrđivala istinu. Svaka je kartica bila ispisana mojim rukopisom. Na svakoj je kartici stajao moj potpis.
Stigao sam do pretinca sa natpisom "POŽUDNE MISLI"; i osjetio drhtaj kroz cijelo tijelo. Obuzeo me osjećaj poniženja i bijesa jer sam se uvjerio da su i takvi trenutci detaljno pohranjeni! Nitko ne smije vidjeti te kartice! Nitko ne smije saznati za tu sobu! Moram ih uništiti!"

Uzeo sam pretinac polako iz ormara i bacio na pod- nijedna kartica nije ispala. Pokušao sam ih podrapati, ali bezuspješno. Ugurao sam pretinac na svoje mjesto.

A onda sam ugledao pretinac na kojemu je pisao "LJUDI KOJIMA SAM PRENIO EVANĐELJE". Ručka je bila svjetlija od ostalih, skoro nekorištena. Povukao sam ručku, a unutra je bilo tako malo kartica. Počeo sam jecati, tijelo mi se treslo od plača i boli, pao sam na koljena i zavapio :"Nitko ne smije saznati za tu sobu! Moram ju zaključati i sakriti ključ!"

Tada sam uplakanih očiju pogledao gore i ugledao Ga kako ulazi u sobu. Ne, samo On ne! Bilo tko, samo ne Isus! Bespomoćno sam Ga promatrao kako otvara ormare i čita kartice. Nisam mogao dočekati Njegovu reakciju. U tim trenutcima dok sam Ga promatrao, na licu sam mu vidio takvu žalost da me probadalo u srce. Intuitivno je prišao najgornjem ormaru. Zašto je morao pročitati svaku karticu?
Konačno se okrenuo prema meni i tužno me pogledao. Sagnuo sam glavu, sakrio lice i gorko zaplakao. Prišao mi je i zagrlio me. Mogao je toliko toga reći, ali nije rekao ni jednu riječ. Samo je sa mnom zaplakao. Onda je ustao i vratio se do zida ispunjenog ormarima. Počevši od jednog kraja sobe, otvarao je ormar za ormarom i na svakoj kartici ispisivao svoje ime preko mojega.

"Ne!"- povikao sam i potrčao prema Njemu. Sve što sam uspio izgovoriti bilo je "NE, NE!", dok sam Mu uzimao kartice iz ruku. Njegovo ime nije smjelo pisati na tim karticama.
No, ono je pisalo crvenim slovima, tako snažno, tako živo. Ime "ISUS" prekrivalo je moje ime. Bilo je ispisano krvlju. Nježno je ponovno uzeo karticu. Tužno se osmjehnuo i u trenu potpisao sve kartice. Začuo sam kako se zatvara zadnji ormar i kako se vraća k meni. Položio je svoje ruke na moja ramena i rekao :"SVRŠENO JE!"

BRIAN KEITH MOORE ( umro je nekoliko sati nakon što je napisao ovaj tekst, da budemo poruka nama svima)

Hodočasnikov prijatelj
Tako ti je kod nas Hercegovaca! - reče mi starina Marko.-Tja, trebalo je prživjeti.Bog nas baš i nije mazio.Obdario nas kamenom i šikarom.Ono malo plodne zemlje bilo je dobro samo za duhan.A duhan je država, ko svaka država , proglasila monopolom.Sve se moralo prodati Zadruzi, a cijene nisu bile bogznakakve..
Tako . Preživljavanje.Ako si želio nešto ušićariti pa prodati na crno, riskirao si vlastitu kožu.
A, djece?Bilo ih je Bogu hvala u izobilju.Zapravo djeca su sirotinji bila jedino pravo bogatstvo.Odmalena su se uključivala u poslove.Besposlenih nije bilo.Mogla su, recimo kao mali paziti stoku na paši.Trebalo je mnogo motika i ruku za čišćenje duhana od korova.Radnika nisi mogao platiti.Otkud?Pomagalo se naizmjence.Tko je imao više duša na raspolaganju, bio je i bogatiji.Jest, bilo je i više usta.Ali, živjelo se skromno i nekako smagalo za čeljad, a bome i za gosta.Bilo je i radosti i pjesme.Ni tuga nije bila preteška.Dijelila se s drugima.Kao i sreća.Kao i bogatstvo.Bilo je i oskudnih godina, ali naš je čovjek na to naučen.Snalazili smo se kako je tko znao i mogao.Držala nas je sloga.Eeee, dok su glave skupa sve se može.A tako ti je bilo kod nas.Što ćeš?Treba živjeti dok ti srce kuca.
Izgradili smo mnogo načina preživljavanja.Iskustvo se prenosilo s naraštaja na naraštaj.Pamćenje je u nas ko u kamen uklesano.Traje dugo.Nije kao tamo gdje svaka kiša ispere trgove.I sjećanje.kažu da je povijest učiteljica života.Ali , su ljudi prilično loši đaci.Brzo zaboravljaju što im je učiteljica govorila.Eto, pa ti razumij!Tek što smo se na jedvite jade riješili onog bezbožnog komunizma i države koja nas je tlačila gore od Turaka, eto ti kuknjave: " Ta bilo je tada bolje. Ta svi su dobivali plaću.Ta dijelili su se stanovi.Ta tko nas, bre, zavadi?" I tako. Kao ono Izraelci dok ih Mojsije oslobodi od ropstva.Žalili su za lukom misirskim.Prijatelju dragi, rob ti nije za slobodu.Sloboda je Božji dar hrabrim ljudima.Za slobodu se treba boriti i izboriti.Biti spreman i krv proliti.Za kukavice i nije sloboda. oni je se plaše.A, mnogi su se naši ljudi priučili na ropstvo.Da drugi za njih odlučuju i brinu.I baš dok im je bilo dobro raspade im se država.Bila je građena na laži, a laž je kuća bez temelja.Odjednom su se mnogi kukavci našli u slobodi.Kao pseto bez lanca. izgubljeni.Treba im gazda da ih hrani, a oni mu uzvraćaju poniznom vjernošću.
Rekoh ti nešto o našem načinu prživljavanja.Eto ti Matinići!Jednog sina su poslali u oficire, a drugoga u frtre.Koji god vjetar dune, Matinići imaju zastave na prvoj strani.Nisu ti Matinići iznimka.A, jok! Ima još takvih Jedan služi jednom režimu , a drugi drugom.Ne možeš propasti.
Tako i Damir.Darovit momak.Ministrant.poslalo ga u vojnu sližbu.A, što ćeš? Crkvena obitelj, hoću kazati drže se crkve.Oduvijek. Novca nije bilo za školovanje djece, a vojska je nudila stipendiju.I tako Damir ode u Beograd.na vojnu akademiju.Bio je jedan od najboljih u klasi.Dakako postao je član partije.Takav je bio red i zakon.Toga ljeta poslalo ga na stažiranje u Split.A, tamo puno naših.Družili su se .A, kud će nego svoj svomu.
Onda je počelo sa Gospom u Međugorju.Sjatio se narod od sviju četiri vjetrova da tamo moli.Svaki nosi svoj križ i svoje rane pred Nju, Likaricu nebesku.Dok je križa bit će i molitve.Pitam se odakle u nekih strah da vjera netaje? To su tlapnje bezbožničke.Tko god se s Isukrstom druži u muci i smrti na kalvariji, susrest će ga živog.
Aleluja.
A komu se pokazao živ?Samo svojima. Onima koji su se s Njim družili.Bili s Njim.A, oni drugi? Ti i dalje žive u pustoj tlapnji da ga nema, da je mrtav. Pogledaj ih samo danaske ih obuzima mržnja na Isuskrsta i na njegove.Ne mogu takvi nauditi Istini, naškoditi životu.A, jok! ! Vrata je paklena neće nadvladati": svetu mater Crkvu našu.
Eh, da. Zanesem se ja pokatkad ko fratar na oltaru.Dakle tako ti se vojni pitomac Damir u Splitu družio s Većom Matićevim koji je tamo studirao, mislim ono za mornaričkog časnika.pomorstvo, što li je?Još mu ostao jedan ispit da diplomira, ali ne ide pa ne ide.Nikako da položi.Nije da ne uči.Uči.pametan je on momak.Ali onaj neki profesor se zaintačio pa ruši li ga ruši.Ondak se Većo sjeti Gospe i napravi zavjet , tamo u crkvi Gospe od zdravlja, da će ako položi taj ispit, za Veliku Gospu pješice od Splita hodočastiti u Međugorje.Drž, ne daj, drž, ne daj i položi on.
Zavjet se mora ispuniti.Kupio Većo nove tenisice, one znaš s debelim potplatom, nabavio naprtnjaču i spremio se za put.Ali, kako ćeš sam?Ne da mu se samom.Traži druga za put.Ali, nije to lako naći.Svi su odustajali kad bi čuli za tako dug put pješice po tom ljetnom zvizdanu.Rastuži se Većo što će na kraju morati krenuti sam.Onda opet ode u Gospu od zdravlja, zapali svijeću pred Bogorodičinom slikom i iskreno se pomoli da bi mu Gospa našla druga za hodočašće.Čim je izmolio Zdravomariju padne mu na pamet Damir, pitomac JNA.Kao da je čuo Gospu gdje mu govori :"Ne boj se, Damir će ići s tobom."
nastavit će se...

Ali kako će Damir pristati kao partijac i vojno lice? Ni njegovi prijatelji iz crkve nisu željeli s njime, a sad mu sine na pamet taj oficir.Ideja mu se činila gotovo suludom, ali Damir mu nije silazio s pameti Na kraju je odlučio pokušati.ugovorio je susret.Dok je stigao, Damir je već sjedio i kafiću na Rivi u vojnon uniformi sa "šapkom" odloženom na stolu.
Ovo je nemoguća misija, pomisli Većo. Kaoko ću od tog oficira tražiti da ide samnom pješice hodočastiti u Međogorje?Tad se prisjeti onoga tihog Gospinog šapata i smogne snage.Srkne kavu i gledajući Damira prvo u oči ispripovijedi mu kako se zavjetovao hodočastiti pješice Gospi u Međugorje ako položi ispit.Ispit je položio i sad mu treba drug za putovanje.Svi koje je zamolio da ga prate odbili su ga.Ond mu misao pala na njega, Damira , pitomca JNA.Jest čudno, al bi li on u ime drugarstva iz djetinjstva bio spreman poći s njime?
Damir se tako glasno i grohotom smijao da su gosti sa susjednih stolova u kafićuiznenađeni uprli poglede prema njima.
-Gdje si mene našao?!Ali ako baš nemaš nikoga, nema problema.Spreman sam te pratiti.Imam ja dosta marševa u nogama.Još jedan će mi dobro doći.Kad se kreće?- veselo će pitomac.
-U petak ujutro.Polazak u 7 sati.Može?
- Dogovoreno.Može.Imam slobodni vikend.Ali nitko ne smije ništa znati.Jasno?
- Jasno - reče ugodno iznenađen Većo.Baš si drug. Svaka ti čast.
I tako svane sunčani kolovoški petak.Većo je pribivao jutarnjoj misi u gospe od zdravlja, a Damir ga čekao u kafićiu na Rivi.Prema dogovoru njih se dvojica dobro opremljeni uputiše pješice iz Splita prema međugorju.Nije bilo lako.Zvizdan nebeskikao da je baš toga jutra pozvizdio.Ali , ništa ih nije moglo obeshrabriti na hodu uz obalu do Makarske , a odande preko Biokova do Međugorja.Puno su razgovarali.I molili.Spavali su putem kod rođaka i prijatelja.Nas Hercegovaca ima posvuda.Bila je nedjelja kasno popodne kad iscrpljeni i puni neke unutarnje radosti stigoše na cilj.Stali su u red za ispovijed i sudjelovali na bijenju uoči Velike Gospe.
Hajde da i to kažem:Većo je te jeseni diplomirao i dansa plovi po dalekim morima.Damir je uskoro napustio vojnu akademiju u Beogradu i promijenijo odoru:vojničku za redovničku.Točno sedam godina potom, nakon studija teologije, zaređen je za misnika.Toga ljeta njegova mlada misa je bila slavlje o kojem se i dan danas govori.
Tu mi starina Marko onako namigne: -Znaš li ti gdje sad službuje?
-?
- Eeee, neću ti reći. Ne bi mi povjerovao.
P. Tonči TRSTENJAK, DI
Glasnik SiM srpanj-kolovoz 2012
Skice jednog svećenika

.
Opet sam ga sanjala.- reče Karla.Tatu.To se dogodilo već nekoliko puta.mislila sam, hajd , san je samo san.A, sad opet!
Bilo je ugodno i sunčano proljeće.Vrt su obojili zlaćani jaglaci i opojnim mirisima namirisale ga ljubičice.Otac više nije radio.Zaustavila ga je bolest.Uglavnom je ležao u sapavaćoj sobi i danonoćno teško kašljao.Rijetko bi se tužio.I, inače je bio tih i nije se puno uplitao u odgoj djece.To je bio zadatak majke.U stvari u tom smislu bio je pomaloi nespretan.Kao da nije znao sa djecom..Poput mnogih očeva; volio ih je na poseban način.Osjećalo se to.Ipak izvjesni rastoj nikada nije uspijevao premostiti.
Bio je pekar.Radio je uglavnom noćne smjene.Žena i djeca svakog su ga predvečerja ispraćali na posao u gradsku pekaru.Vraćao se u zoru.Pješice.Sat i pol hoda tamo i nazad do prašnjavog predgrađa.Spavao je po danu.Moralo se paziti da ga ne probude dječji nestašluci i galama.A treba znati da u ona vremena u pekarnama nije bilo nekih strojeva kao danas.Kruh se mijesio ručno.Svake noći moralo se zamijesiti i ispeći toliko i toliko kruhova.O tome je ovisilo stanje nacije.
Mogao je otac i lakše živjeti. Nije da nije imao prilike, danas bi se reklo, da se nije snašao.Što bi mu manjkalo da je bio malo savitljiviji?Nego, ne!Nije pristajao na kompromise, a pogotovo na pristajanje na nešto što se kosilo s njegovim uvjerenjima.
Jednog mu jutra, na kraju smjene, prišao partijski sekretar.To je bio onaj koji je bio zadužen za funkcionisanje Partije u preduzeću.Bio je tada drug sekretar važniji od direktora.Njegova briga su bili radnici , a ne funkcioniranje preduzeća.Bilo je to surovo doba.mnogi su pod teretom pritisaka, prijetnji, slatkorječivih obećanja i straha za kruh svakdašnji "savili kičmu".U poduzeću su ih nazivali - grbavcima.
-Petre, dođi k meni u kancelariju! - reče mu drug.- Moram s tobom razgovarati.
Osjećao je da se nešto sprema.S nelagodom je pošao za sekretarom u njegovu kancelariju na katu iznad pogona. -" Bože pomozi!" - reče za sebe. Znalo se da taj drug ne zove tek tako.<radni stol sa spisima, pisaći stroj i velika slika druga Tita na bijelom zidu iznad stolice druga sekretara.
- Kavu? - reče drug, gledajući ga ispod oka.
- Dobro bi došla.
Pozvao je tajnicu i zamolio je da donese dvije kave. Ponudio ga je i cigaretom, trudeći se stvoriti dojam dobričine kome je stalo do njega.Zanimala ga je njegova obitelj.
-Da, imamo troje djece.Hvala Bogu, zdravi su.
-naglasi taj "hvala Bogu".S namjerom.
- Djeca rastu. Rastu im i potrebe.-primjeti drug sekretar.
- Snalazimo se nekako.Dok je kruha nema gladi.
- " Ne živi čovjek samo o kruhu". - značajno naglasi drug sekretar.
-Ja sam zadovoljan s onim što imam. - odgovori petar.Vidi vraga - pomisli u sebi - on citira rečenicu kojom mu se Krist suprotstavio u pustinji.
- Mogao bi imati i nešto više od toga što sada imaš , Petre!
- Kako to mislite?
- Eto vidiš, mislim ja na tebe.Mislim.Dobar si radnik.pošten i marljiv.I odgovoran.Nema prigovora, što jest, jest. - reče drug i otpuhne dim od cigarete.
Šutnja..Vidno uzbuđen silnim pohvalama Petar srkne gutljaj kave koju pred njega stavi tajnica.Od ugodna mirisa i okusa razvedrilo mu se lice.
- Dobra je kava.Baš mi paše.A smijem li znati, što to znači, da mislite na mene?
- Eh, tu smo! - razvedri se i drug sekretar. Znaš Petre, odlučili smote unaprijediti.U poslovođu pogona.Drug Ranko ide na novu dužnost pa smo se odlučili za tebe Petre.Ti bi bio dobar poslovođa.Imašono, ono, nešto što treba imati poslovođa.Znaš i posao.Dugo si ovdje pa poznaješ proces proizvodnje.Radnici te cijene.
- Poslovođa? - upita u nevjerici Petar.
- Da, poslovođa ! - naglasi drug.samo trebamo obaviti jednu formalnost.
- Koju formalnost?
- Da uđeš u Partiju. Znam.nemoj mi ništa govoriti.To se ne slaže s tvojim religioznim uvjernjima.Ali, pustimo sad to. Nije to sada ni važno.Evo, ja sve to mogu srediti.Na tebi je samo pristanak i sutra ćeš biti poslovođa.A, poslije tko zna?! Vrata će ti se otvoriti.Možeš napredovati do direktora.
petar srkne gutljaj kave, odloži šalicu, ustane sa stolice i nagne se prema drugu sekretaru gledajući ga ravno u oči.
- Ja u tu vašu Partiju ne idem, druže. - reče odlučno.To ne dolazi u obzir.
- Ali, Petre! Promisli.To je za tvoje dobro i dobro tvoje djece. Znaš i sam.Vidim da si iznenađen i sad ne želiš i da sad ne želiš donijeti odluku.Otiđi kući i dobro promisli.Sutra ću te ponovno pozvati.
Onako s nogu, držeći se za kvaku vrata, Petar reče:
- Hvala, druže, što ste mislili na mene!Ne trebate me zvati niti sutra niti prekosutra.Rado bih ja bio poslovođa.Priznajem.Ali, u Partiju ne, ne želim.Neka mi Bog pomodne! Doviđenja!
Nisu ga više zvali.I dalje svake noći rukama mijesio tijesto i jutrom na povratku donosio svježu, mirisavu štrucu kruha za svoju djecu, A djeca ko djeca, uskoro su porasla i odrasla.Mile je izučio za električara, Štefica za frizerku a Karla je diplomirala engleski.
Bivao je sve blijeđi i slabiji.jako je kašljao.Jednoga dana više nije mogao na posao.Nakon malog poboljšanja otpustili su ga iz bolnice.Tog je proljećnog dana sjedio na svom stolcu u kuhinji i ispijao bijelu kavu.Mama je pripremala ručak.
- Tata i mama, - reče Karla značajno, stojeći kraj vrata - za promociju na fakultetu željela bih novi haljinu.
Podigao je glavu i umornim očima zagledao se u svoju ljepoticu.Tako ju je od milja zvao "moja ljepotica".
- Dijete moje, drago mi je da si diplomirala.Ne mogu ti opisati koliko sam sretan zbog tebe.Ponosim se s tobom.Za haljinu, nažalost, sada nemamo novaca.
- Posudite.Ja želim novu haljinu.Kako ću bez nove haljine?Snađite se već nekako.
- Posuditi nećemo a ti se nekako snađi.Imaš lijepih haljina. -reče otac.
- Hoću novu haljinu.Zaslužila sam je. - krikne Karla i brizne u plač. -Ako ne dobijem novu haljinu , znači da me ne volite.
Na svečanu promociju Karla je otišla, dakako, u staroj haljini.Lijepoj, ali nije bila nova.Nije mu to oprostila.Znala je da ga to boli.Preko prijateljice s fakulteta našla je privremeni posao u Londonu.Na odlasku od kuće, s ulice, ugledala ga je na prozoru.Iza stakla.Mahnuo joj je rukom na pozdrav.Okrenula se i otišla.Bez pozrava.
Nakon nekoliko mjeseci Karli je u London stigao telegram:"Umro je tata".Bila je potresena.
- Samozatajnim žrtvovanjem osigurao nam je divno djetinjstvo i odrastanje. - reče Karla. - Što bih dala da mogu vratiti vrijeme?! Da mu mogu mahnuti za oproštaj.Nije zaslužio bol koju sam mu nanijela.Sve zbog jedne glupe haljine.Vidjela sam ga i noćas.U snu.Jasno se naziralo njegovo tužno lice na prozoru naše kuće. Mahnuo mi je za rastanak.
P. Tonči TRSTENjAK, DI
Skice jednog svećenika
Glasnik SiM, travanj 2013

Dva izbora

Što bi ti napravio/la?....pred tobom je izbor. Ne traži poantu jer ne postoji.
Ali ipak pročitaj. Moje pitanje glasi: Da li bi učinio/la isti odabir?



Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika je podijelio sa uzvanicima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada prisustovao događaju. Nakon što je zahvalio školi i njenom predanom osoblju, postavio je slijedeće pitanje : "Ako nije ometena vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno stvoreno. Ali moj sin Shay ne može učiti one stvari koje mogu druga djeca. Ne može razumijeti stvari kao druga djeca. Gdje je prirodni poredak stvari, kada se radi o mome sinu? „
Publika je utihnula nakon tog pitanja.

Otac je nastavio. "Vjerujem da se, u trenutku kada dijete tjelesno i umno invalidno poput Shaya dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama pokaže i ponudi, u obliku načina kako drugi ljudi tretiraju to dijete. „

Tada je ispričao slijedeću priču :

Shay i njegov otac su šetali pored parka, gdje su neki dječaci koje je Shay poznavao igrali baseball. Shay je upitao oca : „ Misliš li da bi me pustili da igram sa njima ? „Shayev otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko poput Shaya igra za njihovu ekipu, ali je isto tako znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dopuste igrati te koliko bi mu to podarilo toliko potreban osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, da je prihvaćen usprkos svom invaliditetu.

Shayev otac je prišao jednom od dječaka na terenu i upitao ( ne očekujući previše ) da li bi Shay mogao zaigrati sa njima. Dječak se u nevjerici okrenuo oko sebe i rekao : Gubimo za 6 optrčavanja, a igra je u osmoj izmjeni ( inače, po pravilima igre, ima 9 izmjena ). Pa, može igrati za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju udarača u devetoj izmjeni. "

Shay se malo namučio hodajući do ekipne klupe i, sa širokim osmijehom je obukao majicu svoje ekipe.Otac ga je gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem topline u srcu. Dječaci su vidjeli sreću toga oca, gledajući kako mu sin biva prihvaćen . Pri kraju osme izmjene Shayeva ekipa je osvojila par bodova putem nekoliko optrčavanja, ali je još uvijek bila u zaostatku za tri. Na početku zadnje, devete izmjene, Shay je navukao rukavice i zaigrao na desnom polju. Iako nikakvi hici lopte još nisu krenuli u njegovom pravcu, bio je očito u euforičnom raspoloženju samo jer ima priliku BITI u igri i na polju, razvukao je osmijeh od uha do uha dok mu je otac mahao sa tribina. Na kraju devete izmjene, Shayeva ekipa je opet osvojila bod i optrčavanje. Sada, sa dva izbacivanja i punim bazama, smiješilo im se pobjedničko optrčavanje i došao je Shayev red da bude udarač.
U tom trenutku, da li da daju Shayu palicu za udaranje i priliku da igra i da time odustanu od šanse za pobjedu?
Na opće iznenađenje, Shayu je dana palica za udaranje. Svi su znali da je to bila nemoguća misija jer Shay nije ni znao ispravno držati palicu, a kamoli pravilno i precizno udariti lopticu. Ipak, kad je Shay kročio na bazu, protivnički bacač se, uvidjevši da Shayeva ekipa riskira poraz za taj jedan trenutak u Shayevu životu, malo približio kako bi bacio loptu nježnije da Shay barem dotakne palicom loptu. Došao je i prvi udarac i Shay je zamahnuo nespretno i promašio. Bacač se opet malo približio i bacio nježno loptu prema Shayu. U tom trenutku Shay je zamahnuo i pogodio sporu, prizemljenu loptu, bacivši je prema bacaču.
Igra bi u ovom trenutku bila gotova. Bacač je podigao sporu loptu i, mogao je lako dobaciti loptu prvom svom igraču sa baze, kako bi Shay ispao i kako bi bio kraj igre i laka pobjeda.
No, umjesto toga, bacač je bacio loptu iznad glavu prvog igrača sa baze, van dosega svih svojih suigrača u ekipi. Svi su satribina i igrači obaju ekipa zavikali : „ Shay, trči do prve!! Trči do prve !! „ Nikada prije u svom životu Shay nije toliko daleko trčao, ali uspio je stići do prve baze. Doteturao je do bazne linije, širom otvorenih očiju, upitnog pogleda.

Svi povikaše, "trči do druge, trči do druge!!!" Uhvativši dah, Shay je nespretno potrčao prema drugoj bazi, očito se boreći naprežući da stigne do nje.
Dok je Shay pristizao drugoj bazi, igrač desnog polja uhvatio je loptu…najmanji momak u ekipi, kojemu se pružila prva prilika da bude ekipni heroj. Mogao je baciti loptu čuvaru druge baze, ali je shvatio bacačevu namjeru da pa je i on, također, bacio visoku loptu iznad glave i van dosega čuvara treće baze. Shay je trčao prema trećoj bazi, kao u nekom deliriju dok su se igrači ispred njega okupili oko završne baze.

Svi su povikali, "Shay , Shay, Shay, sve do kraja, Shay !!!!!" Shay je dosegao treću bazu jer mu je protivnički igrač pritrčao da mu pomogne i usmjeri ga prema njoj vičući, "Trči do treće! Shay, trči do treće!!!"

U trenu kada je Shay dotakao treću, dječaci iz obje ekipe i gledatelji su skočili na noge vičući, "Shay, trči do zadnje! Osvoji i zadnju!" Shay je utrčao na zadnju bazu, stao na ploču, svi na terenu su ga zagrlili i bio je slavljen kao heroj koji je osvojio pobjedu utakmice i time osigurao i pobjedu svoje ekipe.

"Taj dan", reče otac nježno, dok su mu se suze kotrljale niz lice, "dječaci obaju ekipa su pomogli donošenju komadića prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet".

Shay nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikad ne zaboravivši kako je bio heroj, kako je radi toga njegov otac bio sretan, kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće !
izvor, http://sveti-juraj.org/price.html

Godina gladnog življenja
Prilično je već poznata izjava Henry Kissingera: "Onaj tko vlada naftom, vlada državama,
onaj tko vlada hranom, vlada ljudima, a onaj tko vlada novcem vlada cijelim svijetom."
Mogla bi se ista nadopuniti tako da se konstatira da tko kontrolira vodu,kontrolira život.

Ono što je ovdje značajno je to što Kissinger, koji je ovu svoju umotvorinu objavio svijetu
prije skoro već 40 godina, nije to rekao kao pasivni posmatračstanja stvari u svijetu,
nego kao onaj koji vladavinu nad cijelim svijetom namjerava ostvariti.

Tko je Henry Kissinger možda se najbolje vidi kada se usporede njegovi nastupi na globalnoj
TV mreži CNN -u, gdje se on pojavljuje kao neko nadmoćno biće sjedeći u lordovskoj fotelji ispred kamina u kojem gori vatra u svojoj vili negdje u planinama Kolorada, dok se tada aktualni
predsjednik Bush mlađi na istoj televizijii po istim pitanjima postavlja u jedno obično i ni po čemu istaknuto okruženje, u istoj ravni s reporterom s kojim razgovara.Tko razumije važnost koju ta
od ljudskosti otuđena elita posvećuje simbolici jasno mu je što to znači i koja se poruka prenosi
svim "kolegama" koji to gledaju.
Kissingerovi komentatori su oni koje treba ozbiljno razmatrati, dok je Bush, ovdje zbog običnog puka, niže vrijednih individua kojima se želi nametnuti potpuna kontrola i staviti ih u totalno
ropstvo.Isti princip vrijedi i za Obamu kao novog čovjeka na daljinski upravljač postavljenog na
poziciju predsjednika SAD -a.On je tu da provodi planove onih koji su ga postavili i da drži masu pod kontrolom.Ako na bilo koji način u tome podbaci slijedi mu nemilosrdna likvidacija.

Jedna svjetska država s jednom svjetskom vladom i jednim svjetskim vladarom.
....nastavit će se.....

Kada u Kissingerovu izjavu stavimo sve čime "oni" raspolažu onda postaje zanimljivo.Posredno ili neposredno upravljaju najmoćnijom državom svijeta kao i praktički svim zapadnim zemljama.
Svjetski finansijski sustav, korporacije mediji, obaveštajne službe, sveučilišta, razne globalne institucije, razne religijske i prareligijske organizacije.Sve je to moć kojom se služe da bi
postigli svoj konačni cilj: apsolutna svjetska vlast.Kao u filmu Highlander:" Može biti samo jedan!"
Što konkretno možemo vidjeti danas da se zbiva, a da ima veze sa prethodno napisanim?Možemo vidjeti kako se događa najveće finansijsko prestrojavanje od kada je čovjeka na zemlji.
Obama je u svom mandatu zadužio SAD više nego svi prethodnici zajedno.I to samo u nekoliko
mjeseci.Apsurdno je kako to SAD mogu biti zadužene u dolarima kada je dolar njihova valuta.
Kako netko može biti dužan samom sebi?Ne može, to je jasno.Kome su onda SAD dužne svoje dolare?
Neki će reći Kinezima.Netočno.Bili bi dužni Kinezima da im duguju huane, kinesku valutu.
Time što Kina ima dolarske obveznice, sama Kina je sebi stavila omču oko vrata i postala podložna
onima koji posjeduju dolar, a to su privatni bankari koji posjeduju Federalne rezerve kao instituciju
u kojoj se spaja privatno vlasništvo s općim dobrom i državom koja bi trebala biti tu za opće dobro.Trilijuni dolara koji su stvoreni ni iz čega i stavljeni u opticaj na način da su ih bankari
sebi prisvojili i služe istima da izvedu ono što je nama poznato kao proces "prtvorbe i privatizacije"
samo sad na globalnoj razini.Kroz ovu finansijsku manipulaciju koja je u tijeku događa se neviđeni transfer vlasništva tako da će na kraju ovog procesa vlasništvo nad zemljom imati nekih 1 posto
čovječanstva.Svi ostali biti će proletarizirani - i to nije slučajno jer komunizam i kapitalizam
su dvije strane jedne medalje.
Paralelno sa ovim procesom finansijskog inžinjeriga na globalnoj razini ići će i sve ostale radnje
kojim će se sustavno i promišljeno narode kao kolektive i čovjeka kao pojedinca svim sredstvima
podčiniti volji tih svjetskih zlotvora.Medijskim manipulacijama, i sijanjem straha i beznađa, tjeskobe, zaglupljivanjem i obmanjivanjem.Ratovima za kontrolu nad izvorima nafte, minerala i ostalim prirodnim resursima, kao i terorizmom kojeg u 90 posto slučajeva izvode obaveštajne službe.
......nastavit će se.....

Posebnu važnost će imati hrana jer će se kroz monopol nad hranomna najdejelotvorniji način
dovesti ljude pod kontrolu.Točno onako kako je Kissinger objasnio.
I tu sad dolazimodo ove naše konkretne stvarnosti.Zemlja koja bi mogla bez problema vrhunskom hranom hraniti nekih 25 milijuna ljudi, a ne proizvodimo dovoljno za vlastite potrebe.Još gore
uvozimo godišnje razno "smeće".
************************************
.(mala opaska, osobna, naime ja vjerujem da se hrane proizvede
dovoljno, pa čak i daaaleko više, nego da se podmire potrebe , prehrambene, vlastitog stanovništva
ali, tu već nastupaju, ineteresi raznih mešetara, tajkuna, i uvozničkog lobija i u sprezi sa vlasti i birokrtaskim strukturama, kroz lažne, "naštimane", bilance, preko medija koji su opet pod kontrolom vlasti, tj, grupama krupnog kapitala, i........govore nam kako je slabo, rodilo, ili ako je isuviše očito, ono što je lošijeg kvaliteta, pa ipak moramo ili po sniženoj cijeni izvesti, jer je 2, ili 3 klasa, i što se dešava?
Izveze se i više, po srednjim cijenama, mada im je cijena bolja, ali razlika u cijeni se "rasporedi"
i to se dešava čak i sa obaveznim državnim rezervama, radi deviznog priliva, koji se opet vraća gdje?
Pa, na KAMATE, ne na glavnicu, o, pa to nam je"svileni gajtan, ili "damoklov mač", zalog poslušnosti,
a provizije razlog šutnje, inače......pa, saobraćajne nezgode se dešavaju, .....
I tako smo stvarno u jednom podaničko-dužničkom krugu,ali ne vladari , nego narod, opravdanje,
da nemamo alternativu, pa zar stvarno vjeruju da smo toliko zaglupljeni koliko bi ONI željeli,
i koliko se trude...opaska, osobna, ne autora teksta...)
*********************************************
Da se radi o smišljenom - stanju naravno ne smišljenom od ovih naših političkih struktura
nego od njihovih vanjskih gospodarajer ovi naši nisu u sposobni smisliti ikakvu strategiju -
dokazi se nižu jedan za drugim.

**************************
Opet se ne bih složio, jesu u stanju su, smisliti i sprovesti, samo u obostranom interesu,
pa ono kao nisu, zvuči mi pomalo sažaljivo, kao"jaoj, siroti oni , kako su glupi, pa mora svjetska zajednica da ih upućuje, al neka mladi su , naučiće........krasan crtić, Spužva Bob , npr.)
***************************************************************
Da čovjeku stane pamet.Koliko je ovaj narod izdan i ostavljen na milost i nemilost događaja od onih koji ga trenutno vode....
*******************************************************************
..joj, jedan je dio toliko katastrofičan, da ga zbog peptičkog ulkusa
(čira na želudcu), preskačem.....
Ima li mogućnosti oduprijeti se ovoj sili koja se nadvija nad svijetom?
***************************************************************
(ne mogu, ovo prihvatit, nema mogućnosti oduprijeti se.......
dokle god ih smatramo silom, (u našim glavama se stvara dojam nepobjedivosti, rađa se malodušnost, što im je i cilj u konačnici), NISU SILA, ne oni samo tako vjeruju, postaju sila tek kada i mi u to povjerujemo, i prihvatimo, sagnemo glave i povinujemo se, poklonimo, NOVIM GOSPODARIMA, E, pa neće moći , nisu sila, nisu gospodari, malo poznaju povijest,
očigledni, jer svi koji su tako razmišljali, doduše u ratnim pohodima.......kako su završili su....
od Aleksandra Makedonskog, do Napoleona, Hitler, Staljin, Milošević...."možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš"...stara izreka....aktualna)
Ne tako davni iznenadni nemiri, u mnogim državama, Hrvatsko skupljanje potpisa, Poljska, Francuska, Turska.......u Kini jedino antijapanske demontracije nisu cenzurisane,
Mnogo je nezaposlenih, još više nezadovoljnih, bezsmislom, društvenog uređenja
gdje cvjeta cvijeće 12 mjeseci, kapitalizam, se raspuklo poput mjehura sapunice,
poput serija, gdje na kraju otkrijemo da je glavni junak koji ima dijete, ostao trudan sam sa sobom,
valjda je hemafrodit, tko zna,
laži je sve manje i lošije joj je pakovanje i pored krasne , blještave mašne, ambalaže, i kutije,
Pandorine kutije, polustina se još drži, dijelo zahvaljujući i nama, jer smo lakovjerni,
"ljubljeni , provjeravajte sve duhove..."
Ima, nade, ona je u nama, u našoj vjeri, i molitvi i djelima,
solidarnosti i slozi,
Imamo Dobrog pastira i na Nebu i na zemlji, i njegove suradnike, božje pomazanike,
molimo se svakodnevno, za njih, nas, i radimo, bez obzira na ove crne oblake kojima
nas straše, tj. pokušavaju držat u strahu, uplašenim stadom je lako manipulirat,
borimo se, legalno, ......i ne bojmo se...
AKO JE BOG S NAMA; TKO NAM MOŽE ŠTO NAUDIT....

Autor početnog teksta je g-din Marko Francišković
za Glasnik Pučke kasine 1878
listopad 2011.
ispričavam se autoru, ali..
jednostavno mi je bila na pola teksta muka od crnila,
pa sam dodao svoje osobne komentare i zapažanja,
ono u što vjerujem.....
oprostite mi i vi što ga nisam do kraja završio....

SKICE JEDNOG SVEĆENIKA
Prostrani stan bogate građanske obitelji na trećem katu prelijepe palače u samoj povijesnoj jezgri našega grada, građene u secesijskom stilu početkom prošlog stiljeća.S prozora se pružao predivan pogled na krovove i tornjeve donjega grada.Balkon okrenut na sunčanu stranu pun raznolikog cvijeća što ga je brižno njegovao djed Mate.Pokućstvo u stilu klasicizma, sjajnih ploha, jednostavnoh oblika u nježnih oblina u boji drveta trešnje.
Zidovi ukrašeni Crnčevićevim primorskim krajolicima i za oko privlačnim radovima izvrsnih slikara hrvatske moderne.Na visokim strpovima raskošni lusteri od muranskog stakla.Požutjele fotografije portreta iz obiteljske povijesti u srebrnim okvirima Art Decoa, kao vjerodostojni svjedoci bogatog života minulih naraštaja.
Djed Mate poput žive knjige obiteljske povijesti poznaje svako lice s fotografija i znade ispričati mnoštvo zanimljivih zgoda iz njihovih života.Bio je nekad poznati liječnik, a neko vrijeme i ravnatelj bolnice.Supruga mu je kao profesorica na Sveučilištu i kao znanstvenik stekla ugledno ime.Nakon njezine smrti djedu Mati najveća utjeha i radost je bio unuk Danijel.Zajedno su se igrali , odlazili u šetnju u obližnji park i vodili ozbiljne razgovore, kako to već djeca znaju.Danijel je bio znatiželjno dijete, a djeda je, kako bi se reklo, obožavao.
U zadnje vrijeme je djed Mate osjećao neku nelagodnu tajnovitost u susretima sa sinom i snahom.Odnosi su izgledali nejasni poput magle. Slutio je da nešto skrivaju.
- Tata- reče mu jednog dana sin, dr. Marin, dok su nakon objeda sami , na balkonu s pogledom, pili popodnevnu kavu - nas dvojica bismo trebali ozbiljno porazgovarati....................

Iznenađeni djed se lecne.Dan se bližio kraju i Marinov pogled je bio uperen nad gradske krovove.S nelagodom je srknuo gutljaj kave.
- Znaš , tata - reče nakon kratke stanke - stvar je vrlo ozbiljna.
- O čemu ti to? - upita djed.
-Tiče se naše obitelji.
-Da?
- Danijel će najesen u školu.
- I?
- Treba mu prostor za učenje.
- Razumijem.I ?
- Pa, moja Mima i ja smo zaključili kako bi mu tvoja soba bila idealna za to.
- Moja.
- Da, Dovoljno je velika i svijetla.Uredili bismo je i prilagodili njegovim potrebama.Znaš : radni stol, krevet, stalaža za knjige, računalo i tako.
- Ali to je moja soba - značajno naglasi djed. - Imamo i lijepu gostinsku sobu.Nju uredite za Danijela.
- Ne razumiješ, tata - reče s nelagodom sin - mi bismo željeli živjeti sami.
- Kako sami? - upita djed.
- Pa tako. Ti bi mogao u dom.
- U dom? Pa ja sam u svojem domu.To je moj dom! - naglasi značajno i odlučno djed.
Nasta neugodna tišina.Odjednom u balkon utrči unuk Danijel i baci se djedu u naručje.
- Djede, idemo se šetati.U park.Idemo ?
Idemo reče s olakšanjem djed Mate i izađe s Danijelom.
Šutnja je trajala tjednima.Svi su se pravili kao da se ništa nije dogodilo.U zraku se tek osjećala napetost.Ljeto je išlo i bližilo se vrijeme Danijelova odlaska u školu.Nitko ništa nije poduzimao.Djed dr. Mate danima je razmišljao. Sve se više osjećao odbačenim, nepotrebnim teretom u vlastitom domu.Držala ga neka tuga koju je vješto prikrivao brižljivošću za drgog mu unuka.Teret koji mu je vlastiti sin natovario na dušu bivao je sve teži.Hodao je pognute glave i često se zatjecao ispražnjenih misli.U nekon lebdećem nesvjesnom stanju.Kao dugogodišnji liječnik znao je da stvar treba prelomiti ako ne želi oboljeti.Donijeti odluku.Dugo je vagao u sebi različite mogućnosti.Nije moga o sebe zamisliti kao smetnju u vlastitu domu.Obitelj mu je bila najveća svetinja.I on je tu živio sa svojim roditeljima.Nikada mu nije padalo na pamet da ih se riješi i smjesti u neki dom.Tu su i umrli.Nije dopustio da ih uoči smrti odnesu u bolnicu.I sam si je želio isto.A sad, vlastiti ga sin ne želi.U njegovoj kući.Raspitivao se o staračkim domovima i posjećivao prijatelje koji su već boravili tamo.Činili su mu se otužnim mjestima.Nešto poput koncentracije odbačenih.Ali, ljudi i tu žive.Raduju se svakom posjetu prijatelja ili rodbine.Od imovine ostala im je tek uspomena. Prošlost.

Bilo je jutro sa sunčanim svitanjem kad se u njemu prelomilo.Ide.Ova napetost između njega sina i snahe više se nije mogla izdržati.Mislio je da je stvarnost bolje prihvatiti nego se protiv nje uzalud boriti.Tko bi volio gubiti u životu? Ovaj put se pomirio kako bi njegov unuk Danijel dobio dječju sobu.
U kasno popodne sin, dr. Marin, se vratio s posla.Dočekao ga je napola spakiran.Stavio je u putnu torbu ono najnužnije trenirku, odijelo, rublje i dva para cipela.I fotografiju pokojne supruge i unuka Danijela.
- Sine, ja sam spreman - reče onako snogu.
- Na što si spreman tata? - upita ga dr, Marin.
- Na dom. Starački dom.
- Kako sad?
- Tako. Osjećam da mi je ići.Budimo si barem iskreni.Znam da si ti već sve dogovorio.Čekao si samo moju odluku.Dobro sam promislio.Svjestan sam da je došlo vrijeme kada je star čovjek suvišan teret.Pomirio sam se s time.S tobom se već davno rastavio.Najteže će mi pasti rastanak s Danijelom.
Pošli su drugog jutra. Dr. Mate, dr. Marin i mali Danijel.U nov dom na rubu grada.Mutnih se očiju na samim vratima stana starac još jednom osvrnuo na klasicističko pokućstvo, drage slike s primorskim krajolicima i fotografije u srebrnim okvirima.Bio je tu sav njegov život.Od rođenja do danas.Skrivećki je obrisao suzu i za sobom zatvorio vrata.U automobilu je vladala neugodna šutnja.Riječi su nestale zagušene tekim osjećajima. Nakon što je u Domu obavio sve formalnosti i ostavio oca, dr. Marin se vraćao kući sa malom Danijelom.
- Tata - upita odjednom dijete - zašto smo djeda Matu ostavili u Domu?
- To je, sine , dobro za njega.Tamo će biti sretan.
- Znaš, tata - reče dječak nakon krtake šutnje - kad ti budeš star i ja ću tebe ostaviti u Domu da budeš sretan.
- Što si rekao , sine?- upita iznenađen dr. Marin.
- I ja ću tebe ostaviti u Domu da budeš sretan.

Na prvome slijedećem križanju dr. Marin okrene automobil i odlučno se vrati u Dom po ostavljenog oca.Tog su popodneva djed Mate i unuk Danijel proveli radosne trenutke u nedalekom parku.
Sretni što su opet zajedno. Do danas.
P. Tonči TRSTENjAK ; DI
Glasnik Srca Isusova i Marijina
studeni 2012