www.tebe-trazim.com

Lk 7, 36 – 8, 3

U ono vrijeme: Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.
Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: »Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.« A Isus, da mu odgovori, reče: »Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?« Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.« Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.« I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.« Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe oprašta?« A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!«
**********************
Šimun je bio vrlo revan i pravedan židov, rekli bismo bezprijekoran. Bio je i ugledan i obdržavao pravila, živio po Božjim zapovjedima...ali...bio je sam sebi dovoljan za svoju svetost...samodostatan, neovisan o Bogu, on sam je mogao zaslužiti nebo i kako nema grijeha, ne mora Boga tražiti za oproštenje, vapiti mu, ne mora padati pred Bogom nice, niti Ga treba za nešto moliti, jer ionako sve ima...SAMODOSTATAN, NEPOTREBAN BOGA I K TOME, BEZ OSJEĆAJA, BEZ LJUBAVI!
Koliko nas živi u vjeri i drži Božje zapovjedi, rekli bismo sveci na zemlji, a nema ni osjećaja za Boga, a ni za bližnjega! Nema emocija prema potrebitima, nema osjećaja prema osobi do sebe, nego ju naprotiv pljuje, ponižava i gazi...kolike starice u našem narodu, natječu se u obilaženju oltara i preko poniznijih staricca gaze i guraju se u prve redxove crkve...a nema ljubavi ni prema Bogu ni prema bližnjemu!
To je razlika ove žene do isusovih nogu...žene kojoj nije grijeh u ovom evanđelju toliko u prvom planu, koliko LJUBAV I POTREBITOST BOGA! Da ja ne mogu sam bez Tebe Bože...i padam pred Tebe na koljena, ljubim Tvoja stopala i mažem ih uljem svoje ljubavi, a brišem kosom, svojom ženstvenošću, svojim cijelim bićem i NE BOJIM SE OSJEĆAJA PREMA TEBI, NE BOJIM SE POTREBITOSTI TEBE, NE BOJIM SE LJUBAVI KOJU ISKAZUJEM I MILOSTI KOJA ME PERE KROZ SUZE! NE BOJIM SE LJUBITI TE, NE BOJIM SE TREBATI TE!!!
Isuse, ljubim te!
***************
s.MP.
***************************************

Možeš bježati od sebe koliko god želiš!
Samo
postavi si pitanje
osjećaš li se doista dobro zato što si skinula 3 kilograma
što si izašla van u tijesnoj haljini kroz koju ti senije vidjelo salo
jesi li doista sretnija jer si se sa društvom opijala ?

Jesi li doista sretan dok svoju djevojku varaš
Jesi li doista sretan dok se hvališ koliko si pića večer prije popio
jesi li uistinu sretan sa novim bijesnim autom kojeg ti je tata nezasluženo kupio?
jesi li doista sretan dok se koristiš lažima
jesi li doista sretan dok bježiš od sebe?
jesi li doista sretan dok se žališ na usamljenost a trčiš u društvo
koje te ne može ispuniti?
Jesi li doista sretan?

Gdje je tvoja sreća prijatelju, prijateljice?
Je li sve u diplomi, u izgledu, u ugledu, u statusu?
Gdje je tvoja sreća???
I jesi li doista sretan /na?
Ili je to samo jedna u nizu varki dok zapravo tražiš Boga
dok čezneš duboko u sebi za Njim...
Jesi li doista sretna / an dok bježiš od Njega i svoje istine?!

Voljela bih da pronađeš svoju sreću...
no, jesi li doista sretan?!


s.M.P.

Trči,Peti,trči

Kada je Peti Vilson bila u pubertetu, doktor joj je saopćio da je epileptičar. Njen otac Džim Vilson džogira svako jutro. Jednoga dana, smešeći se na svoj tinejdžerski način, rekla je: "Tata stvarno bih voljela da trčim s tobom svakoga dana, ali se plašim da ne dobijem napad."
Otac joj je odgovorio: "Hajde, slobodno, sa mnom. Znam šta treba da radim ako se to slučajno dogodi. Zato, pođimo na trčanje!" Tako su trčali svakoga dana. Oboje su uživali i ona nikada nije dobila napad dok trči. Posle nekoliko nedelja rekla je ocu: "Tata, mnogo bih voljela da oborim svetski rekord u trčalju na duge staze za žene."
Otac je pogledao u Ginisovu knjiGu svetskih rekorda i prona šao da najveća dužina koju je neka žena pretrčala iznosi 130 km. Kao učenik prvog razreda srednje škole Peti je izjavila: "Trčaću od okruga Orindž do San Fransiska." (Razdaljina od 630 km). U drugom razredu imala je još veći plan: "Trčaću do Portlanda u Oregonu." (Preko 2400 km.) "U trećem razredu trčaću do Sent Luisa (oko 3500 km), a u četvrtom do Bele kuće." (Preko 4800 km.)
Iako hendikepirana, Peti je bila ambiciozna, zaneta svojim planovima. Izjavila je da na svoj nedostatak, odnosno na to što je epileptičar, gleda kao na običnu neprijatnoet. Nije se usred- sredila na ono što joj nedostaje, već na ono što ima.
Te godine trčala je do San Fransiska u majici na kojoj je pisalo "Volim epileptičare." Otac je sve vrijeme trčao pored nje, a majka, koja je medicinska sestra, pratila ih je kolima u slučaju da nešto ne bude kako treba.
U drugom razredu, hrabrili su je njeni školski drugovi. Napra vili su ogroman plakat na kome je pisalo "Trči, Peti, trči!" (Od
tada to je njen logo i naslov knjige koju je napisala.) Na svom dugom maratonu, na putu za Portland, slomila je jednu kost - stopalu. Liječnik joj je preporučio da prekine trku. Rekao joj . "Moram da ti stavim gips na članak, tako da sačuvamo nogu : ponovnog povređivanja."
"Ali, doktore, vi ne shvatate" - rekla je. "Ovo nije moj san- to je fantastična opsesija! Ovo ne činim radi sebe, ja samo želi da raskinem lance u svesti koji ograničavaju mnoge druge. Zar - . postoji način da istrčim do kraja?" Pružio joj je još jednu moguć nost. Predložio je da joj stavi samolepljivi zavoj umesto gips: Upozorio ju je da će to biti veoma bolno. Ona je ipak pristal: Završila je trčanje do Portlanda, a poslednje metre s njom trčao i guverner Oregona. Pa sve strane mogli ste da pročitati natpise: "Super trkačica Peti Vilson završila maraton za epi leptičare na svoj sedamnaesti rođendan."
Posle četiri meseca skoro neprestanog trčanja od Zapadne dg Istočne obale, Peti js stigla u Vašington i pozdravila se s predsednikom SAD. Rekla mu je: "Želim da ljudi znaju da su epi leptičari normalna ljudska bića i da vode sasvim normalan život."
Ispričao sam nedavno ovu priču na jednom od mojih seminara. Posle toga prišao mi je jedan krupan čovek suznih očiju, tgružio svoju punačku ruku i rekao: "Mark, zovem se Džim Vilson. Govorili ste o mojoj ćerki Peti. Zahvaljujući njenom ogromnom naporu" - rekao mi je - "prikupljeno je dovoljo novca za otvaranje 19 centara za epilepsiju u čitavoj zemlji."
Ako je Peti mogla toliko da učini sa svojim skromnim snagama, šta tek možete vi kada ste sasvim zdravi?

Koliko često odvojimo koji trenutak u našem grozničavom i brzoprolaznom životu da bismo pažljivo pogledali svijet oko sebe? Stalno upadamo u prenatrpane planove, misli o sljedećem sastanku, saobraćaju ili životu uopće da čak i ne shvatamo da oko nas postoje drugi ljudi.
Ja sam kriv isto koliko i drugi koji se u život uklapaju na taj način, posebno dok vozim prenatrpanim ulicama grada. Nedavno sam, međutim, bio svedok događaja koji mi je pokazao koliko, okružen svojim malim svijetom, nisam ni svjestan da je svijet oko mene mnogo veći.
Jurio sam na jedan poslovni sastanak, pa sam, kao i obično, u glavi planirao što da kažem. Stigao sam do veoma prometne raskrsnice, na kojoj mi se upravo upalilo crveno svjetlo. "Na slijedećem semaforu mogu da stignem na crveno ako malo požurim." - pomislio sam.
Um i kola bili su spremii da odmah pojure, kada sam iznenada ugledao nešto nezaboravno, što me je trglo iz zanosa. Mladi par, oboje slijepi, išli su, držeći se za ruke, preko prometne raskrsnice dok su oko njih u svim pravcima jurila kola. Čovek je za ruku vodio malog dječaka, a žena je na grudima imala nosiljku. Pretpostavljam da je u njoj bila beba. Oboje su držali po bijeli štap i tražili neki znak koji bi im omogućio da prijeđu preko raskrsnice.
U prvom momentu bio sam dirnut. Borili su se s nečim što sam ja smatrao za najveći hendikep - sa sljepilom. "Mora da je strašno biti slijep" - pomislio sam. Moju misao prekinuo je užas kada sam video da taj par ne ide prelazom, već dijagonalno, direktno ka sredini raskrsnice. Ne shvatajući opasnost u kojoj su se našli, išli su pravo u susret koloni vozila. Uplašio sam se za njih jer nisam znao da li drugi vozači shvataju šta se događa.
Bio sam prvi u koloni pa sam mogao da gledam čudo koje se odvijalo ired mojim očima. Sva kola iz svih pravaca istovremeno su se zaustavila. Nisam čuo nikakvu škripu kočnica niti sirenu. Nitko nije čak ni viknuo: "Skloni se s puta!" Sve je stalo. U tom momentu, vrijeme kao da je stalo za tu obitelj.
Zapanjen, gledao sam kola oko sebe da bih bio siguran da svi gledamo u isti prizor. Primjetio sam da je pažnja i drugih usmerena na taj par. Odjednom je reagirao vozač desno od mene. Izvirujući- kroz prozor, zaurlao je: "Nadesno, nadesno!" I ostali su u jedan glas vikali: "Nadesno!"
Ne požurivši nimalo, par je krenuo onako kako mu je rečeno. Vjerujući svojim bjelim štapovima i povicima brižnih građana, uspeli su da stignu na drugu stranu ulice. Bio sam dirnut kad sam video da su stigli na trotoar i dalje se držeći za ruke.
Uzbudio me je hladan izraz njihovih lica i zaključio sam da oni nemaju pojma šta se stvarno dešava oko njih. Ipak, odmah sam osetio uzdahe olakšanja svih koji su stajali na raskrsnici.
Dok sam gledao u kola oko sebe, vozač sa moje desne strane rekao je: "Jeste li vidjeli, molim vas?" Vozač sa moje leve strane, uzdahnuo je: "Ne mogu da povjerujem!" Mislim da smo svi bili duboko potreseni onim što smo vidjeli. Tu su bila ljudska bića koja su na trenutak zaboravila na sebe da bi pomogla ljudima kojima je bila potrebna pomoć.
Često sam razmišljao o toj situaciji i iz nje sam izvukao nekoliko pouka. Prva je: Usporite i pomirišite ruže. (Do tada sam to jako rijetko radio.) Upravo je sada trenutak da pogledate oko sebe i stvarno vidite što se pred vama događa. Uradite tako pa ćete shvatiti da je taj trenutak sve što postoji, a što je još važnije, da je taj momenat sve što vam je potrebno da vam život postane drugačiji.
Druga pouka je da ciljeve koje sebi postavljamo možemo da ostvarimo samo ako vjerujemo u sebe i druge i pored, naizgled, nepromostivih prepreka.
Cilj slijepog bračnog para bio je da jednostavno stignu nepovrijeđeni na drugu stranu ulice. Prepreku im je predstavljalo osam kolona automobila koji su jurili pravo na njih. I pored toga, oni su bez ikakve panike ili nevjerice išli napred dok nisu ostvarili svoj cilj.
I mi možemo da idemo napred ka svojim ciljevima, praveći se da ne vidimo prepreke koje će nam se pojaviti na putu. Samo treba da vjerujemo svojoj intuiciji i prihvatimo smjernice onih koji verovatno bolje sagledavaju situaciju.
I na kraju, naučio sam da istinski cijenim svoju sposobnost da vidim, a to je nešto što sam često smatrao kao sasvim prirodno.
Možete li da zamislite koliko bi vam život bio drugačiji da ne vidite? Zamislite samo za trenutak da prelazite prometnu raskrsnicu, a da ne možete da gledate. Koliko samo često zaboravljamo jednostavne, a opet neverojatne sposobnosti koje imamo.
Kada sam napuštao tu prometnu raskrsnicu, bio sam svjesniji života i ispunjeniji razumijevanjem za druge nego dok sam joj prilazio. Tada sam odlučio da ubuduće stvarno posmatram život dok obavljam svakodnevne aktivnosti i da svoje od Boga date talente upotrijebim da bih pomogao onima koji imaju manje sreće.
Učinite sebi uslugu dok idete kroz život: Usporite i odvojte vrijeme da stvarno Gledate. Odvojte trenutak da pogledate šta se oko vas dešava baš u ovom momentu, upravo tu gdje ste. Možda propuštate nešto prelijepo.
Dž. Majkl Tomas


Jedna biljka ima izdržljivost, upornost, čvrstoću, stabilnost i snagu da i kroz beton dopire do Sunca, i između kamenja i cigli, ona izviri kao mali znak da je bez obzira na beton , kamen i sve otpore, ona stvorena da slavi Boga, da gleda prema nebu, da latice širi svome Stvoritelju!
KOliko toga možemo naučiti od biljke...
Danas nam više nego ikad, treba ljudi koji će željeti slaviti Boga,
ljudi koji će unatoč teškoćama, odupiranju i ljudi i situacija,
može proklijati sjemenom vjere i biti očiti znak Božje prisutnosti!

a onda...ako te slučajno ili namjerno netko zgazi,
ako prijeđe kamion preko tebe, ako te netko ubere, iščupa sa mjesta gdje si nikao/la
ne boj se...
tvoje sjemenke koje su padale oko tebe, sjaj koji je dopirao do svakog tko te vidio,
tvoj mir i činjenica da si nikao7la usred nemogućih uvjeta
ostat će iza tebe,
u srcima ljudi
na tom i dalje
tvrdom betonu!
BVB

s.MP.

Badnjak na Zametu
-skice svećenika-


Cijeli sam dan s djecom gradio jaslice u filijalnoj crkvi Sv. Križa na Grpcima, gdje sam djelovao kao zametski kapelan. Gradili smo od kamenja, zim­zelena i mahovine s brdašca oko naše crkve. Usput sam djeci koja su mi pomagala pričao o otajstvu Isusova rođenja u Betlehemu. Bile su to prve jaslice u riječkom naselju Grpci. Potrebne sam figurice svojedobno kupio u Trstu. Uveo sam i struju u jasli­ce tako da je zvijezda nad pećinom gdje se rodio Isus blistavo svijetlila. Umoran od cjelodnevnog na­pora zaključao sam crkvu i vratio se s bučnim Thomosovim "Ponyjem" u župni dvor na Zamet da večeram i pripremim se za polnoćku. Nad Kvarne­rom su raskošno blistale drhtave zvijezde, a na mir­nom moru plutali usidreni brodovi, rasvijetljeni po­put božičnog drvca. Badnja noć ljeta Gospodnjega 1974.

Tek što sam oko devet sati započeo blagovati, na vrata župne kuće bane neki mladić. Poslala ga nje­gova susjeda da hitno dovede svećenika teško bole­snom Stefu u naselje Pilepići. Osjećao sam se umor­no i donekle zlovoljno zbog zadatka koji mi je poremetio Badnju večer. A još nisam spremio pro­povijed za polnoćku. "Kud su se baš sada na Badnju noć sjete zvati svećenika. A bilo je dovoljno vreme­na tijekom došašća. Kad ću spremiti propovijed za polnoćku? I ovako moram oko jedanaest sati ići na Grpce i otvoriti crkvena vrata. A Bog živ zna gdje na tom smotanom naselju riječkog predgrađa stanuje taj Štef? A još je i noć. Badnja noć", mrmljao sam neraspoloženo.

Otišao sam u crkvu, uzeo Presveto, ulje za bolesničko pomazanje i sve potrebno za posjet bolesniku. Vani me čekao mladić koji je došao po mene na starom prepravljenom motorkotaču hvaleći se da ga je upravo sredio i da ga vozi bez registracije. Usput, ni ja još nisam imao položen vozački ispit za "Ponyja". Pa i tako nas u tim kaotičnim zapadnoriječkim na­seljima sa stotinama >divlje< sagrađenih kuća nitko ne kontrolira. Ali ne kaže narod uzalud: "Ne lezi, vraže".


Tek što smo se na dva bučna motorkotača otisnuli od crkve prema Pilepićima, na prilazu preko glavne ceste koja iz Rijeke vodi prema Kastvu, naletjeli smo na patrolu narodne milicije, koja je te večeri iznimno budno čuvala sve prilaze prema zametskoj župnoj crkvi. Vidio sam kako prema nama mašu osvijetljenom palicom "Stop". Mladić koji je vozio ispred mene skrenuo je u stranu i počeo se zausta­vljati. U tom sam trenutku shvatio da će biti nevolje ako mene ulove bez vozačke dozvole. I to baš sada dok nosim Presveto, na sam Badnjak. "Isuse, sad pomozi, ako ti je stalo do mene i do tog bolesnika" - zavapih u sebi. Umjesto da i ja stanem, stisnuo sam gas i u punoj brzini projurio kraj narodne mili­cije, bez zaustavljanja presjekao glavnu ulicu i skre­nuo u uske mračne uličice naselja Pilepići. Neko sam vrijeme vrludao naseljem naslijepo birajući pravce kretanja, a kad sam shvatio da me nitko ne slijedi zaustavio sam se na jednoj uzvisini prekra­snog pogleda na zvijezdama obasjan Kvarnerski zaljev.

Što sad? Sam u naselju koje ne poznajem i u kojem nisam nikada bio, bez adrese toga bolesnog'Štefa kojem nosim popudbinu. Znam samo da je zidar po zanimanju, jer mi je to rekao mladić koji je došao po mene. Nadam se samo da me ne će odati narod­noj miliciji.

Na ulici ni žive duše. Ljudi večeraju svoju badnju večeru. Nedaleko od stupa sa svjetiljkom nova zida- nica. U mraku. Tu pred njom odjednom ugledam stariju ženu s rupcem na glavi. Mogao bih je barem upitati, gdje se to nalazim, pomislih. Siđem s moto­ra, ostavim ga kod ulične svjetiljke i pođem do žene koja je stajala uz mračnu zidanicu.

>Dobra večer!<

>Dobra večer!< odzdravi žena.

>Vi ste odavde?< upitam.

>Baš i nisam<, reče prilazeći mi bliže. >A koga tra­žite?<

>Ja sam kapelan sa Zameta<, kažem. >Tražim jednog bolesnog čovjeka koji se zove Štef. Zidar je po zani­manju. Poslali su po svećenika, jer da je jako slabo. Nemam njegovu adresu. Jedino znam da je tu negdje u Pilepićima.<

>-Hvaljen Isus, velečasni<, reče žena. >Baš vas čekam. Uđite u kuću. Štef je tu. Ja sam mu mama.<

Bilo mi je čudno kako sam od mnoštva kuća u na­selju nabasao baš na Štefovu. Ali slučajnosti se događaju. Otvorio sam ulazna vrata i ušao u neož- bukan mračni hodnik kojeg je osvjetljivala obična parafinska svijeća.

U to se otvore vrata kuhinje osvjetljene tek petro­lejkom. Na vratima se pojavi žena:

>Faljen Isus, velečasni!<, reče. >Sami ste? A gdje je Luka?<

>Luka? Dečko koji je došao po mene? Zaustavila ga je milicija dolje na Zametu. Došao sam sam.<

>Mom Štefu je jako slabo. Poslala sam susjedovog Luku po vas jer nisam sigurna hoće li preživjeti do sutra. On je gore u sobi.<

Na prvi kat još nedovršene kuće vodile su neke gru­be od dasaka sklepane drvene stube. Žena je uzela petrolejku iz kuhinje da mi osvijetli put. Popeli smo se na kat i ušli u neožbukanu sobu. Na krevetu sam ugledao blijedo lice bolesnika vidljivo nadutog od vode. Ležao je pokriven poplunom i teško disao. Na stolu uz uzglavlje gorjela je svijeća. Nakon što sam ga pozdravio kažem ženi: >Vi, gospođo, izađite za trenutak. Pozvat ću vas poslije.<

Prišao sam bolesniku i uzeo'ga za ruku. Gledao me smireno i bez riječi.

>Gospodine, Štef, ja sam svećenik. Došao sam vas ispovjediti, pričestiti i podijeliti vam bolesničko po­mazanje<, rekoh glasno. >Čujete li me?<

>Čujem<, šapne Štef.

>Kad ste se zadnji put ispovjedili?<, upitam, kako je to već uobičajeno pri početku ispovijedi.

Sve je teklo ljepše nego sam očekivao. Štef i ja smo se lijepo napričali. Kad sam mu dao odrješenje od grijeha, prihvatio me za ruku i slabašno je stisnuo svojim hladnim šakama: >Velečasni<, reče >na polnoćki pozdravite ljude i u moje ime. Želim svima sretan Božić. Oni me poznaju. Mnogima sam zidao kuće.<

Pozvao sam mu suprugu da sudjeluje u sv. pričesti i podjeli bolesničkog pomazanja. Popela se uz stube i zajedno sa mnom molila prigodne molitve. Štef je šuteći pratio obred. Nakon blagoslova koji sam mu na kraju podijelio pobožno je poljubio križ koji sam mu pružio.

Sišli smo niz drvene stube. Bilo je gotovo jedanaest sati. Žurilo mi se prema crkvi Sv. Križa na Grpeima, da je otvorim i priredim sve potrebno za polnočku. Dok smo se pozdravljali na vratima kažem:

>Gospodin Štef se lijepo ispovjedio i na kraju zamo­lio da svima na polnočki u njegovo ime čestitam Božić.<

>Kako to, velečasni? Pa on već danima ne može go­voriti.<

>Ali ja sam s njime lijepo razgovarao.<

>Čudno<, reče žena i slegne ramenima.> A kako ste nas samo našli u ovom mraku?<

>Slučajno<, - kažem. >Stao sam s motorom kod ove svjetiljke na ulici. Tu je stajala majka vašeg Štefa pa mi je pokazala kuću.<

>Nemoguće!<, reče odlučno gospođa. >Njegova je majka umrla prošle godine u Zagorju.< ,

>Tako mi je rekla da je njegova majka. Starica s rupcem na glavi?<

>Nema tu u naselju nikakve starice<, reče žena i čudno me pogleda.

>Onda ne znam. Ta kako bih ja nabasao na vas u ovom kaotičnom naselju, usred mraka, a nisam znao ni vaše prezime ni adresu. I nikada nisam bio u Pilepićima.<

>Čudno<, reče žena i raširi ruke.

Toga trenutka od glave do pete prođoše me trnci. Nas dvoje sami na Badnju noć pod uličnom svje­tiljkom na drvenom stupu. Nigdje nikog. Oprostim se u žurbi i pohitim svojim >Ponyjem< do svoje crkve zaobišavši glavnu cestu. Zbog narodne milicije. Za propovijedi na polnoćki ispričao sam ljudima što sam doživio. I u Štefovo ime svima sam na kraju zaželio sretan Božić.

NB. Štef se preselio u vječnost na sam Božić ujutro te davne, 1974. Ah, da.

Božić je tad bio radni dan. Na Štefanje sam mu vodio sprovod na zametskom groblju. I dan danas, kad onuda naiđem, navratim do njegova zadnjeg počivališta.

P. Tonči TRSTENJAK, Dl
Glasnik Srca Isusova i Marijina


Najlakše je dotaknuti Isusa dok liječi, dok navješta,
lijepo je biti u Njegovoj blizini dokje slavan...
idilično je biti s Njim na Taboru...
A kada nam da i priušti trpljenje, kušnju...
da dotaknemo Njegove rane i osjetimo Njegovu slabost...
Gibamo što dalje...jer to sigurno nije od njega..Njega sigurno nema u blizini...Kakav je to Bog koji me ostavio ......

Puno je onih koji vole Isusa
Dosta ima i onih koji žele živjeti za Njega
A tako malo onih koji doista posve Njemu pripadaju i stavljaju Mu se na raspolaganje da On bude njihove oči, ruke, usta...pa i pod cijenu odbačenosti i smrti...radi Istine, radi Imena Njegova!!!

s.MP.

Mala škola u selu grejala se na starinsku bubnjaru. Jedan dječak bio je zadužen da svakoga dana dođe rano u školu da bi upalio vatru i zagrijao učionicu pre nego što stignu učiteljica i njegovi školski drugovi.
Jednoga jutra kada su đaci stigli, vidjeli su da je škola u plamenu. Izvukli su malog dječaka koji je bio u besvjesnom stanju, više mrtav nego živ. Imao je jake opekotine po nogama pa su ga odneli u bolnicu
Ležeći u krevetu sa užasnim opekotinama, polusvjestan dječak jedva da je čuo da doktor razgovara s njegovom majkom. Doktor je majci saopštio da će njen sin najverovatnije umrijeti, što bi bilo i najbolje rešenje, jer mu je vatra uništila donji deo tela.
Međutim, hrabri dečak nije želio da umre. Odlučio je da mora da preživi. I nekako je, na zaprepašćenje lekara, i preživio. Kada je prošla smrtna opasnost, čuo je kako doktor i majka tiho razgovaraju. Ljekar je rekao majci da bi, maltene, bilo bolje da je umro, jer je vatra spržila meso pa donjem delu njegovog tela, tako da će čitavog života biti bogalj i neće moći da hoda.
Hrabri dječak doneo je još jednu odluku. On neće biti bogalj. Hodaće. Međutim, od struka nadole nije mogao da napravi nikakav pokret. Njegove mršave noge visile su potpuno beživotne.
Konačno je otpušten iz bolnice. Majka bi mu svakodnevno masirala noge, ali on nije ništa osjećao, nije imao kontrolu nad njima. Ipak, njegova rešenost da prohoda bila je i dalje čvrsta.
Kada nije bio u krevetu, bio je osuđen na invalidska kolica. Jednog sunčanog dana majka ga je u kolicima izvela u dvorište da se nadiše zraka. Toga dana se, umesto da sjedi, bacio se iz kolica. Puzao je kroz travu, vukući noge za sobom.
Otišao je do bijele ograde koja je okruživala njihovu kuću. Uz veliki napor, uspio je da ustane i da se pridrži za ogradu. Onda je, od prečke do prečke počeo da se vuče duž ograde, rešen da prohoda. To je radio svakoga dana dok nije prešao čitavu ogradu oko dvorišta. Najviše na svetu želio je da mu noge ponovo ožive.
Konačno je, zahvaljujući svakodnevnim masažama, čeličnoj istrajnosti i čvrstoj odlučnosti, uspio da stane na noge, zatim da hoda polako uz pridržavanje, pa onda da hoda sasvim sam, i na kraju da trči.
Počeo je da ide u školu, zatim da trči u školu, da trči i uživa u trčanju. Kasnije je na koledžu osnovao ekipu trkača.
Mnogo godina kasnije, u Medison Skver parku, taj mladi čovjek za koga se nije očekivalo da će preživjeti, za koga se nije vjerovalo da će hodati, a kamoli trčati, taj odlučan mladi čovek, doktor Glen Kaningam, pretrčao je 200 metara brzinom svjetskog rekorda:
Bert Dubip


Slijedi Ga
Traži Ga
Ljubi Ga
Promatraj Ga
Ali
Nemoj od drugih tražiti
Da Ga i oni traže, ljube...
Jer i samo tvoje promatranje Boga
Može te suobličavati Njegovoj ljepoti
I u tu ljepotu netko može povjerovati
Kroz tebe Njega zavoljeti,
Njega odlučiti tražiti,
Njega početi promatrati
I pounutrašnjiti Njegov lik
U svome srcu.

Zato ne boj se
Nastavi Ga slijediti, voljeti
Promatrati i suobličavati Mu se!
Btb

s.MP.

Tri kralja

Prvi kralj je bio čovjek pedesetih godina, otac petero djece, zaposlen u općini, u ruci je držao štaku. Prislonio ju je uz jaslice i rekao: " Prije tri godine imao sam tešku prometnu nestreću, izravan sudar. Završio sam u bolnici s nekoliko lomova. Liječnici nisu bilo optimisti glede moga oporavka, pa su bili suzdržani u predviđanjima o obećanjima. Od tog trenutka ja sam bio zadovoljan i Bogu zahvalan za svaki, pa i najmanji znak poboljšanja: kad sam počeo micati glavom ili prstima, kad sam se podigao i sjeo i tako dalje. Za nekoliko mjeseci provedenih u bolnici promjenio sam se. Postao sam ponizan i uvelike se radovao svemu što imam, naučio sam biti zahvalan za sitnice i svakodnevicu koju prije nisam ni zapažao. Donosim ovu štaku Isusu u znak svoje zahvalnosti.

Drugi kralj bila je zapravo žena, majka dvoje djece. Donijela je katekizam, stavila ga pored jaslica i rekla: "Dok su moja djeca bila mala i dok su me trebala, izvrsno sam se osjećala. Ali kad su dječaci odrasli, počela sam se osjećati nekorisnom. Shvatila sam da samosažaljenje nema smisla, pa sam se prijavila župniku da održavam vjeronauk maloj djeci. Tako sam svom životu ponovno vratila smisao. Osjećam se kao apostol, kao prorok; otvaram djeci obzore duha, to me ispunjava i oduševljava. Osjećam se korisnom, važnom i ostvarenom."

Treći kralj bijaše mladić s bijelim papirom u ruci. Položio ga je u jaslice i rekao:" Pitao sam se da li da uzmem ovu ulogu, jer nisam znao ni što bih donio na dar ni što bih rekao Isusu. Ruke su mi prazne, srce mi je puno želja, sreće i nade. Mojom dušom često prolaze nemiri, pitanja, osjećaji krivnje i sumnja. Moja je budućnost vrlo neizvjesna. Doista ti nemam što ponuditi božansko dijete, zato ti darujem ovaj prazan list. Znam da si došao da nam doneseš novu nadu. Vidi, moja je nutrina prazna, ali srce je otvoreno i spremno prihvatiti riječi koje ispisuješ na ovaj bijeli papir moga života. Ti si tu i nadam se da će se sve promjeniti..."

Bruno Ferrero

VLAK ŽIVOTA

Nedavno sam čitao knjigu u kojoj je život uspoređivan s putovanjem u vlaku. Bijaše to veoma zabavna lektira.
Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti.
Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji…
Nažalost, istina je posve drukčija. Kadli-tadli oni oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva. Međutim, u vlak će unići druge osobe koje će nam biti veoma važne.
To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u svome životu.
Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.
Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć. Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovraćuju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.
Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.
Međutim,na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo.
I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenutci ne će vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima.
Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može 'iskliznuti' te da treba naše razumijevanje i simpatije I mi ćemo možebit 'iskliznuti' s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti.
I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas.
Bit ću veoma tužan i žalostan kad moradnem sići zauvijek s vlaka.
Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi.
Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati.
Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.
Trudimo se i nastojmo da imadnemo sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.
izvor, http://sveti-juraj.org/price.html

Svima želim sretno i ugodno putovanje!

Silvije Strahimir Kranjčević (†29.10.1908.)

~GOLGOTA ~

Vijek je strašan, mrk i težak
Kao crna savjest kleta;
Na Golgoti patnik visi
Iz prezrenog Nazareta?
I izdiše na svom gnijezdu
Pogođeni golub bijeli,
I izdiše zadnjim dahom
Umirući: Eli! Eli!

Pod Golgotom sve se bljeska
Od mermera i od zlata,
Redaju se divne zgrade
Raznih Kajfi i Pilata.
Pjeva narod odabrani,
Iz Engada vatru pije;
Presahle su, regbi, davno
Gorke suze Jeremije!

Jahvu su pobrisali
Sa slobodnog nekad stijega;
Vikali su pred Pilatom:
Propni njega! propni njega!
On izdiše na svom gnijezdu,
Pogođeni golub bijeli,
I izdiše zadnjim dahom
Umirući: Eli! Eli!

O, Gospode, dovodim Ti
Pred patničko Tvoje drvo,
O, sve one, o, sve one,
Što ih teški udes srvo: Prevarene, zavedene,
I bez nade i bez vjere,
I molim se za nje Tebi:
Miserere, miserere!

O, Gospode, tvrdo li je
Teško drvo, na kom jesi;
O, Gospode, moli za nas,
Kada budeš na nebesi'.
Zapadoše ideali,
Kud se naša noga vere,
Pokaži nam pravo sunce;
Miserere, miserere!

Došao je zloduh crni
Pa prokleto sjeme sije;
O, Gospode, idol sjedi
Na prijestolju sred Morije
I govori lažne rijeći
Protiv svete pravde Tvoje;
O, Gospode, smiluj nam se,
Kad u carstvo dodeš svoje!

Da na zemlji, ko na nebu,
Jedna volja bude tako;
O, poštedi Jerusalim,
Nad kojim si nekad plako
I proročku riječ slao,
Da ga s lažna puta vrne,
Molio se za njeg s krsta
Vrh Golgote viseć crne.
O, Gospode, vazda jošte
Na pragu mu sjedi Juda,
I još vazda za njim luta
Zavedena duša luda.
A on mudro iza kuta
Lukave im mreže stere;
O, Gospode, daj nam svijetla:
Miserere, miserere!

Nekada si, blaga dušo,
Sve malene sebi zvao,
I nebesno Ti si carstvo
Jadnicima obećao.
Sad Ti pjesma one vodi,
Sve za koje dušom dišem;
Golgota je kamen tvrdi,
Kud stihove svoje pišem!

I gledajuć kaplju rujnu,
Što iz Tvojeg srca kaplje,
O, Gospode, oprost čujem,
Sto ga Tvoja usna šapće.
I osjećam, što Ti zbori
Od očiju suza vruća,
Da ne može nikad biti
Bez Golgote uskrsnuća!

Ah, neka nas kao zvijezde
Tvoje svete suze vode
Tamo, gdje se divno sjaji
Carstvo duha i slobode,
Gdje još ne bje oskvrnuto
Bojnom krvi cvjetno polje,
I kud hoda anđel mira
Med ljudima dobre volje!

medjugorje-info.com
UPORNOST VRIJEDI VIŠE NEGO ŠTO MOŽEŠ ZAMISLITI

Čovjek je ustao vrlo rano ujutro kako bi u miru i tišini obavio jutarnju molitvu u crkvi. Obukao se i uredio, da dostojan bude slaviti Boga, te krenuo. Na putu u crkvu, čovjek se spotakne i padne u blato. Ustane, otare odjeću i uputi se kući. Kod kuće izvadi iz ormara čistu odjeću, ponovno se uredi i uputi u crkvu. Na istom mjestu opet se spotakne i opet padne u blato. Kao i prvi puta otare odijelo te se ponovo uputi kući. Još jednom čovjek obuče čisto odijelo i uredi se te se još jednom uputi u crkvu. Na putu, u blizini mjesta gdje je već dva puta pao, susretne čovjeka s lampom. Upita ga tko je, no ovaj mu odgovori: "Vidio sam da si dva puta pao na putu u crkvu, pa sam donio lampu da ti osvjetlim put" Pobožni čovjek mu zahvali i krenuše skupa prema crkvi. Kada su stigli, prvi pozove čovjeka s lampom da mu se pridruži u molitvi i slavljenju Boga no ovaj odbije. Uporan čovjek još nekoliko puta pokuša ga nagovoriti no odgovor je uvijek bio isti. Na poslijetku prvi čovjek ga upita zašto mu se ne želi pridružiti u molitvi a drugi na to odgovori: "ja sam Sotona", vidjevši šok na licu čovjeka, Sotona nastavi objašnjavati "Vidio sam da si krenuo u crkvu, i ja sam bio taj koji ti je spleo noge da padneš. Kada si otišao kući presvući se, urediti i ponovo krenuo u crkvu, Bog ti je oprostio sve tvoje grijehe. Ponovno sam ti sapleo noge u nadi da ćeš odustati od odlaska na molitvu, ali ti si se opet presvukao, uredio i opet krenuo u crkvu. Tada je Bog, dirnut tvojom upornošću, oprostio grijehe svim tvojim ukućanima. Nakon toga ulovio me strah da, ako te spotaknem još jednom i ti opet ne odustaneš od molitve, Bog bi mogao oprostiti grijehe cijelom tvom selu, pa sam odlučio pobrinuti se da sretno stigneš u crkvu na molitvu." Ne odgađaj dobro koje si nakanio učiniti jer nikada ne znaš kakva te možda nagrada čeka za trud i upornost da učiniš nešto dobro...
♥blanka

LJEPOTA I BOL
Kao mladić, slikar Anri Matis, je nedjeljno posjećivao velikog Renoara u njegovu ateljeu. Kada je Renoar obolio od artritisa Matis ga je počeo posjećivati svakog dana. Donosio bi mu hranu, četkice, boje i druge potrepštine. Međutim uvijek je pokušavao uvjeriti umjetnika da radi previše i da bi se trebao malo odmoriti.
Jednog dana primjeti, da prilikom svakog pokreta četkice, Renoar jaukne od bola. Matis nije mogao više da izdrži:
- Učitelju.... Već ste napravili širok i značajan opus rada.... Čemu se treba mučiti na ovakav način?
- Veoma jednostavno!.... Osjećam veliku bol kod svakog pokreta rukom ali.... i poslanje kojim moram svoj dar od Boga iskoristiti.... On mi je dao i jedno i drugo.... BOL prolazi a.... LJEPOTA NA SLIKAMA OSTAJE – reče bolno Renoar

ŽIVOT PROLAZI.... A BOŽJA LJEPOTA U NAMA IDE SA NAMA BOGU.... DA LI JU POKAZUJEMO I DRUGIMA ILI.... SEBIČNO ČUVAMO..... MOŽDA I UNIŠTAVAMO ? ? ? ? ? ! ! ! ! !
Marko Forgić,
**********************************
monsinjor, Forgić, duhovnik u našem sjemeništu, Paulinum,
čovjek čija je životna Kalvarija , već na ovom životu prilično duga, ali milost i mir i ljubav Gospodina
našega Isusa Krista, ga je podigla iz postelje, bolesničke, gotovo nepokretnog, i do danas ga drži
kao radnika u vinogradu Gospodnjem, na slavu Boga Oca.

*************************************
Krist se samo jedamput u životu izjasnio kraljem i to pred Pilatovim sudom kada je ostao sam i napušten bez apostola, vezan i okrunjen trnovom krunom. Njegov tron postaje križ, njegova kruna je trnje, žezlo muje štap od trske, kraljevska odjeća skrletna haljina, a njegovo oružje je istina i pravda, a za vojsku je rekao da mu treba Nebeski Otac bi mu poslao čete anđela. Nada svim ovim je njegov zakon – Ljubav, iz i radi koje je otišao na križ za nas.
Isus je uistinu kralj. On je vrata Kraljestva Nebeskoga Božjega. On u Evanđelju izgovara sto dvadeset i dva puta riječ Kraljestvo Nebesko. On to uvijek govori za svoje siromahe, one koji ga slušaju i slijede, nikada to nije koristio da bi iučemu mirisalo na politiku ili imalo politički prizvuk. Za to njemu pripisivati ovakav način je uvijek besmislica. Tako je također i besmislica nekih poteza u povijesti Crkve, a i danas ich ima u napasti, da ovozemaljske snage, pa čak i vojne, da uspostave vjerska prava ili što drugo u Crkvi. To znači potpuno otići od Evanđelja i zaboraviti Isusove riječi – moje Kraljestvo nije od ovoga svijeta. On vlada s križa i križem. On je vladar koji služi i koji nas je zadužio i naredio da jedni drugima služimo kao što je i on nama (apostolima) služio. To je ito će biti njegovo Kraljestvo u nama i među nama. Hvala Bogu da je Sveta Crkva bogata ovakvim primjerima služenja tolikih kraljeva i knezova kršćanskoga puka diljem svijeta kroz dvadeset stoljeća.


***************************************
ČOVJEK U OGLEDALU
Kada postigneš ono što si želio u borbi za sebe
i svijet te učini kraljem dana,
samo priđi ogledalu, pogledaj se
i vidi što taj čovjek ima reći.

Jer to nije tvoj otac, ili majka, ili žena
čije sudove moraš proći;
Osoba čije mišljenje znači u tvom životu
ona je koja te gleda iz ogledala.

Neki ljudi mogu misliti da si iskren prijatelj
i smatrati te divnim,
ali čovjek u ogledalu veli da si samo protuha
ako mu ne možeš pogledati u oči.
Njemu treba ugoditi, ostali nisu važni,
jer on je s tobom otvoren do kraja.

I prošao si svoj najteži ispit
ako je čovjek u ogledalu tvoj prijatelj.
Jer na putu života možeš prevariti čitav svijet
i u prolazu će te ljudi tapšati po ramenu,
ali će ti konačna plaća biti bol srca i suze
ako si prevario čovjeka u ogledalu.
Dale Wimbrow

izvor, https://www.facebook.com/U.tebe.se.Gosp ... am?fref=ts

Skice jednog svećenika
Glasnik Srca Isusova i Marijina
******************
Pune ruke na pozlaćenoj cesti



Bio je nekako tmuran i težak dan. Marin se vratio s posla i nakon ručka pojedenog na brzinu odmah sjeo za računalo. Suprugu Jasnu, koja je baš danas imala silnu potrebu za njegovom pažnjom otklonio je jednim znakovitim okrutnim zamahom ruke, kao ,,Pusti me na miru !Zar ne vidiš da imam važnijeg posla?!" Nije on to tako izrekao,ali ona je to tako doživjela. Razočarana, s tugomu očima, poput puža što uvlači rogove, povukla se u svoju osamu. Nakon više od tri desetljeća braka, odnos s Marinom doživljavala je kao dvije tračnice pruge koje idu usporedno i nikada se ne sastaju .

A nekad je bilo drukčije. Upoznali su se na iednom

ljetovanju.Jasna je bila gost svoje starije sestre udate u Dubrovniku. Te je većeri na Lovrijencu igrao Shakespearov "Hamlet". Ulaznicu je dobila na poklon od prijateljice svoje sestre zadužene za garderobu glumacke družine. On je došao s veselim društvom iz Zaqreba. U škvadri je prepoznala Zdenku, prijateljicu iz gimnazije i obradovala joj se. Marin je imao sjedalo do nje. Bilo je oko ponoći kad je zavriila predstava. Na Stradunu su popili piće. Cijelo ju je društvo pratilo prema vratima od Pila. Trebala je uhvatiti zadnji trolej za uvalu Lapad. Dok su došli do stanice, tamo niz ulicu ugledali su mu tek zadnja signalna svjetla. Marin je predložio da ju otprati do kuce. I tako su

krenuli. Sjeća se da je bio puni mjesec i nebo posuto zvijezdama. Odjednom joj se nije žurilo.S vidikovca su promatrali mjesečev odraz u mirnom tamnom moru i srebrnu cestu što je završavala u spoju neba imora na dalekoj pučini. Sjeća se tog trenutka. Odjednom je shvatila da se drže za ruke. Ona i Marin. I tako je prije tri desetljeća ruku pod ruku započelo putovanje srebrnom cestom njihove ljubavi. Sanjali su kako

će je jednog dana pozlatiti sretnim zajedništvom u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti.Rodili su i odgojili četvero djece otpremivši ih za život. Oboje su bili uspješni na svom poslu i profesionalno napredovali. U životnom hodu između odgovornih dužnosti i mnoštva obiteljskih obveza zagubili su međusobnu bliskost koja ih je nekada krasila kao par. U burama zbvanja to nisu primijetili Život se svodio na svakodnevno funkcioniranje i rutinu. Kada je i najmlađi sin otišao od njih i u velikoj kući nastala tišina bonace, Jasna je uzalud tražila onaj srebrni put u moru života koji ih je spojio i vodio. Čarolija je nestala i ona se prvi put u životu osjeća sama u noći bez zvijezda i mjeseca. Jezivi mrak okruživao joj je dušu i srce. Više nije znala kamo i kako dalje. U dubokoj tuzi osijećala je da pokraj nje više nema njenog Marina , da je drži za ruku i da zajedno pozlate, kako su nekada sanjali, ostatak života. Fizički je bio tu, ali udaljen duhom i nedohvatljiv, zalijepljen za svoje računalo tako već dugo, otkako su ostali njih dvoje sami.

Jasna, Jasna ! - vikne Marin iz svog računalskog studija u stanu.

Nije se obazirala. Viče tako uvijek kad nešto treba učiniti za njega, pomisli Jasna. To mu je kao zapovijed. Nekada, dok su još bili bliski , zvao ju je "Srce moje". Onda je čula tup udarac i rušenje stolice i predmeta. Nasta tišina. U srcu se uznemirila. Približila se i plaho otvorila vrata. Kriknula je pred prizorom. Kriknula je pred prizorom. Marin je ležao na podu. Oči su mu bile otvorene i molećivo gleda u nju. Sagnula se do njega. "Zovi hitnu"- šapnuo je stenjući. Zgrabila je telefon koji je također bio srušen na podu i nazvala broj hitne : 112. Sama nije znala kako da mu pomogne. Tražio je njenu ruku. U očima mu se zrcalio smrtni strah. "Volim te ,srce moje drago ! " izgovorio je tihim glasom gledajući je u oči. U tom se trenutku lecnula. Ne bi se mogla setiti kad joj je to zadnji put rekao.

Brzo se pred kućom začula sirena hitne pomoći. "Infarkt."- reče mladi liječnik. Pokupili su ga s poda i odnijeli u bolnicu. Ni sama ne zna kako je funkcionirala u tim trenucima. Dok je hitna bučno odlazila, ušla je u kuću i srušila se u naslonjač. Ničega se ne sjeća. Dok je došla k sebi, nazvala je bolnicu. "Operiran je. Za sada je stanje stabilno." -reče joj rutinski hladno dežurni liječnik.

Mogla ga je vidjeti na intenzivnoj njezi. Nije bio u stanju komunicirati. Okrivljivala se zbog toga što se dogodilo. Najviše je žalila za izgubljenim vremenom, kada su zaokupljeni svaki svojim poslom bili daleko jedno od drugog. Bez bliskosti. Bez držanja za ruku. Samo njih dvoje, jedno s drugim. Kada vrijeme nije bilo važna kategorija. Kada su mogli pod zvijezdama i punim mjesecom u miru mogli gledati srebrnu cestu u namreškanom noćnom moru i maštati o tome da će je jednog dana i pozlatiti. A sada, kada je dolazilo vrijeme pozlate sve se zagušilo brigama,djecom,planovima,zaradom i napredovanjem u poslu. U tom odnosu zaista su postali dvije tračnice koje se nikada ne sastaju.

Tog ga je popodnevna, za posjeta u intenzivnoj našla pri svijesti. Dopustili su joj da mu priđe. U očima mu je vidjela suze. I strah.

- Želim svećenika.- reče.

-Molim ? Svećenika si rekao ?- upita ona iznenađeno.

-Svećenika.- reče gledajući je molečivim pogledom.

Jasna je prigodno išla u crkvu. Marin samo kad se moralo. Zbog djece koja su primala sakramente. Imao je on, kako je znao govoriti, pametnijeg posla. Njegov zahtjev u njoj je probudio osjećaj teške zabrinutosti,ali i dubokog zadovoljstva. U duši je bila vjernica, doduše zbog nekih okolnosti malo udaljena,ali vjernica koja je računala s Bogom. Ali,gdje sad naći svećenika ? Blizu bolnice prošla je pokraj jedne crkve. Dolučila ga je tamo potražiti.

Poslali su simpatičnog kapelana. Tako joj se predstavio na ulazu u intenzivnu. S maskom na liu, ušli su zajedno do Marina. Na licu mu se odražavalo kao neko olakšanje. Upro je izmučen pogled u svećenika podžući ruke.

-Velečasni, pogledajte moje ruke.- reče raširivši dlanove.

-Gledam.

-Vidite li što u njima ?

-Ne.Ništa ne vidim. - odgovori kapelan.

-Zaista ništa ne vidite ?
-Zato sam vas i zvao.- izusti Marin. Vidite,dok sam razmišljao o sebi u ovom stanju, zabrinula me ta praznina. Praznina ruke. Što da radim? Muči me osjećaj da sam promašio život.

Svećenik kao da se nečeg sjetio. Posegne rukom u torbu od crne kože , izvadi nešto kao molitvenik, potraži među listovima sličicu Djevice Marije koja drži djete Isusa u naručju.

-Vidite ovu sličicu.- pita Marina.

-Da, vidim.Majka Božja.

-Što ima u rukama ?

- Isusa. Djete Isusa.

-Ima li još što drugo?

-Pa nema. Ne vidim ništa. Drži Isusa u rukama.

- Dobro ste vidjeli, gospodine! Samo prazne ruke mogu drlati lsusa. Siromašni duhom, oni koji su sve ispustili iz ruke da bi zadobili lsusa, ti su blaženi i njihovo je kraljevstvo nebesko. Vidite, sve vrijednosti u koje ste ulagali znanje, trud i trošili život, na kraju su poput vode koju ste zagrabili šakama. Brzo iscuri. Te večeri, sa sličicom Bogorodice koju mu je nakon bolesničkog pomazanja ostavio kapelan, Marin je zaspao čvrsti san. Sanjao je kako poput Marije i on grli malog lsusa. Čim se probudio, potražio je pogledom sličicu Bogorodice. U očima mu se odražavao mir i sjala radost. Nakon dugog oporavka uz ,,Srce moje" Jasnu, potpuno se oporavio.

P. Tonči TRSTENJAK, Dl


ZA