www.tebe-trazim.com

Mladić je sam sjedio u autobusu i gledao je kroz prozor. Bilo mu je malo više od 20 godina i bio je lijep. Momak od oka, kako bi se reklo. Na stanici je ušla neka žena i sjela do njega. Nakon što su razmijenili nekoliko riječi o toplome proljetnom vremenu, mladić reče: “Bio sam dvije godine u zatvoru. Jutros sam izašao i vraćam se kući.”

Iz njega je potekla bujica riječi. Pripovijedao je kako je odrastao u siromašnoj, no poštenoj obitelji, kako je svojim kriminalnim djelima osramotio roditelje i nanosio im bol.

Dvije godine nije ništa čuo o njima, znao je da su presiromašni da bi platili put i posjetili ga u zatvoru. Kako su bili nepismeni, nije od njih mogao očekivati niti pismo, a ni on nikomu nije pisao.

Tri tjedna prije izlaska iz zatvora pokušao je uspostaviti vezu s ocem i majkom, zatražio je od njih oproštenje i ispričao se za tolika razočaranja. Kad je pušten na slobodu, ušao je u ovaj autobus koji će ga provesti pored kuće i vrta gdje je odrastao i gdje se nada da i sada stanuju njegovi roditelji. U pismu im je napisao da na jabuku ispred kuće svežu komad bijeloga platna koji će on iz autobusa vidjeti i tako znati da su mu oprostili i da ga primaju. Ako ne bude znaka, on će produžiti autobusom do drugoga grada i tako zauvijek otići iz njihova života.

Što se autobus više približavao mladićevu domu, on je bivao nemirniji, jer se plašio da na granama stare jabuke neće vidjeti bijeloga znaka.

Nakon što je saslušala priču, žena predloži da se zamijene za mjesta: “Ja ću umjesto Vas gledati kroz prozor.”

Autobus je bio sasvim blizu i žena opazi stablo. “Pogledaj, pogledaj!”, reče ganuta do suza. “Cijelu su jabuku okitili bijelim vrpcama.”

Bruno Ferrero


Kao što je A. M. Hunte rekao: “Vratiti zlo za dobro je đavolji način; vratiti dobro za dobro je čovjekov način; vratiti dobro za zlo je Božji način.”


Tada Svećenik reče: Govori nam o Molitvi.

A on odvrati govoreći:
Molite u bijedi i nevolji; o kad biste mogli moliti i u punoći svoje sreće i u danima preobilja.
Jer, što je molitva ako ne širenje vas samih u živi eter?
I ako vam donosi utjehu što lijevate svoj mrak u prostor, usrećuje vas, isto tako, i kad izlijevate osvite svoga srca.
I ako možete samo plakati kad vas duša poziva da molite, ona će vas poticati opet i opet, iako plačući, sve dok se ne nasmijete.
Kad molite, dižete se da susretnete u zraku one koji mole u isti sat, i koje, osim u molitvi, ne možete sresti.
Stoga neka vaš posjet tom nevidljivome hramu bude samo zarad zanosa i svetoga zajedništva.
Jer, ako uđete u hram samo zato da prosite, nećete primiti;
A ako uđete da biste se ponizili, nećete se uzvisiti;
Ili čak ako uđete da molite za dobro drugih, neće vas čuti.
Dosta je da uđete u nevidljivi hram.
Ne mogu vas učiti kako da se molite riječima.
Bog ne sluša vaših riječi, osim kad ih sam izgovara na vaša usta.
I ne mogu vas poučiti molitvi more, šuma i planina.
Ali, vi koji se rodiste iz planina i šuma i mo¬ra možete naći njihovu molitvu u svome srcu,
I ako samo slušate u muku noći, čut ćete ih gdje govore u tišini:
»Bože naš, koji si krilato naše ja, tvoja volja naša je volja.
Tvoja čežnja u nama čezne.
U nama je tvoj žar, što će pretvoriti naše noći, koje su tvoje, u dane, koji su, također, tvoji.
Ne možemo iskati ništa od tebe, jer ti znaš naše potrebe prije nego što se i rode u nama;
Ti si naša potreba; i dajući nam više sama sebe, ti nam sve daješ.«

A svećenica progovori opet i reče: Govori nam o Umu i Strasti.

A on odvrati govoreći:
Vaša je duša često bojište na kojem vaš um i vaša rasudna moć ratuju protiv vaše strasti i vašega nagona.
O kad bih bio mirotvorac u vašoj duši, da uzmognem preobraziti nesklad i suparništvo vaših počela u jedinstvo i melodiju.
Ali kako, dok vi sami ne budete mirotvorci, dakle ljubavnici svih svojih počela?
Vaš um i vaša strast krmilo su i jedra vaše moreplovne duše.
Ako se slomi bilo krmilo, bilo jedra, možete se samo valjati tamo-amo i da vas struja nosi, ili pak ostati nepomični nasred mora.
Jer je um, dok upravlja sam, ograničljiva sila; a strast, razularena, jest oganj što gori do samouništenja. Stoga, neka vaša duša uznosi vaš um do visina strasti, da uzmogne pjevati;
I neka upravlja vašom strašću s umom, da strast vaša može živjeti iz dana u dan uskrisujući, i da se poput feniksa diže iz vlastitoga pepela.
Htio bih da svoj razum i svoj nagon gledate kao što biste gledali ljubljene goste u svojoj kući.
Zacijelo, ne biste jednoga gosta častili više nego drugoga; jer tko je privrženiji jednome, gubi ljubav i povjerenje obojice.
Među bregovima, kad sjedite u prohladnoj sjeni bijelih jablanova, uživajući u spokoju i divoti dalekih polja i livada - neka srce vaše rekne u tišini: »Bog miruje u umu.«
A kad okrene oluja, i snažan vjetar zaljulja šumu, a munje i gromovi obznane veličanstvo neba - neka srce vaše rekne sa strahopoštovanjem: »Bog se giba u strasti.«
I jer si dah u Božjem ozračju, i list u Božjoj šumi, i ti ćeš otpočinuti u umu i gibati se u strasti.



Charles C. Finn Tako sigurni sami u sebe..





Nemam isprike, Gospodine, otvori mi oči za činjenicu
da time što drugoga sudim, sebe osuđujem
jer ja, sudac, činim upravo ono što na drugome osuđujem.

Mislim li dok sudim druge da su sebični i nepromišljeni,
a sam to isto činim, da ću izbjeći tvome sudu, Bože?
Prezirem li bogatstvo tvoje dobrote, strpljivosti i velikodušnosti?
Ne shvaćam li da bi me tvoja dobrota morala privoditi obraćenju?

Ti ćeš uzvratiti svakom po djelima:
onima koji postojanošću u dobrim djelima
ištu slavu, čast i neraspadljivost dat ćeš život vječni;
buntovnicima pak i nepokornima istini a pokornima nepravdi
u dio će pasti gnjev i srdžba, nevolja i tjeskoba.

Ne, pred tobom, Bože, nisu pravedni slušatelji zakonskih paragrafa,
nego izvršitelji će zakona biti opravdani.

Zovemo se kršćani, a pouzdajemo se u zakon
i dičimo se svojim odnosom prema tebi;
tvrdimo da poznamo tvoju volju
i da, poučeni iz zakona, razlučujemo što je bolje.
Svatko je od nas uvjeren da je vođa slijepih,
svjetlo onih u tami, odgojitelj nerazumnih, učitelj mlađih
i da u zakonu imamo oličenje znanja i istine.

Mi dakle koji druge učimo zar sami sebe ni u čemu nećemo poučiti?
Mi koji propvijedamo da se ne krade da sami krademo?
Mi koji zabranjujemo preljub da preljub počinjamo?
Mi koji se dičimo zakonom da kršenjem toga zakona
tebe, Bože, obešćašćujemo?
Sa žalošću i stidom priznajem: ime se tvoje, Bože,
zbog nas huli među nevjernicima.

Iz knjige Paula Hilsdalea “U Gospodinu Isusu” – Pavlove poslanice u obliku molitve


ZAGOVOR I MOLITVA SVETOM JOSIPU ČINI ČUDA I DANAS

Ovo je zaista zapanjujuće čudo, koje dogodilo časnim sestrama u Novom Meksiku (SAD)… Izgrađena je kapelica i došle su časne sestre u nju… Primijetile su da nedostaju stube za galeriju, pa su se odlučile moliti devet dana sv. Josipu koji je bio tesar… Devetog dana došao je neki čovjek koji je bio tesar i ponudio svoju pomoć oko stuba… Taj čovjek je sam izgradio cijele stube bez upotrebe ijednog čavla ili lijepila, a što je još više čudno stube nemaju nikakav potporni stup ili bilo kakav potporanj!!! Tri su čudne stvari sa ovim stepenicama… Prva je to što je taj čovjek nakon završetka gradnje stuba nestao, ne uzevši plaću… Ne zna se ni dan, danas tko je taj čovjek bio… Druga stvar je ta što svi znanstvenici i arhitekti svijeta ne mogu objasniti kako mogu stati te stube bez potpornja… Treća stvar je to što stube imaju 33 stepenice!!! Točno koliko je živio Isus Krist… A jako čudno je to što su stube građene od drveta za koje ne zna gdje raste… Od drveta koje nema nigdje na Zemlji!!! U narodu se odavno priča da je taj čovjek bio sam sv. Josip poslan od Isusa Krista, pa pogledajte te stube koje i danas stoje u crkvici u Lorettu:


Presveto Srce Isusovo,
nebeski bezdane i utočište nas grešnika,
utjelovljena Riječi, koju smo proboli,
primi nas u puninu svojih stanova,
sjeti nas , se,
i pored svega toga kakvi smo,
znaš.
Milosrđe i Ljubav, neshvaćena,
neobjašnjiva,
ma, luđačka, za nas hrpe mesa i ovo malo duše,
i kad tlo pod nogama nestaje,
a, tmina i magla ispune namisli srca,
ruku nam daj,
i kad sunčane sjene ispune jutro,
i osmijeh ozari lice,
i kad nam se smiju i oblaci i ptice,
ruku nam daj.....................i...
Povedi nas u Raj.


Izbavljaš me iz kotlina, tamnih rubova
kojih ni svestan nisam, nikad na vreme..........
tako je i bolje, za mene, i a, ja Ti neverni Toma..
slaba memorija sjećanja u duši...
jer , evo već stiže novi talas, jedan...drugi
i samo me tvoja ruka drži da ne potonem....
ni blizu Petra, da zakoračim po moru............
bar toliko zrno vjere, ali znam da si uz mene,
i anđeo čuvar, mili moj prijatelj,
svako mu se jutro zahvalim
na" druženju"
Raspeti moj Isuse, i ne zahvaljujem ti , previše
rečima, više trpljenjem(znaš dobro da ne pričam puno)
jer..............to je sve što moja siromašna duša može
i kad sam sretan, u tjeskobi, vapim za tobom
negdje u samotnom uglu(ko vuk kad krijući liže rane)
razočaran i besan.........................
......
nebeska zvona odzvanjaju riječi
JA SAM ONAJ KOJI JESAM.


Spontana ljubav
Ne stavljaj svoju ljubav na zlatarsku vagu.
Nemoj početi vagati koliko ćeš dati, mjeriti
dokle ćeš ići.Tvoja ljubav neka bude spontana.
Izvagana i izmjerena ljubav nije nikakva ljubav.
To je računica.Takva ljubav ne veseli.S njome
nećeš biti sretan.Nepokretan i ravnodušan
samo životariš, dani prolaze kao spor putnički
vlak.U tvojoj nutrini nikada neće biti toplo.
Ti nikada nećeš imati volje ni da zapjevaš,
ni da zaigraš.
Spontana ljubav je nešto fantastično.Spontana
ljubav prema tvomr mužu, tvojoj ženi, prema
ljudima u blizini, u tvojoj okolini.Prema
nekome tko trpi; prema netkome tko
stoji na rubu.Spontana ljubav:
po njoj tek postaješ čovjek.

Tvoje bogatstvo nije u onome što imaš, nisu
materijalna dobra koja posjeduješ, nego ono
u čemu uživaš.Ako se možeš radovati cvijetu,
smiješku, dječjoj igri, ti si bogatiji i sretniji od
milijunaša.Spontana ljubav prema ljudima i
stvarima koje te okružuju, to je tvoje najveće
bogatstvo.Tada se možeš odreći mnogo toga.

Phil Bosmans

Ne zid plača

Ima ljudi
koji se uvijek na nešto žale.
Svaki put kad razgovaraju s drugima,
počelo je, ta njihova beskrajna žalopojka:
o teškom vremenima,
o tuđim pogrješkama,
o lošem vremenu,
o boleštinama,
o svem zlu koje nas još može zadesiti.

Sigurno, svaki čovjek ima
svojih briga i svojih nevolja.
Ali, time ipak ne moramo
probijati uši svim ljudima.
Ne stvaraj od svojih bližnjih
zid plača.
Tada ćeš u vrijeme stvarne nevolje
najprije naići na srce
koje je spremno
saslušati sa punim razumijevanjem
i podijeliti s tobom tvoje brige.
Phil Bosmans



https://www.youtube.com/watch?v=zO0Z-wE6iOU

***************************************
sa ovim postom, završavam i ovu temu, odužila se mnogo, već,
i dosadila .......verovatno, nekome...
i ostavljam prostora za umnije, duhovnije i pametnije od mene,
tu i tamo ću možda nešto nabrljati, ali, ni dosad , niš pametnog, nije bilo,
više emotivnog....
a, tog je danas i previše....
sebe i svoje preporučam i predajem, ma, još odavno, Majci našoj Nebeskoj Mariji, kao i do sada,
moleći za njen zagovor,
i Nebeskom Ocu, neka vrši svoju Svetu Volju nad našim životima.
Amen.

Pružaj ljudima više nego što očekuju, i radi to sa voljom.
Nauči napamet stihove koje voliš.
Ne veruj u sve što čuješ.
Ne troši vreme na spavanje, i ne spavaj toliko koliko bi želeo.
Kad kažes nekome “volim te”, reci to zato što tako osećaš… i što je istina.
Kad kažeš “žao mi je”, “oprosti mi”, “izvini”, gledaj osobu u oči.
Budi veren najmanje šest meseci, pre nego što se venčaš.
Veruj u ljubav na prvi pogled.
Ne ismejavaj tudje snove.
Voli duboko i strasno.
Možeš biti povredjen, ali to je jedini način da živimo kompletan život.
Ako se ne slažeš, budi ipak lojalan.
Ne vredjaj. Ne osudjuj nikoga zbog njegovih rodjaka.
Govori polako, ali misli brzo.
Ako te neko pita o nečemu što ti ne želiš da odgovoriš, pitaj sa osmehom: “Zašto te to zanima?”
Ne zaboravi da najveće ljubavi i najveći uspesi, obuhvataju i rizike.
Nazovi svoju majku.
Kaži “na zdravlje” kad čujes da neko kine.
Ne zaboravi tri stvari: Poštuj samog sebe. Poštuj druge. Odgovoran si za sve što radiš.
Ne dozvoli da jedan mali nesporazum pokvari veliko prijateljstvo.
Odgovaraj na telefon sa osmehom, onaj koji zove čuje da se ti osmehuješ.
Zasnuj brak sa osobom sa kojom voliš da pričaš. U starosti će vam razgovor biti važniji od bilo čega.
Ne budi puno sam.
Ćutanje je ponekad najbolji odgovor.
Čitaj više knjige i gledaj manje TV.
Živi dobar i dostojan život, da kasnije u starosti možeš da uživaš u sećanjima.
Veruj u Boga, ali zaključavaj svoj auto.
Važno je da je atmosfera u kući ispunjena ljubavlju.
Učini uvek tako da stvoriš mir i harmoniju svojoj okolini.
Ako si u nesporazumu sa svojim ljubljenim, posmatraj situaciju kakva je sada, a ne kakva je bila nekada.
Čitaj izmedju redova.
Podeli sa drugima ono što znaš. Tako se stvara besmrtnost.
Ne prekidaj nikada nekoga ko ti upravo pokušava dokazati svoju odanost.
Ne zabadaj nos u sve. Ne budi previše radoznao.
Ne veruj nikada osobi koja ne žmuri kad je ljubiš.
Zaradjuješ li puno para, plasiraj ih negde gde ćeš moći pomoći drugima, za svoga života. To je najveće zadovoljstvo sto ti bogatstvo moze dati.
Približi se ljubavi i kuhinji sa odvažnošću i predanošću.
NE ZABORAVI !!!
**********************************
Da li znaš da kad nekome zavidiš to je zato što ti se ta osoba u stvari sviđa?
Da li znaš da oni koji su naizgled vrlo jaki u stvari imaju vrlo osećajno srce i vrlo su ranjivi ?
Da li znaš da oni koji uvek brane druge u stvari tragaju za nekim ko će braniti njih?
Da li znaš da su tri reči koje je najteže izgovoriti: Volim te, Oprosti i Pomozi mi! Ljudi koji ih izgovaraju stvarno su im potrebne i osećaju njihovu težinu, to su ljudi koje moraš poštovati i ceniti.
Da li znaš da ljudi koji drugima prave društvo i pomažu drugima u stvari im je društvo i pomoć zaista potrebna?
Da li znaš da su ljudi koji nose crveno sigurniji u sebe?
Da li znaš da ljudi koji nose žuto znaju uživati u svojoj lepoti?
Da li znaš da ljudi koji nose crno žele ostati neprimećeni i da im je potrebna tvoja pomoć i razumevanje?
Da li znaš da se tvoja pomoć drugima uvek vraća dvostruko?
Da li znaš da oni koji te najviše trebaju tebi ne znače ništa?
Da li znaš da je lakše reći nekome šta osećaš preko pisma nego to isto reći u lice? Ali da li znaš da ako to kažeš u lice ima puno veću vrednost?
Da li znaš da su stvari koje je najteže učiniti ili reći vrednije od najskupljih stvari koje možeš kupiti novcem?
Da li znaš da ako nesto lepo zamoliš, sigurno ćeš i dobiti?
Da li znaš da možeš ostvariti svoje snove, možeš se zaljubiti, postati bogat ostati zdrav, ako veruješ u svoje snove iznenadićeš se što si sve sposoban učiniti?
Ne veruj ništa što ti je rečeno dok to i sam ne iskušaš, ako znaš nekoga kome je potrebno nešto od pomenutog i pružiš mu svoju pomoć, videćeš da će ti se dvostruko vratiti.
Kada bi svet prestao postojati za 24 sata sve telefonske linije, svi četovi i e-mailovi bili bi zakrčeni porukama:”Žao mi je sto sam ti naneo bol. “, ” Oprosti mi”, ” Volim te”, ” Vrlo te cenim “, Čuvaj se ” ili ” Oduvek sam te voleo ali ti to nikad nisam rekao”…

Zašto da ne kažemo to što osećamo odmah…
****************************************************
ŽIVJETI SA STRAHOVIMA

Strah je danas čovjekovo temeljno iskustvo. Postoje mnogi strahovi koji nas tište, strah pred budućnošću, strah od rata i razaranja, strah od nezaposlenosti, strah od podbačja, strah od bolesti i smrti, strah od besmislenosti života...
S čovjekovom egzistencijom povezan je temeljni strah kojega ni psihologija nije u stanju osloboditi. To je srah koji nam je dat našom konačnošću, strah od toga da nemamo pravo na bivstvovanje, na mir u sebi, već smo upućeni na drugoga. Taj temeljni strah ne može nam odstraniti nikakva psihololgija, njega je moguće prevladati samo beskonačnim povjerenjem u Boga koji nam poklanja temelj bivstvovanja, koji nas je stvorio iz ljubavi i pustio da živimo u milosti.
Fritz Rieman opisao je četiri temeljna oblika ljudskog straha. A Eugen Drewermann jasno je pokazao da se ti temeljni strahovi naposlijetku mogu prevladati samo vjerom...Na prvom mjestu je strah histeričnog čovjeka. To je strah od neizdrživosti bivstvovanja. Taj strah pokušava čovjek prevladati čvrstim navezivanjem na mnoge stvari, na imetak, na uspjeh, a prije svega na druge ljude. Oslanja se na voljenog čovjeka i očekuje od njega apsolutnu sigurnost, apsolutnu podršku. Svaki čovjek je smrtno stvorenje, svaki ima svoje slabosti. Apsolutnu zaštitu i podršku može mu pružiti jedino Bog. On nas održava i podržava. Njegova nas zaštita i ljubav neće nikada ispustiti iz svojih blagoslovljenih ruku. On ispunja sve naše težnje za za apsolutnom sigurnošću. Čovjek može biti samo znak te apsolutne sigurnosti.
Na drugom mjestu nalazi se strah tjeskobna čovjeka. To je strah od bezvrijednosti bivstvovanja. Taj strah pokušava čovjek prevladati na taj način što nastoji sam sebi dokazati vrijednost sve obimnijim radom, sve većom proizvodnjom, ali i sve skrupoloznijim ispunjavanjem vjerskih dužnosti. Čovjek želi dokazati vrijednost samome sebi, drugome, pa i samom Bogu. Čovjek želi svoju dužnost prema Bogu ispunjavati tako savjesno da ovome ne preostaje ništa drugo nego nagraditi ga. Pa ipak, ni s najvećom gorljivošću nismo u stanju prevladati strah od naše bezvrijednosti. Naprotiv, mi itekako dobro osjećamo da nas naše djelovanje ne približava drugima. Mi primjećujemo kako nismo u stanju ispuniti svoje nastojanje da budemo uvijek savršeni i sve bolji prema drugima. Na taj način prenaprežemo sebe i dovodimo se u stanja velikog pritiska. Živimo u prevelikoj napetosti i grčevitosti. Strah od vlastite bezvrijednosti možemo prevladati jedino pomoću vjere. Vjera nas ispunja spoznajom da smo pred Bogom vrijedni i prije nego bilo što poduzimamo, da smo vrijedni jednostavno svojim bivstvovanjem, i to vrijedni do te mjere da je Krist za nas umro, da se Bog brine za nas, čak štoviše, nastanjuje se u nama.
Na trećem mjestu je strah depresivnog čovjeka. To je strah od krivnje kojom je naše bivstvovanje prožeto. Čovjek ima osjećaj da je već samim svojim bivstvovanjem natovario na sebe krivnju. Stalno traži neka opravdanja za svoj život, stalno se ispričava zbog toga što drugima krade vrijeme, što im uzima prostor i udiše čisti zrak. Ili pokušava taj strah ugušiti pretjeranim razdavanjem sebe samoga. Ali ni to mu ne pomaže. Čovjek se cijeloga života razdaje, da bi naposljetku osjetio kako više ne može i kako je zapravo u životu promašio. Preostaje mu ispraznost i posvemašnja iscrpljenost. Od takva straha može nas također osloboditi jedino vjera, vjera da živimo po milosti Božjoj, da živimo zato što nas Bog voli, što nas je stvorio iz ljubavi i svoje punine. Mi vjerujemo da nas Bog ljubi, da ima vremena za nas, da se raduje našem životu. To iskustvo vjere oslobađa nas svakog straha i suvišnog osjećaja krivnje koji nas često razdiru. Kad se ponekad u meni pojave takvi paralizirajući osjećaji, tada mi je od velike pomoći rečenica Prve Ivanove poslanice:“Ako nas srce bilo u čem osuđuje – Bog je veći od našega srca i znade sve“(Iv 3,20).
Na četvrtom mjestu je strah šizofrenika, čovjeka kojega progoni strah od tisuću i jedne stvari koje mu stalno prijete. On se boji mraka u podrumu, strahuje od zatrovane hrane, od moguće provale, ili prometne nesreće. Neko vrijeme su takvi strahovi normalni. Međutim, mnogi pojedinci postaju njihovim žrtvama. Vjera nas oslobađa i od te vrste straha. Poučava nas da nam se u biti ne može ništa dogoditi. Poučava nas da je smrt koja se u osnovi krije iza svih tih strahova već prevladana, da mi već ovdje i sada živimo s onu stranu, u vječnosti. Budući da smo sakramentom krštenja postali dionicima vječnog života, ne može nas ni smrt odijeliti od Boga. Može nas jedino još više približiti Bogu. Budući da već prebivamo u njemu, nitko više ne može razoriti naše prebivalište.
Pitanje je samo kako se domaći takve vjere, takvog pouzdanja. Može li to čovjek tek tako poduzeti? Zacijelo ne. Pouzdanje moramo u sebi izgrađivati na taj način što ćemo o njemu uvijek iznova meditirati u susretu s Isusom. Čovjeka je nemoguće nagovoriti na vjeru. Međutim, svi mi posjedujemo u sebi neku slutnju o tome da bi takva vjera mogla osloboditi. Ta vjera može nama napredovati samo uz postojano razmatranje spasenjskih zgoda iz Svetog pisma. Dovoljno je da se identificiramo s bolesnicima i da svaki put kažemo sebi: To sam ja, a taj Isus je i danas živ, on mi u euharistiji tjelesno dolazi u susret. On me gleda, on mi nešto povjerava. Ja dopuštam da on djeluje na me, da me dodiruje, da se u mene pretače njegova snaga i punina života.
Anselm Grün
https://www.youtube.com/watch?v=yijOdasaWq0

https://www.youtube.com/watch?v=kR-Txtzulzw

Kada sam poslije više od godine , zasićen od mnogo čega, pomislio na novu temu imao sam samo naslov
ODBRANA I POSLEDNJI DANI
i........nije mi pasovao , rekoh zadržatću ovaj, "zalijepio se" se nekako ...i nastavio
Bio jednom jedan trgovac koji je imao četiri žene.

4.ŽENA
Voleo je ČETVRTU ŽENU najviše.
Obožavao ju je, darivao skupocenim darovima i postupao s njom delikatno.
Brinuo se o njoj najviše i davao joj samo ono najbolje.

3.ŽENA
On je voleo i svoju TREĆU ŽENU jako puno.
Bio je vrlo ponosan na nju i često ju je pokazivao prijateljima.
No, jadni trgovac bio je često u strahu da će ga ova ostaviti i pobeći s drugim muškarcem.

2.ŽENA
On je naravno voleo i svoju DRUGU ŽENU.
Jer ona je vrlo obazriva, strpljiva te je trgovac imao u nju veliko poverenje.
Kad god bi trgovac naišao na neki problem, trčao bi 2. ženi i ona bi mu pomagala kako nadići velike probleme.

1.ŽENA
I na kraju PRVA TRGOVČEVA ŽENA. Ona je jedan vrlo odan partner, koji pomaže oko posla, stiecanja bogatstva te u održavanju celog imanja.

Bilo kako bilo, trgovac i nije baš puno voleo svoju 1. ženu, ali ona je njega jako volela. On jedva da ju je primećivao
Jednoga dana trgovac se razboli. S vremenom je saznao da se vreme približilo i da će umreti. Pomislio je na svoj bogati život te reče: “Imam sada 4 žene, ali kada umrem biti ću sam, vrlo sam!”

Onda upita ČETVRTU ŽENU: “Voleo sam te najviše kupovao ti haljine najlepše. Obasuo te pažnjom. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i činiti mi društvo?” “Nikako!” odgovori 4. žena i izađe bez ijedne druge reči. Odgovor se zabio kao mač u trgovčevo srce.
Onda trgovac upita TREĆU ŽENU: “Voleo sam te čitavog života. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i činiti mi društvo? “Ne!” odgovori 3. žena. “Život na zemlji je suviše dobar, preudati ću se nakon tvoje smrti.” Trgovčevo se srce smrzlo od hladnoće odgovora.

Tada upita DRUGU ŽENU, “Uvek sam išao tebi kad sam trebao pomoć. Evo tražim još jednom tvoju pomoć. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i činiti mi društvo?“ “Žao mi je, ovaj put ne mogu ti pomoći!” odgovori 2. žena. “Najviše što mogu je pokopati te.” Odgovor ga je pokosio poput munje.

Tada se začu glas : “Ja idem s tobom, kamo god ti pošao.” Trgovac se okrenu i vide svoju PRVU ŽENU. Bila je tako mršava i ispaćena kao da je izgladnela. Zahvalno i žalosno reče trgovac: “Trebao sam se o tebi bolje brinuti dok sam još mogao!”

U stvari svi mi imamo 4 žene u svom životu…

4. ŽENA JE NAŠE TELO………..Bez obzira koliko ga negovali i posvećivali mu pažnje, napušta nas kad umiremo.
3. ŽENA SU NAŠE POŽUDE, STATUS I BOGATSTVA………Kada umremo, sve ide drugima.
2. ŽENA SU NAŠI PRIJATELJI I OBITELJ………..Bez obzira koliko nam bili blizu za života, ne mogu poći s nama u grob.
1. ŽENA JE NEŠTO ŠTO NE
MOŽEŠ VIDETI, A TO JE TVOJA DUŠA………

Često je potisnuta i ne vidi se od materijalnog bogatstva, koje nas okružuje. No, jedino ona nas uvek prati.
Možda ne bi bilo loše da se njome pozabavimo sada umesto da plačemo na smrtnoj postelji…..
********************************************************
Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za šta. Kažu mi da nisam ni za šta, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram rešiti svoj problem. Možda posle…”

Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to rešio i možda bih ti onda mogao brže pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklevao je mladić osećajući da je opet obezvređen i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu leve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši dotržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cenu i ne prihvataj manje od jednog zlatnika. Idi i što pre se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smejali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevredan da bi ga dobio u zamenu za prsten. Neko je hteo pomoći te mu ponudio srebrnjak i bakarnu posudicu, ali mladić je dobio upustva da ne prihvata ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želeo zlatnik, da ga može dati učitelju i rešiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrednošću prstena.”
“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najpre moramo doznati pravu vrednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Ko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”
Mladić je opet uzahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:

“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”
“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.
“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vredan i jedinstven. I kao takvog te može proceniti samo pravi stručnjak.
Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrednost?”
I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…
*********************************************************************************************************
U nekim intenzivnijih trenucima života, kad stvari baš i ne idu onako kako zamišljamo, planiramo i priželjkujemo, ili ne idu željenom brzinom, treba se sjetiti priče o Niccolu Paganiniju. Taj je violinski virtuoz oduševljavao publiku svojim maestralnim umijećem, ali i fantastičnim duhom te sjajnim improvizacijama. Na jednom koncertu, kaže priča, pred punom dvoranom, izvodio je jedno prilično teško djelo. Okružen cijelim orkestrom, uživao je u vlastitoj izvedbi kad mu je u predposljednjoj skladbi koncerta pukla struna na violini. Na licu mu se pojavilo iznenađenje i iako vidno ljut, nastavio je izvedbu bez prestanka, sjajno improvizirajući. Za nekoliko trenutaka pukla
struna na violini. Na licu mu se pojavilo iznenađenje i iako vidno ljut, nastavio je izvedbu bez prestanka, sjajno improvizirajući. Za nekoliko trenutaka pukla je i druga struna. Nedugo nakon nje i treća. Sada su tri strune visjele s majstorove violine dok je on i dalje nezaustavljivo privodio izvedbu kraju, svirajući samo na jednoj, jedinoj žici.

Život je kao šalica kave. Ponekad gorka, ponekad slatka, no najvažniji je sastojak osoba s kojom ste ju odlučili podijeliti.

Po završetku je publika skočila na noge, dajući ovacije sjajnom umjetniku, još žešće plješćući njegovoj hladnokrvnosti, snalažljivosti i improvizaciji te dovršenoj izvedbi u uvjetima kada to gotovo nije bilo moguće. Nakon što su se ovacije stišale, Paganini je zamolio publiku da sjedne i iako su svi znali da ne mogu očekivati bis, poslušno su se vratiti u svoja sjedala. Paganini je podigao violinu tako da ju cijela publika može vidjeti, klimnuo glavom dirigentu i uz mig publici započeo svirku uz povik ‘Paganini i jedna žica!’.

Na svom je jednožičnom Stradivariju odsvirao završnu skladbu koncerta dok je publika u čudu promatrala kako se pred njihovim očima nemoguće u zanosu duha pretvara u moguće.

Prisjećajući se ove priče, shvatimo da naši životi, ma koliko ispunjeni problemima, brigama, razočaranjima i svim ostalim ‘ugodnim’ popratnim pojavama ne moraju to biti.

Provodimo većinu vremena koncentrirajući se i brinući za žice koje su popucale. Žice koje ne možemo istog trenutka popraviti i promijeniti. A zaboravljamo da uvijek postoji barem jedna žica koja je još ispravna. Uvijek postoji bar jedna ispravna žica koje se vrijedi prihvatiti, s kojom vrijedi improvizirati.

Jer i jedna žica je dovoljna za stvaranje predivne glazbe života. Stoga, mislite li da vam je teško, uhvatite se za onu jednu čitavu žicu u sebi i skladajte svoju melodiju koja će vas uzdići do neslućenih visina i izazvati ovacije Vaše vlastite ovacije samima sebi, znajući da ste nemoguće u zanosu duha i srca pretvorili u moguće…
******************************************************
Na prvi pogled možda i nema neke poveznice između ovih priča..........
ali, u ove svete dane , zastanimo malo , i sjetimo se da smo ljudi, na sliku božju, budimo takvi i
ostanimo, jer ako to zaboravimo .........za tebe il mene ....Kristov život , muka , smrt i Uskrsnuće
su zaludni, mi ih opterećeni svjetovnim svakidašnjim "idolatrijom", obezvređujemo...
NNEKA VAM JE SVIMA ĆESTIT I BLAGOSLOVLJEN USKRS.
**********************************

ELI! ELI! LAMA AZAVTANI?!

Na Golgoti je umro – a za kog je izdan'o?
Je l pala žrtva ova il kasno
ili rano?

Na Golgoti je umro i svijet za to znade,
Al od te
žrtve davne još ploda na imade.

A krv je tekla mnoga i srce tu je
stalo,
Što nikad nije više onako zakucalo…

I vjekovi su
prošli daleki, strašni, crni,
Osušila se krvca i suha još se skvrni.

Prošetala
se povijest u sramotničkoj halji,
I što smo Nebu bliži, sve od Neba
smo – dalji!

Na Golgoti je staro prelomilo se drvo,
Pokradoše mu čavle – i to je bilo prvo!

U ime čovječanstva i bratstva i
slobode
Počeše krvno kolo da bezbožnički vode.

I derala se družba od gadne strasti pjana;
Mi ubijamo, Bože, sve zbog Tebe –
Hosana!

Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni
Tek cvili:
Eli! Eli! Lama azavtani?

A pokraj krvi davne i ispod drva suha
Sve milijuni vape:
O pravice, o kruha!

Da, ukidoste ropstvo, i
cirkus i hijenu,
Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu!

I tu
u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi,
Pod vijencem i pod mitrom na
debeloj si glavi,

Zapremili ste i vi i vaše gospe bijele
Na pozornici svijeta sve najprve fotelje!
I gledate u igru od bijede
i od jada,
Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada!

I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi,
Kad takovi su ljudi: il umri
ili ubi!

I djevojčice gole, a ispred sita suca,
Ah, imale bi
obraz, da nemaju želuca!

I sramotu i bijedu i uvrede i vrake
I uzdahe i laži i mnoge suze žarke.

A usred bare ove, gdje tovna
gamad pliže,
Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.

I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,
I plače: Eli! Eli! Lama
azavtani!

Badava gordo kube i mraor Panteona,
I papuče od
zlata i orgulje i zvona!

Badava tamjan mnogi i ponosni oltari,
Badava
alem gori na kruni i tijari!

Ah, Golgota je pusta, i vjetrić
tamo tajni
Tek cvili: "Eli! Eli! Lama azavtani!?"

(Silvije Strahimir Kranjčević, 1896.)

("Eli!
Eli! Lama azavtani!?"- hebrejski -
Bože moj! Bože moj! Zašto si me
ostavio?)
********************
GOSPODINE MOLIMO TE ZA NAŠEG PAPU FRANJU, SVE SVEĆENIKE I REDOVNIKE DA UISTINU BUDU ONO ŠTO SU PRIMILI U ISTINSKOM DARU SVEĆENSTVA!!!
Novi početak

Ponovno me dovodiš na početak.
Pozivaš me da iznova pođem koracima kojima sam već kročio.
Pozivaš me da zborim riječima koje sam već izgovarao.
Pozivaš me na dodire koje sam već proživio.
Pozivaš me da upoznam one koje već otprije poznajem.

Ponovno me dovodiš na početak i pozivaš da obnovim žar prve ljubavi: Za sve.
Da me umor ne iscrpljuje, već nadahnjuje.
Da od boli ne malakšem, već da progledam.
Da od blizine ne zanijemim već da cijelog sebe pretočim u zahvalnost.
Pozivaš me da progledam u neki bolji i ljepši svijet, svijet u kojem si očitiji i razumljiviji po mudrosti koja nije plod mojega truda.

[b]Kasno uveče šetao sam parkom. Odjednom sam začuo vrisak koji dolazi iz žbunja. Nastavio sam da slušam i shvatio da je žena napadnuta, čuo sam zvuke borbe i jauke. Nekoliko trenutaka sam oklevao, treba li da se umešam, da pomognem sirotoj ženi?

Uspaničio sam se, strah me je bilo da i ja ne budem povređen, šta ako ima oružje, mogao bih izgubiti svoj život, ovo nije moja borba. Možda je bolje da pozovem policiju, pomislio sam? Onda sam shvatio da ženski glas postaje sve slabiji, tako da sam znao da moram brzo da delujem. Da li mogu da pobegnem od ovog, lomio sam se? Konačno sam odlučio da moram da pomognem nepoznatoj ženi, čak i ako rizikujem svoj život. U trenutku odluke osećao sam neku čudnu transformaciju iznutra, moralnu i fizičku snagu , pa sam utrčao u grmlje. Izvukao sam napadača, i navalio na njega svom svojom snagom. Posle nekoliko minuta borbe, uspeo je da se iskobelja iz mog stiska i pobegao
Teško sam disao, polako sam došao do devojke, koja je skrivala iza drveta. Bio je mrak , pa nisam mogao da joj jasno vidim lice. Osećao sam, da je veoma uplašena, nisam se približavao i iz daljine sam pokušao da je smirim: "Sada ste bezbedni, sve je u redu, on je pobegao, "Posle nekoliko trenutaka čuo sam njene reči i sa velikim čuđenjem prepoznao njen glas : " Tata , jesi li to ti? " . Devojka koju sam spasio bila je moja ćerka.[/b]

SRODNE DUŠE

Ljudi misle da je srodna duša tvoja savršena kombinacija i da je to ono što svi žele. Ali istina je da je srodna duša ogledalo, osoba koja ti pokazuje sve što te drži vezanog, osoba koja ti skreće pažnju na tebe kako bi mogao promijeniti svoj život.
Srodna duša je vjerovatno najvažnija osoba koju ćeš ikad upoznati jer će srušiti zidove koji te okružuju i razdrmati te. Ali treba li zauvijek živjeti sa srodnom dušom? Ne. To je previše bolno. Srodne duše samo dolaze u tvoj život da bi ti otkrile još jedan sloj tebe, a zatim odlaze.

Svrha srodne duše je da te prodrma, da ti malo rasturi ego, pokaže ti tvoje prepreke i ovisnosti, rastvori ti srce kako bi novo svjetlo moglo ući u njega, učini te toliko očajnim i van pameti da moraš promijeniti svoj život.

Elizabet Džilbert


*************************************

Bio je lijep proljetni dan, misli mlade žene ispunilo je osjećanje mira dok je razmišljala o Isusovoj smrti i uskrsnuću. Zastala je na trenutak na vrhu stepenica koje su vodile na glavnu ulicu sada prepunu ljudi koji su žurili na svoj posao.

Na starom mjestu, na početku prolaza, sjedila je stara prodavačica cvijeća. Oko njezinih nogu bili su raspoređeni buketi svježeg cvijeća na raširenom novinskom papiru. Prodavačica cvijeća se smiješila, a njeno staro, izborano licesjajilo je nekom unutarnjom radošću.


Bez mnogo razmišljanja mlada žena se okrenula, izabrala jedan buket i upitala: "Danas ste izgleda sretni?"

"Zašto ne, odgovorila je starica. Sve je dobro. Zar ne? "

Bila je jadno odjevena i veoma stara, njezin odgovor je iznenadio ženu.

"Pa vi ovdje sjedite već godinama. I uvijek ste nasmiješeni. Izgleda da se dobro nosite sa svojim nevoljama? "

"Pa ne možete doživjeti ove moje godine, a da nemate nevolje. Godine i nevolje idu uvijek zajedno ", odgovorila je.

"Ali sve vam je to kao Isus i Veliki petak", a onda je zastala.

"Kao što?" Upitala je žena.

"Kao Isus i Veliki petak. Kada je Isus umro na križu u petak, bio je to najgori dan za Isusa. I kad se pojave nevolje, ja se uvijek toga sjetim. Jer tada sebe podsjetim i što se dogodilo s Isusom tri dana kasnije. Tada je Isus ustao iz groba - uskrsnuo je iz mrtvih. Kada stvari pođu kako ne treba, naučila sam da ne gunđam već čekam tri dana, jer tada sve nekako izađe na dobro. "

Mlada žena se nasmiješila u znak pozdrava i pošla dalje. Ponijela je sa sobom malu lekciju o strpljenju, i kad god dođu nevolje ili neprilike uvijek se sjeti riječi: "Daj Bogu priliku da ti pomogne. Pričekaj tri dana. "

tekst preuzet sa oduševit VAS PORUKA STARE SIROMAŠNE BAKE: Daj Bogu priliku da ti pomogne, pričekaj 3 dana! (POUČNA PRIČA)


********************************************
Некада давно децу су чували анђели. Пазили су да не падну с трешње, да се не убоду босом ногом на трн, да се не оклизну у потоку, да не залутају у шуму…

Ако би се анђео чувар превише занео песмом птица или мирисом цвећа дешавале су се мале незгоде. Али, то је било ретко.

Захвална деца желела су да загрле и пољубе Бога, па су скакала да Га дохвате. А пошто је било толико тога на чему треба захваљивати деца су скакала по цео дан, а њихова весела граја чула се до седмог неба.

А онда… Е, онда су њихови родитељи продали кућу у селу и купили станчић на спрату у граду. Добри анђео је учио децу да на свему, па чак и на томе, треба да захвале Богу, али – комшијама се то није свидело.

Тата је хтео тишину кад дође с посла, а мама се много секирала због новог намештаја.

А деца ко деца, чисте душице – захваљивала би Богу по цео дан! Тако их је учио анђео.

Наљутише се тата и мама – дадоше анђелу отказ! Траже бољег чувара – неког ко ће да смири децу. Не прође много – примише другог у службу.

Да је црн – црн је, да је ружан – ружан је. Ни рогови му не фале. А реп – кус.

Са сточића скиде “досадну“ породичну икону, а уместо ње стави чаробну кутију. А кутија свира, пева, шарени се! Притиснеш ли једно дугме – видиш слонове у Африци, друго – већ си на дну мора, на трећем трче за лоптом, на четвртом јављају какве су цене на пијаци…

Седе деца ко кипови, не чују се, не дишу, прескачу ручак (или домаћи), али скупоцене нове столице више не. Сви су мирни и задовољни – и деца, и родитељи, и комшије.

Изгледа да црни чувар нема мане. Али, ипак има – много се плаши крста! А његов бели претходник научио је децу да се крсте. Шта ако саставе три прста и… О, не! То не сме да се деси!

Зато им је поставио још једну чаробну кутију, у спаваћу собу. И малу телефонску у џеп. Све типка до типке!
Да три прста никада не буду слободна за крст!

А бели анђео још увек лети око прозора. Јер много воли децу. Чак је успео да се прикраде и да на чаробне кутије за замрзавање деце убаци по једно своје дугме.

Па ако га неко дете случајно притисне отопиће се и моћи ће опет да се крсти, да трчи, да ради, да воли, да дели, да запева Богу, да полети молитвом до самога неба!

На том дугмету пише – искључи
***************************

*****************************************************


Duh Sveti, ako nije Bog i osoba i nema osobnost, karakter i emocije, kako može činiti i imati sve ovo?

Duh Sveti govori: Djela ap. 21, 11. … ovo GOVORI Duh Sveti …
Marko 13, 11. … niste vi koji GOVORIte, nego Duh Sveti …
Hebrejima 3, 7. … kao što KAŽE Sveti Duh …
Hebrejima 3, 7. … kao što KAŽE Sveti Duh …
Luka 2, 26. … njemu je bio OBJAVIO Duh Sveti …
Duh Sveti ima vlast da zabranjuje:Djela ap. 16, 6. … ZABRANI im Duh Sveti …
Duh Sveti kao i Otac i Sin svjedoči:Djela ap. 20, 23. … Duh Sveti po svim gradovima SVJEDOČI … Hebrejima 10, 15. … a SVJEDOČI nam i Duh Sveti …
Duh Sveti poučava:Luka 12, 12. … Sveti Duh će nas POUČITI …
Duh Sveti najavljuje: Djela ap. Sveti Duh bijaše NAJAVIO u Pismu …
Duh Sveti odlučuje:Djela ap. Sveti Duh i mi sami, ODLUČILI SMO …
Duh Sveti ima snagu:Djela ap. … primit ćete SNAGU Duha Svetoga …
Duh Sveti nas šalje:Djela ap. … POSLANI od Duha Svetoga …
Duh Sveti se žalosti i On zapečaćuje:Efežanima 4, 30. … ne ŽALOSTITE Duha Svetoga Božjega kojim ste ZAPEČAĆENI …
Duh Sveti se raduje:1. Solunjanima 1, 6. … s RADOŠĆU Duha Svetoga …
Duh Sveti nas potiče:2. Petrova 1, 21. … PONUKANI od Duha Svetoga …
Duh Sveti ima zajedništvo s Ocem i Sinom:2. Korinćanima 13, 13. Milost Gospodina Isusa Krista, i ljubav Boga, i ZAJEDNIŠTVO Duha Svetoga, neka je sa svima vama! Amen!
Duh Sveti ima ime:Matej 28, 19. … u IME Oca i Sina i Duha Svetoga …

Amen!


Djela apostolska 4,34Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosiliDjela apostolska 4,35i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebalo

***************************************************

Blješte prozori bolnice kao da se u njima sunce rađa.
Budio se Ivan jutrom obliven znojem. Nemoćan, noge nije osjećao.
“Kako smo jutros?”, upita sestra. “S Božjom pomoću dobro!”, izusti.
“Bog je daleko. Ja sam tu da ti pomognem!”
“Sa mnom je, na mom križnom putu!”
“Svako jutro jednako, vjersko zanovijetanje pa terapija”, zaključi sestra brišući ga vlažnom gazom.
“Idemo, doručak pa vježbe”, napomenu odlazeći iz sobe.

“Bože, u pomoć mi priteci!”, zazva. “I za me se pomoli”, povika bolesnik s kreveta do prozora. “Život sam proveo radeći i gradeći. Sad kad sve gubim u vjeri mogu bar nešto dobiti.”
“I više nego što misliš. Vječnost”, odgovori Ivan. Uspravljen između dvije motke, obješen na nadlaktice klizio je s mukom praveći korak po korak.
“Koliko truda za jednu stopu”, pomisli.

Studirao je u velikom gradu.
Prisjeti se, i kad ne bi htio, tog kobnog jutra i puta u Slavoniju. Dobio je pismo od oca.
“Majka te poželjela vidjeti prije smrti, bolesna je. Dođi!” Zaželio se zagrljaja iz djetinjstva, širokih slavonskih prostora omeđenih dalekim nebom. Nakanio se ispričati što nije ispunio njezine snove. Zbog djevojke je napustio studij bogoslovije.

Zbog brzine i mokre ceste završio pod smrskanim automobilom. Dugo je trebalo da ga izvuku. Majka mu došla u bolnicu. “Ne opravdavaj se”, reče mama. “Iako ne razumijem, slažem se. Tvoj izbor.” Mjesecima je ležao u gipsanom koritu, sunce zamijenio svjetiljkom iznad kreveta. Imao je vremena za kajanje i životni ispit savjesti. Molio je Boga da prohoda. Osjećao je ljepotu koraka tek sad kad mu je bio uskraćen. U mislima je putovao u daleka prostranstva, lagan, bestjelesan s vjetrom u kosi.

Jutrom uobičajeni obilazak bolesnika. Doktor je s mukom tražio način kako da mu priopći majčinu smrt.
“Majka ti je umrla, tvoji su u hodniku”, reče sućutno. Gušio se u suzama s ocem i braćom uokolo kreveta.
“Plači, ne stidi se suza, to je zadnje što možeš učinit za pokojnicu”, napomenu doktor.
“Vjerujem da smrt nije kraj. Umrla je noseći Boga u sebi”, reče. “Na sprovod ne mogu, vidjet ćemo se o uskrsnuću mrtvih.”
“Nema drugog života, nažalost. Mrtav čovjek odlazi u zemlju, prorasta u travama i cvijeću. Vječan je koliko ostaje u pamćenju.”
“Uskrsnuće je proces”, odgovori Ivan. “Događa se svakim danom kad god uskrsnemo iz zla u dobro. Ne želim Vas poučavati, oprostite.” “Popovska posla, rekli bi neki. Nije li to kopiranje starih vegetacijskih kultova i bogova sunca, Marduka, Ozirisa… Zar vas nisu na to upozorili na bogosloviji?”
“Jesu. Priroda govori onome tko vidi i zna slušati. Nikad nitko nije, osim Isusa rekao: Ja sam uskrsnuće i život.”
“Besmislica, ali onome tko u to vjeruje može biti svjetlo u mraku.”
“Prihvaćam vašu nevjeru. Uskrsnuće ne bi bilo iznenađenje kada bismo ga shvatili. Jedino što znamo da je Bog vjeran svojoj riječi i da poštuje ljudsku osobnost i prije i poslije smrti. Vi ste dobar čovjek i liječnik. Bog na vas računa iako vi ne mislite na njega.” “Ostavit ću vas same da podijelite tugu”, reče doktor vidno uznemiren onim što je čuo.

Iako je prošlo nekoliko mjeseci s nelagodom se prisjećao glasa o majčinoj smrti.
“Jesam li mu dobro odgovorio, veliki Bože”, reče između dva uzdaha, dok je naporno vježbao korak. Glas ga vrati u stvarnost. Pred njim je bila Ana u koju se zaljubio i zbog koje je napustio sjemenište.
“Čujem koliko vičeš, svog Boga zazivaš. Uzalud se trudiš. Što ti ne pomogne i učini čudo da prohodaš?”, reče umjesto pozdrava. Stajala je pred njim izbezumljena. U pogledu strah i nezadovoljstvo. Ušla je u njegov život i prije nego je napustio bogosloviju. Zbog nje je upisao medicinu. Imali su iste planove sve do onog kobnog dana kad je doživio udes. Ona se promijenila. Nije imala snage ni volje dijeliti s njime ni sadašnjost, budućnost još manje.
“Možda će reći kao nekad, jednog jutra: Ustani i hodi! Nikad se ne zna, samo kad bi zaslužio da mi kaže: Vjera te je tvoja spasila!”, odgovori.
Tvoj Bog je osvetnik, ako ga uopće ima. Kažnjava te za bijeg, zbog ljubavi prema ženi, jer si htio biti voljen, jer si…”, gušila se u riječima i bijesu.
“Bog nije osvetnik. Poštuje moj izbor i ovaj tvoj u kojem On nema mjesta.”
“Mani se Boga, vježbaj onda”, procijedi, “samo gubim vrijeme s tobom! Žurim na predavanje da bar ja nešto postignem kad si ti gubitnik. Kad uhvatim vremena doći ću, ili ne?”
Gledao je za njom. Ostavila je prazninu s mirisom parfema.
S mukom je i dalje klizio stopu po stopu.

“Idemo, idemo”, prenu ga bolničarev glas. “Življe, življe!”
Bio je to omalen snažan čovjek predan svom poslu.
Svaki bi puta postavio neko pitanje o vjeri očekujući odgovor.
Nije mnoge stvari znao, još manje razumio.
Ivan je na takve navikao. Njegova vjera, stečena u djetinjstvu, nije mogla odgovoriti na velika životna pitanja. “U svemu treba rasti, pa i u vjeri”, prisjeti se riječi oca Dionizija. “On je živio s vjerom djeteta.”

Jedan mu se razgovor duboko usjekao u pamćenje. Studenti okupljeni u dvorani za seciranje. Pred njima mrtvac. “Bivši pope, gdje je duša u ovom mrtvacu i što je to?”, pitali su podrugljivo. Nosio je taj nadimak “pop” s ponosom kao da odlikovanje nosi.
“Ona je”, odgovori, “sastavnica koja zajedno s materijalnim tijelom čini čovjeka, unutarnje životno počelo, izvor duhovnih i tjelesnih funkcija. Pred nama je samo tijelo, a nekad je u njemu bila duša, život i sada ga nema.”
“Umrla je s čovjekom?” “Ne umire, besmrtna je. Nije ovdje mjesto ni vrijeme za objašnjenje”, reče. “To nije samo biblijsko vjerovanje, prisutno je kod mnogih naroda i religija.”
Smijeh se osu dvoranom. “Amen! Aleluja!”, oglasiše se posprdno neki od okupljenih i zapjevaše refren neke šansone: “… što ako raj je prijevara za kraj?”
“Zar ti je to trebalo?”, prekori ga Ana, dok su čekali tramvaj. “Zaboravi da si jednom…”
“Studirao bogosloviju! Ako sam promijenio fakultet, nisam Boga!”

Čudio se njezinoj nevjeri unatoč tome što je s njime pohađala vjeronauk. “Od kakvih je roditelja i dobra je”, pomisli sućutno. Prihvatio je ulogu pomoćnika katehete studenata. Zaredala predavanja, susreti, odgovori na važna pitanja. “Život nije krug koji započinje rođenjem, a završava smrću”, govorio je. “On se nastavlja u beskraj, uskrsnućem.”

“Zar je život nakon smrti početak novog kruga?”, upitaše.
“Za sada ne znamo potpun odgovor, osim onoga što kaže Biblija. Pravilan krug mora imati uporište u središtu. U životu je isto. Ako je Bog središte, onda se smrću život mijenja, a ne oduzima.” “Kakve veze ima Isusovo i to naše uskrsnuće?”, pitali neki od prisutnih.
“Ima, ako vjeruješ da on pati u svakom patniku, da ima lice čovjeka, da nije uskrsnuo za sebe nego zbog nas. Kako bi inače znali put na drugu obalu?”
Sve mu je to dolazilo na pamet, svega se prisjećao u dugim noćima nakon udesa i majčine smrti. U stvarnost ga vrati bolničarev glas:
“Za danas dosta. Odmor. Idemo u sobu.”
Kolica bešumno klize hodnikom.
“Ne, odvezite me, molim vas, do bolničke kapelice.”
“Po naređenju.”
Titra svjetlo nad svetohraništem. Podno velikog križa Marija i apostol Ivan. Potraži njezine oči boje neba. U njima se nazirala tuga. “Zašto je slikaju tužnu”, pomisli, “kad je znala, kad nitko drugi nije, da je Sin od smrti jači, kad je za života u sebi vječnost nosila? Žalost je bila trenutna kao rastanak koji ne završava Zbogom, nego Doviđenja.” Dugo je ostao u molitvi. Sunce se osulo kroz prozore osvjetljavajući križ, a on prozračan i lagan, kao da se pred njim otvorilo nebo. Začuđeni. Ugledaše ga kako stoji uspravan pred oltarom, ruku raširenih kao da s križa silazi.


Izvor: http://www.vjeraidjela.com/uskrsni-krug/



Izvor: http://www.vjeraidjela.com/uskrsni-krug/


Izvor: http://www.vjeraidjela.com/uskrsni-krug/


Izvor: http://www.vjeraidjela.com/uskrsni-krug/