www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 10:06

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 124 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10 ... 13  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov:
PostPostano: 21 vel 2009 23:07 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=oNJwBaYAtcM[/youtube]


Theres a light
A certain kind of light
That never shone on me
I want my life to be lived with you
Lived with you
Theres a way everybody say
To do each and every little thing
But what does it bring
If I aint got you, aint got ?
You dont know what its like, baby
You dont know what its like

To love somebody
To love somebody
To love somebody
The way I love you

In my brain
I see your face again
I know my frame of mind
You aint got to be so blind
And Im blind, so very blind
Im a man, cant you see
What I am
I live and breathe for you
But what good does it do
If I aint got you, aint got ?


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 26 vel 2009 19:47 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Glas Koncila 22.2.2009.

Biblijska psihoterapija

Primjer uspješnog poziva na emocionalno obraćenje Isus je pokazao na primjeru javne grešnice koju su doveli pred Isusa da je i on osudi. Međutim, Isus je prihvaća kao takvu i na kraju joj doslovno kaže: »Ni ja te ne osuđujem, idi i od sada ne griješi više« (Iv 8, 11). Takav Isusov stav prema javnoj grešnici djelovao je spasonosno na nju, napose na njezine emocije, ona je duboko u sebi doživjela olakšanje i silnu bujicu ljubavi prema Isusu koja nikada više nije jenjavala, nego sve više rasla do te mjere da je bila spremna stajati pod križem Kristovim na Veliki petak na Golgoti.

Konačno, potrebno je ostvariti i nagonsko obraćenje. To znači postići onaj stupanj slobode koju ne će ugrožavati naše nagonske sile. Znati odgoditi dopušteni užitak, ne ostvariti odmah ono što jako želimo, znači pokazati nadmoć duha nad svojim nagonima. Istinski je slobodan samo onaj tko nije žrtva svojih prisila i nagona, nego može njima upravljati po svojoj volji, ravnajući se pritom po volji Božjoj.

Živi u istini!

Čovjek je u velikoj napasti da bježi od istine i skriva svoje pravo stanje u iluzornoj tvrđavi laži i pretvaranja. Bježeći od istine, čovjek može pobjeći u bolest, najčešće psihosomatsku, zatim u neurozu pa i u psihozu. Iako osoba toga nije svjesna, u njoj proradi iracionalni mehanizam koji ima moć trenutno smanjiti tjeskobu koja nastaje od istine koja nas uvijek podsjeća na ono što jest, na bolno i teško stanje koje ne možemo ili ne želimo prihvatiti. Međutim, od istine se ne može daleko pobjeći i osoba upada u još veću nevolju, upada u psihičke ili psihosomatske bolesti.

Čovjek svojim riječima kao i čitavim svojim ponašanjem može izraziti također i ono iza čega ne stoji čitavim svojim bićem. Moguće je glumiti i stavljati na se razne maske koje pokrivaju naše pravo lice. Međutim, kako je Bog stvorio čovjeka za istinu, a ne za laž, kad on svojim ustima, odnosno riječima ne govori istinu, nego laže, onda se buni njegovo tijelo i nastoji izreći pravu istinu. Poznat je govor tijela koje ne laže, nego otkriva naše dubinske stavove i vjerovanja. Danas već postoje razrađene tehnike razotkrivanja prave istine koju poneki govornici svojim riječima žele sakriti, pa ako ih ne izda govor njihovih riječi, izdaje ih govor njihova tijela. I dok svojim riječima svjesno skrivaju ili maskiraju pravu istinu, njihova podsvijest ih preko govora tijela raskrinkava.

Svaka uspješna psihoterapija mora pomoći osobi da raskrinka maske kojima prikriva svoje pravo stanje, svoje strahove i tjeskobe. Neprimjereni psihološki obrambeni mehanizmi - npr. potiskivanje, projekcija, nijekanje istine, izolacija, agresivnost kojima se iskrivljuje istina, odnosno skriva pravo stanje osobe - moraju se u uspješnoj psihoterapiji razriješiti kako bi osoba počela živjeti u istini. »Kroz interpretaciju i intervenciju (psihološku) terapeut pokušava pomoći pacijentu da on pronađe pravi smjer napretka izbjegavajući zadovoljavanje infantilnih želja za regresivnim transferima u završnoj fazi psihoterapije.« Drugim riječima, uspješni psihoterapeut mora pomoći svome klijentu-pacijentu da odbaci nezrele psihološke mehanizme, odnosno maske kojima prikriva svoju tjeskobu, te da počne živjeti u istini kako bi na dulji rok bio istinski sretan i slobodan čovjek.


Maske stavljamo i zato da nas drugi lakše prihvate i zavole, jer se bojimo da bi nas odbacili kad bi nas upoznali onakvima kakvi stvarno jesmo. Što smo nesigurniji u sebe, to smo ovisniji o dobrom mišljenju drugih o nama. Što više i češće stavljamo na sebe masku, to ona postaje sve čvršća i mi postajemo sve ovisniji o njoj. Što dulje živimo tako lažno, skrivajući se iza maske, to povećavamo svoju nutarnju nesigurnost i upadamo u začarani krug tjeskobe i izvještačenosti.

Osoba prihvaća istinu o sebi kao grešnom biću i kroz spontani proces samokritike. teži stvarnom pomirenju sa sobom, s Bogom i s drugima. Takav stav prema krivnji nije patološki regresivan, nego slobodan i stvaralački. Neurotični osjećaj krivnje manifestira se kroz neurotično ponašanje i psihosomatske bolesti, dok se autentični osjećaj krivnje manifestira kroz ljudsku savjest, odnosno moralnu svijest osobe.


Zašto se stavljaju maske?

Čovjek je od Boga zamišljen i stvoren da živi u istini, da svojim riječima i svojim ponašanjem, svojom dušom i svojim tijelom govori istinu i na taj način bude odraz Boga koji je sama istina. Međutim, čovjeku je teško dugo izdržati na brisanom prostoru istine. Radije se skriva iza raznih maskâ. Glavni uzrok stvaranja nesvjesne maske je nedostatak unutarnje sigurnosti osobe. Tko se boji priznati istinu o sebi, o svojim slabostima, ograničenjima i pogreškama, on ih mora nečim pokriti odnosno sakriti od drugih. To činimo stavljajući na se maske koje skrivaju naše pravo lice. Maske stavljamo i zato da nas drugi lakše prihvate i zavole, jer se bojimo da bi nas odbacili kad bi nas upoznali onakvima kakvi stvarno jesmo. Što smo nesigurniji u sebe, to smo ovisniji o dobrom mišljenju drugih o nama. Što više i češće stavljamo na sebe masku, to ona postaje sve čvršća i mi postajemo sve ovisniji o njoj. Što dulje živimo tako lažno, skrivajući se iza maske, to povećavamo svoju nutarnju nesigurnost i upadamo u začarani krug tjeskobe i izvještačenosti.

Kad god nam se nameće neki standard ponašanja ili se nalazimo pred nekom važnom odlukom, dogodit će se jedna od triju sljedećih stvari: prirodno prihvaćanje, otvorena pobuna, ili stvaranje maske. Prirodno prihvaćanje predloženih vrijednosti događa se onda kad se osoba sama osobno uvjeri u ispravnost i uzvišenost predloženih ideala i svjesno ih zaželi ostvarivati u svome životu. Ako je osobnost onoga kome se nameće standard ponašanja jača od osobnosti onoga koji mu to nameće, on će se otvoreno pobuniti. Kad se neprimjereni standard ponašanja nametne osobi koja je nesigurna u sebe i puna straha pred jačom silom, tada će se dogoditi vanjsko slaganje, ali i unutrašnja nesvjesna pobuna. Ta će osoba teško postati svjesna varke koja postoji u njezinu životu jer se u njoj razvio zid između vanjskog slaganja i njezina unutarnjeg neslaganja. Taj zid ili maska stvara se najčešće nesvjesno i služi kao samoobrana i pomoć u izbjegavanju otvorene pobune, čega se osoba boji.

Stavljajući na se razne maske, mi zavaravamo tako prije svega sebe, a ne Boga. Bogu se nitko ne može sakriti. On prepoznaje svakoga, ne znam kako komplicirana maska bila na nama. Sjetimo se kako su se Adam i Eva počeli skrivati od Boga čim su sagriješili. Međutim, kako se Bogu nitko ne može sakriti, najbolje će biti da i mi što prije skinemo sa sebe sve maske i počnemo živjeti u istini koja nas zaboli, ali onda i oslobađa. Istina nas najprije učini jadnima, a onda nas oslobodi i omogući nam ostvarenje pravoga dostojanstva djeteta Božjega.

U Bibliji nalazimo puno Božjih poziva da živimo u istini. U psalmu 119. čitamo kako je srž riječi Božje - istina (Ps 119, 160). Knjiga Izreka kaže da su Bogu mili oni »koji zbore istinu« (Izr 12, 22). Preko proroka Zaharije Bog poručuje ljudima: »Govorite istinu jedan drugome« (Zah 8, 16). Sveti Pavao puno govori o potrebi da živimo u istini. U Poslanici Efežanima izričito nas poziva da »provodimo u život istinu« (Ef 4, 15).

Najizričitiji poziv da živimo u istini izrekao je Isus onim Židovima koji su mu povjerovali: »Ako ustrajete u mojem nauku, upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi« (Iv 8, 32). Najbolju pomoć jednom neurotičaru dat će onaj psihoterapeut ili njegov prijatelj ako mu uspije pokazati kako živi u iluziji i ako se ovaj odvaži prihvatiti istinu o sebi, jer će ga samo istina osloboditi. Psihofarmaci trenutno olakšavaju simptome tjeskobe i straha, ali istinsko oslobođenje i razrješenje tjeskobe događa se tek onda kad se osoba odvaži živjeti u istini, kad se usudi izići iz umjetne tvrđave laži i iluzija. Za Isusa se kaže da »pun milosti i istine« (Iv 1, 14), a sam za sebe Isus reče: »Ja sam put, istina i život« (Iv 14, 6).

Imaj čistu savjest i budi kao dijete!

Osjećaj krivnje muči i uznemiruje čovjekovu savjest. Osjećaj krivnje, najopćenitije rečeno, javlja se onda kad čovjek na svom životnom putovanju krene krivim putem. Heidegger bi rekao da je krivica zabrinutost jer nešto nije što bi trebalo biti. To je egzistencijalna krivnja i ona dovodi čovjeku u svijest istinu ili činjenicu da nije autentičan, da se ne kreće u smjeru razvoja svih svojih mogućnosti. Normalan čovjek ne može kršiti nutarnje moralne principe a pri tome ne osjećati nikakvu krivnju i tjeskobu.

Kad je osoba opterećena krivnjom, ona nema u sebi mira, razara je tjeskoba koja muči dušu, a vrlo brzo prelazi i na tijelo. Osjećaj krivnje stoji u pozadini mnogih psihosomatskih oboljenja. Osoba koju muči osjećaj krivnje zbog počinjenih grijeha traži na razne načine kako da se oslobodi tog tereta koji je iznutra razara, a ponekad se manifestira i prema van. To je lijepo opisao Shakespeare koji je nekoliko stoljeća prije Freuda otkrio psihozu na ponašanju lady Macbeth koja mora devet puta na dan prati ruke jer na njima vidi krv. Nije to bila krv koja se može vodom oprati, nego simbolički izražaj krivnje zbog ubojstva vlastitog muža. Duša je na dramatični način tražila razrješenje krivnje tako da ju je projicirala prema van u simbolu krvi. Poznati su slučajevi da osobe opterećene krivnjom nesvjesno nanose sebi razna zla, doživljavaju razne nesreće, upuštaju se u rizična i za život pogibeljna djela, i ne znajući da na taj način grčevito traže razrješenje krivnje koja ih duboko u duši muči. Krivnja se može jedno vrijeme potisnuti, ali se ne može dugo tako podnositi. Prije ili kasnije opteretit će dušu, a onda i tijelo. Karl Gustav Jung, sin protestantskog pastora, bio je uvjeren da katolici manje obolijevaju od duševnih bolesti jer imaju sakrament ispovijedi u kojem se mogu osloboditi nakupljene krivnje.

Ovdje treba razlikovati neurotični od autentičnog osjećaja krivnje. Neurotični osjećaj krivnje izvorno je nesvjestan i često se osjeća prije samog prekršaja. Pojavljuje se kao nešto opsesivno, puno tjeskobe, prisile, regresivno i destruktivno. Kajanje je ovdje cilj samom sebi. U ovom slučaju osoba nije zabrinuta za prekršaj moralnog zakona, nego za ranjavanje vlastitog narcizma. Neurotik ne uspijeva oprostiti samome sebi, nego se »izjeda« i onda nakon što mu Bog i drugi oproste. Taj opsesivni osjećaj krivnje samo prividno izgleda moralni problem, a zapravo je psihološka reakcija vlastite razočarane želje za savršenstvom i apsolutnim idealom što se želi postići svojim silama, kao i prisilnom potrebom za kažnjavanjem.

Autentični ili zdravi osjećaj krivnje sastoji se u svijesti da su svjesno i slobodno prekršeni moralni principi i tako unesen nered u osobu, svojevrsna disharmonija između idealnog i stvarnog ja, odnosno između onoga što bi osoba trebala biti i onoga što ona stvarno jest. Osoba prihvaća istinu o sebi kao grešnom biću i kroz spontani proces samokritike, teži stvarnom pomirenju sa sobom, s Bogom i s drugima. Takav stav prema krivnji nije patološki regresivan, nego slobodan i stvaralački.

Neurotični osjećaj krivnje manifestira se kroz neurotično ponašanje i psihosomatske bolesti, dok se autentični osjećaj krivnje manifestira kroz ljudsku savjest, odnosno moralnu svijest osobe. Savjest poziva osobu da ostvari plan koji Bog ima s njome. »Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.«

Suvremeni čovjek je u velikoj napasti da ne vidi i ne prihvati uzročno-posljedičnu vezu između grijeha i krivnje. Osjećaj krivnje primarno spada u psihologiju i psihopatologiju, krivnja u etiku, a grijeh u sferu religije. Čovjek kao osoba djeluje uvijek kao jedna cjelina, i zato sve ono što mu se događa treba gledati u kontekstu te cjeline. Prema tomu, osjećaj krivnje na psihološkoj razini bit će pravo razriješen tek onda kad se ukloni krivnja. To se događa kad osoba prizna svoj grijeh kroz čin iskrenog pokajanja i vjere da Bog oprašta onome tko se iskreno kaje. Priznati se grešnikom nije mazohizam, nego to znači imati hrabrosti priznati istinu o sebi i priznati da nam je potrebno spasenje i oproštenje koje nije plod naših asketskih vježba nego je dar čiste Božje ljubavi. Ispovijed vlastitog grijeha doista je duboka potreba ljudskoga srca, a kajanje koje se u ispovijedi obavlja nije znak slabosti nego »najbolje revolucionarna snaga« (M. Scheler).
:arrow:

Dr. Mijo Nikić


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 02 ožu 2009 21:01 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Glas Koncila 1.3.2009.

Biblijska psihoterapija

Isus je došao na zemlju da uzme na se grijehe čitavog svijeta i oslobodi čovjeka krivnje pred Bogom. Isus je najbolji psihoterapeut jer on uklanja krivnju u korijenu budući da uništava grijeh koji uzrokuje krivnju.


Za razliku od većine modernih psihoterapeuta koji ne govore o grijehu kao uzroku krivnje, Isus jasno daje na znanje da je krivnja povezana s grijehom, a korijen grijeha je u ljuskom srcu. »Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To ukalja čovjeka« (Mt 15, 19).

Mirna savjest oslobođena krivnje

Isus nam jasno svjedoči da je najbolja prevencija i ujedno najuspješniji lijek protiv depresije i mnogih drugih psihičkih poteškoća, čista i mirna savjest oslobođena krivnje i grijeha. I što je još važnije, Isus nas može osloboditi naše krivnje jer je prolijevanjem svoje krvi i svojom smrću na križu uništio naše grijehe.

Biblija nas na više mjesta poziva da imamo čistu savjest. Sveti Pavao poručuje Timoteju: »Čuvaj vjeru i dobru savjest«!« (1 Tim 1, 19), te mu daje na znanje da Bog od nas očekuje da imamo »ljubav iz čistog srca, dobre savjesti i iskrene vjere« (1 Tim 1, 5).

Uz poziv da imamo čistu savjest, ta nas biblijska zapovijed poziva da budemo kao djeca, da sačuvamo u sebi djetinju dušu, punu pouzdanja u Boga svoga Oca nebeskoga. Njemački pjesnik J. W. Goethe rekao je da su tri stvari iz neba ostale na zemlji. To su: zvijezde, cvijeće i djeca. Djeca su ono lijepo, dragocjeno i nevino što ovaj naš planet Zemlja posjeduje. Nasuprot Freudu koji je dijete vidio kao »polimorfno perverzno«, Isus je veoma volio i cijenio djecu te je pozvao svoje učenike i sve one koji ga žele slijediti da budu kao djeca. »Ako ne postanete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko.« Kad su jednom Isusovi učenici branili djeci da dođu do Isusa, on im je tada rekao: »Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni, jer takvima pripada kraljevstvo nebesko« (Mt 19, 14).

Djeci i onima koji imaju djetinju, a to znači čistu, nevinu dušu, osigurano je kraljevstvo nebesko. Nadalje, biti kao dijete znači imati veliko pouzdanje u Boga kao svoga nebeskog Oca. Biti kao dijete u psihoterapijskom smislu znači ne brinuti se tjeskobno za mnoge stvari, nego shvatiti ono bitno i činiti ono što možemo, a sve ostao prepustiti Bogu s velikim povjerenjem u njegovu ljubav i brigu za nas.

Osmišljavaj život prihvaćajući svoj križ!

Jedan od temeljnih ciljeva uspješne psihoterapije sastoji se u tome da se osobi koja je u nevolji i koja traži pomoć pomogne da napusti iluziju kako život mora biti lagan i da prihvati istinu kako je život težak i kao takav nas izaziva da se u njega maksimalno uključimo, mudro rješavamo životne probleme, osmišljavamo ono što nam izgleda besmisleno i tako sebe izgrađujemo i ostvarujemo plan Božji s nama.

Isus nije došao na Zemlju da nas oslobodi svih križeva, nego da nas nauči kako ih treba prihvaćati i nositi. »Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi« (Mt 16, 24).

Križ je sve ono što nam je teško, a što ne možemo lako promijeniti. Križ je patnja koju trenutno osjećaš. Križ je bolest koja te spopala. Križ je briga koja te muči. Križ je žalosna vijest koju si čuo. Križ je nemoć da ostvariš svoje želje i svoje ciljeve. Križ je muka od koje ne možeš pobjeći. Križ su, često, drugi ljudi koji te ne razumiju ili te muče. Težina križa se osjeća i onda kada te svi napuste. Križ je duboko utkan u našu ljudsku narav i od njega se ne može pobjeći. Osoba koja se ne može s njime pomiriti, koja ga ne želi ili ne može prihvatiti jest infantilna, nezrela osoba koja bježi od stvarnosti. Budući da je križ simbolički izražaj temeljne podijeljenosti u samom čovjeku, osoba koja ne prihvaća križ, ne prihvaća ni samu sebe. Križ nije, prije svega, nešto što nam je nametnuto izvana, nego je, mogli bismo reći, konstitutivni dio naše ljudske naravi. Temeljna dijalektika ili napetost između našeg idealnog ja (kakav bih želio i trebao biti) i našeg stvarnog ja (kakav stvarno jesam) predstavlja križ naš svagdašnji, odnosno stvarnost koju zrela odrasla osoba odgovorno prihvaća kao izazov i šansu da još više osmisli svoj život. Što je osoba zrelija i slobodnija, to više prihvaća sebe, odnosno sve ono što u sebi nosi, pa tako i križ kao simbol sveukupne patnje i nutarnje podijeljenosti.

Tko ne prihvaća svoj križ, tj. tko ne prihvaća svakodnevne teškoće koje mu život donosi nego ostane u iluziji kako sve mora biti onako kako on zaželi, a to je život bez križa, takva osoba postaje neurotičar. Neurotici su ljudi koji se bune što je život takav kakav jest, dakle težak, a ne onakav kakvog bi oni željeli da bude, tj. život bez križa.

Pogrešno se misli kako psihički zdrava osoba ne smije i ne treba osjećati nikakvu nutarnju napetost i tjeskobu, odnosno kad je osjeti, da je treba pod svaku cijenu što prije ukloniti zadovoljavajući pri tome sve svoje potrebe i infantilne želje. Afektivna zrelost ne isključuje napetost u psihodinamici osobe nego je prihvaća kao stvarnost i kao priliku za još veće sazrijevanje. Bez te nutarnje zdrave napetosti i stvaralačke tjeskobe nema i ne može biti nikakvog pravog napretka ni stvarne zrelosti osobe.

Iako Pavao kaže da je križ izražaj Božje mudrosti, treba odmah reći kako križ nije konačni cilj. Bog je zamislio čovjekov život bez križa, ali je sam čovjek svojim grijehom unio u ovaj svijet i u svoj život križ. A Isus je onda, želeći uništiti grijeh svijeta, prihvatio taj križ koji je po grijehu ušao u ovaj svijet.

Križ je simbolički izražaj umiranja samome sebi koje je nužno potrebno proći da se u nama rodi novi, Božji čovjek koji će se u svemu slagati s voljom Božjom. Bog je po Kristu dokinuo svaki križ koji je pritiskao čovjeka na njegovu putu traženja istinske sreće. Bog će otrti svaku suzu s naših očiju i u kraljevstvu Božjemu neće više biti ne samo nikakvog križa nego neće više biti ni smrti, ni starog svijeta, nego će sve biti novo i neizrecivo lijepo. Međutim, ulazak u taj čudesno lijepi Božji svijet bez križa događa se prihvaćanjem križa na ovom svijetu. Kad se Isus približavao svojoj muci, rekao je: »Došao je čas da se proslavi Sin čovječji.« Isus kao najbolji psihoterapeut želi nam pomoći da i mi slično reagiramo kad se na horizontu našega života pojavi neki križ. Kad nam se neka patnja i bolest približe i uđu u naš život, Isus nam tada pomaže da se i mi snagom Duha Svetoga odvažimo i reknemo: »Došao je čas da se i ja proslavim.« Psihoterapeut koji pomogne osobi da se tako postavi pred križem, odnosno pred bolešću i patnjom, pa i samom smrću, najbolji je psihoterapeut.


Križ je muka od koje ne možeš pobjeći. Križ su, često, drugi ljudi koji te ne razumiju ili te muče. Težina križa se osjeća i onda kada te svi napuste. Križ je duboko utkan u našu ljudsku narav i od njega se ne može pobjeći. Osoba koja se ne može s njime pomiriti, koja ga ne želi ili ne može prihvatiti jest infantilna, nezrela osoba koja bježi od stvarnosti. Budući da je križ simbolički izražaj temeljne podijeljenosti u samom čovjeku, osoba koja ne prihvaća križ, ne prihvaća ni samu sebe.

Tko ne prihvaća svoj križ, tj. tko ne prihvaća svakodnevne teškoće koje mu život donosi nego ostane u iluziji kako sve mora biti onako kako on zaželi, a to je život bez križa, takva osoba postaje neurotičar. Neurotici su ljudi koji se bune što je život takav kakav jest, dakle težak, a ne onakav kakvog bi oni željeli da bude, tj. život bez križa.


Opraštaj da oslobodiš u sebi sile ljubavi!

Većina osoba koje zatraže psihološku pomoć opterećene su potisnutom agresivnošću, a počesto i nagomilanom mržnjom koja iznutra opterećuje psihu, ugrožava psihosomatsko zdravlje osobe te uzrokuje stvaranje osjećaja krivnje. Zato i svaka uspješna psihoterapija mora pomoći osobi da se oslobodi nagomilane agresivnosti i mržnje i tako oslobodi u sebi prostor za pozitivne emocije, kao što su ljubav, radost i nutarnje zadovoljstvo. Mržnja sužuje ili čak ubija nutarnju slobodu duše, a istinsko oproštenje donosi pravi mir i radost ljudskom srcu koje je stvoreno za ljubav, a ne za mržnju.

Mržnja je emocija koja se formira u osobi kad doživi neko bolno iskustvo koje ranjava njezin afektivni svijet. Ona je izrazito afektivna (čuvstvena) reakcija koja se očituje u intenzivnoj nesnošljivosti, bijesu i neprijateljstvu prema osobama ili predmetima koji su postali objekt mržnje. »Očituje se u težnji da se objektu emocije nanese šteta ili bol i u osjećaju zadovoljstva koji proizlazi iz nesreće i neprijatnog stanja u kojem se objekt mržnje nalazi.«

Na tjelesnoj ili fiziološkoj razini utjecaj mržnje je poguban za čitav organizam. Već je Descartes dobro uočio kako mržnja stvarno škodi, ne samo duševnom nego i tjelesnom zdravlju. On kaže: »...kod mržnje primjećujem da je puls neravnomjeran, slabiji, a često i brži, da se u grudima osjeća hladnoća, pomiješana s nekakvom oporom i oštrom toplotom, da želudac prestaje da radi i da je sklon povraćanju i izbacivanju unesene hrane, ili u najboljem slučaju - da je pokvari i preobrati u štetne sokove.«

Spomenuta Descartesova intuicija o štetnom djelovanju mržnje na zdravlje tijela može se vrlo lako opravdati teorijom nastanka psihosomatskih bolesti. Prema toj teoriji potisnute emocije još više ojačaju u podsvijesti i onda »grčevito« traže da se na bilo koji način rasterete. Ako osoba ne nađe prikladan i društveno prihvatljiv način izražavanja svojih potisnutih emocija, one će se tada kod osoba sklonih somatiziranju, izraziti preko tijela, tj. uzrokovat će neke psihosomatske bolesti. Doći će do organskog oboljenja nekih tjelesnih organa, a glavni uzrok takve bolesti bit će potisnute i neizražene emocije, u našem slučaju potisnuta i nerazriješena mržnja.

Osoba opterećena svjesnom ili potisnutom mržnjom ugrožava svoj duhovni identitet. Destruktivno izražavanje emocije mržnje ranjava druge ljude, a u svom najgorem obliku mržnja dovodi i do ubojstva, odnosno do likvidiranja objekta mržnje i u tom slučaju iznutra razara i samu osobu koja mrzi. S pravom se može ustvrditi da takvo izražavanje mržnje »raščovječuje« čovjeka jer na taj način umanjuje ili čak ubija njegovu sposobnost i prvotnu njegovu dužnost da ljubi. Osoba koja nema dobar uvid u svoj afektivni svijet, koja nije svjesna svojih pozitivnih i negativnih emocija, može postati žrtva vlastitih emocija koje se zbog svoje »plastičnosti« mogu kamuflirati i zavaravati onoga koji bi trebao biti njihov gospodar. Clive Staples Lewis tvrdi da naši ljudski afekti mogu postati objekt prave pobožnosti koja se duguje samo Bogu. Kad se to dogodi, tj. kad svojim osjećajima pridamo božanske atribute, oni se tada idoliziraju, pretvaraju se u »bogove« da bi se vrlo brzo transformirali u »demone«. Na kraju spomenuti afekti uništavaju nas, a s nama i sami sebe. To se događa zato što naravni afekti koje smo uzdigli na razinu božanstva, koje smo idolizirali i prepustili im se bez ikakve kontrole, ne uspijevaju zadugo zadržati svoju prvotnu narav. Pa iako ih mi još nazivamo afektima, oni su se već promijenili u različite oblike mržnje.
:arrow:

Dr. Mijo Nikić


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 08 ožu 2009 20:04 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Glas Koncila 8.3.2009.

Biblijska psihoterapija

Treba razlikovati emociju mržnje od emocije srdžbe. Gnjev, srdžba ili bijes kao intenzivna srdžba jest relativno kratko uzbuđenje osjećaja koje je svima poznato. Po naravi stvari, svaka nepravda bi trebala izazvati našu srdžbu i u tom smislu je dobro da osjetimo u sebi gnjev na nepravdu odnosno onoga tko je čini. Bilo bi žalosno i neljudski prolaziti pokraj nepravde ili se pomiriti s nepravednim i grešnim strukturama društva i ne poduzimati ništa da se takvo nepravedno stanje promijeni. Sv. Pavao kaže: »Srdite se, ali ne griješite« (Ef 4, 26).

Nasuprot srdžbi stoji mržnja kao trajan duševni proces koji sa svoje strane stalno rađa nove negativne procese i tako uzrokuje dugotrajni stres i napetost ugrožavajući zdravlje duše i tijela. Srdžba motivira osobu da mijenja nepravdu i grešne strukture, dok mržnja potiče na osvetu i nije joj primarni cilj vratiti pravdu, nego nanijeti novo zlo. Osveta je, kaže Jean Monbourquette, »instinktivna pravda koja dolazi od primitivnih bogova podsvijesti. Ona ide za tim da uspostavi jednakost koja se temelji na patnji koja se zadaje na recipročan način«.

Srdžbom protiv nepravednih struktura

Isus kao psihoterapeut ne uskraćuje nam izražavanje emocije srdžbe. Čak, štoviše, on sam nam daje primjer kako se treba rasrditi kad su ugrožene istinske vrijednosti. U evanđelju (Mt 21, 12-15) čitamo kako je Isus uzeo bič i istjerao trgovce iz hrama te im isprevrtao stolove u hramu. Prema Isusovu savjetu i primjeru, srdžbu smijemo ne samo osjećati nego i konstruktivno izraziti, odnosno usmjeriti je na mijenjanje nepravednih struktura.

Za razliku od srdžbe koju treba pametno izraziti, mržnju kao izrazito destruktivnu emociju treba nadvladati. U tom smislu Isus nas poziva da mržnju nadvladamo ljubavlju. Isus nas poziva da ljubimo čak i svoje neprijatelje i da dobro činimo onima koji nas progone. Oproštenje na koje nas Isus poziva treba biti učinjeno čitavim našim bićem. U Evanđelju po Mateju Isus poziva da svatko od srca oprosti svome bratu (usp. Mt 18, 35). Autentično oproštenje je slobodno ili ga uopće nema. Ono ne može biti nametnuto niti iznuđeno. S tim u svezi sv. Pavao kaže: »Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!« (Kol 3, 13).

Na pitanje koliko puta treba oprostiti svome bratu, Isus odgovara da mu treba oprostiti sedamdeset puta sedam, što praktički znači uvijek. Isus je svjestan da je to ljudima, koji još nisu dokraja obraćeni, veoma teško. Istinsko oproštenje nije rutinska stvar, nešto što se svakodnevno događa. Ono je »skriveni cvijet koji se rascvjeta na temelju boli i pobjede nad samim sobom«. Pa ipak, Isus ne odustaje od svoga zahtjeva da uvijek budemo spremni oprostiti onima koji nas uvrijede. Isus to zahtijeva jer nas svojom milošću koju primamo u svetim sakramentima za to osposobljava. Prema Božjem promislu, za ljubav, a ne za mržnju smo stvoreni, zato: »Oprosti da oslobodiš u sebi sile ljubavi« (Martin Gray).

Budi slobodan!

Nakraju, deseta zapovijed uspješne psihoterapije jest poziv na slobodu do te mjere da budemo spremni izgubiti svoj vremeniti život kako bismo postigli onaj vječni. Samo onaj tko je istinski slobodan moći će se ohrabriti na takav korak i upustiti se u takvu avanturu.

Prava psihoterapija treba pomoći pacijentu da uvidi područja svoga robovanja, da dobro »detektira« svoje ovisnosti te da iz toga nutarnjeg svijeta ropstva iziđe na slobodu. »Vi ste, braćo, na slobodu pozvani«, kaže sv. Pavao i nadodaje da nas je za tu slobodu »Krist oslobodio« (Gal 5, 1).

Kad god je Isus pozivao svoje učenike pa i ostali narod da budu siromašni, on ih je tada pozivao da budu slobodni. Tako njegove riječi »Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko« (Mt 5, 3) mogle bi se s pravom prevesti: »Blago istinski slobodnima, njihovo je kraljevstvo nebesko«. Samo je ono srce slobodno koje još nije zarobljeno bogatstvom ovoga svijeta. Istinski slobodan čovjek ne zgrće sebi prolazna blaga, nego svim silama čuva svoju neumrlu dušu za nebeske radosti koje je Bog obećao i pripravio istinski slobodnim ljudima.

Tko nije dokraja slobodan i tko nema vjere, ljubomorno čuva svoj život pod svaku cijenu. A tko je istinski slobodan i tko ima prave vjere, taj je spreman žrtvovati i svoj ovozemaljski život kako bi zadobio onaj vječni, neprolazni.

Poziv na slobodu i spremnost da radi Isusa izgubimo i vlastiti život Isus je izrazio sljedećim riječima: »Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?« (Mt 16, 25-26).

Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe

Čovjek je stvoren iz ljubavi Božje. Mi postojimo samo zato što nas Bog voli i što nas je On htio imati. Lijepo kaže prorok Jeremija: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh.« Ja postojim jer me Bog voli. A on me voli jer tako hoće, to je njegova radost. Sve što Bog čini, to čini iz svoga uvjerenje da je to najbolje i to i jest najbolje. Bog je apsolutna mudrost i zato ništa ne može biti mudrije ni bolje od onoga što sam Bog čini. Bog u kojeg mi kršćani vjerujemo jest Ljubav sama. Sveti Ivan apostol kaže: »Tko ne ljubi nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav«. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu. Ljubav je najveća i radi toga što smo mi u konačnici stvoreni jedino za ljubav i što će ljubav biti naša jedina dužnost kroz čitavu vječnost. U ovome su svijetu potrebne: vjera, nada i ljubav, ali, najveća je među njima ljubav, jer ona ostaje za čitavu vječnost, dok vjera smrću prestaje i prelazi u gledanje Boga, kao i nada što će proći kad jednom ugledamo Boga licem u lice. Jedino će ljubav i tada ostati, ona je vječna, nikada proći neće.

Zato je i naša jedina dužnost na ovome svijetu naučiti autentično ljubiti. Kako ćemo to ostvariti? Treba najprije imati na pameti riječi sv. Ivana apostola u kojima on kaže: »Nismo mi ljubili Boga, nego je on prvi ljubio nas.« Treba dakle najprije povjerovati u ljubav Božju u svome životu i onda svojom ljubavlju odgovoriti na Božju ljubav. Kakva treba biti ta naša ljubav kao odgovor na Božju ljubav opisao nam je sv. Pavao u svome himnu o ljubavi. On kaže: »Ljubav je strpljiva, velikodušna, dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.« Prava ljubav nikada ne prestaje.

U trinaestom poglavlju svoje Prve poslanice Korinćanima Pavao donosi glasoviti himan ljubavi. To je nešto najljepše što je o ljubavi rečeno i zapisano u svjetskoj književnosti. Pavao najprije govori da čovjekov život nema smisla ako u njemu nema prave ljubavi. Pa i onda ako bi netko imao silnu vjeru da njome brda premješta, a ljubavi ne bi imao, ništa mu to ne bi koristilo za osobnu sreću i vječno spasenje. Kad bi imao sve moguće znanje i darove prorokovanja, a ljubavi ne bi imao, bio bi mjed što ječi i cimbal što zveči, kako se to Pavao slikovito izražava. Potrebno je doduše imati i vjeru i pravo znanje, ali to još nije dovoljno ako ljubavi nema.

Zanimljivo je da Pavao na prvo mjesto stavlja oznaku strpljivosti. Ljubav je strpljiva. Bog je strpljiv s nama, zato i mi moramo biti strpljivi i sa sobom i s drugima. A to nije lako. Poznato je da su neurotične osobe jako nestrpljive. Htjele bi imati sve, i to odmah. Što je osoba zrelija i izgrađenija, ona je strpljivija i sa sobom i s drugima. Koliko bi se brakova moglo spasiti da su supružnici imali više autentične ljubavi koja zna biti strpljiva, koja zna i hoće podnositi drugoga.

Nakraju postavimo sebi najvažnije pitanje, a to je kako je moguće imati takvu ljubav o kojoj govori sv. Pavao. Je li to čovjeku moguće? Isti nam Pavao svjedoči da je to moguće, ali pod ovim uvjetima: treba imati srce koje se kaje za svoje grijehe i koje ima jaku vjeru. Naime, »ljubav je Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan«, a Duh Sveti daje se prema mjeri veličine vjere i čistoće srca. Čisto srce i jaka vjera privlače Duha Svetoga koji onda božansku ljubav razlijeva u naša srca. Samo je tako moguće imati velikodušnu ljubav koja nikad ne prolazi.

Sveti Ivan apostol kaže da autentična ljubav pobjeđuje svaki strah, pa tako i strah od smrti, jer »straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah« .

Pozvani na istinsku sreću i život

Isus Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom, za nas je Spasitelj svijeta. Došao je na svijet da objavi ljudima potpunu istinu o Bogu i o čovjeku. Svojom smrću na križu pomirio je ljude s Bogom i svojim uskrsnućem ušao u slavu Oca nebeskog gdje je pripravio mjesto svima koji mu povjeruju i pođu njegovim putem. Za vrijeme svoga zemaljskog života liječio je ljude od raznih bolesti, iako cilj njegova utjelovljenja nije bio u tome da liječi ljude od njihovih bolesti ni da u potpunosti ukloni patnju iz njihova života. Također nije došao ni zato da provodi uspješnu psihoterapiju neurotičnih i psihotičnih pacijenata, iako je svojim djelovanjem, svojim riječima i gestama unosio u ljude mir a udaljavao tjeskobu i strah.

Drugim riječima, Isus je najbolje znao da je čitav čovjek djelo Božje i da čitavog čovjeka treba spasiti. Zato njegove riječi i njegova djela dotiču čitavog čovjeka: njegovo tijelo, dušu i duh. Svojim naukom i svojom milošću Isus želi učiniti ljudima život ljepšim i boljim već ovdje na ovome svijetu. Zato su njegovi savjeti i njegove zapovijedi najbolji primjer uspješne psihoterapije koja želi čovjeka osloboditi od infantilnih iluzija i staviti ga u borbu svakodnevnog života u kojoj može i mora pobijediti kako bi već ovdje na zemlji bio istinski sretan. Isusova nas psihoterapija uči i potiče da najprije pobijedimo sebe, još bolje, da umremo sebi kako bismo kao novi, posve Božji ljudi uživali istinsku sreću i život u izobilju Božjeg mira i radosti, ne samo u vječnosti nego i u ovoj »suznoj zemaljskoj dolini«.


Dr. Mijo Nikić


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 13 ožu 2009 22:02 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=-QxRL2nGqq0[/youtube]

Nights in white satin, never reaching the end,
Letters I've written, never meaning to send.
Beauty I'd always missed with these eyes before.
Just what the truth is, I can't say anymore.

'Cos I love you, yes I love you, oh how I love you.

Gazing at people, some hand in hand,
Just what I'm going through they can't understand.
Some try to tell me, thoughts they cannot defend,
Just what you want to be, you will be in the end.

And I love you, yes I love you,
Oh how I love you, oh how I love you.

Nights in white satin, never reaching the end,
Letters I've written, never meaning to send.
Beauty I've always missed, with these eyes before.
Just what the truth is, I can't say anymore.

'Cos I love you, yes I love you,
Oh how I love you, oh how I love you.
'Cos I love you, yes I love you,
Oh how I love you, oh how I love you


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 22 ožu 2009 13:52 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Slika
Sv. Faustina Kowalska

Litanije u čast svete Faustine

Gospodine, smiluj se! Kriste, smiluj se! Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas! Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!

Sveta Marijo, moli za nas!
Sveta Faustino, živi svjedoče milosrdnog Nebeskog Oca ……….. moli za nas!

Sveta Faustino, ponizna službenice Isusa – Utjelovljenog Milosrđa,
Sveta Faustino, poslušno oruđe Duha Posvetitelja,
Sveta Faustino, pouzdana kćeri Majke Milosrđa,
Sveta Faustino, posrednice poruke o Božjem Milosrđu,
Sveta Faustino, vjerna tajnice riječi Isusa Milosrdnog,
Sveta Faustino, ključarice Boga bogatog milosrđem,
Sveta Faustino, dare Božji za čitav svijet,
Sveta Faustino, koja si uočavala Božju dobrotu u svakom stvorenju,
Sveta Faustino, koja veličaš Boga u otajstvu Njegova Utjelovljenja,
Sveta Faustino, sudionice Gospodinove Muke i Uskrsnuća,
Sveta Faustino, predvoditeljice na Isusovom Križnom putu,
Sveta Faustino, koja si susretala Isusa u svetim sakramentima,
Sveta Faustino, sjedinjena sa Zaručnikom u svojoj duši,
Sveta Faustino, očarana milosrđem Boga u životu Blažene Djevice Marije,
Sveta Faustino, koja ljubiš Crkvu – Mistično Tijelo Kristovo,
Sveta Faustino, jaka pravom vjerom,
Sveta Faustino, ustrajna neslomljivom nadom,
Sveta Faustino, goruća vrućom ljubavlju,
Sveta Faustino, lijepa istinitom poniznošću,
Sveta Faustino, jednostavna djetinjim pouzdanjem,
Sveta Faustino, uzore vršenja volje Božje,
Sveta Faustino, primjeru požrtvovne službe,
Sveta Faustino, čuvarice svećeničkih i redovničkih duša,
Sveta Faustino, zaštito mladih i duša male djece pred Zlim,
Sveta Faustino, nado palih i očajavajućih duša,
Sveta Faustino, jakosti bolesnika i trpećih,
Sveta Faustino, koja jačaš pouzdanje u srcima umirućih,
Sveta Faustino, žrtvo za grešnike,
Sveta Faustino, zabrinuta za spasenje svih ljudi,
Sveta Faustino, posrednice duša u Čistilištu,
Sveta Faustino, koja moliš Milosrđe Božje za cijeli svijet,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine.

Moli za nas sveta Faustino,
… da životom i riječima naviještamo divna djela i poruku Božjeg Milosrđa.

Pomolimo se!
Milosrdni Bože, primi našu zahvalu za dar života i djelo svete Faustine i po njezinu zagovoru pomozi nam
rasti u nadi prema Tebi i milosrđu spram bližnjih.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.



Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 22 ožu 2009 14:26 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=yICN8P7B6qo[/youtube]

Ja se kajem

Ja se kajem Bože mili, od svakoga grijeha svoga;
Moje srce gorko cvili, jer uvrijedih tebe Boga.

Milosr?e tvoje ve?e, nego moje sve krivine;
Tvoja milost pustit ne?e, skrušen grješnik da pogine.

Ja te ljubim, dobri Bože, iz dna srca ljubim tebe,
što mi više duša može, više nego samog sebe.


Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 22 ožu 2009 22:05 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=1HHqK_L1A1w[/youtube]

Kad suza zamini smih
i falu rici za stih
a tilo ispuni bol

Kad crno bilo je sve
i blidi sjecanje
od mora ostane sol

Kad nikud nimam poc
i kada stisne me noc
ne grije njeno me tilo

Ne mogu zivit sa tim
da kusin dili sa njim
ka da me nije ni bilo

Ref.
Probudi me jutrom
i ostavi trag
razmakni koltrinu
i svojin tilom ulipsaj dan

Probudi me jutrom
odrisi mi grop
sta dusu mi veze ka sidro
vuce na dno

Kada nada postane san
i isti svaki je dan
daljina dili nas

Kad zadnji parti mi brod
i ne znan 'ocu li doc'
more mi nosi tvoj glas

Kad vira snage mi da
ako joj oprostim ja
da s drugon jubav podilin

'Oce li lazi to bit'
'ocu li jos uvik snit'
da jutrom budis me ti


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 15 tra 2009 20:59 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Tk_wuF5xYcU[/youtube]

Baby, I see this world has made you sad
Some people can be bad
The things they do, the things they say
But, baby, I'll wipe away those bitter tears
I'll chase away those restless fears
That turn your blue skies into gray

Why worry?
There should be laughter after pain
There should be sunshine after rain
These things have always been the same
So, why worry, now? Why worry, now?

Baby, when I get down I turn to you
And you make sense of what I do
And, no, it isn't hard to say
But, baby, just when this world
Seems mean and cold
Our love comes shining red and gold
And all the rest is by the way

Why worry?
There should be laughter after pain
There should be sunshine after rain
These things have always been the same
So why worry, now? Why worry, now?

Why worry?
There should be laughter after pain
There should be sunshine after rain
These things have always been the same
So why worry, now?

There should be laughter after pain
There should be sunshine after rain
These things have always been the same
So why worry, now? Why worry, now?

Why worry? Why worry, now?
Why worry? Why worry, now?
Why worry? Why worry, now?


Ps 126,5 Oni koji siju u suzama,žanju u pjesmi.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 19 tra 2009 12:39 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
"Izgubljeni sin ili milosrdni Otac"

Lk 15,11-32 "Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno." "Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao." "Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.'" "Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti." "A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: 'Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.' A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: 'Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je.

Da bih razumio tajnu milosrđa,moram pošteno sagledati stvarnost koja ga izaziva.Činjenica je da je,davno prije nego se pokrenuo i vratio,sin bio otišao i rekao"Oče daj mi dio dobara koji mi pripada" te pokupio sve što je primio i otišao.Evanđelist Luka sve to priča tako jednostavno i tako stvarno da je teško potpuno shvatiti kako je to što se ovdje događa nešto sasvim jedinstveno;ranjavajuće,uvredljivo i potpuno u suprotnosti s najpoštovanjom tradicijom onoga doba.U produbljenom tumačenju Lukine priče Kenneth Bailey pokazuje da je način na koji je sin otišao ravan želji da mu otac umre.Bailey piše:"Već više od petnaest godina ispitujem ljude svih staleža,od Maroka do Indije i od Turske do Sudana,kakve bi bile posljedice ako bi sin tražio nasljedstvo dok je njegov otac još živ.Odgovor je uvjek bio nedvosmisleno isti...Razgovor teče ovako:Je li več tko u vašem selu postavio takvo pitanje?Nikada!A bi li tko mogao postaviti takvo pitanje?Nemoguće!A da se tko usudi to učiniti,što bi se dogodilo?Njegov bi ga otac sigurno istukao!Zašto?Jer njegovo pitanje znači da on želi očevu smrt.
Kenneth Bailey tumači da sin ne traži samo podjelu nasljedstva,nego pravo da i raspolaže svojim djelom.Nakon što je prepustio imanje svojem sinu,otac još ima pravo uživanja...dok god je živ.Ovdje mlađi sin dobiva na raspolaganje,a pretpostavlja se da je tražio ono na što,sasvim očito,nema pravo prije očeve smrti.Iz njegovog traženja nazire se:"Oče ne mogu dočekati da umreš"

"Odlazak" sina je stoga puno uvredljiviji čin no što se to na prvi pogled čini.To je okrutno odbacivanje doma u kojem je rođen i odhranjen i prekid s dragocjenom tradicijom,brižno njegovanom u široj zajednici kojoj je pripadao.Kad Luka piše "i otputova u daleku zemlju"on time iskazuje puno više od mladićeve želje da vidi svijet.On govori o drastičnom raskidu sa životom,mišljenjem i djelovanjem koji su bili prenošeni s generacije na generaciju kao sveta baština,što je više od manjka poštovanja-to je izdaja dragocjenih vrijednosti obitelji i zajednice."Daleka zemlja" je svijet u kojem je odbačeno sve ono što se u domu držalo svetim.Ovo je tumačenje za mene važno ne samo zbog toga što mi omogućuje točnije razumjevanje prispodobe u njezinom povjesnom kontekstu,već i stoga i nadasve stoga,što me poziva da se prepoznam u mlađem sinu.

Napuštanje doma je,dakle,znatno više od nekog povjesnog događaja,vezanog uz vrijeme i prostor.To je odbijanje duhovne stvarnosti da pripadam Bogu svakim djelom svojeg bića,da me Bog štiti u vječnom zagrljaju,da sam ucrtan u dlanove njegovih ruku i skriven u njegovoj sjeni.Ostaviti dom znači ne priznati istinu da me je Bog oblikovao u tajnosti,sazdao u dubini zemlje i satkao u krilu moje majke(usp.Ps 139,13-15).Ostaviti dom znači živjeti kao da još nemam doma pa ga moram posvuda tražiti.
Dom je središte mog bića gdje mogu čuti glas koji mi govori "Ti si sin moj,Ljubljeni! U tebi mi sva milina"-isti glas koji je dao život prvom Adamu i koji je govorio Isusu,drugom Adamu;isti glas koji se obraća svoj Božjoj djeci i oslobađa ih da,živeći usred svijeta tmine,ostanu u svjetlosti.Čuo sam taj glas .Govorio mi je u prošlosti i nastavlja mi govoritit u sadašnjosti.To je neprekidni glas ljubavi koji govori iz vječnosti i daje život i ljubav kad god ga se čuje.Kada čujem taj glas znam da sam u domu s Bogom i ničeg se ne moram bojati.Kao Ljubljeni mog nebeskog Oca"pa da mi je i dolinom smrti poći,zla se ne bojim"(Ps 23,4).Kao Ljubljeni,i ja mogu ozdravljati bolesne,uskrisivati mrtve,čistiti gubave,tjerati zloduhe(usp.Mt 10,8)Budući da sam "besplatno dobio" mogu "besplatno davati".Kao Ljubljeni,i ja se mogu sučeljavati,mogu tješiti,ispravljati i hrabriti bez straha da ću biti odbačen i bez potvrde da budem potvrđen.

Isus mi je jasno pokazao da i ja mogu čuti isti glas koji je on čuo na rijeci Jordanu i na brdu Taboru.Jasno mi je pokazao da i ja zajedno s njime imam dom kod Oca.Moleći svojeg Oca za učenike,Isus reče"Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet.I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini." (Iv 17,16-19).Te riječi otkrivaju moje pravo mjesto stanovanja,moje pravo boravište,moj pravi dom.Vjera je temeljno povjerenje da je taj dom uvjek bio tu i da će taj dom uvjek biti tu.
Henri Jozef Machiel Nouwen "Povratak izgubljenog sina"

:arrow: :arrow: :arrow:


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 124 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10 ... 13  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 5 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr