www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 25 stu 2017 01:17

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 123 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 9, 10, 11, 12, 13  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov:
PostPostano: 30 sij 2010 22:23 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3731
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 49 zahvala
Slika

Lipi pozdrav! :)

Nikad nisan napisao svjedočanstvo na tt-u,a i kako bi napisao kad se tu baš i nema šta previše pisati.Bio san budala,smrad,nakaza i pomoću milosti Isusa Krista počeo san se mjenjati.
Ali želin sada napisati jedno svjedočanstvo kako Bog ispunjava one "sitne" želje.Ps 37,4 "on će ispuniti želje tvoga srca"
Nekom neki "sitni" događaj i nije tako sitni kako izgleda.
Iz ovog osobnog foruma može se vidit dosta postova o Vukovaru.
Zašto je to tako,pa virovatno jer nosin u sebi Vukovarsku dušu.
Iako nemam nikakve veze se Vukovarom,nemam rodbine tamo,niti san tamo koga poznavao ali nekako san osjećao da tamo pripadam.
Onak najjednostavnije imam Vukovarsku dušu u sebi.
U posljednjih šest sedam godina u sebi osjećam neopisivu čežnju prema tome gradu.
Tako san konačno i odlučio da krenem tamo di je najlipše u Vukovar.
Ali između toga da ispričam još jednu stvar,gladajući sve dokumentarne filmove o Vukovaru i pomalo upoznajući situaciju (koliko se iz medija moglo upoznati) počeo san i "upoznavati" neke legende Vukovara.
I tako san u nekoliko emisija vidio Vukovarsku legendu po imenu;Petar Janjić-Tromblon.
Od svih legenda Vukovara on mi je bio nekako najfascinantnji.
Kad san ga slušao mislio san kad bi barem tog tipa poznavao.Izgledom nije neki zastrašujuć tip ali šta je sve prešao,mora da je to stvarno živa legenda.
Bio je i zanimljiv po tome što je otvoreno uvik tvrdio da je Vukovar bio prodan od tadašnjeg političkog vrha.
Ali da ne upadnemo u politiku,iako je očito da je to šta tvrdi istina,vratimo se na svjedočanstvo.
I tako kako je virme prolazilo odlučio san da krenem u Vukovar i to sam jer nikog od prijatelja nije znimao taj grad.Jednostavno jednog lipog ljetnog dana ujutro u 5.00h pokret.
Varaždin-Vukovar,malo mi je bilo dosadno vozit se sam,ali san sam sa sobom laprdao loool.Nebitno za svjedočanstvo.Zanimljivo je da san do tada već i zaboravio na legendu Vukovara "Tromblona".Mislio san samo da vidim konačno taj grad Vukovar.
Sve je bilo ok,Vukovar lipši nego se može zamislit,osjetio san se tamo ka doma.
Moja Vukovarska duša je cvjetala u meni od radosti,što napokon dolazim di mi je i misto.
Razgledao,pogledao uzduž i poprjeko.Pošto san bio upoznat od prije koja sva mista triba pregledat i pogledat,znao san kuda i kako.
Posjetio san redom;Borovo naselje,legendarni "Mustang",Bogdanovce,Vukovar,bolnicu,zloglasnu Trpinju,još zloglasnje Borovo selo,ovčaru,odlične "Vrške" kraj Dunava itd.
Pošto je taj dan bio svetkovina Tijelovo bio san i u lipoj svečanoj povorci,sa dragom braćom i sestrama Vukovarcima.
Ali Bog je mislio i na ono na šta san ja zaboravio.Božja providnost je pripremila da u Vukovaru sretnem onog čovika kojeg san nekad gledao na TV.Legendu Vukovara,"Tromblona" kojeg smo gledali i slušali na raznim programima i u raznim emisijama.I tako si i doglodilo,Bog mi je smjestio da ga sretnem.Sreo san ga pred ulazom u "Spomen-dom Ovčara".
Malen ćelav čovik stajao je na ulazu,a meni nekako poznat.Lipo san ga pozdravio a on onako uljudan kakav i jest odvrati pozdrav.Tako je započeo razgovor,pita on odakle san,na moj odgovor da san iz Varaždnia postao je vidno uzbuđen.Također bio je još i ljubaznji nego prije.A to nije bez razloga,jer je odmah spomenuo da su ovdje mnogi dečki iz Varaždina i okolice upravo ovdje ostavili kosti.Pričali i tako,sad je bila prilika da se slikam,pa san ga već na odlasku zamolio za fotografiju,na što je Pero rado pristao.Ponašao se onak ka da me poznaje sto godina,šta san se ugodno iznenadio.Vrativši se iz Vukovar sav sretan kako san od svih ljudi Vukovara upoznao baš onog kojeg san i oduvik želio.Baš san bio sritan taj dan,moja Vukovarska duša procvjetala je.Samo su mi neprestano navirale misli; Heb 3,15 "Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda" Da nisan bio srca tvrda jer za mene je to bila očita Božja ruka na djelu.
Ako se uzme u obzir da je Vukovar sa svojom okolicom doista velik,a ja krenem iz Vž,ma koja je vjerovatnost da ga sretnem baš Peru Tromblona?Jako mala,s obzirom da san obilazio sva mista od Trpinje pa do Ovčare,a to je poprilično udaljeno.Svi,ako ne svi većina vas je bila u Vukovaru pa zna o čemu pričam.
Ali tu nije kraj priči.Bio san do sada u Vukorvaru pet puta (ako dobri Bog da onda idem još 176 puta tamo).Za vrime mojeg trečeg posjeta Vukovaru opet san sreo a koga drugoga nego "Tromblona".Sada je misto bilo malo lipše za priču,sreo san ga kraj Dunava u predivnom restoranu "Vrške".Iz pristojnosti nisan ga htio gnjaviti,bio je u velikom društvu,a mi stol do njihovog.Pero onak kakav jest,dođe do našeg stola i provali;"Di si prijatelju" looool.I pozdravi mene i prijatelja,onak počne pričati a mi skužimo da nas je zamjenio sa nekim.Pa nije ni čudo jer poznaje tisuće ljudi,a on kaže "Ma vidio sam odmah tebe i brata",pokazujući na prijatlja.
E tamo smo se naslušali svakakvih priča iz vrimena rata i logorskih dana.Zapanjujuća je ljubaznost ovog čovika,jednostavnost,baš je prava legenda kako ga i zovu.Eto Bog mi je podario da imam sreća upoznat ovog divnog čovika,i legendu Vukovarskog ratišta,jednostavnog Petra Janjić-Tromblona.
Sve ostalo je povjest.
Sad da napišem neke događaje iz njegovog književnog djela "Žedni krvi gladni izdaje"


Neki djelovi sa početka rata,pa malo rat i onda logor.Cila knjiga je zanimljiva,ali tko bi to sve pisao,najbolje je kupit i pročitat,šta se sve može čoviku dogodit u životu.

Početak.


Preljepog sunčanog dana u osmom mjesecu,odlazim u posjet ocu koji je živio na Mitnici.U potpuno novom djelu grada koji je blistao novo izgrađenim katnicama i bio nacionalno čista Hrvatska.Na Mitnici je život bio usporen.Bili su jedno.Nisu imali potrebe za strahom jer su se tada ponoslili sa potpunom organiziranom strukturom obrane.Moj stari otac bio je konzervativac,vjerovao je u čovjeka,u mir i ljubav.Bio je djete rata i pričao mi je priče o užasima kroz koje je prošao.Sjedeći tako na terasi male kavane,gledajući ga,slušam o stvarnosti i zbilji koju je znao više od mene.Prve su riječi bile;"Sine ,bit će rata.Rata krvavijeg i goreg nego šta sam ga ja prošao.Punih je 50 godina prošlo koje su ispunile sve praznine mržnjom i sada će eksplodirati.Najbolje bi bilo za tebe da odeš.Jer,evo kad pukne,čut će se daleko.Srbi imaju vojsku iza sebe,a ja znam dobro kakva je to snaga.Jer,ako se dogodi najgore i krene u odvajanje,neće kamen na kamenu ostati.Ono što će doći ovamo ne možeš se ni zamisliti,klat će sve redom.Zato,popijmo ovo piće i donesi pravu odluku."Izrekao je te riječi,popio gemišt i vidio sam da želi ići.Glas mu je titrao i bio je uzbuđen.Moj tata je znao istinu.Gledam ga ja tako, sa smješkom na usnama i mislim u sebi da je star,da ne zna kakvim moralom i snagom u srcu za našu Hrvatsku ćemo krenuti.Gleda on mene,nekako tužno i nekako zamišljeno,promatrajući ujedno i uniformu koju sam imao na sebi.Mogao sam samo misliti što mu se vrtjelo po glavi.Nisam želio ulazit ni u kakve rasprave o politici,niti o mojoj sigurnosti,jer sam primjetio da je veoma zabrinut.Sjedeći tako,ispijajući to piće,koje je u ovoj situaciji bez osmjeha ispijalo nas,svatko je bio duboko u svojim mislima.Molio sam ga da odmah sjednemo u auto i izađemo iz Vukovara u Vinkovce i napustimo Vukovar dok još nije kasno.On je to odbio pa sam bio primoran na prijevaru ga spakirati i odvesti u Vinkovce.Tako se prvi napad velikih razmjera dogodio 7.8.1991.godine.a 24.8.1991. prvi organizirani napad od strane JNA i četnika,a ujedno i demonstracija sile.Moj otac je bio u pravu.Bit će krvi do koljena.I zaista pokrenula su se kola koja su pedeset i više godina stajala na mjestu,duboko ukopana.Kola puna baruta,smrdljivog crnog praha,od kojeg nas i danas glava boli.Doskakutao je "humani čovjek" i dovukao je crni prah.

Početak kraja i kraj.


Tako smo išli iz akcije u akciju i svaki dan je nalikova na prošli.Sve je postalo rutina,posao.Prestali smo pjevati na odlasku u akciju i bivali smo sve tmurniji kako je vrijeme odmicalo.Razlog je bio taj što je sve više ljudi ginulo i što smo bili zabrinuti jer pomoć nije stizala.Moral je polako i sigurno kopnio.Municije i granata je nestajalo,napadi su postajali sve žešći i učestaliji,a mi smo bivali sve umorniji i bezvoljniji.Bili su to dani kada se počeo lomiti duh hrvatskog ratnika u Vukovaru.Nestajalo je hrane,vode,cigareta,a u bolnici plazme i osnovnih medicinskih potrepština.Nastupaju dani očaja i jada.Tonemo polako i sigurno,počevši gubiti dostojanstvo i kontrolu.Počinju međusobne svađe i razmirice,više nitko nikog ne sluša i ne poštuje.Zajedništvo umire sa svakom rečenicom i potezom.Počinje mržnja izbijati i svi izbacuju svoje interese u prvi plan.Raslulo je uzelo maha.Pad je neminovan.Zagreb i dalje šuti,a svi,do jednog ratnika i civila,jebu mu majku.Proklinju im izdajničke očeve i udobne fotelje.Krv neometano dalje teče,ali sada u ogromnim količinama.Obruč se steže i oni su sve bliže i bliže.Odjednom je jako puno boraca na malom prostoru obrane.Povukli su se sa svojih položaja potisnuti neviđenom žestinom svih vatrenih cijevi i znakovlja na ramenima.Povukli su se jer ni laži kao utjeha više nisu zvučale istinito.Gledajući nas tada imao sam utisak da gledam stado ovaca koje je opkolio čopor vukova spremnih za klanje.Svi žure okolo bez cilja postavljajući pitaja na koja su već sami znali odgovor.Tijelo a i psiha,bili su mi ozbiljno narušeni i osakaćeni.Imao sam povredu na glavi koju je zašio sprski doktor jer je dr.Njavro bio zauzet.Noga mi je bila ranjena u predjelu lijeve potkoljenice od komada cigla ili gelera,ni sam ne znam od čega,jer se pola kuće srušilo na nas,i na mjestu gdje je bio odbijen dio kože i mesa stvarao se gnoj.Rana na vilici stalno je curila.Cijelo tjelo me je svrbjelo od prljavštine i znoja koji je napravio svojevrsnu armaturu i da je rat još malo potrajao,ne bi mi bio potreban pancirni prsluk.Još jedino od civiliziranih radnji,mjenjao sam donji veš kojeg je bilo u izobilju po svim kućama te prao zube i brijao bradu.Više se nisam usuđivao govoriti,prljavi smrdljivi četnici,kada sam i samo morao dodavati kolonjsku vodu kako bi zavarao trag nekupanja.U ratu čovjek može i ne mora imati sreće od metka.Mene malo pikne ovdje,malo pikne ondje,ali nikako pravo i temeljito.Ljudi u Vukovaru su ginuli na svakakve načine,a ostajali živi na još bizarnije.Tako je "Hijena" iz Vinkovaca dobio metak u glavu i ostao živ i uveliko zdrav.Dok je jedan mladić kod Komerca dobio metak u potkoljenični list i iskrvario u dva sata.Tu je vrijedila ona stara poslovica,"nekom rat,nekom brat".Najviše ljudi je poginulo izvan prvih crta bojišnica i to u zujanju okolo po gradu tražeći vraga u bezveznim poslovima.Ginuli su masovno i civili odlazeći iz skloništa svojim kućama kako bi provjerili da li je živina živa i slično.

Dobivamo informaciju da je palo cijelo Sajmište i da su se naši povukli preko mostova na rijeci Vuki.Mitnica se predala i njihova daljnja sudbina nikome nije poznata.Sada ležim okružen mnogobrojnim teškim ranjenicima.Čeka se samo da četnici banu na vrata.Navečer dolazi velika skupina boraca i govore da je cijelo Borovo palo.Četnici čiste kuću po kuću.Namirisali su krv i uvidjevši naše totalno rasulo.Dolazi Mato Vulčik i kaže kako su on i Zdravko Vrkić povukli sve ljude sa Budžaka i Vinogradske ulice.Držali su se dečki dokle god je imalo smisla,a kad su uvidjeli da je cijeli grad pao odlučili su se premjestiti sa svim svojim borcima i civilima u Komerc računajući da će na okupu imati kakve takve izglede.Svaka im čast.Nisu nikog ostavili,a sad nek bude Božja volja.Govori mi kako se vani vode žestoke borbe kako bi se što duže spriječio prodor četničkih snaga i Arkanovih Tigrova od strane Vukovara,a da se polako popušta Jugo vojsci koja nadire iz smjera Borova Naselja,kako bi se od dva zla odabralo manje za predaju.Prolazi još jedna neprospavana noć i dolazi dan D.
Kad sam donesen kao ranjenik poklonio sam moj pancir i automat jednom od branitelja ta sam samo zadržao kacigu,pištolje i jednu ručnu granatu.Sada sam stezao tu granatu i pištolj i pravio plan na koji način i kada da završim sa svojim životom.Predaja nikako nije dolazila u obzir.Bojao sam ih se svakim atomom mog tijela,a imao sam za to opravdan razlog.Znao sam što su učinili nekim našim dečkima koje su zarobili.Sve dolazi u obzir ali to ne.Tada pogledam čika Lojdla kojeg sam dugo godina poznavao i pokažem mu na bombu u ruci,a on onako teško ranjen u stomak i noge samo tužno klimne glavom na govoreći ni jedne riječi.Okrenem glavu k Miri i gledajući ga vidim da je vidio kako sam prešutno pitao Lojdla za dozvolu da nas dignem u zrak.On počne plakati i kaže kako se boji smrti te me moli da ne aktiviram granatu.I meni počinju kapati suze i cijelo tijelo mi počne poskakivati u grčevima.Tada ulazi zapovjednik Mirko Filković-Kinez i govori svima da je dogovorena predaja te da svi moramo odbaciti i predati svoje oružje i bombe od sebe,jer kod koga nađu i jedan metak da će biti streljan.Još jednom pogledam Miru te zakotrljam bombu u ugao gdje je već bilo podosta odbačenog naoružanja.Tada bacim i pištolje i jednino zadržim uza se pastu i četkicu za zube,jedanaest tisuća dinara i sat koji sam dobio na poklon za uništen tenk.


http://www.youtube.com/watch?v=Sh-9K783MSE (Vukovarska pasija)

Logor.


Donose nas do glavnog ulaza na kojem piše da ostavimo nadu vani jer kad se prođe kroz glavni ulaz ona prestaje postojati.Unose nas unutar zidina za koje sada znamo gdje se nalaze jer je pored riječi nada pisalo i KPD Sremska Mitrovica.Hodnici ulašteni,čisti i topli prepuni različitih glasova i kretnji.Soba trinaest brojala je 107 zatočenika.Većinom su to bili gardisti,ali je bilo i civila.Svi smo bili u jadnom stanju,preplašeni,i izgledali smo poput krda ovaca u toru koji je bio okružen vukovima.Hranu su nam isprva nosli srpski čuvari i kriminalci zatvoreni zbog tko zna čega,a nakon nekog vremena,naša je soba bila ta iz koje se odabrala ekipa ljudi koji su obavljali te poslove,kao i poslove čišćenja hodnika.U sobi se spavalo na golom podu bez prostirki,poslagani jedan pored drugog kao cijepanice.Jutarnje ustajanje nije postojalo.Ustajalo se i ljegalo cijelu noć.Zatvorski čuvari,vojna policija i pripadnici njihovih četničkih postrojbi dolazili su neprestano bez prekida u posjetu.Nekog bi izveli,nekog bi pretukli u sobi.Imali su režim poslušnosti s kojim su nas dovodili u stanje ludila.Prvi i najgori je taj da kada se otključaju vrata,svi moraju čučnuti i staviti ruke na glavu koja je opet morala biti pognuta.To je bila gadna i strašna pozicija držanja za nas jer se tako otkrivao cijeli dio tijela,a nije se moglo vidjeti kada će te netko udariti i gdje.Udarci su doljetali munjevito,sa svih strana na sve moguće točke tijela.Tukli su sve redom.Tukli su palicama,gumenim i drvenim.Na nama su trenirali karate i ostale tehnike lomljenja kostiju.U sobu su redovito unosili polumrtve branitelje nakon nazovi "ispitivanja",koje i nije bilo ispitivanje nego hranjenje njihove patologije.Istina ih uopće nije zanimala.Zanimalo ih je da oni budu gospodari naših života,a u stvari su bili gospodati naše smrti.U sobi se nalazio i pater Ante Perković,koji je stalno ponavljao da se držimo i molimo Bogu.Marko,Pavao i ja smo bili u teškom stanju s ranama neočišćenim od Vukovara prije sedam dana,širio se miris truleži ljudskog mesa.Pored nas se više nije moglo stajati niti živjeti i sve je ljude u sobi tjeralo na povraćanje.Ante Trbović iz Dubrovnika i Zoran Margarin iz Vukovara svakodnevno su me dizali iz mrtvih,govoreći mi da moram vjerovati i da nema te sile koja može ići protiv Božjeg plana."Mi svi idemo zajedno odavde,i nitko neće ostati,moli se Bogu i nemoj pomišljati na gluposti."govorio bi mi Ante."Ali Ante,kako ću se ja moliti Bogu kada nikada nisam išao u crkvu,niti znam riječi ijedne molitve,a i sramota me je priznati svim ovim ljudima da kao katolik neznam riječi od Božjeg slova"odgovaram mu na,za mene nemoguću misiju."Zar je to problem?"i uzima mali komadić papira i olovku i napiše mi sve riječi molitve Oče naš i Zdravo Marijo.Svaku noć dok su svi spavali ja sam čitao te riječi molitve i iskreno se molio Bogu da mi oprosti za sve što sam ružno u životu izgovorio i počinio.Molio sam Boga da me izvuče iz ovog pakla zla i samoće i da biti sretan makar i pod mostom u Zagrebu spavao.
Najgori od svega je bio dan pregleda u Novom Sadu,kada su Mirsada Korjenić i mene stavili na stol za rendgensko slikanje i uključivanjem aparata više od sat vremena ozračili organizam.Na moj upit mladoj lječnici zašto nas zrače dobijem odgovor;"Ćuti đubre ustaško,to je zato da nemaš dece".

Neka sva gospoda za sva vremena zapamte ime Milan Turkalj.To je vukovarski branitelj koji je u logoru Staićevo bio dovezen kao ranjenik na štakama.Tada ga nakon batina i mučenja prisiljavaju da pjeva pjesmu; "ko to kaže,ko to laže"a on onako ranjen i prebijen odbaci jednu štaku i sa drugom počne tući trojicu četnika te počinje pjevati na sav glas da se ori"Lijepa naša domovina".Tada ga šestorica četnika premlaćuje na smrt i misleći da je mrtav bacaju ga na stajnjak od goveda.Ležao je tu naš Turkalj puna dva dana na temperaturi deset stupnjeva ispod ništice i svi su ga naši logoraši vidjeli.Mislili su i oni da je preminuo od batina.Ali kasno navećer drugoga dana Milan se počeo micati i ostao je živ.Bog ga nije dao avetima tame i zla.
Petar Janjić-Tromblon "Žedni krvi gladni izdaje"


http://www.youtube.com/watch?v=pC9t4OgV54c (Ko to kaže,ko to laže?)

Slika
7.6.2007.

_________________
Where have you gone, Joe DiMaggio?
A nation turns its lonely eyes to you, wo wo wo.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 14 vel 2010 20:15 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3731
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 49 zahvala
Slika

Posljednjih godina u Crkvi su se umnožile riječi:čini se da je u posljednjih dvadeset godina izdano više "dokumenata" na svakoj crkvenoj razini nego u prethodnih dvadeset stoljeća.Pa ipak,neki drže da ova,inače tako govorljiva Crkva,šuti o onome što je najvažnje:o vječnome životu.Poštenje traži da se prizna kako se to ne može reći i za Svetog Oca koji je o tome vrhuncu kršćanske nade opširno govorio u odgovoru o "spasenju" i nekim drugim.No imajući pred očima stanoviti pastoral,određenu teologiju,usuđujem se pitati Vas:"postoje" li još raj,čistilište,pakao?Zašto toliki crkveni ljudi neumorno komentiraju aktualnosti,a gotovo nikada ne govore o onoj vječnosti,o onome konačnom sjedinjenju s Bogom što ipak,po vjeri,ostaje poziv,sudbina,konačni čovjekov cilj?

Molim vas,otvorite "Lumen gentium"poglavlje VII,gdje se govori o eshatološkoj naravi putujuće Crkve i o sjedinjenju zemaljske Crkve s nebeskom.Vaše se pitanje ne odnosi na sjedinjenje putujuće Crkve s nebeskom Crkvom,nego na vezu između eshatologije i Crkve na zemlji.U vezi s time ističete kako je u pastoralnoj praksi taj vidik donekle izgubljen i moram priznati da u tome imate donekle pravo.Podsjetimo se da su još ne tako davno u propovjedima tijekom duhovnih vježba ili misija posljednje stvari-smrt,posljednji sud,pakao,raj,čistilište-uvijek bile prisutne u programu meditacije i propovjednici su o njima znali govoriti učinkovito i sugestivno.Kolike su ljude te propovjedi i razmišljanja o posljednjim stvarima navele na obraćenje i ispovijed!
Osim toga,treba priznati,taj pastoralni stil bio je duboko personalističan:"Sjeti se da ćeš se na kraju naći pred Bogom s cijelim svojim životom,da ćeš pred njegovim sudom snositi odgovornost za sve svoje čine,da će ti biti suđeno na samo po tvojim činima i riječima nego i po tvojim mislima,čak i onim najskrovitijima".Može se reći da su takve propovjedi,koje su savršeno odgovarale sadržaju objave u Starome i Novome zavjetu,duboko prodirale u čovjekov nutarnji svijet.Potresle su mu savjest,bacile ga na koljena,vodile ga do rešetaka ispovjedaonice,imale su duboko spasenjsko djelovanje.

Čovjek je slobodan i stoga odgovoran.Njegova je odgovornosti osobna i društvena,to je odgovornost pred Bogom.Odgovornost u kojoj se nalazi njegova veličina.Razumijem čega se boje oni čiji ste vi glasnogovornik:boje se da nestanak tih katehetskih,kerigmatičkih,homiletičkih sadržaja znači opasnost za takvu bitnu veličinu čovjeka.I doista,mogli bismo se zapitati je li bez te poruke Crkva još sposobna potaknuti na junaštva,stvoriti svece.I time ne mislim na one "velike" koji su podignuti na čast oltara,nego na "svakodnevne" svece,u smislu riječi iz prakršćanske književnosti.Znakovito je da nas Sabor podsjeća i na opći poziv na svetost u Crkvi.To je zvanje opće,odnosi se na svakoga krštenika,svakog kršćanina.Uvijek je vrlo osobno,povezano s radom,sa zanimanjem.Znači polaganje računa o talentima,je li ih čovjek iskoristio za dobro ili zlo.Znamo da su riječi Gospodina Isusa,upravljene čovjeku koji je zakopao talent,vrlo stroge i prijeteće (usp.Mt 25,24-30).Može se reći da je još u nedavnoj katehetskoj i kerigmatičkoj tradiciji Crkve prevladavala,mogli bismo reći,upravo individualna eshatologija,uostalom,prema jednoj dimenziji duboko ukorijenjenoj u božanskoj objavi.Viđenje koje Sabor želi ponuditi jest upravo eshatologija Crkve i svijeta.

Naslov VII. poglavlja "Lumen gentium"šta sam vam ga preporučio da pročitate,otkriva upravo tu namjeru:"Eshatološki značaj putujuće Crkve".Evo kako počinje:"Crkva,u koju smo u Kristu Isusu svi pozvani i u kojoj Kristovom milošću stječemo svetost,bit će dovršena tek u nebeskoj slavi,kada će doći vrijeme obnove sviju stvari (Dj 3,21) i kada će se s ljudskim rodom u Kristu savršeno obnoviti i sav svijet,koji je s čovjekom prisno povezan te po njemu napreduje prema svome cilju.Podignut sa zemlje,Krist je uistinu sve privukao k sebi (usp.Iv 12,32),uskrsnuvši pak od mrtvih (usp.Rim 6,9) poslao je na učenike svoga Duha oživljavatelja te je po njemu ustanovio svoje Tijelo,koje je Crkva,kao sveopći sakrament spasenja.Sjedeći zdesna Ocu,on neprekidno djeluje u svijetu kako bi ljude priveo k Crkvi i tješnje ih povezao sa sobom te ih učinio dionicima svojega slavnoga života tako što ih hrani vlastitim Tijelom i Krvlju.Obnova,dakle,koju kao obećanu očekujemo,već je započela u Kristu i napreduje u slanju Duha Svetoga te se po njemu nastavlja u Crkvi.U njoj smo po vjeri poučavani također o smislu našega vremenitoga života,dok nadajući se budućim dobrima privodimo kraju djelo koje nam je Otac povjerio u svijetu te radimo na svojemu spasenju (usp.Fil 2,12).Već su,dakle,k nama prispjela posljednja vremena (usp.1 Kor 10,11) i obnovi svijeta neopozivo je udaren temelj te je ona na neki stvaran način već predujmljena u ovom svijetu:Crkva je naime,već na zemlji urešana znakovima prave iako nesavršene svetosti.Ipak,dok ne nastanu novo nebo i nova zemlja u kojima će obitavati pravednost (usp.2 Pt 3,13) putujuća Crkva u svojim sakramentima i ustanovama,koje pripadaju ovom vremenu,nosi obličje ovog prolaznog svijeta te sama boravi među stvorovima koji sve dosad uzdišu i trpi porođajne boli te očekuju objavljenje djece Božje (usp. Rim 8,19-22)."

Treba priznati da je ovakvo viđenje eshatologije bilo slabo prisutno u tradicionalnom propovjedanju.A riječ je o izvornu,biblijskome viđenju.Cijeli gore navedeni saborski odlomak uistinu je sastavljen od citata iz evanđelja,iz poslanica apostola i iz Dijela apostolskih.Tredicionalnu eshatologiju,usredotočenu na takozvane posljednje stvari,Sabor je stavio u ovo bitno biblijsko viđenje.Eshatologija je,kako sam već istaknuo,duboko antropološka,ali u svijetlu Novoga zavjeta nadasve je usredotočena na Krista i Duha Svetoga i na neki je način kozmička.

Mogli bismo se zapitati:ne će li se čovjek sa svojim osobnim životom,svojom odgovornošću,svojom sudbinom,sa svojom osobnom eshatološkom budućnosti,svojim rajem,paklom ili čistilištem,na kraju izgubiti u takvoj kozmičkoj dimenziji.Priznajući dobre razloge vašemu pitanju,treba pošteno odgovoriti da:u određenoj mjeri,čovjek se izgubio,izgubili su se propovjednici,katehete,odgojitelji i izgubili su,dakle hrabrost da "prijete paklom".A možda su se i oni koji ih slušaju prestali bojati.Zapravo,čovjek sadašnje civilizacije postao je slabo osjetljiv na "posljednje stvari".S jedne strane u korist takve neosjetljivosti rade sekularizacija i sekularizam,čega je posljedica konzumističko držanje usmjereno na uživanje zamaljskih dobara.S druge strane,tome su u određenoj mjeri pridonjeli zemaljski pakli što nam ih je donjelo stoljeće koje se bliži kraju.Nakon iskustva koncentracionih logora,gulaga,bombardiranja,da ne spominjemo prirodne katastrofe,može li čovjek očekivati još nešto gore od svijeta,još veća poniženja i prijezir?Jednom riječju,pakao?Tako je dakle,eshatologija postala na neki način tuđa suvremenu čovjeku,osobito našoj civilizaciji.Ipak to ne znaći da mu je postala posve tuđa vjera u Boga,kao Vrhovnu pravdu;to jest očekivanje Nekoga tko će na kraju znati reći istinu od dobru i zlu ljudskih čina i znat će nagraditi dobro,a kazniti zlo.Nitko drugi,samo On će to znati učiniti.Ljudi su i dalje toga svjesni.Užasi našega stoljeća nisu mogli izbrisati tu svijest:"Čovjeku je određeno samo jedamput umrijeti,potom dolazi sud" (usp.Heb 9,27).Ta je svijest,u nekom smislu,zajednički nazivnik svih jednobožačkih religija,ali i drugih.Kada Sabor govori o eshatološkome značenju putujuće Crkve,poziva se i na tu svijest.Bog koji je pravedan Sudac,Sudac koji nagrađuje dobro i kažnjava zlo,zapravo je Bog Abrahama,Izaka,Mojsija i Krista,koji je njegov Sin.Taj je Bog ponajprije Ljubav.Ne samo milosrđe,nego Ljubav.Ne samo otac zabludjela sina,nego Otac koji "daje svog Sina da čovjek na propadne,nego da ima život vječni" (usp.Iv 3,16).

U Kristu je Bog objavio svijetu kako hoće "da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine" (1 Tim 2,4).Ta je rečenica iz Prve poslanice Timoteju od temeljne važnosti za viđenje i navještaj posljednjih stvari.Ako Bog tako želi,ako Bog radi toga daje svoga Sina koji djeluje u Crkvi posredstvom Duha Svetoga,može li čovjek biti proklet,može li ga Bog odbaciti?Problem pakla oduvijek je uznemiravao velike crkvene mislioce,od početka,od Origena sve do naših dana,do Mihaila Bulgakova i Hansa Ursa von Balthasara.Uistinu,stari su sabori odbacili teoriju o takozvanoj konačnoj apokatastazi po kojoj će se svijet obnoviti nakon uništenja i sva bića bit će spašena;tom teorijom neizravno se ukida pakao.Ali problem je ostao.Može li Bog koji je toliko ljubio čovjeka,dopustiti da ga ovaj odbaci tako da mora biti osuđen na vječne muke?Ipak Kristove su riječi nedvoznačne.Kod Mateja on jasno govori o onima koji će trpjeti vječne muke (usp.Mt 25,46).Koji će to biti?Crkva s time u vezi nikada nije ništa rekla.To je uistinu nedokučiva tajna između Božje svetosti i čovjekove savjesti.Šutnja Crkve je dakle,jedino odgovarajuće stajalište kršćanina.I kada Isus kaže Judi,izdajniku:"Bilo bi mu bolje da se nije ni rodio!" (Mt 26,24) ta se izjava ne može sa sigurnošću shvatiti u smislu vječne osude.No istodobno,ima nešto u čovjekovoj moralnoj svijesti što se opire gubitku takve perspektive:Bog,koji je Ljubav,nije li i konačna Pravda?Može li prihvatiti te užasne zločine,mogu li proči nekažnjeno?Nije li konačna kazna na neki način potrebna da bi se postigla moralna uravnoteženost u tako zamršenoj povijesti čovječanstva?Nije li pakao u određenu smislu "posljednja daska spasa" za moralnu savjest čovjeka?

Ivan Pavao II. "Prijeći prag nade"

_________________
Where have you gone, Joe DiMaggio?
A nation turns its lonely eyes to you, wo wo wo.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 20 vel 2010 20:41 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3731
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 49 zahvala
(Vratimo se na skrupuloznost)
I dalje nas vodi odličan čovik,duša od čovika,uvik pametan prof.dr.sc.Ivan Fuček
:)

Slika

Kako budući skrupulant ne uspjeva spoznati i prihvatiti iskonski konflikt između svojih želja i zakona koji mu se nameće,on doživljava tjeskobu sučelice nekoj snažnoj privlačnosti koje se protivi neumoljivom zahtjevu zakona.Taj djetinji konflikt,ako se ne razriješi,povratno će se javljati u raznim oblicima kasnije u mnogim životnim okolnostima pa jedan nehotičan bezazlen spolni poriv,pogotovo neki jači erotski napad,u njemu budi staru tjeskobu i nesvjesnu,nekad silnu potrebu za zadovoljštinom i samokažnjavanjem.
Važno je napomenuti da je s tom pojavom pritiska u ćudoređu usko povezana egzistencijalno usađena pogrešna slika Boga:strašnoga i osvetničkog Boga,Boga koji samo vreba da kazni.Takav Bog je oblikovan od zastrašujućih osjećaja i terorizirajućih događaja koje je dijete u sebi hranilo i podržavalo sučelice roditeljima,strogim predstavnicima i tumačima zakona.Svako jednostrano naglašavanje zakonske (legalističke) dimenzije morala i duhovnosti pothranjivalo je tu izobličenu sliku Boga i s njom u vezi izričita nazadovanja u shvaćanju i primjeni ćudorednih i religioznih vrijednosti.Odatle,kao i posljedice eventualno pogrešna odgoja,jasno izranja hitna potreba zdrave pedagoško-ćudoredne-duhovne formacije.

Idući stopama sluge Božjega Alekse Benigara,osim općih normi i posebne metode preporučenih za "liječenje" skrupuloznih osoba,u ovom odlomku treba uzeti u obzir svu dragocjenu građu koju Benigar stavlja pri koncu traktata o načinu duhovnog vodstva psihostenika.Taj je način duboko psihološko-duhovan.I vrlo dobro se razabire razlika između dva opisana oblika:"delirantskog" i "blažega skrupuloznog".U svakom slučaju,nema ozdravljenja osim u onolikoj mjeri u kolikoj se dotična osoba potrudi iskorjeniti uzrok zla.A taj se,kako smo opazili,uvijek nalazi u psiho-fizičkom redu.Važno je znati da svećeniku pripada prvenstvena uloga za ozdravljenje skrupulanta,iako će nekad biti korisno pitati za savjet i katoličkoga psihijatra.
Psihijatar će dake,pomoći iskopati dubinske psihopatske elemente,zaostale od pogrešna odgoja itd.,ali će važnija uloga biti ona duhovnog upravitelja.Njegov će se utjecaj isključivo usredotočiti na vjersko-ćudordno-duhovno područje,ne zanemarivši,dakako ni općenitije psihološke aspekte,uvijek s ciljem da osoba dođe da nutarnjeg oslobođenja i spokoja,za čim ona toliko teži.A to zahtjeva da svečenikovo držanje bude shvatljivo i prihvatljivo,ujedno vrlo čvrsto i izvanredno dobrostivo.Pomanjka li ijedan od tih aspekata,izlječenje će biti vrlo otežano ili onemogučeno.Raspravljati s pacijentom dokazujući mu da njegove tjeskobe i strahovi nisu stvarni nego umišljeni,pa zato uzaludni,nema nikakva smisla,pače umjesto ozdravljenja može se postići još veći poremaćaj.Njegova mentalna konfuzija upravo i jest u tome da ga nije moguće o njoj uvjeriti,kako bi se onda i držao tog uvjerenja.Načela,koja valja primjeniti u tom nimalo lakom postupku,uglavnom se svode na tri;vrlo disciplinirana redovita ispovjed,po mogučnosti kod istog duhovnika,solidni duhovni život koji stavlja naglasak na pozitivno nastojanje,a ne više negativno kopanje po sebi,a za teške "delirantske slučajeve" možemo tek natuknuti vrlo suzdržane savjete.
Dobro obavljana ispovijed.Glede sakramentalne ispovijedi i pristupanja euharistijskom stolu,treba pojasniti dva vidika:bolesnoga nikad nesmijemo lišiti sakramenta bez teških razloga.Ipak,bilo bi pogrešno skrupuloznoga posve dispenzirati od sakramentalne ispovjedi kao da bi to bio duhovni lijek da ozdravi od svoje duševne bolesti.Ako,s jedne strane,takav način postupka ne bi uvećavao skrupule,s druge strane ih ne bi ni umanjivao,upalo bi se u rizik da se u skrupulanta usadi osjećaj neodgovornosti.A time bi onda skrupulant prekoračio područje u kojemu vladaju skrupule i bio bi potaknut biti dispenziran od nastojanja i odgovornosti i na drugim područjima vjerskoga i ćudorednog života koji nisu bili zaraženi skrupuloznošću.
Veća je mudrost ako ispovjednik uputi skrupulanta da u određenim intervalima pristupi sakramentu ispovjedi.U tom neka bude čvrst i neka pazi da da ga ovaj ne povuče na svoje opsesivno područje.Jer ako mu ispovjednik dopusti uvijek nove ispovjedi,iskustva potvrđuju da i nakon mnogo vremena,ispovijedi neće služiti ozdravljenju.Skrupulativno asketsko nastojanje treba,po mogućnosti,mudro i taktično premjestiti na pozitivne vidike kršćanskog života,npr. na područje ljubavi,narediti mu recimo,da vrši konkretne djela ljubavi prije svake pričasti.Na taj se način može postići napredak i na psihološkom i na duhovnom polju.Opsesije neće više biti glavna zapreka ili neotkloniva kočnica duhovne izgradnje,nego će dati mjesta pozitivnom vjersko-ćudoredno-duhovnom nastojanju.Budući da je prevaga zakonskog (legalističkog) duha jedan od temeljnih uzroka skrupula,skrupulozna osoba će uporno za sebe od svečenika tražiti čestu ispovijed s namjerom da po mogućnosti zauvijek izbriše svoje eventualno počinjene grijehe i ispere nečistoću svojih nakana.

Premjestiti dakle pozornost na pozitivnu aksezu.Ponavljamo;skrupulantu će se odlično pomoći primjeni li se taktika odvraćanja njegova duha od onoga što ga buni.Taktika treba biti mudra s namjerom da se ovaj ne pobuni protiv slijepa posluha koji mu se nameće.Skrupulant će,naime uvijek imati svoje protivne,jedino njemu uvjerljive razloge.Vrstan će stoga,ispovjednik mudro nastojati pozitivno usmjeriti sile svog pokornika.Redovito će biti protivno od onog što uznemiruje pokornika i na što se on uporno usredotočuje.Takav bi mu ispovjednikov način imao potpuno ohrabriti volju do te mjere da se onda,ne bježeći više od odreknuća i žrtve,osobno i založeno prihvati svoje izgradnje.Volja će mu pomalo sve više učvrsnuti za normalan rad na onim područjima na kojima je trpio od skrupula.Umijesto da se još iscrpljuje u obeshrabrujućoj borbi protiv neprijatelja (koji se uvijek nanovo vraća i napada),volja će mu se osposobiti za trijezno i smireno otklanjanje svega što ga je uznemiravalo,spinjalo i nije mu dalo normalno hodati.

Pustivši za trenutak po strani zaista bolesne oblike skrupuloznosti u njihovim teškim depresivnim stanjima,a koji zahtjevaju specjalizirano liječenje s puno humane brige i kršćanske ljubavi,uzmimo "normalno skrupulozne".Ti predstavljaju blaži oblik bolesti.Prema njima će se prva dužnost duhovnog savjetnika sastojati u tome da se mudro i taktički oprezno ne obazire na njihova skrupulozna očitovanja,kako bi time spriječio da ona dalje ne vladaju svijesću i savješću pa više ne priječe vedro raspoloženje duše.Ostane li savjest osobe donekle ipak još u strahu,neće biti ni mudro ni korisno tome pridavati veću važnost budući da one u stvari više ne koče duhovni rast.Duhovni vođa,pošto je objektivno prosvjetlio savjest osobe,potrudit će se čvrsto naglastiti dvije skladne motivacije:
1.Potpuno povjerenje u Boga-Ljubavi vjernoga i milosrdnoga.
2.Veliku želju svim silama služiti Kristu Gospodinu,gledajući ne više sebe,nego jedino Krista Gospodina i interese njegova kraljevstva (spasenje i posvećenje braće:evangelizacijom,katehezom,apostolatom,misijama,primjerom uzorna života) ustvari "usađivanjem Crkve u svijetu" (Pio XI).

Što se pak tiče mnogo težeg oblika skrupula,tj. osobe u "deliriju",put izlaska ne valja tražiti samo u psihoanalizi,nego mnogo više u teološkom značenju sakramentalnog oproštenja i pomirenja s Bogom i ljudima.U liječenju treba:
1.Pomoći osobi da shvati da se više ne nalazi pod Mojsijevim zakonom,nego u Novom savezu u kome je Krist sve zapovjedi ugradio u novi i jedinu zapovijed ljubavi.Zato je od životne važnosti shvatiti Kristove riječi upravljene Nikodemu,a nama prenesene po evanđelistu Ivanu (Iv 3,16-17):"Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu."
2.Pomoći osobi da shvati narav istočnog grijeha i moć sakramentalnog oproštenja (jurisdikcije)koju je Krist poklonio kao najljepši dar Crkvi na sam dan svoga uskrsnuća kad je rekao učenicima:"Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im." (Iv 20,22-23).Katolička i pravoslavna predaja smatraju da je tu vlast opraštati grijehe dao svim pravo zaređenim ministerijalnim svečenicima do konca povjesti(dionicima biskupskog i svećeničkog reda,ne đakonima).Pomoći osobi da ukloni simptome vezane uz grijeh i krivnju pa da umjesto njih prihvati i provede u dijelo nauk koji govori o oproštenju.Ako je osoba sposobna shvatiti istinu o milosrdnoj ljubavi koja će se prema njoj očitovati na Božjem sudu,tada će biti i spremna prenjeti funkciju samokažnjavanja na pouzdanje u Božje milosrđe i bezgraničnu Božju ljubav,a bit će spremna i drugima opraštati.
Podsjetimo se još da se nesvjesna krivnja nastanila u oba oblika slučaja:bilo u skrupulantu "blagog oblika",bilo u skrupulantu "teškog oblika" (u deliriju).Prvi svjesno trpi zbog svojih sumnji,straha,nesigurnosti.Drugi se pati i optužuje zbog svih mogućih i nomogućih grijeha.Ali duhovni život i jednomu i drugomu razara neka teška prvotna krivnja,nerjetko vezana uz obilnu infantilnu nestvarnu maštu.U oba slučaja nije misao na grijeh ta koja rađa krivnju,nego je pretjeran ili lažan osjećaj krivnje taj koji rađa misao na grijeh.Sve se to odvija po nekoj fatalnoj "potrebi" ugrađenoj u ljudski duh.Taj je uostalom,uvijek sklon buncajuće i razularene podatke osjećajnosti racionalizirati do u tančine i kodificirati do iznemoglosti.Dotične osobe samo u vjeri,u ozbiljnoj molitvi i razmatranju,pobožnom i pripravljenom pristupanju sakramentima,u strpljivosti i poniznosti mogu ponovo zadobiti svoj toliko željeni i traženi mir duše.Štoviše,iskustvo potvrđuje da,primjenom tih stoljećima prokušanih načina,i skrupulozne osobe vrlo teškog stupnja mogu ponovo doći do smirenosti i radosti u svome kršćanskom životu.

Ivan Fuček "Osoba-Savjest"

_________________
Where have you gone, Joe DiMaggio?
A nation turns its lonely eyes to you, wo wo wo.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 07 ožu 2010 10:13 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3731
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 49 zahvala
Slika

"KRIŽNI PUT - POĐI ZA MNOM" Tomislav Ivančić

KAKO MOLITI OVAJ KRIŽNI PUT?

Molitva je razgovor s Bogom. Ona je više slušanje Boga, a manje govor Bogu. Ovaj nas križni put uvodi u molitveni stav slušanja. Zato je napisan u takvom obliku da Isusa slušamo kako nam govori o svomu križnom putu. Taj križni put najbolje ćemo moliti ako čitajući slušamo i puštamo da nas pogodi riječ koju čitamo, ako pustimo da nas natopi kao kiša žednu zemlju, da u nama nikne novi život. U šutnji ćemo doživjeti da je Isusov križni put naša situacija koja se u njemu preobražava.
Ovaj križni put nije zamišljen samo za korizmu. On je svagdašnji hod. Dobro ga je jedno vrijeme moliti tako da ga svaki dan čitamo, slušamo i prolazimo. Tako će nas ispunjati, uvjeravati i preobražavati.
Da bismo ga mogli lako slijediti, potreban je tih i miran prostor u kojem molimo. Može to biti u crkvi idući od postaje do postaje, može biti u kući, u prirodi, na putu. Važno je da se u nama stvara prostor slušanja. Slušanje nas otvara Bogu koji dolazi.
Prvi korak u molitvi ovoga križnog puta jest odlučiti se za molitvu i odrediti si slobodno vrijeme šutnje i mira. Drugi je korak ući u prisutnost Isusovu, posvijestiti si da je Isus prisutan, osobito tamo gdje ga želiš slušati. Svojim duhom gledati njegovo lice, dopustiti da te ono obasjava poput sunca i da ti njegov govor ulazi u srce. Treći je korak čitanje tekstova križnog puta. Prava je molitva samo ona koja te mijenja. Molitva te preobražava i sjedinjuje s Bogom.
Ovaj križni put možeš moliti na razne načine. Možeš odjednom pročitati sve. Možeš i tako da svaki dan upiješ u sebe po jednu postaju. Možeš nekoliko postaja uzeti odjednom, a druge pustiti za drugi dan. Možeš jednu postaju nekoliko dana meditirati i upijati u svoj život.

Svaka od postaja uvodi te u sve dublju prisutnost Isusa Krista. Svaka postaja vodi k Isusu Kristu. Čim prihvatiš križ koji ti postaja nudi, čim prihvatiš svoju konkretnu situaciju koja je oslikana u postaji, susrećeš se s Isusom. On te čeka tamo gdje je tvoj križ. Isus je ušao u svaki tvoj križ, uzeo ga na sebe i ušao u njega da te oslobodi. Križ je prostor tvoga susreta s Isusom. Tako ti križ postaje blagoslov umjesto besplodne patnje. U tebi se rađa sposobnost da kličeš od radosti u svome križu. Umjesto plača, straha i tjeskobe, križ ti postaje radost, pobjeda i svjetlo. Križ i patnja su osmišljeni jer je u njih ušao Isus Krist. Patnju možeš prihvatiti samo zato jer ćeš u njoj naći Isusa Krista, koji će je razoriti ili ti dati snagu da je strpljivo nosiš. Prihvaćanje križa jest pobjeda nad križem. Prihvaćanje patnje, trpljenja, boli, smrti, bolesti i grijeha jest put oslobađanja od patnje, bolesti i zla. To je pobjedonosni hod. Kao što je Mojsije u pustinji napravio križ i na njega stavio mjedenu zmiju, da svaki koji pogleda u tu zmiju ozdravi od ujeda zmije i bolesti, tako se i mi, gledajući na križ, susrećemo s Kristom, koji nas ozdravlja. Budući da znamo kako nas u svakoj prihvaćenoj patnji čeka Isus Krist, patnja gubi svoju moć da nas tjera u strah, da nas ugrožava i muči. Patnja gubi svoju oštricu zato što je u nju ušao Krist i razorio njezinu snagu. Patnja više nije odlazak u osamu, nije odlazak u besmisao i gubitak, nego dolazak u smisao, radost i život.
U tom kontekstu razumjet ćeš sve postaje križnog puta.

KRIŽNI PUT
Uvod

Postani svjestan da je Isus pred tobom. Moli ga da te uvede u tajnu odricanja. Isuse, želim te sresti. Povedi me za sobom. Marijo, nauči me stalno pristajati uz Isusovu riječ hodajući sve do vrhunca Kalvarije mog života, Pomozi mi da govorim kao ti »Neka mi bude« i činim sve što mi Isus kaže. Oče, evo me. Želim ući u otajstvo tvoga Sina Isusa da me danas prepoznaš kao svoje dijete koje ti se vraća.
Amen.



I POSTAJA
Isusa osuđuju na smrt


PRVI KRIŽ
Prihvatiti osudu

Poslušaj Isusa kako ti govori: Mene su sudili i osudili. Državni i vjerski vladari osudili su me zajedno s narodom koji je slušao moje propovijedi, a moji su se prijatelji i apostoli razbježali. Donedavno su me hvalili, divili se čudesima, čeznuli da me dotaknu i obećavali mi vjerno prijateljstvo. Sad su se okrenuli protiv mene i od Pilata traže da me razapne. Pilat, stranac u mojoj zemlji, htjede me osloboditi. No moji ga sugrađani prisiliše da me osudi.
Ljudi oko tebe, pa i tvoji najbolji prijatelji, sudit će te i osuđivati. To ne znači da si uvijek kriv. Neizbježno je da budeš suđen. To ti je samo saznanje da se na ljude nikada ne možeš potpuno osloniti. Sigurni i nerazorivi oslonac samo je Bog, Ovaj te križ zato oslobađa od ljudi na koje se oslanjaš i poziva te da se osloniš na mene. Kad te ljudi sude, možeš prijeći na moju stranu, jer i mene su sudili i osudili. Ne brani se kad te sude. Osuda te ne može uništiti, ne ostavlja te samoga, nego te dovodi k meni i vodi u slavu. To je tvoj i moj prvi križ. Ne boj se! Ta osuda - to su tvoja vrata k meni. U toj krivoj osudi susrest ćeš mene. Tada te nitko više neće moći osuditi.

II. POSTAJA
Isus prima na se križ

DRUGI KRIŽ
Prihvatiti svagdašnjicu

Mogao sam se braniti ili tražiti da me brane. Mogao sam reći: nevin sam, zašto bih trpio ? No prihvatio sam križ bez mrmljanja. Križ ti je svaki trenutak života. Možeš ga prihvatiti ili odbaciti. Možeš bježati od njega ili mu poći u susret. Ja sam ga prihvatio. Sad znaš gdje ćeš me naći. Tvoja snaga nije u tome da bježiš. Svaki trenutak traži opredjeljenje, da ostaviš svoje i kreneš za mnom. To je drugi križ. Rijetki ga prepoznaju. Ljudi traže izvanredne križeve, a križ je ovdje - u prihvaćanju svagdašnjice. Kroz križ koji prihvatiš dobivaš velike milosti i tvoja vjera raste poput nabujalog potoka.

III. POSTAJA
Isus pada prvi put pod križem

TREĆI KRIŽ
Imati hrabrosti pasti

Teško je padati. Svi žele ostati na nogama i pobijediti. Ja sam Bog, a ipak padam pod križem, nemoćan. Svi su gledali čudesa koja sam činio i divili mi se, a sada me gledaju u padu, prezrenog, poraženog. Imaj hrabrosti pasti i ne prikrivati svoj pad, nego ga priznati. Na zemlji ne možeš biti drukčiji! Tu si zato da umreš. Jer »tko izgubi svoj život, naći će ga«. Zašto se plašiš svojih padova? Zašto se bojiš gledati ljudima u oči kad si poražen, kad su drugi pametniji od tebe? Zašto se bojiš ako te grijesi pritisnu? Ti se boriš da bi ispao dobar. Pogledaj - kad padaš, dolaziš k meni. Ne boj se! Pad nije kraj. Zašto tako tragično gledaš na padove? Čemu sram? Pad je zato da mi postaneš bliži, da te podignem. Kad shvatiš da sam i ja pao, tad ćeš u svojem padu ugledati moje lice i bit ćemo skupa pobjednici nad padovima i grijesima. Važno je samo da u padu ne ostaneš sam, već da dođeš k meni.

IV. POSTAJA
Isus susreće svoju svetu majku


ČETVRTI KRIŽ
Ražalostiti one koje ljubiš

Nemoguće je ne ražalostiti one koje ljubiš. Mogao sam izbjeći taj susret s majkom. Znaš li što znači vidjeti ljubljenu osobu koju si razočarao? Bio sam prezren i odbačen od čitavog naroda kao heretik i zavodnik. Moja je majka sve to znala. Vidjela je fizičku i nutarnju bol i zagledala mi se u oči. To je križ - pogledati u oči najdražem biću kad te svi ismijavaju.
Nemoguće je ne razočarati ljude koji te vole. Ne možeš ih očuvati od toga. Nemoj odbijati taj križ. Naći ćeš me kad vidiš da si ražalostio svoje prijatelje i one koji te vole. Gledaš kako tvoj pad nanosi njima bol. I to te razdire. Moja je majka u mojem padu shvatila tko sam. Kad je u njoj umrla i posljednja želja da uspijem, tad je zasjala njezina vjera u punom sjaju. Prijatelja ćeš dobiti kad sve dobro na tebi umre. Tad vide samo tebe. Prihvati neizbježne sablazni. Prihvati to da smiješ razočarati. Naći ćeš tu mene i moju majku.

V. POSTAJA
Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

PETI KRIŽ
Dopustiti da ti se pomogne

Svi su me prezreli. Napustili su me oni koje sam ozdravio. I moji najbliži. Krvav i izranjen, potresen od susreta s majkom, kad sam očekivao ljubav, jednog su čovjeka prisilili da mi pomogne. Očekivao sam pomoć iz samilosti i ljubavi, a Šimuna su prisilili da mi ponese križ. To je križ - kad nemaš nikoga tko bi te požalio i volio. Kad to prihvatiš, tad sam ja tu, tad nisi sam.
I još nešto. Imaj hrabrosti dopustiti da ti drugi pomognu. I ja sam to dopustio iako sam svemoguć. Dopusti da su drugi jači, da te brane, da trebaš druge, da primaš pomoć. To je križ i od njega ne možeš pobjeći. Shvati, to su vrata k meni. I zato, ne čudi se ako se sve opire tome križu. »Duh žudi protiv tijela, a tijelo protiv duha.« Ne zaboravi! Uzmi svoj križ i pođi za mnom. Susrest ćemo se.

VI. POSTAJA
Veronika pruža Isusu rubac

ŠESTI KRIŽ
Znati primati bez uzvrata

Sve su mi oduzeli. I svi me napustili. Ostao sam sam, bez ičega, na putu u smrt. Tada prilazi Veronika i pruža mi rubac. Znaš li kako je to? Ganut sam, osjećam zahvalnost, a nemam čime uzvratiti. Imao sam samo svoju patnju i muku. I dao sam joj to: okrvavljeno lice utisnuto na rupcu.
Križ je dopustiti da ti ljudi čine dobro, a nemati čime uzvratiti. Imaj hrabrosti i učini ono što sam ja učinio. Dopusti da ti ljudi čine dobro iako ih nemaš čime nagraditi. Dopusti da smiješ ostati dužan. Ne treba platiti sve, nego kao naplatu dati sebe. Nauči primati darove bez naplaćivanja. Bez trgovačkog duha. To su vrata k meni. Prihvati stid što nemaš čime uzvratiti. Tad mi dolaziš. Moj Otac daje, a da ne traži plaću. On je kao zdenac koji daje bistru, svježu vodu bez naplate i nikad se ne iscrpi. Kad si takav, tad si dijete mog Oca. Evo ti tvoga šestog križa: da ne možeš Bogu uzvratiti svu njegovu ljubav, nego da budeš kao dijete koje uživa u očevoj i majčinoj dobroti.

VII. POSTAJA
Isus pada drugi put pod križem

SEDMI KRIŽ
Ponovno pasti

Jednom sam već pao. Svi su očekivali da ću biti jak. A onda sam pao iznova. Znao sam da će to užasnuti majku, izazvati bujicu rugla mojih neprijatelja, zaprepastiti i razočarati prijatelje. Moja je slabost sablaznila sve ljude. Pitali su se: Je li to zaista Bog? Prihvatio sam taj križ. Otac je htio pokazati da je on u meni jači od svake sablazni.
Kad prvi put padneš, još imaš izgovor. Ali kad si i drugi put poražen, onda ti svatko može reći da ništa ne vrijediš. Ti ćeš se opirati križu. Htjet ćeš se opravdati i sve ispraviti. Ali to te udaljava od mene. Jer time ne svjedočiš mene, nego sebe i svoje snage. Znaj da ćeš uvijek padati. Ali ja ću te podizati. Tada će reći: Gle, netko ga je podigao.
Tvoj je sedmi križ u tome da padaš i to priznaš. Ne plaši se pada, nego se okreni k meni. Ako taj križ dobro prepoznaš, naći ćeš me u njemu. To je poraz tijela, a pobjeda duha.


VIII. POSTAJA
Isus tješi jeruzalemske žene

OSMI KRIŽ
Tješiti one koji tebe tješe

Žene su me slušale, zavoljele i povjerovale mi. Blagoslivljao sam im djecu. Gledale su me srcem. I nisu mogle shvatiti da sam osuđen. Plakale su zbog toga. Osjećale su da je time osuđen život. Žalost ih je obuzela. Tad sam ih tješio.
To je križ - pregorjeti svoju muku, nadići je i iznad nje vidjeti oslobođenje. Nikakva bol nije tragična. Tragedija je sljepoća i tvrdoća srca. Ne vidjeti da svaka smrt ima uskrsnuće, svaka bolest ozdravljenje, svaki odlazak dolazak, dopustiti da padneš u samosažaljenje, to je tragedija. Pobjeda je tamo gdje počneš tješiti druge kad i sam trebaš utjehu. Tad sva utjeha tvoja dolazi od Boga. Imaj hrabrosti ne oslanjati se na ljudsku utjehu, nego tražiti Božju snagu. To pobjeđuje svijet. To je put križa, ali put u život. Ne dopusti pad u samosažaljenje. Kad budeš, izranjen i u bolima, druge tješio, tad ćeš me naći. Otvori i ta vrata ! Jer iza njih te čekam ja, da se na mene osloniš.

IX. POSTAJA
Isus pada treći put pod križem

DEVETI KRIŽ
Potpuno izgubiti

I treći put sam pao! Mislili su da je to moj potpuni poraz. I kad su svi pomislili da dalje neću moći, ustao sam, uzeo križ i iznio ga na Golgotu. Može se i onda kad svi misle da je nemoguće.
Doći će trenutak kad će ti reći: »Ništa više od tebe, gotovo je.« I ti ćeš pomisliti: »Ne mogu više.« Doći će čas tvoje potpune nemoći. To je trenutak tvog potpunog poraza. Saznanje da više ne možeš. Hoćeš li tada očajavati? Ne boj se! To su samo vrata da me ponovno nađeš. Kad više ne možeš računati na sebe, tad ćeš me naći. Tad ćeš me zazvati cijelim srcem i ja ću ti se odazvati. To je križ: potpuno izgubiti, dokraja biti napušten, umrijeti, više nitko na tebe ne računa, kad izgube svaku nadu da od tebe nešto može biti. Taj te križ još snažnije vodi k meni i osposobljava da te pošaljem do kraja zemlje. Hoćeš li prihvatiti taj križ? Ne boj se, jer ja sam s tobom. Ja sam pobijedio svijet.

X. POSTAJA
Isusa svlače

DESETI KRIŽ
Dopustiti da te razgolite

Dopustio sam da budem gol, da mi ljudi otmu i ono što je na meni najintimnije. Pustio sam da se zloća pakla na meni dokraja iskali. Dopustio sam da mi obeščaste stidljivost i intimu moga tijela.
Uvijek ćeš htjeti imati samo za sebe bar mali komadić života i svijeta, gdje možeš biti sam, nešto što ne želiš da ljudi dodirnu, nešto samo tvoje, čega se čak i ti stidiš. Da imaš nešto što ne smiju vidjeti, jer bi te obeščastili. Čuvat ćeš i skrivati to. Mislit ćeš da imaš pravo na to. Plašit ćeš se grijeha baš tu. Htjet ćeš pošto-poto sačuvati svoju intimu. Borit ćeš se za to. No dođe trenutak kad to više ne možeš sačuvati. I kroz taj križ moraš proći. Ima situacija u kojima sve moraš predati, da više ništa nemaš svoga. I to ti oduzimaju. Daruj Bogu sve. Jedina netaknuta intima bit ćemo ti, Otac i ja. Križ nije samo razgolićenost tijela. Još bolnije je kad ti razgolite dušu. Grijesi su te već davno razgolitili. Uzmi taj križ i nitko te više neće moći razgolititi. Dopusti Ocu da ti dade novu haljinu. Daj mu svoju intimu. Daj da je obuće u savršenu nevinost. Uzalud se trudiš sačuvati svoju nevinost. Danas priznaj da si tu slab. To je deseti križ - križ stidljivosti, srama, čežnje da ostaneš nevin, križ straha da netko ne dozna kad padneš. Uzmi taj križ i naći ćeš me brzo. Tu te čekam. Tad se nećeš bojati. Prihvati samo to da si slab, da nisi drukčiji nego što jesi: čovjek s obeščašćenorn intimom. Tu ćemo se susresti. I nitko te više neće moći obeščastiti.

XI. POSTAJA
Isusa pribijaju na križ

JEDANAESTI KRIŽ
Biti pribijen na svoj križ

Dok križ nosiš, još imaš mogućnosti odbaciti ga. Ali kad te jednom prikuju na njega, više nema odvajanja od križa.
Sad znaš: križ je tvoja sudbina do smrti. Eto to je teško. Ti bi se htio osloboditi križeva, ali si pribijen na njih. To je mjesto na kojem se umire. Ljudi će te na njih pribijati. Hoćeš li se prestrašiti ili pouzdati u mene? Ima križeva koji se nose do kraja. Uzalud se trudiš da ih se oslobodiš. Na tebi je da napustiš tu uzaludnu bitku i dođeš k meni. Tad ćeš umrijeti i početi živjeti. Ne boj se! Želim samo da se ne varaš čekajući dolazak nečega drugoga. Križevi ostaju do kraja i što prije umreš, to ćeš prije uskrsnuti. Što se prije prestaneš opirati, to ćeš me prije susresti. Zapamti taj jedanaesti križ. To je naš jedanaesti susret. Ja mu se radujem.

XII. POSTAJA
Isus umire na križu

DVANAESTI KRIŽ
Umrijeti na križu

Smrt. Odlazim sa zemlje. Ali da živim, a ne da nestanem. Moja je smrt ispunjenje Očeve volje. I zato sam rekao: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« Dovršio sam Očev plan. Ti misliš da je smrt kraj i zato se bojiš. Opireš se, dok ne prihvatiš taj križ, bit će ti muka. Kad smrt prihvatiš, tad ćeš je pobijediti. Tad ćeš me naći. Daleko sam dokle god se opireš smrti i moliš me da te od nje oslobodim. Shvati, u smrti ćeš me naći. Jer smrt razara sve što je bilo grešno i smrtno u tebi. A ja razaram smrt. Smrt te oslobađa križeva, a ja smrti. Danas pogledaj smrti u oči. Uzmi taj križ kao Očev dar. Ti imaš svoj svršetak. To je ono što daje Otac. Dok se opireš smrti, ne nalaziš me. Dvanaesti križ je kao blagdan, vrhunac, završetak svega. Zapravo, to je početak Života.

XIII. POSTAJA
Isusa skidaju s križa

TRINAESTI KRIŽ
Ne uživati plodove svoga rada

Tek kad sam umro, priđoše mi prijatelji. Ti si sjeme za neka buduća vremena. A želiš odmah vidjeti plodove svojih ruku. Moji učenici često umiru u beznađu i sramoti, a drugi beru plodove na njihovim grobovima. Drugi beru radost i život. Tebe sam postavio da siješ za novi svijet. To je tvoj križ. Dajem ti vjeru, jer za života ćeš jedva vidjeti uspjeha. Tek će te poslije smrti slaviti. Tek tada će te skinuti s križa. Vječnost ćeš živjeti bez križa jer si imao hrabrosti biti na njemu za života. Raditi i ne uživati plodove svojih ruku, to je trinaesti križ. Hrabrost je to - sijati da bi drugi želi. Ali to sam ja koji ti idem ususret. To je uskrs.

XIV. POSTAJA
Isusa polažu u grob

ČETRNAESTI KRIŽ
Ostati bez ljudske nade

Moji su prijatelji mislili da su mi ukazali najveću počast stavivši moje tijelo u grob. Brinuli su se za tijelo. To je sve što su mogli učiniti. Zaboravili su da sam rekao: To je samo za tri dana. Smrt ne vlada nada mnom. Sjeti se da te grob plaši. Kad se zatvori grobni humak, više te nema. Kad iza tebe ne ostane ni najmanji trag, što ćeš tada učiniti? Kad znaš da nitko neće dolaziti na tvoj grob, kad završiš nepoznat i jadan, kad baš ništa iza tebe ne ostane, tad ćeš me sresti! To je križ - izgubiti i posljednju želju: ovdje nešto značiti, ostaviti nešto iza sebe. To je zapravo ono što ti smeta da budeš svjetlo. Tu ćeš me naći. Ali kako, dok se bojiš leći u grob sebičnosti, biti pokopan? Dok prelaziš k meni, a ne rušiš mostove iza sebe, kako ćemo se naći? A upravo je to trenutak kad ću moći preobraziti tvoj život. To je četrnaesti križ i nad njim lebdi uskrsnuće. Kako se radujem grobu tvoje oholosti! Ti se još ne daš u grob, još se opireš umiranju svoga života. Zato si mrtav. Kad bi htio leći u grob oholosti i umrijeti sebi, tad bi uskrsnuo mome životu. Samo mrtav čovjek može uskrsnuti. Jer smrt ti još nije oduzela i posljednji otpor! Ne boj se! Riječ je o mostu između mene i tebe. Smrt grijeha radost je i zagrljaj mene i tebe. Najveličanstvenija eksplozija ljubavi. Ja sam prošao taj put i čekam te. Zar ne shvaćaš da nisam otišao sa zemlje? Prije sam bio gost na zemlji. Tek sam sada gospodar zemlje. I ti ćeš biti takav. Predaj smrti ono što joj i tako pripada. Nemoj više gledati grob kao beznađe i kraj, nego kao rađanje i početak. Neka umre tvoja oholost. Uskrsna zora već je na pomolu.


SVRŠETAK KRIŽNOG PUTA

Oče, hvala ti za ovaj križni put. Prepoznao sam svoje križeve, koje trebam svaki dan uzeti i poći za tvojim Sinom. Sad znam kako se prihvaća, odriče, prašta i voli unatoč svemu! Sad znam kako se umire prije smrti i koraca ususret Životu.
Hvala ti što sad ulazim u tvoje kraljevstvo. Izlazim iz svoje buntovne volje i ulazim u tvoju. Postajem dionik tvoje naravi, tvoje dijete, tvoja radost.
Oče, učini da se ostvari već danas i moj uskrs.
Amen

_________________
Where have you gone, Joe DiMaggio?
A nation turns its lonely eyes to you, wo wo wo.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 28 ožu 2010 10:00 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3731
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 49 zahvala
Slika

»Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu« (1 Iv 4,16). Ove riječi iz Prve Ivanove poslanice izražavaju na vrlo jasan način središte kršćanske vjere: krščansku sliku o Bogu i sliku čovjeka i njegova puta koja iz toga proizlazi. Osim toga, u tome istom retku, Ivan nam nudi, da tako kažemo, sažeti obrazac kršćanskog života: »I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.«

Povjerovali smo Božjoj ljubavi – tako kršćanin može izraziti svoje temeljno životno opredjeljenje. Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac. U svojoj poslanici Ivan je izrazio taj događaj sljedećim riječima: »Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću« (1 Iv 3,16). Pridajući ljubavi središnje mjesto, kršćanska je vjera prihvatila i očuvala srž vjere Izraela i istodobno toj srži dala novu dubinu i širinu. Pobožni je Židov svakoga dana molio riječi iz Ponovljenog zakona, koje izražavaju središte njegova života: »Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!« (6,4-5). Isus je u jednu zapovijed povezao zapovijed ljubavi prema Bogu i zapovijed ljubavi prema bližnjemu, sadržanu u Levitskom zakoniku: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« (19,18; usp. Mk 12,29-31). Budući da je Bog prvo ljubio nas (usp. 1 Iv 4,10), ljubav sada nije samo »zapovijed«, već je odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret.

Božja ljubav prema nama temeljno je pitanje za naš život i pokreće važna pitanja o tome tko je Bog i tko smo mi. U vezi s tim prepreku predstavlja nadasve jezični problem. Riječ »ljubav« danas je postala jedna od najupotrebljivanijih ali i najzloupotrebljivanijih riječi, uz koju povezujemo prilično različita značenja. Premda se tema ove enciklike usredotočuje na pitanje razumijevanja i prakticiranja ljubavi u Svetome pismu i u crkvenoj predaji, ne možemo jednostavno prijeći preko činjenice da ta riječ ima različita značenja u različitim kulturama i u današnjem jeziku.

Podsjetimo na prvome mjestu na širok semantički raspon riječi »ljubav«: govori se o domoljublju, o ljubavi prema zvanju, o ljubavi između prijatelja, o ljubavi prema poslu, o ljubavi između roditelja i djece, između braće i rođaka, o ljubavi prema bližnjemu i ljubavi prema Bogu. U svoj toj raznolikosti značenja, ipak se ljubav između muškarca i žene, u kojoj se duša i tijelo nerazdvojno združuju i pred čovjekom se otvara naizgled neodoljivo obećanje sreće, ističe kao arhetip ljubavi u pravom smislu te riječi. U usporedbi s njom sve ostale vrste ljubavi, bar na prvi pogled, nekako kao da blijede. Postavlja se dakle pitanje: Jesu li sve te vrste ljubavi zapravo jedna te ista stvarnost te je ljubav, premda u različitosti svojih očitovanja, u konačnici jedna jedina, ili pak jednostavno koristimo istu riječ za potpuno različite stvarnosti?

Prvo, svijet Biblije stavlja pred nas novu sliku Boga. U kulturama koje okružuju svijet Biblije, slika Boga i bogova ostaje u osnovi nejasna i u sebi kontradiktorna. U razvoju biblijske vjere postaje sve jasnije i nedvosmislenije izraženo ono što glavna molitva Izraela, Šema Jisrael, u sažetom obliku izražava u riječima: »Čuj Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan« (Pnz 6,4). Postoji samo jedan Bog, koji je Stvoritelj neba i zemlje, pa stoga i Bog svih ljudi. Dvije su činjenice u toj izjavi važne: uistinu svi ostali bogovi nisu Bog i sva stvarnost u kojoj živimo ima svoj izvor u Bogu i on ju je stvorio. Sigurno je da je ideja o stvaranju postojala i drugdje, ali je samo ovdje potpuno jasno rečeno da nije bilo koji bog, već jedini pravi Bog, on sam, tvorac cjelokupne stvarnosti; sav je svijet nastao snagom njegove stvaralačke Riječi. To znači da mu je to stvorenje drago, jer ga je upravo on sam želio, jer ga je on sam »načinio«. I tako sada izbija na površinu drugi važan element: taj Bog ljubi čovjeka. Božanska sila koju je Aristotel, na vrhuncu grčke filozofije, pokušao dokučiti putem svoje misli, doista jest ono što svako biće želi i ljubi – i kao ljubljena stvarnost to božanstvo pokreće svijet,ali ona sama ne treba ništa i ne ljubi, samo je ljubljena. Jedini Bog u kojega, međutim, Izrael vjeruje ljubi osobnom ljubavlju. Njegova je ljubav, uz to, ljubav odabira: između svih naroda on izabire Izraela i ljubi ga – s namjerom da, upravo na taj način, ozdravi čitav ljudski rod. On ljubi i ta se njegova ljubav može bez ustručavanja nazvati eros, ali je također i potpuna agape.

Proroci, prije svega Hošea i Ezekiel, opisivali su tu Božju ljubav prema njegovu narodu smjelim erotskim slikama. Pri opisivanju Božjeg odnosa s Izraelom koriste se metafore zaruka i vjenčanja; idolopoklonstvo je prema tome preljub i bludništvo. Ovdje se konkretno upućuje – kao što smo vidjeli – na obrede plodnosti s njihovim zloporabama erosa, ali se istodobno opisuje odnos vjernosti između Izraela i njegova Boga. Povijest ljubavi između Boga i Izraela sastoji se, na najdubljoj razini, u činjenici da on izabranom narodu daje Toru, otvara, naime, oči Izraelu da ovaj može vidjeti pravu čovjekovu narav te mu pokazuje put koji vodi pravom čovještvu. Ta povijest sastoji se u činjenici da čovjek, u vjernosti jednome Bogu, doživljava samoga sebe kao onoga koga Bog ljubi te otkriva radost u istini i u pravednosti – radost u Bogu koji postaje njegova osnovna sreća: »Koga ja imam u nebu osim tebe? Kad sam s tobom, ne veselim se zemlji… A meni je milina biti u Božjoj blizini« Ps 73,25.28

Vidjeli smo da je Božji eros prema čovjeku ujedno u potpunosti agape. Ne samo zbog toga što se daje potpuno besplatno, bez ikakve prethodne zasluge, već i zbog toga što je ljubav koja oprašta. Nadasve nam Hošea pokazuje tu dimenziju agape u Božjoj ljubavi prema čovjeku, koja uvelike nadilazi vidik besplatnosti. Izrael je počinio »preljub«, raskinuo je Savez; Bog bi ga morao osuditi i odbaciti. Upravo se ovdje Bog objavljuje kao Bog, a ne kao čovjek: »Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam, Izraele!... Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba: neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efrajima, jer ja sam Bog, a ne čovjek: Svetac posred tebe – neću više gnjevan dolaziti« (Hoš 11,8-9). Strastvena Božja ljubav prema svom narodu – prema ljudskom rodu – istodobno je ljubav koja oprašta. Ona je toliko velika da okreće Boga protiv njega samog, njegovu ljubav protiv njegove pravednosti. Kršćanin u tome već nazire nejasne obrise otajstva križa: Božja je ljubav prema čovjeku tako velika da se utjelovljuje i slijedi čovjeka čak i u smrti te tako pomiruje pravednost i ljubav.

Filozofski vidik koji treba istaknuti u toj biblijskoj viziji i njegova važnost s gledišta povijesti religija leži u činjenici da se, s jedne strane, nalazimo pred usko metafizičkom slikom Boga: Bog je apsolutni i posljednji izvor svih bića; ali to stvaralačko počelo svih stvorenja – Logos, praiskonski razum – istodobno je onaj koji ljubi svim zanosom istinske ljubavi. Na taj je način eros oplemenjen do najviše mjere, ali istodobno tako pročišćen da postaje jedno s agape. Iz toga možemo vidjeti da je uvrštavanje Pjesme nad pjesmama u kanon Svetog pisma bilo vrlo brzo tumačeno u smislu da te ljubavne pjesme, u osnovi, opisuju Božji odnos s čovjekom i čovjekov s Bogom. Na taj je način Pjesma nad pjesmama postala, i u kršćanskoj i u židovskoj literaturi, izvor mistične spoznaje i iskustva, u kojem se izražava sama bit biblijske vjere: da, čovjek doista može postati jedno s Bogom, što je čovjekov san od praiskona, ali to jedinstvo nije neko puko stapanje, neko utonuće u bezimeni božanski ocean; to je jedinstvo koje stvara ljubav, u kojem obje strane – Bog i čovjek – ostaju to što jesu a ipak postaju u punini jedno. Kao što kaže sveti Pavao: »A tko prione uz Gospodina, jedan je duh« (1 Kor 6,17).

Prva novost biblijske vjere sastoji se, kao što smo vidjeli, u slici Boga. Drugu, koja je bitno povezana s ovom, nalazimo u slici čovjeka. Biblijski izvještaj o stvaranju govori o samoći Adama, prvoga čovjeka, i Božjoj odluci da mu pomogne. Od svih stvorenja ne nađe se nijedno koje bi moglo čovjeku biti pomoć koju treba, premda je on svoj stoci i svim pticama nadjenuo ime te ih tako učinio sastavnim dijelom svoga životnog okružja. Tada Bog napravi ženu od čovjekova rebra. Sada Adam ima pomoć koju treba: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!« (Post 2,23). U pozadini toga izvještaja moguće je vidjeti shvaćanja koja se, primjerice, susreću u mitu koji spominje Platon, prema kojem je čovjek u početku bio okrugao, budući da je bio potpun i samodostatan. Ali da ga kazni za njegovu oholost, Zeus ga je podijelio na dva dijela, tako da sada vječno traga za svojom drugom polovicom i teži svim svojim bićem pronaći je i tako ponovno steći svoju cjelovitost. Iako biblijski izvještaj ne govori o kazni, ta ideja da je čovjek na neki način nepotpun, gonjen samom svojom naravi tražiti u drugome dio koji ga može učiniti potpunim, ideja da samo u zajedništvu s drugim spolom može postati »potpun«, sigurno je prisutna. I tako se biblijski izvještaj zaključuje proroštvom o Adamu: »Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo« (Post 2,24).

Ovdje su važna dva vidika: eros je na neki način ukorijenjen u samoj čovjekovoj naravi; Adam je onaj koji traži i »ostavlja oca i majku« da pronađe ženu; samo će zajedno predstavljati čovještvo u njegovoj punini i cjelovitosti i postati »jedno tijelo«. Drugi je vidik jednako važan: s gledišta stvaranja eros usmjerava čovjeka prema braku, prema vezi koja je jedna i konačna; tako, i samo tako, ostvaruje se njegova najdublja svrha. Slici monoteističkog Boga odgovara monogamni brak. Brak utemeljen na isključivoj i konačnoj ljubavi postaje slika odnosa Boga i njegova naroda i obratno: način na koji Bog ljubi postaje mjera ljudske ljubavi. Ta uska povezanost između erosa i braka u Bibliji gotovo da nema paralele u literaturi izvan Biblije.

Isus Krist – utjelovljena Božja ljubav

Iako smo dosad govorili uglavnom o Starome zavjetu, duboko međusobno prožimanje dvaju zavjeta kao jednoga Pisma kršćanske vjere već je postalo očito. Prava novost Novoga zavjeta nije u novim idejama, već u samom Kristovu liku, koji tim pojmovima daje tjelesni oblik – realizam je to bez presedana. Već u Starome zavjetu biblijska se novost ne sastoji jednostavno u apstraktnim pojmovima, već u nepredvidljivom i u određenom smislu besprimjernom Božjem djelovanju. To Božje djelovanje poprima sada dramatični oblik u činjenici da se, u Isusu Kristu, sam Bog daje u potragu za »izgubljenom ovcom«, izgubljenim čovječanstvom koje pati. Kada Isus u svojim prispodobama govori o pastiru koji ide za izgubljenom ovcom, ženi koja traži drahmu, ocu koji izlazi u susret i baca se u zagrljaj rasipnom sinu, to nisu samo riječi, već to predstavlja tumačenje samoga njegova bića i djelovanja. Njegova je smrt na križu vrhunac onoga okretanja Boga protiv samoga sebe u kojem se on daje da bi ponovno podigao i spasio palog čovjeka. Ljubav je to u svome najradikalnijem obliku. Promatrajući Kristov probodeni bok, o kojem govori Ivan (usp. 19,37), možemo razumjeti ono što je polazišna točka ove enciklike: »Bog je ljubav« 1 Iv 4,8 Tu se upravo može razmatrati ta istina. To mora biti polazišna točka u našem definiranju ljubavi. U tome razmatranju kršćanin otkriva put kojim se njegov život i njegova ljubav moraju kretati.

Tomu činu prinosa Isus je dao trajnu prisutnost ustanovljenjem euharistije na Posljednjoj večeri. On anticipira svoju smrt i uskrsnuće dajući već u tome času svojim učenicima samoga sebe u prilikama kruha i vina, svoje tijelo i svoju krv kao novu manu (usp. Iv 6,31- 33). Ako je antički svijet nejasno osjećao da je istinska čovjekova hrana – ono od čega on kao čovjek živi – Logos, vječna mudrost, sada je taj isti Logos postao doista za nas hrana – kao ljubav. Euharistija nas uvodi u čin Isusove žrtve. Mi ne primamo samo na statički način utjelovljenoga Logosa, već ulazimo u samu dinamiku njegova predanja samoga sebe. Slika braka između Boga i Izraela sada se ostvaruje na način koji je ranije bio nepojmljiv: ono što je prije značilo stajati u Božjoj prisutnosti, postaje sada sjedinjenje s Bogom po dioništvu u Isusovu žrtvenom prinosu, dioništvu u njegovu tijelu i u njegovoj krvi. »Mistika« sakramenta, koja se temelji na Božjem silasku do čovjeka, ima mnogo veću težinu i uzdiže nas mnogo više no bilo koje mistično uzdizanje čovjeka.

Ovdje moramo promotriti još i jedan drugi vidik: »mistika« sakramenta ima društveni karakter, jer se u sakramentalnom zajedništvu sjedinjujem s Gospodinom kao i svi pričesnici. Kao što kaže sveti Pavao: »Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha« (1 Kor 10,17). Postati jedno s Kristom znači istodobno postati jedno sa svima onima kojima se on daruje. Ne mogu imati Krista samo za sebe; mogu mu pripadati samo u jedinstvu sa svima onima koji su postali ili će postati njegovi. Pričest me odvaja od mene sama prema njemu i jednako tako prema jedinstvu sa svim kršćanima. Postajemo »jedno tijelo«, potpuno stopljeni u jedno postojanje. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu sada su doista sjedinjene: utjelovljeni nas Bog sve privlači k sebi. Stoga shvaćamo kako je izraz agape sada postao također naziv za euharistiju: u njoj nam Bog dolazi na tjelesan način da bi nastavio svoje djelo u nama i po nama. Samo polazeći od toga kristološko-sakramentalnog temelja može se ispravno shvatiti Isusov nauk o ljubavi. Prijelaz koji on čini sa Zakona i prorokâ na dvostruku zapovijed ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu te zasnivanje cijeloga vjerskog života na toj zapovijedi nije samo moralno pitanje, nešto što može postojati kao samostalna stvarnost uz vjeru u Krista i njegovo sakramentalno posadašnjenje. Vjera, bogoslužje i ethos međusobno se prožimaju kao jedna jedina stvarnost koja se oblikuje u susretu s Božjom agape. Uobičajeno suprotstavljanje obreda i etike ovdje jednostavno pada u vodu. Sam »obred«, euharistijsko zajedništvo, uključuje obje dimenzije: biti ljubljen te sam ljubiti druge. Euharistija koja ne prelazi u konkretna djela ljubavi sama je u sebi krhka i nepotpuna. Prema tome – kao što ćemo to detaljnije vidjeti u nastavku – »zapovijed« ljubavi postaje moguća samo zato što je više od pukog zahtjeva: ljubav se može »zapovjediti « zato jer je najprije darovana.

To je načelo polazište za shvaćanje Isusovih prispodoba. Bogataš (usp. Lk 16,19-31) moli iz mjesta muka da se njegovu braću obavijesti što bude s onim koji je jednostavno zanemarivao siromaha u potrebi. Isus, tako reći, uzima taj vapaj za pomoć kao upozorenje nama da nam pomogne izvesti nas na pravi put. Prispodoba o milosrdnom Samarijancu (usp. Lk 10,25-37) pruža dva osobito važna objašnjenja. Dok se pojam »bližnji« dotad odnosio u biti na sunarodnjake i strance koji su se trajno nastanili u Izraelu, drugim riječima na zajednice koje su čvrsto vezane s nekom zemljom i narodom, sada se to ograničavanje dokida. Tko god treba moju pomoć i ja mu mogu pomoći, moj je bližnji. Pojam bližnjega sada je poopćen, ali ipak ostaje konkretan. Unatoč tomu što se proteže na sve ljude, ne svodi se na izraz neke općenite i apstraktne ljubavi, koja sama po sebi uključuje slabu zauzetost, već traži od mene praktično zauzimanje ovdje i sada. Crkva ima zadaću uvijek iznova tumačiti tu povezanost između blizine i daljine u odnosu na svakodnevni život svojih članova. Na kraju, potrebno je ovdje posebno spomenuti veliku prispodobu o posljednjem sudu (usp. Mt 25,31-46), na kojem ljubav postaje presudni kriterij za vrednovanje ljudskog života. Isus se poistovjećuje s onima koji su u potrebi: gladnima, žednima, strancima, golima, bolesnima, zatvorenicima. »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25,40). Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu postaju jedno: u najmanjima susrećemo samog Isusa a u Isusu susrećemo Boga.

papa Benedikt XVI "Deus Caritas Est"

_________________
Where have you gone, Joe DiMaggio?
A nation turns its lonely eyes to you, wo wo wo.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 25 tra 2010 09:43 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3731
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 49 zahvala
Slika

Sveti Andrija,apostol i mučenik
(zaštitnik ribara,od kostobolje,grčeva,crvenog vjetra..)

Sveti Andrija,apostol i mučenik,rodio se je oko Isusova rođenja u Betsaidi u Galileji.Sa svojim starijim bratom Šimunom,kasnije apostolskim prvakom Petrom,živio je u Kafarnaumu na Genezaretskom jezeru.Obojica su bili ribari.Andrija je kasnije postao učenik Ivana Krstitelja,potom i Isusov apostol,koji je dobio nadimak "prvopozvani",jer se prvi od apostola spominje imenom.
Andrija je,poslušavši Isusov nalog propovjedati evanđelje po svem svijetu,nakon Isusova uzašašća poduzeo misionarsko putovanje koje ga je vodilo u područja oko Crnog mora i u Grčku.Po nekim predajama propovjedao je i u Kurdistanu i Armeniji.Andrija se na kraju naselio u gradu Patrasu u Grčkoj i tu je navješćivao evanđelje.

Oko 60. godine bio je kao kršćanski propovjednik uhićen od carskog namjesnika.Mrzitelj kršćana silio je Andriju da se pokloni poganskim bogovima.A to Andrija odlučno odbija i bude u Patrasu osuđen na smrt 30.studenoga 60. ili 61.godine.Smrt je podnio na križu koji je bio nakoso,u obliku slova X.Otada se takav križ zove "Andrijin križ".Danas se relikvije Andrijina tijela čuvaju u stolnoj crkvi njemu u čast posvećenoj u talijanskom gradu Amfali.A glava svečeva čuva se u crkvi Svetog Petra u Rimu.

Čujmo što piše evanđelist i apostol Ivan koji je zajedno s Andrijom prvi pošao za Isusom;

Iv 1,35-39 Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: "Evo Jaganjca Božjega!" Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: "Što tražite?" Oni mu rekoše: "Rabbi" - što znači: "Učitelju - gdje stanuješ?" Reče im: "Dođite i vidjet ćete." Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan.

Iv 1,40-43 Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: "Našli smo Mesiju!" - što znači "Krist - Pomazanik". Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: "Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!" - što znači "Petar - Stijena".

Čuli smo,dakle,kako je Andrija zajedno s evanđelistom Ivanom (koji u evanđelju izostavlja svoje ime) pošao s Isusom da ga više upozna,a onda doveo i brata Šimuna da i on upozna Isusa.A evanđelist Marko nas još upoznaje kako je Isus braću Andriju i Petra definitivno pozvao da budu njegovi apostoli.On to ovako opisuje;

Mk 1,16-18 I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: "Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!" Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.

Prema predaji zna se da je brat Andrijin apostol Petar,koji je bio osuđen na smrt raspećam,na križu umro okrenut naglavce,smatrao se nedostojnim da na križu visi uspravno kao njegov Učitelj.Križ na kojem je Andrija bio razapet,bio je u obliku slova X.Predaja govori da se je na križu dugo mučio dok nije umro.Ali je to vrijeme iskoristio tako da je propovjedao nazočnima Isusovo evanđelje.I mi Isusovi učenici moramo propovjedati nauk svojeg Učitelja kršćanskim životom,ali i riječima kad je "prikladno i neprikladno",kako je to apostol Pavao rekao.No,najuvjerljiviji ćemo biti kada nam je životni križ najteži,a mi ipak ostajemo Bogu vjerni.

Ivan Sirovec "Sveci-128 životopisa i poruka"


_________________
Where have you gone, Joe DiMaggio?
A nation turns its lonely eyes to you, wo wo wo.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 23 svi 2010 20:24 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3731
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 49 zahvala
Slika

Dj 5,32 I mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju.

Redovito se rekne da je rano-crkveni govor o Duhu Svetome bio neznatan,oskudan i dosta površan.Ipak u taj opći sud nismo posve osvjedočeni.Čak mislimo da se u cijeloj povijesti teologije malo kad tako blistavo i poletno pisalo o Božjem Duhu kao onih nekoliko povlaštenih pneumatoloških desetljeća što prethode saboru proslavljenom u Carigradu 381.g.
Nismo spremni donjeti cjelovitu pneumatologiju ranih stoljeća.Čak ćemo izostaviti najbolje drevne pneumatolge kao što su Sv.Atanazije i Bazilije Veliki.Njih smo drugdje podrobnje obradili.Ovdje se dotičemo nekih poznatijih tekstova i pisaca koji su nam namrli stanovito razmišljanje o Duhu Svetome.

Irenej
(+202.)
Istraživači su rado i s velikim uspjehom istraživali Irenejevu pneumatologiju koja se zaista ukazuje veoma raznolika i duboka za doba kada je Irenej živio i djelovao.Kada bismo prikupili sve tvrdnje koje o Duhu Svetome izvlače patrolozi iz Irenejevih spisa,pred nama bi se pojavio gotovo cjeloviti govor o Duhu Svetome.Tu ne bi nedostajale tvrdnje o osobnosti,božanstvu i božanskoj istobitnosti Duha Svetoga.Irenej je čak kazao svoju posebnu riječ o izlaženju Duha Svetoga.
Irenej treću božansku Osobu redovito naziva Duh Sveti.Također govori o Božjem Duhu,Očevu Duhu,Kristovu Duhu.Zanimljivo da Irenej Duha Svetoga iznimno često poistovjećuje s Mudrošću o kojoj je govora na biblijskim stranicama.Uz navedene nazive u Irenejevim se djelima na Duha Svetoga gotovo kao osobna naznaka primjenjuju izričaji kao što su;"pečat","pomazanje","dar","zalog" i "rosa".
Irenej rado kaže da je Duh Sveti vječan.On je "prije svega uspostavljenoga".Duh se zove Duhom Svetim jer je u sebi sama svetost i jer je vrelo svakog posvećenja.Poznato je i znamenito da je Irenej Božju Riječ i Božjeg Duha slikovito nazavo Božjim "rukama".Bog je po tim "rukama" sve sazdao.Otac je načinio nacrt stvaranja,Sin ga izveo,a Duh dovršio.Irenej Duha Svetoga naziva Božjim "prstom".Veli da je taj "prst" za Mojsija u kamen upisao Božje zapovjedi.Općenito govoreći,Irenej nadahnuće proroka i apostola pripisuje Duhu i Riječi.Kod toga je teško reći što drži činom Duha,a što Riječi.Irenej je jamačno u činjenici što Duh nadahnuje proroke kao i Riječ vidio dokaz da Duh Sveti posjeduje isto božanstvo kao i Riječ.Proročko je nadahnjivanje po sudu cjelokupne biblijsko-otačke predaje božanski čin jer budućnost koju navještaju proroci pozna samo Bog.

Irenej uči da vjernici dobivaju spasenje od Duha Svetoga.Uvjet je da vjeruju u Boga i da slijede Riječ.Na taj način stječu udio na milosti i opravdanju.Duh je snaga koja oživljuje.On je živodajan i životovoran.Tko želi naći život koji je Bog,mora kao dar primiti Duha.Irenej veli da Duh Sveti čisti i preobrazuje čovjeka.To mu omogućuje da se sjedini s Božjim Sinom i da po njemu dođe do samog Oca.Otac pak daje besmrtnost i neraspadljivost.Tako se Duh ukazuje stubama uzlaska Bogu.Irenej zaključuje da se bez Božjeg Duha nitko ne može spasiti.U tome je sklopu segnuo za slikom navrtanja.Čovjek se mora nakalamiti na Duh da stekne njegov "sok".Samo tako može donjeti polodove spasenja.
Irenej je najuže vezao Duha Svetoga i Crkvu.Glasovita je i poznata njegova tvrdnja da se Božji Duh nalazi ondje gdje je Crkva.Ali vrijedi i obrnuto.Crkva i milost nalaze se ondje gdje je Božji Duh.

Origen
(+254.)
Istraživači su puni hvale za Origenovu pneumatologiju koju smo i sami dotaknuli objavljujući njegova "Počela".Ističu da je sjajno sažeo prethodno učenje,ali ne zanemaruju niti zapostavljaju Origenov osobni doprinos pneumatologiji.Origen je u pneumatologiji pravovjeran.Vrstan je svjedok opće crkvene predaje.Kada Origen govori o Duhu,nema mu se što predbaciti ni spočitati.Sjajni je svjedok Duha Svetoga.Origen o Duhu piše bistro i jasno.Origen vjeruje u osobnost Duha Svetoga.S pravom primjećuje da su kršćani upravo time što vjeruju u osobu Duha nešto iznimno među drugim ljudima.U svekolikoj povijesti religija i filozofija jedino su kršćani prigrlili i prihvatili Duha kao osobno biće.Origen to iznosi s ponosom i oduševljenjem.Božanstvo Duha Origenu ne pričinja nikakvu teškoću.On vjeruje da je Duh Sveti Bog.Duh posjeduje božansku narav kojom je istobitan s Ocem i Sinom.Origen naročito ističe da je Duh Sveti vječan.Duh je s Ocem i Sinom bio uvijek,uvijek jest i uvijek će biti.Origen se čak izbliza zanimao za izlaženje Duha Svetoga.U tom je izlaženju vidio čin Oca i Sina.

Po Origenu,Duh je u sebi svet.Sama je svetost.Stoga posvećuje čovjeka.Obnavlja ga i poduhovljuje.Tako čovjeka spasava.Duh Sveti pozna božanske tajne i otajstva.Radi toga uvodi u spoznaju trojstvenog života i djelovanja.Duh se daje čistima koje dovodi do svetosti i savršenosti.Duh očišćuje čovjeka i poklanja se očišćenima.Duh omogućuje duhovni život i duhovnu spoznaju.Duhovnosti nema bez Duha.Origen je pneumatologiju stavio u temelje askeze i mistike.Stoga je bio naročito omiljen među drevnim isposnicima i pustinjacima.Oni su čitali Origena i hranili se njegovim svježim i sočnim naukom.Origen slovi kao otac istočne duhovnosti.

Duh se nije ljudima objavio odjednom u svoj punini i jasnoći.Govorio je u Starome i Novome zavjetu.Ipak se u punoj mjeri očitovao pošto je Krist uzašao na nebo.Čovjek je dužan Duhu Svetome iskazivati čast koja je jednaka s čašću Oca i Sina.U Duhu je dostojanstvo istovjetno s dostojanstvom drugih dviju božanskih Osoba.Već se u Origena nalaze stanovite naznake budućega nauka o darovima Duha Svetoga.Sam Origen izrijekom govori o "sedmerostrukoj kreposti" koju poklanje Božji Duh.Darove je Duha u punini jedino posjedovao Isus Krist.Drugi ih posjeduju u većoj ili manjoj mjeri.Čovjek u skladu sa svojom svetošću posjeduje darove Duha i svet je srazmjerno posjedovanim darovima.Duh dijeli svoje darove,ali se time sam osobno ne troši.Zaslužuje da se također sjetimo Origenova govora o ljudskome duhu.Taj se duh razlikuje od duše.On je udio na Božjemu duhu.Ljudski je duh milosni dar Duha Svetoga.U njemu prebiva Božji Duh kada se nalazi u čovjeku.Ljudski je duh odgojitelj ljudske duše.Dušu poučava o kreposnome životu.Duh omogućuje da duša spozna Boga i da mu se moli i zahvaljuje.Duh dušu produhovljuje i prosvjetljuje svjetlom posebnog sjaja.Kada duša sagriješi,duh je napušta.Ostaje u njoj,ali ne može djelovati jer mu se duša protivi.Duh grešne duše omogućuje dušino obraćenje i vraćanje Bogu.U kršćanskoj se predaji ne susreće molitva neposredno upravljena Duhu Svetome.Iznimka je Origen koji se izravno molio Duhu Svetome.

Ambrozije
(+397.)
Za pneumatologiju na kršćanskome zapadu Ambrozije je naročito značajan.Napisao je prvo zasebno djelo koje već u naslovu spominje Duha Svetoga.Ambrozijevo se djelo nije posve svidjelo Sv.Jeronimu koji je milanskome biskupu predbacio preveliku ovisnost o Didimu i Beziliju Velikome.Imajući na pameti vrijeme kada je Ambrozije sastavio svoj spis,valja istaknuti da je on bez dvoumljenja govorio da je Duh Sveti Bog.Također je za Duha kazao da je stvoritelj.Ambrozije je pokoji put ustvrdio da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina.Ali nije lako prosuditi kada je u Ambrozija govor o božanskome izlaženju Duha,a kada o njegovu povjesnome slanju.Čini se da Ambrozije nije temeljitije razmišljao o tome pitanju.Svoje je najlijepše stranice posvetio djelovanju Duha Svetoga.Isticao je između ostaloga da Duh Sveti posvećuje i oprašta grijehe.Ambrozije Duha neodvojivo veže uz milost.Rado naglašava da je Duh u vjernike utisnuo pečat Božje slike.U izričaju "Božji prst" (Lk 11,20) Ambrozije vidi naznaku Duha Svetoga.Uostalom,u (Mt 12,28 ) umjesto Lukina izričaja"prst Božji" stoji Božji Duh.I bogoslužje Duha Svetoga naziva "prstom Božje desnice".

Leon Veliki "Govori" (priredio Marijan Mandac)

_________________
Where have you gone, Joe DiMaggio?
A nation turns its lonely eyes to you, wo wo wo.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 22 lip 2010 18:51 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3731
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 49 zahvala
Slika

Cilj je mudrosnih knjiga da pouče ljude o ispravnom ponašanju.Te knjige stoga predstavljaju važno očitovanje biblijske etike.Neke je od tih knjiga oblikovalo više ljudsko iskustvo (npr.Mudre izreke) i razmišljanje o ljudskoj situaciji i predstavljaju dragocjenu sponu s mudrošću drugih naroda,dok su druge jače povezane sa Savezom i s Torom.Prvoj skupini pripada Propovjednik,drugoj Knjiga Sirahova.Pozabavit ćemo se tim dvjema knjigama kao primjerom.


Propovjednik

Propovjednik pripada mudrosnom pokretu,ali je za njega karakterističan kritički pristup.Otpočinje konstatacijom:"Ispraznost nad ispraznošću,veli Propovjednik,ispraznost nad ispraznošću,sve je ispraznost."(1,2) i ponavlja je u završnom djelu (12,8 ).
Termin "ispraznost" (hebel) doslovno označava:dah,paru,puhanje, i odnosi se na sve ono što je prolazno,kratkotrajno,nestalno,nerazumljivo,zagonetno.Tom riječju Propovjednik opisuje sve fenomene ljudskog života.Ljudi žive u svijetu punom nedosljednosti,štoviše proturječja.Ništa što se postigne u ovom svijetu nema trajnu vrijednost:mudrost,bogatstvo,užitak,napor,mladost,sami život.Ljudi mogu i ne moraju dobiti ono što zaslužuju.Sve je podložno sablasti smrti,jedinom čimbeniku u životu koji je neizbježan i kojemu nitko ne izmiče.Usprkos nedosljednostima i nestalnostima života,ljudi trebaju prihvatiti svoje mjesto u odnosu prema Bogu.To je smisao Propovjednikove opomene:"Boj se Boga" (5,6).
Protiv raznih pokušaja i ljudskih nastojanja da ovladaju i shvate život,Propovjednik nudi kao jedinu realnu alternativu prihvačanje činjenice da ovladavanje nije moguće i pustiti stvari da idu svojim tijekom.Samo je tako moguće pronaći sreću i zadovoljstov u svemu što se čini.Sedam puta Propovjednik izričito potiče ljude da se raduju uvijek kada im se ukaže prilika (2,24-26; 3,12-13.22; 5,18-20; 8,15; 9,7-10; 11,7-12,1; ),jer je to sudbina koju je Bog dao ljudima kao lijek za nevolje života.No nigdje nije preporučen hedonistički stil života.
Iako Propovjednikova etika ne zahtjeva radikalnu promjenu struktura,ona sadrži zanimljive elemente političke i društvene kritike.Mudrac kritizira određene sablazni i zloporabe svojstvene za monarhijski sustav:slučaj vladara koji stari i postaje tvrdoglav i autokrat (4,13),uzurpacije vlasti od strane kriminalaca ili gramzivaca (4,14-16),podmićivanje službenika na račun siromaha i seljaka (3,16; 4,1; 5,7-8 ), beskorisno umnažanje javnih upravitelja,ako im nedostaje mudrost (7,19),davanje promaknuća i odgovornosti nesposobnima (10,5-7),,neprestano slavlja na dvoru premladog kralja (10,16).S društvenog gledišta on kritizira sljedeća ponašanja:zavist i rivalstvo (4,4),besposlenost i lijenost (4,5),naporan rad i pretjeranu aktivnost (4,6),individualizam i želju za dobitkom (4,7-12),.Ukratko,u ovoj mudrosnoj knjizi,koja je u određenim aspektima gotovo suverena,nalazi se rudnik vrlo korisnih refleksija koje nadahnjuju uravnotežen život,i na osobnoj i na kolektivnoj razini.


Knjiga Sirahova

Sirah promatra mudrost ne samo u njezinoj povezanosti s ljudskim iskustvom i u njezinu podrijetlu od Boga nego također u njezinoj čvrstoj povezanosti s povješću spasenja i s Mojsijevim zakonom (24,23).Kod Siraha se obje stvarnosti,objava i iskustvo,uzajamno ne isključuju,nego su povezane i integrirane.Na isti način Sirah može prikazati Izraelove slavne muževe (44-50),kao primjere mudrosti i inzistirati na opsluživanju Zakona,i u isto vrijeme diviti se ljepoti i skladu stvorenog svijeta (42,15-43,33),uzimati poruke iz prirode i prihvaćati opažanje i izreke starijih mudraca.
Knjiga je velikim dijelom,zbirka različitih pouka,poticaja i izreka koje se odnose na čitav spektar tema o kreposnom životu i etičkom ponašanju.Postoje dužnosti prema Bogu,obiteljske dužnosti,društvena obveze i odgovornosti,kreposti koje treba prakticirati i poroci koje treba izbjegavati pri oblikovanju moralnog karaktera.Knjiga predstavlja određenu vrstu priručnika o moralnom ponašanju.Veliča osobitu baštinu Izraela,posebno inzistira na zahtjevu da Božji narod sudjeluje u Božjoj mudrosti na jedinstven način,jer posjeduje jedan drugi izvor mudrosti u Zakonu Mojsijevu.
Početak i kruna,savršensto i korjen mudrosti jest "strah Gospodnji" (1,14.16.18.20).Za Siraha su mudrost i strah Gospodnji praktično sinonimi i očituju se u poslušnosti Mojsijevu zakonu (24,23).
Mudrost je također aktivna u razvoju odnosa unutar obitelji:dužnost djece prema roditeljima (3,1-16; 7,27-28 ); dužnost roditelja prema djeci (7,23-25; 16,1-14); odnosi prema ženama:supruzi (7,19; 23,22-26; 25,12-26,18 ),kćerima (7,24-26; 22.4-5),ženama opčenito (9,1-9).Mudrost se spominje također u različitim vidovima društvenog života:razlikovanje istinskih i lažnih prijatelja (6,5-17; 12,8-18 ),oprez s tuđincima (11,29-34);stavovi prema bogatstvu (10,30-31; 13,18-26),umjerenost i promišljenost u poslovima (11,7-11; 26,29-27,3),i brojne druge teme.
Za mudrost ne postoji područje života koje ne bi bilo dostojno pozornosti.Svakodnevni život sadrži bezbrojne situacije koje zahtjevaju određena ponašanja,odluke i čine koje ne reguliraju veliki zakoni.Za to područje zanima se tradicionalna mudrost.U uvjerenju da je čitav život pod Božjom kontrolom,Izrael susreće svoga Stvoritelja i u svakodnevnom životu.Sirah povezuje osobno iskustvo i tradicionalnu mudrost s božanskom objavom u Mojsijevu zakonu,liturgijskom praksom i osobnom pobožnošću.
Mudraci istražuju svijet koji je Bog stvorio i čija ljepota,uređenost i sklad objavljuju nešto od njegova Stvoritelja.Uz pomoć mudrosti Izrael susreće svoga Gospodina u živom odnosu koji je otvoren i drugim narodima.Otvorenost izraelske mudrosti narodima i očito internacionalni karakter pokreta mudraca može poslužiti kao biblijska podloga za dijalog s drugim religijama i traganja za globalnom etikom.Bog spasitelj Židova i kršćana također je Stvoritelj koji se objavljuje u svijetu koji je on stvorio.

Papinska biblijska komisija "Biblija i moral"

_________________
Where have you gone, Joe DiMaggio?
A nation turns its lonely eyes to you, wo wo wo.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 11 srp 2010 17:24 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3731
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 49 zahvala
Slika

Jedno od glavnih blaženstva iz Matejeva evanđelja (5,3),koje je uvelike utjecalo na neke temeljne stavove kršćanstva,a osobito redovništva,izraženo u paradoksalnom izričaju:"Blago siromasima u duhu,jer njihovo je kraljevstvo nebesko!" Koliko god se na prvi pogled i mogao činiti jasnim sadržaj toga izričaja,on nipošto nije tako jednostavan ni tako samorazumljiv.To je uočljivo iz niza pitanja koja se s tim u svezi neminovno nameću.Što se time zapravo željelo reći?Ne zauzima li se možda evanđelje za siromaštvo čovjeka i čovječanstva?Nije li njegova vizija i ideal sveopće siromaštvo?Ili:nije li kršćanstvo poruka utjehe samo za siromašne?Načelno govoreći:je li siromaštvo uzvišen ideal za čovjeka?Zašto je onda Bog stvorio svekoliko bogatstvo svijeta,ako je želio da čovjek doista bude i ostane siromašan?Zašto Matej govori upravo o "siromašnima u duhu"?Tko su to "siromašni u duhu" i kakvo imaju značenje?U čemu su oni suvlasnici Božjeg kraljevstva koje im obećava prvo blaženstvo?Sve su to pitanja koja izranjaju iz gore navedenog,prvoga i temeljnog blaženstva na kojemu upravo i počivaju sva ostala blaženstva.

Siromašan je,zapravo,onaj čovjek koji ne posjeduje ništa ili vrlo malo,pa u svom životu ovisi više-manje o drugima.Takav čovjek,bez prave pomoći drugih,doista ne bi mogao opstati.Zbog svoga je stanja jednostavno upućen na drugoga i na njegovu pomoć."Siromašan u duhu" je-ako krenamo korak dalje u razmišljanju-onaj čovjek koji ima osjećaj da kao čovjek nije dostatan sam sebi u ostvarivanju ljudske sreće i smisla života.To je svijest ovisnosti o drugome u ostvarivanju vlastitoga ljudstva i smisla života te konačno o Bogu.Njegova egzistencija nije ni u kojemu pogledu potpuno zaokružena,a da bi se moglo ustvrditi kako je dostatan sam sebi i kako drugoga ne bi trebao.Time se zapravo ističe kako je svaki pojedinac nepotpun,nedovršen i relativan,te kako samo u zajedništvu s drugim može ostvariti smisao i sreću.

Siromaštvo u duhu jest,prema tome,egzistencijalna otvorenost prema drugome,ali i prema Bogu.Životni krug ne čini prvenstveno odnos ja-materjalna stvarnost,nego prije svega ja-drugi,odnosno ja-drugi-Bog.Ta se otvorenost očituje u pozitivnu prihvaćanju drugoga kao mogućnosti postizanja vlastitoga životnoga smisla i ostvarivanje vlastite sreće samo u zajednici s drugom osobom.Siromaštvo u duhu pokazuje kako čovjek ipak nema apsolutno uporište u vlastitoj osobi te da stoga zatvaranje i vlastitu osobu znači za njega u konačnici potpunu propast.Čovjekov duh je u tome smislu siromašan što ne može živjeti sam i što mu zatovrenost u vlastiti svijet ne omogućuje da se istinski obogati i osmisli svoje ljudsko postojanje.Siromaštvo u duhu bi,prema tome,u pozitivnom smislu trebalo razumjeti kao posvemašnju otvorenost ljudskog duha prema drugome i prema posve Drugome-Bogu,a jednako tako i kao nedovršenost ljudskoga bića,koje istom s drugim i s posve Drugim može upotpuniti svoju egzistenciju i obogatiti svoju osobnu stvarnost.

Ako uzmemo na znanje tu važnu činjenicu,onda se siromaštvo,o kojemu je u evanđelju riječ,ne odnosi prije svega na materjalno siromaštvo,kao što bi se na prvi pogled moglo pomisliti.Istina je da je takvo siromaštvo opterećenje za čovjeka u uspostavljanju zdravih odnosa među ljudima i da proglašavanje takva stanja ne može biti ni u kojemu smislu čovjekov konačni ideal.Ono se prvenstveno odnosi na nešto bitno dublje,kudikamo važnije i znatno dalekosežnije.Moglo bi se ponovno reći da i u ovoj temi ono najvažnije u području čovjekova postojanja zapravo ovisi o središtu njegova bića.Lako ćemo se složiti na temelju svakidašnjeg iskustva da čovjeko doista može biti zaista materjalno siromašan,a da ne bude siromašan u duhu,jer-unatoč tome što mu nedostaju materjalna sredstva-on sve svoje nade,želje i težnje stavlja u materjalno bogatstvo,očekujući od njega ostvarivanje vlastitog smisla i sreće.Takav zapravo vlastiti smisao vidi u stjecanju velikih materjalnih dobara za koja vjeruje da će ga učiniti sretnim i sigurnim pa je duboko nesretan ako to nije u stanju.S druge pak strane,može netko doista i posjedovati znatno materjalno bogatstvo,a da svoj smisao i sreću ne gleda ni izdaleka ostvarenu u tome.Istina je,međutim,da je materjalno bogatstvo vrlo često uzrokom da se ne vidi drugi čovjek i njegove potrebe te da može zatvarati put i prema Bogu.Zato Isus i opominje na opasnost koja može nastati zbog čovjekove "opsjednutosti" materjalnim stvarima i brigama te poziva da se oslobodimo tereta koji priječi da netko bude čovječan čovjek.Biti njegov učenik uključuje neminovno slobodu od materjalnih dobara i spremnost hoda s njime i za njim.Hod s Isusom znači praktičan odmak od posvemašnje ovisnosti i robovanja materijalnomu bogatstvu.

U ovome se blaženstvu ipak ne govori o ljudskim sustavima i zemaljskim kraljevstvima,nego je prvenstveno riječ o nebeskome,Božjemu kraljevstvu i o nevjerovatnoj tvrdnji da će upravo siromašni u duhu biti suvlasnici toga kraljevstva.Isus je na više mjesta posve jasno dao do znanja da se nebesko kraljevstvo ne zasniva na zemaljskome,materjalnome,propadljivom bogatstvu,nego da se,zapravo,temelji na posebnim odnosima među ljudima,a onda i na posebnu odnosu spram Boga.Time se istodobno ističe kako se ljudska sreća zapravo gradi na drugim i drukčijim temeljima nego što je to običan posjed.U Božjem kraljevstvu isključeno je posjedovanje kao izrabljivanje.U njemu zapravo vladaju odnosi srca,a to će reći odnosi koji proizlaze iz središta osobe i odatle bitno određuju život i djelovanje.Svako pak posjedovanje,kao zatvaranje u vlastiti svijet,ruši čovjeka u središtu bića i k tomu mu onemogućuje da uđe u svijet koji će biti lišen ograničenosti zakona imanja.Iz svega toga proizlazi da u svijetu Božje vladavine neće nipošto biti moguće uspostaviti odnose nadređivanja i podređivanja,te iskorištavanja i posjedovanja drugoga u bilo kojemu pogledu.

E.Fromm je osobito dobro naglasio presudnu razliku između imati i biti u životu kao i sve ono što slijedi ne samo između dvaju glagola nego između dvaju temeljnih životnih opredjeljenja.Život-prema Frommu-koji se temelji na imati pretpostavlja razaranje,lažnu sigurnost,nezadovoljstvo i besmisao života,a život koji se temelji na biti nosi dinamiku,rast,smisao,ljubav.Riječ je o dvjema različitim ali bitnim razinama života.Ne treba posebno isticati da je biblijska poruka postavljena na razinu onoga biti.Uostalom,u biblijskoj poruci i samo ime u svezi je sa zbiljom označenom glagolom biti-on je onaj koji jest:Jahve (Izl 3,14).Kad bi suvremeni čovjek bio sposoban doista čuti,shvatiti i prihvatiti poruku evanđelja da zapravo bit čovjekova života nije u onome što ima,nego u onome što jest,onda bi mu već tom spoznajom bio otvoren širok put k ostvarivanju ljudske sreće.Stoga biti siromašan ne znači nasavladivu nesreću za čovjeka,jer je nedvojbeno veća nesreća biti bogat,a biti duboko nesretan.Razdjelnica između ljudske sreće i nesreće ne ide,prema tome,između bogatstva i siromaštva nego prolazi središtem čovjekove osobe,njegovim srcem,koje nikakva materjalna vrijednost ne može u potpunosti oplementiti i učiniti sretnim.Ljudsko srce čine plemenitim ljubav,pravednost,milosrđe,blagost,mir-upravo one stožerne vrijednosti koje su tako snažno naglašene u blaženstvima.Siromašan je u duhu onaj koji je-iako ne posjeduje materjalna bogatstva-ipak otvoren prema temeljnim vrijednostima života koje su vezane uz drugoga čovjeka i posve Drugoga-Boga.Stoga ovo prvo blaženstvo i predstavlja temelj drugim blaženstivma:ona u njemu nalaze svoju povezanost i opravdanje.

Božo Lujić "Iskre ljubavi iz evanđelja"

_________________
Where have you gone, Joe DiMaggio?
A nation turns its lonely eyes to you, wo wo wo.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 24 srp 2010 17:34 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3731
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 49 zahvala
Slika

Da bismo shvatili za kršćanski život bitnu važnost napora da se postigne i u najvećoj mogućoj mjeri sačuva unutarnji mir, prva činjenica u koju moramo biti uvjereni jest da sve dobro koje možemo učiniti dolazi od Boga i od njega jedinoga. "Bez mene ne možete ništa učiniti", rekao je Isus (Iv 15,5). Nije rekao: ne možete učiniti ništa posebno, nego "ne možete ništa učiniti". Za nas je od bitne važnosti da budemo duboko uvjereni u tu istinu. Trebat će nam mnogi, Bogom dopušteni, neuspjesi, kušnje i poniženja da bi nam se ta istina nametnula, i to ne samo na intelektualnom planu, nego u obliku iskustva koje prožima cjelokupno biće. Kad bi mogao, Bog bi nam prištedio sve te kušnje, no one su potrebne da bi nas uvjerile u našu potpunu nesposobnost činiti dobro vlastitim snagama. Po svjedočenju svih svetaca, neophodno je potrebno doći do tog saznanja. Ono je nužno potreban uvod za sve velike stvari koje će Gospodin u nama učiniti snagom svoje milosti. Zato je Mala Terezija govorila da je najveća stvar koju je Gospodin učinio u njezinoj duši to što joj je "pokazao njezinu malenkost, njezinu nemoć".

Ako ozbiljno uzmemo riječ evanđelja koju prenosi sveti Ivan, shvatit ćemo da osnovni problem našeg duhovnog života postaje pitanje: kako dopustiti Isusu da u meni djeluje? Kako dozvoliti Božjoj milosti da slobodno djeluje u mojem životu?
Ne valja nam, dakle, težiti za tim da sebi namećemo brojne aktivnosti, ma kako one bile dobre, slijedeći vlastitu pamet, vlastite planove, vlastite sposobnosti. Valja nam, naprotiv, pokušati otkriti kakvo duševno stanje, kakav stav u dubini srca, koji duhovni uvjeti dozvoljavaju Bogu da u nama djeluje. Samo na taj način moći ćemo donositi roda, "roda koji ostaje" (Iv 15,16).

Na pitanje: "Što nam je činiti da bismo dozvolili milosti Božjoj da slobodno djeluje u našem životu?" nema jednoznačnog odgovora niti recepta koji uvijek uspijeva. Da bi se na njega u potpunosti odgovorilo, trebalo bi napisati cijeli traktat o kršćanskom životu, gdje bi bilo riječi o molitvi (u prvom redu tihoj osobnoj molitvi, koja je toliko važna...), o sakramentima, o pročišćavanju srca, o poučljivosti Duhu Svetomu i svemu onome što omogućuje milosti Božjoj da prodre dublje u nas.
U ovom kratkom eseju ne želimo obrađivati sve te teme. Želimo se zaustaviti na samo jednom elementu odgovora na postavljeno pitanje. Izabrali smo o njemu govoriti, jer držimo da je od apsolutno bitne važnosti, a kršćani, pa i oni koji velikodušno žive svoju vjeru, tako ga malo poznaju i pridaju mu premalo važnosti u konkretnom životu.

Bitna istina koju želimo predstaviti i obraditi jest slijedeća: da bismo Božjoj milosti dozvolili da u nama djeluje i da u nama (naravno uz suradnju naše volje, našeg razuma, naših sposobnosti) čini sva ona dobra "djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo" (Ef 2,10), od najveće je važnosti da se trudimo da postignemo i sačuvamo unutarnji mir, mir srca.

Da bismo to objasnili, mogli bismo se poslužiti jednom slikom (koju, kao svaku sliku, ne valja previše doslovno shvatiti) koja bi mogla poslužiti kao razjašnjenje. Uzmimo površinu jezera nad kojim sija sunce. Ako je površina mirna i spokojna, sunce će se skoro savršeno odražavati u jezeru: tim savršenije, što je površina spokojnija. Ako je pak površina uznemirena i burna, slika sunca neće se moći odražavati.
Slično je i s našom dušom u odnosu na Boga: što je mirnija i spokojnija, tim se više Bog u njoj odražava, tim se više njegova slika u nas utiskuje i njegova milost preko nas djeluje. Ako je, naprotiv, duša uznemirena i uzrujana, Božja milost teže će moći djelovati. Sve dobro koje možemo učiniti samo je odraz onog bitnog Dobra koje je Bog. Što je naša duša mirnija, ujednačenija, predanija, to se više Dobro objavljuje nama i, preko nas, našoj okolini. "Gospodin narodu svom daje jakost, Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje." (Ps 29[28])

Bog je Bog mira. On niti govori niti djeluje u nemiru i uzrujanosti, već samo u miru. Sjetimo se iskustva proroka Ilije na Horebu: Bog nije bio ni u olujnom vihoru, ni u potresu, ni u ognju, nego u šapatu laganog i blagog lahora (1 Kr 19)!

Često se uzrujavamo i brinemo, htijući sve riješiti svojim snagama. Bilo bi toliko djelotvornije kad bismo ostali mirni, pred Božjim licem, puštajući ga da u nama radi i djeluje svojom mudrošću i svojom snagom, koje su toliko moćnije od naših. "Jer ovako govori Gospod, Svetac Izraelov: Mir i obraćenje-spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša. Ali vi ne htjedoste." (Iz 30,15)
Ovim riječima, naravno, ne pozivamo na lijenost i na nerad, već na djelovanje, po potrebi i na mnogo djelovanja, ali s nadahnućem Božjeg Duha koji je blag i miran, a ne duha nemira, uzrujanosti i pretjerane revnosti koji nas često vodi. Naša revnost, čak i revnost za Boga, često je slabo prosvijetljena. Sveti Vinko Paulski, zadnja osoba koju se može optužiti za lijenost, govorio je: "Dobro koje Bog čini, čini se samo od sebe, skoro neprimjetno. Valja nam više dopustiti da se stvari učine, nego li činiti."

Jacques Philippe "Traži mir i idi za njim"
(Toma "Blizanac" i brat Marko)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 123 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 9, 10, 11, 12, 13  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr