www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 20 stu 2018 16:27

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 125 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov:
PostPostano: 13 lip 2009 11:10 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3885
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 51 zahvala
Slika
Kralj Salomon

Mudr 7,7-29 Zato se pomolih i razbor dobih; zavapih i primih duh mudrosti. Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom. Nisam je htio uspoređivati ni sa draguljima, jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska, a srebro je prema njoj kao blato. Ljubio sam je više od zdravlja i ljepote i zavolio više od svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli. A s njome su mi došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno. I svemu sam se tome radovao, jer mudrost sve donosi; još nisam znao da je ona roditeljka svega toga. I ono što naučih bez primisli, to bez zavisti predajem, bogatstva njezina ne skrivam. Ona je neiscrpljiva riznica ljudima, i koji se njome služe postaju prijatelji Božji, preporučeni darovima njezina nauka. Zato neka mi dade Bog govoriti kako me svjetova i misliti misli dostojne darova njegovih, jer on je vođa mudrosti i upravlja mudracima. U njegovoj smo ruci mi i riječi naše, sa svim našim razborom i umijećem. On mi je podario istinsku znanost o svemu što jest, naučio me sustavu svijeta i svojstvima prapočela; početku, svršetku i sredini vremena, izmjeni suncovrata i slijedu godišnjih doba, tijeku godina i položaju zvijezda; naravi životinja i nagonima divljih zvijeri, moći duhova i mislima ljudskim, različnosti biljaka i ljekovitosti korijenja. I spoznadoh sve što god je tajno i javno, jer me poučavaše mudrost, umjetnica u svemu. Jer u nje je duh razborit, svet, jedinstven, mnogostran, tanan, okretan, pronicav, neoskvrnjen, jasan, nepristran, dobrohotan, oštar, nezaprečiv, dobrotvoran, čovjekoljubiv, postojan, pouzdan, bezbrižan, svemoćan, svenadzoran, što prodire kroza sve duše, mudre, čiste i najtanje. Jer je mudrost gibljivija od svakog gibanja, ona proniče i prožima sve svojom čistoćom. Jer je ona dah sile Božje i čist odvir slave Svemogućeg; zato je ništa nećisto ne može oskvrnuti. Ona je odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove. Jedna je, a može sve, i, ostajući u sebi, sve obnavlja. Ona prelazi od naraštaja do naraštaja u duše svete i čini od njih Božje prijatelje i proroke. Jer Bog ne ljubi nikoga osim onoga tko se druži s mudrošću. Ona je od sunca sjajnija i nad sve zviježđe uzvišena; uspoređena sa svjetlošću, ona je nadmašuje.

Slika

1 Kr 3,5-13 U Gibeonu se Jahve javi Salomonu noću u snu. Bog reče: "Traži što da ti dadem." Salomon odgovori: "Veoma si naklon bio svome sluzi Davidu, mome ocu, jer je hodio pred tobom u vjernosti, pravednosti i poštenju srca svoga; i sačuvao si mu tu veliku milost i dao si da jedan od njegovih sinova sjedi na njegovu prijestolju. Sada, o Jahve, Bože moj, ti si učinio kraljem slugu svoga na mjesto moga oca Davida, a ja sam još sasvim mlad te još ne znam vladati. Tvoj je sluga usred naroda koji si izabrao; naroda brojnog, koji se ne da izbrojiti ni popisati. Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!" Bijaše milo Jahvi što je Salomon to zamolio. Zato mu Jahve reče: "Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavost u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe, ali ti dajem i što nisi tražio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko među kraljevima.



Slika

1 Kr 3,16-28 Tada dođoše dvije bludnice kralju i stadoše preda nj. I reče jedna žena: "Dopusti, gospodaru moj! Ja i ova žena u istoj kući živimo i ja sam rodila kraj nje u kući. A trećega dana poslije moga porođaja rodi i ova žena. Bile smo zajedno i nikoga stranog s nama; samo nas dvije u kući. Jedne noći umrije sin ove žene jer bijaše legla na njega. I ustade ona usred noći, uze moga sina o boku mojem, dok je tvoja sluškinja spavala, i stavi ga sebi u naručje, a svoga mrtvog sina stavi kraj mene. A kad ujutro ustadoh da podojim svoga sina, gle: on mrtav! I kad sam pažljivije pogledala, razabrah: nije to moj sin koga sam ja rodila!" Tada reče druga žena: "Ne, nije tako. Moj je sin onaj živi, a tvoj je onaj koji je mrtav!" A prva joj odvrati: "Nije istina! Tvoj je sin onaj koji je mrtav, a moj je onaj koji živi!" I tako se prepirahu pred kraljem. A kralj onda progovori: "Ova kaže: 'Ovaj živi moj je sin, a onaj mrtvi tvoj'; druga pak kaže: 'Nije, nego je tvoj sin mrtav, a moj je onaj živi.' Donesite mi mač!" naredi kralj. I donesoše mač pred kralja, a on reče: "Rasijecite živo dijete nadvoje i dajte polovinu jednoj, a polovinu drugoj." Tada ženu, majku živog djeteta, zabolje srce za sinom i povika ona kralju: "Ah, gospodaru! Neka se njoj dade dijete, samo ga nemojte ubijati!" A ona druga govoraše: "Neka ne bude ni meni ni tebi: rasijecite ga!" Onda progovori kralj i reče: "Dajte dijete prvoj, nipošto ga ne ubijajte! Ona mu je majka."

Mudrost kao život

Salomon je bio mudar. Za nekoga tko je mudar kaže da je mudar ko Salomon. On je od Boga tražio dar mudrosti, a ne nešto drugo kao primjerice dug život, i bilo mu je darovano. Isus je utjelovljena mudrost Božja. On nas potiče da sve prodamo i kupimo dragocjeni biser kraljevstva nebeskoga. A taj biser onda bez navezanosti jer «blago siromasima duhom njihovo je kraljevstvo nebesko"» možemo darovati drugima. Možemo biti mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi. Čuvati vjeru kao što zmija čuva glavu kako bismo mogli sve bogatstvo duha prenijeti u vječnu Domovinu gdje ono postaje sigurno zauvijek. I da se možemo ravnati po zakonima duhovne inteligencije, a to znači da imamo samo ono što dajemo ako dajemo u ime Božje.

Kao što je sveti Franjo Asiški znao činiti pa sve svega odrekao. A tada mu Bog nije rekao: «Sad, kad si se svega odrekao, Franjo uživaj u tome da ništa nemaš!"» Ne, nakon toga on je mogao u slobodi dobiti sve što Bog ima. Zato je i mogao reći: «Bog moj, najprije to, i sve moje!"» Zato je Benedikt mogao reći: «Moli mi radi!"» Opet jedna primjena na život duhovne inteligencije! Zato je osnivač isusovaca Ignacije Lojolski mogao govoriti: «Sve na veću slavu Božju!"» Sve su to dalekosežne mudrosti.

Kad dajemo Bogu prednost, on nama uzvraća davanjem prednosti. Kad Boga ljubimo iznad svega, On nas može ljubiti u svemu. Mi osjećamo razliku između Njegove sveobuhvatne i ljudske maloobuhvatne ljubavi. Osjećamo razlike između Njegove širine i naše suženosti i skučenosti. Tada se ne zadovoljavamo da budemo mudri samo u emocionalnoj i racionalnoj inteligenciji, i da postanemo glupi na razini duhovne inteligencije. Ne, nego znajmo gledati stvarnost pod vidikom vječnosti, a to znači ne zatrčavati se i ne dati se zavesti grijehom, tj. užitkom koji je istrgnut iz pravog konteksta, koji bi nas htio pristajanjem na isječak cjelokupno upropastiti.

Jer ostaje na snazi izbor, a ovdje biramo vječnost: pozitivnu ili negativnu. Postoji vječnost u kojoj je na snazi plač i škrgut zuba, ali postoji i vječnost gdje će se svatko svakome do kraja radovati. Jedan je propovjednik govoreći o grijehu rekao: «Vi grješnici i grješnice, ako se ne obratite, ići ćete tamo gdje je plač i škrgut zubi!"» A jedna nagluha baka iz osmog reda poviče: «A ta tu ja jadna tamo kad nemam duba!"» Mislila je da se valjda negdje dijele kolači, što li?! Kolači se stvarno dijele na ovoj zemlji: Svaki dan jedan kolač. Ali taj nam kolač valja uzimati odmjereno, trijezno da ne bismo pretjerali. Jer naše tijelo i te kako reagira kad pretjeramo s hranom, bilo da jedemo previše, ili premalo. Zato nam valja ići onim putem koji je za nas najbolji makar ne i najdraži. To je ni lijevo, ni desno, ni previše ni premalo, nego taman kako treba.

A tada Bog preko nas može širiti svoju slavu, objavljivati svoju prisutnost, predavati ljudima svoju ljubav preko autentičnih svjedoka koji sebično ne cenzuriraju njegovo evanđelje svodeći ga na jednu ili dvije stranice nego ga u svoj širini, dubini i visini daruju drugima znajući da su sluge beskorisne, tj. zamjenjivi sami po sebi. Ali, tko Bogu služi, taj kraljuje. Taj ima i mir i radost u srcu, pa tome nitko ništa ne može.

fra Miroslav Bustruc


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 17 lip 2009 20:09 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3885
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 51 zahvala
"Izgubljeni sin ili milosrdni Otac"

Razmotrimo pitanje,kome pripadam?Bogu ili svijetu?Moja brojna svakodnevna zanimanja govore da više pripadam svijetu nego Bogu.Mala kritika me razljuti,a malo me odbijanje baca u depresiju.Mala pohvala mi podiže duh,a mali uspjeh oduševljava.Potrebno je vrlo malo da me podigne ili baci na zemlju.Često sam nalik lakom čamcu na oceanu,prepuštenom milosti njegovih valova.Vrijeme i snaga koju trošim,da bih održao barem neku ravnotežu i zaštitio se od izvrtanja i potapanja,pokazuju da je moj život uglavnom borba za opstanak:ne uzvišena borba,već tjeskobna borba koja proizlazi iz pogrešne ideje da je svijet taj koji me određuje.

I sve dok trčim naokolo pitajući:Voliš li me?Voliš li me doista?Dajem svu vlast glasovima svijeta i pretvaram se u roba,jer je svijet ispunjen s "ako".Svijet kaže;Da,volim te "ako" si lijep,inteligentan i bogat.Volim te ako imaš dobru naobrazbu,dobar posao i dobre veze.Volim te ako puno zarađuješ,puno prodaješ i puno kupuješ.U ljubavi svijeta skriven je beskrajni "ako".Ti "ako" me zarobljuju jer je nemoguće prikladno odgovoriti na sve njih.Ljubav svijeta jest i uvjek će biti uvjetovana.Sve dok svoje vlastito biće tražim u svijetu uvjetovane ljubavi,bit ću "prikvačen" na svijet,pokušavajući,padajući,opet pokušavajući.To je svijet koji hrani ovisnosti jer sve što nudi ne može zadovoljiti najdublju čežnju mojeg srca.

Čini se da riječ "ovisnost" najprikladnje objašnjava izgubljenost koja tako duboko pogađa suvremno društvo.Naše nas ovisnosti vežu uz ono što svijet proglašava ključevima za uspjeh:nagomilavanje bogatstva i moći,stjecanje društvenog položaja i izazivanje divljenja;pretjeranu potrošnju hrane i pića i seksualno zadovoljavanje koje ne razlikuje pohotu od ljubavi.Te ovisnosti stvaraju očekivanja koja nimalo ne zadovoljavaju naše najdublje potrebe.Dok god živimo u svijetu iluzija naše nas ovisnosti osuđuju na isprazna traženja u "dalekoj zemlji",ostavljajući nas suoćene s nizom razočaranja,dok naš "ja" ostaje neostvaren.U ovome vremenu rastućih ovisnosti,mi smo odlutali daleko od doma našeg Oca.Ovisni se život s pravom može nazvati životom življenim u "dalekoj zemlji".I tek odatle se diže naš vapaj za oslobođenjem.

Ja sam izgubljeni sin svaki put kad tražim bezuvjetnu ljubav tamo gdje se ona ne može naći.Zašto stalno odbacujem mjesto prave ljubavi,ustrajno je tražeći drugdje?I zašto stalno ostavljam dom u kojem sam nazvan djetetom Božjim,Ljubljenim svojeg Oca?Uvijek se čudim tome kako neprestano uzimam Božje darove-svoje zdravlje,svoje intelektualne i osjećajene darove-i koristim ih da ostavim dojam na ljude,da primim odobravanja ili hvalu,da se natječem za nagrade,umjesto da ih razvijam za Božju slavu.Da,često ih prenosim u "daleku zemlju" stavljajući ih u službu svijeta koji iskorištava i ne poznaje njihovu pravu vrijednost.Kao da želim dokazati sebi i svom svijetu da mi ne treba Božja ljubav,da sam mogu stvoriti svoj život i da želim biti posve neovisan.Ispod svega toga jest velika pobuna,radikalni "ne" očevoj ljubavi,neizgovorena kletva "Želio bih da si mrtav"."Ne" rasipnog sina održava iskonsku Adamovu pobunu:njegovo odbavcivanje Boga u čijoj smo ljubavi stvoreni i čija nas ljubav podupire.Te me pobuna stavlja izvan raja,izvan dohvata stabla života.Ta me pobuna čini izgubljenim u "dalekoj zemlji".
Henri Jozef Machiel Nouwen "Povratak izgubljenog sina"
:arrow: :arrow: :arrow:


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 22 lip 2009 14:18 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3885
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 51 zahvala
Draga braćo i sestre,kako početi pričati o ovom čoviku???
Kako pričati o ovome divnome svecu??
Možda bi se u njegov život najbolje uklopila rečenica iz svetog pisama;Iv 15,13 Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.

Slika

Upravo to šta nas Gospodin uči da veće ljubavi od dati svoj život za druge nema,upravo to je učinio Bl.Damijan gubavac.Upravo je on položio svoj život za svoju gubavu djecu kako ih je nazivao.Bio je to gubavac ljubavi, apostol gubavaca,svečenik prognanih,pravi svečenik i pravi svetac.Pravim imenom Bl.Damjan de Veuster (1840. – 1889.) Od svoje najranije mladosti žudio je za Gospodinom,tražio je doslovno lice Gospodina.Kako je bio još malen slušao je priče jednog starca koji mu je pričao o Bogu,kao starcu sa dugom bjelom bradom koji voli djecu.Sviđalo se to Damjanu (krsnog imena Josip) pa je odlučio u obližnjoj šumi svog rodnog mjesta potražiti Boga sa dugom bjelom bradom koji voli djecu.Otišao je samo sa malo kruha i vode u šumu,provodeći cijeli dan u molitvi da susretne starca sa dugom bjelom bradom.Vratio se tak kad su ga roditelji pronašli u kasnu noć.Dakle već od ranog je djetinstva bio ispunjen ljubavlju prema Gospodinu.Ovo je samo jedan datalj iz njegovog života a njegov život lipo opisuje knjiga Wilhelm Hünermann "Svećenik prognanika"Kad je završio za svečenika sam se javio da ode na otok Molokai (Havajsko otočje) koji je bio otok gubavaca.Na taj su otok vozili ljude koji su bili zaraženi gubom,da se sprijeći daljnja zaraza.Jedini zdrav između 800 gubavih,dobro je znao da je samo pitanje vremena kad će i on postati jedan od njih,ali nije ga ta činjenica priječila da se potpuno preda na služenje svojoj gubavoj djeci kako ih je nazivao.Unatoć upozorenjima nadređenih da ne stupa u kontakt sa gubavima i da bude na oprezu nije mario za to.

Slika

Evo jedne zanimljive slike koja prikazuje kako se Bl.Damian ispovjedao.
Budući da je bio jedini svečnik na otoku Molokai,problem mu je uvijek bila sv.ispovjed.Tko zakorači nogom na Molokai nije se smio vratiti sa otoka.Pa se Damijan ispovjedao na taj način kako je prikazano na slici.Sa malim čamcem je doplovio do broda na kojem je bio svečenik koji ga je onda sa broda ispovjedao.Ima još mnogo zanimljivih stvari u vezi ovog Božjeg sveca ali o tome pročitajte i pogledajte u knjizi odnosno filmu.
:D


Slika
Slika koja prikazuje svečano prenošenje tjela iz otoka Molokai u rodnu mu Belgiju.

Slika
Na ovoj slici Damijan gubavac zahvaćen gubom.

Slika
Grob Damjana gubavca na otoku Molokai.

Raduje nas vijest iz Glasa Koncila da će Bl.Damijan de Veuster uskoro postati svetac.Naravno u Božjim je očima odavno svet,ali sada će mu i ljudi priznati ono što je trebalo davno učiniti.
Evo kako prenosi Glas Koncila 1.3.2009. članak o skorom proglašenju Bl.Damjana gubavca svetim.
http://www.glas-koncila.hr/rubrike_izdv ... s_ID=16107

Velika djela napravio je Gospodin preko Bl.Damjana Gubavca ili bolje rečeno gubavca ljubavi.Za one koji žele pobliže upoznati ovog sveca koji je gorio i izgorio za druge postoji divna već spominjana knjiga:Wilhelm Hünermann "Svećenik prognanika"

I postoji film"Molokai - The Story Of Father Damien" koji možete skinute sa ove stranice http://www.mininova.org/tor/2523290


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 28 lip 2009 10:14 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3885
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 51 zahvala
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=CFjKNobVQv4[/youtube]

Usred tišine grada i usnule ljepote
Tiha se ?uje gitara, "la musica di notte"

Ako si pošla spavat, vila ti laka no?,
Družina naša s pjesmom zakantat ?e ti do?.

Otvori draga prozor, i slušaj naše note
O ljubavi ?emo pjevat "la musica di notte".


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 03 srp 2009 18:27 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3885
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 51 zahvala
Usmena molitva,ili molitva koja se izgovara usnama,vrlo je draga Bogu jer se njome priznaje i proslavlja Božje beskrajno veličanstvo."Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu" veli Gospodin na usta proroka Davida,"i onom koji hodi stazama pravim-njemu ću pokazati spasenje svoje"(Ps 50,23)
Međutim da bi usmena molitva služila Božjoj proslavi i našem spasenju,mora se odvijati pozorno i pobožno.Za istinsku molitvu nije dovoljno samo izgovaranje riječi,veli Sv.Grgur,nego se traži i pobožnost srca,naime u Božjim očima više vrijede naši osjećaji negoli zvuk našeg glasa.Prema tome želimo li se svidjeti Bogu moramo moliti ne samo usnama,nego i srcem.Isti svetac nastavlja;"kako bi Gospodin mogao uslišati molitve onoga tko ne zna šta želi ili čak i ne želi biti uslišan?Kako možeš očekivati da će te Gospodin čuti,kad ti ne čuješ ni sama sebe,kaže Sv.Ciprijan.

Lako je razumjeti zbog čega đavao toliko nastoji okrenuti naše misli za vrijeme molitve na svjetovne stvari.S jedna nas strane želi lišiti blagodati koju primamo u žarkoj molitvi,s druge strane želi da učinimo grijeh nepoštovanje Boga i da tako zaslužimo kaznu.No upravo zbog toga moramo se svom ozbiljnošću truditi da molimo u najvećoj pozornosti i pobožnosti.Duh nas Sveti potiće sljedećim riječima;"Pripravi se prije svoje molitve i ne budi kao čovjek koji iskušava Gospodina" (Sir 18,23).Pokušaj sebi posvjestiti činjenicu da ćeš u molitvi hvaliti Boga i prositi njegovo milosrđe za sebe i za druge.Sjeti se da te anđeli promatraju i da stoje,kao što je blaženi Herman jednog dana vidio,sa zlatnim kadionicama u rukama,kako bi prenjeli Bogu tvoje molitve i osjećaje ljubavi kao miomirisni kad.Anđeli koje je vidio sveti Ivan evanđelista imali su zlatne posude pune kada i miomirisa,a to su svetačke molitve usp.Otk 5,8. Ukratko prije molitve pomisli o tome da ćeš razgovarati s Bogom i da ćeš govoriti s njim o nečem vrlo važnom.Tada će te Gospodin milostivo pogledati i pažljivo poslušati tvoje molbe.
Unaprjed prikaži Bogu molitve koje kaniš izreći i zamoli ga da te očuva od rastresenosti.Za vrijeme molitve izbjegavaj žurbu.Mnogo ljudi izgleda kao da za vrijeme molitve razmišlja jedino o tome kada će završiti,kao da se radi o nekakvu mučenju koje se mora pretrpjeti te zato treba trajati što je moguće kraće.Takva se bezobzirnost ne može svidjeti Bogu niti nam donjeti korist."Revnost i žar" kaže Sv.Augustin "potpuno se hlade te se najzad poput vatre ugase ukoliko ih se ne podržava".Dok moliš ili činiš pobožna djela,nastoj povremeno obnoviti svoju pozornost.

Dokle god nastojiš očuvati pravu pozornost za vrijeme molitve,ne moraš se uznemiravti zbog neželjenih rastresenosti;ukoliko ne pristaneš na njih ne mogu ti nauditi.Gospodin je milostiv prema našoj slaboći.Rastresene misli dolaze često na um i onda kad im nismo pružili nikakav povod.Takve pomisli ne mogu razoriti učinke naše molitve.Po tumačenju velikog svetog Tome,čak ni povlaštene duše ne mogu uvijek ostati u visinama kontemplacije.Breme ljudske slaboće ih prigiba i uzrokuje pokoju neželjenu rastresenost.No s druge strane,isti sveti naučitelj kaže da onaj tko se zadržava u svojevoljnoj rastresenosti,nema isprike za grijeh niti se može nadati nagradi za svoju molitvu.
Kao što dobra volja omogućava našim mislima duhovni plod,kaže sveti Bernard,tako zbog nemarne volje naše misli postaju nedostojne za Gospodina i zbog toga ne primaju nagradu nego samo kaznu.


Cistercitski ljetopisi sadržavaju sljedeće viđenje koje je sveti Bernard ugledao jednog dana dok je molio sa svojom redovničkom subraćom.Pokraj svakoga brata vidio je anđela koji je stajao i pisao.Neki su anđeli pisali zlatom,neki srebrom,neki crnilom,a neki vodom-dok ih je određeni broj držao pero u ruci ništa ne pisući.Bog je istodobno prosvjetlio sveca da razumije šta to znači;zlato je označavalo molitve koje su pojedina braća izgovarala s najvećim žarom,srebro je upućivalo na to da je molitvi određene braće nešto nedostajalo,pisanje crnilom značilo je da su braća pozorno izgovarala riječi,ali da ih nije pratila pobožnost,voda je prikazivala da su riječi izgovorene nepažljivo te da im se posvećivala mala ili nikakva pažnja;naposljetku,anđeli koji nisu ništa pisali stajali su pored braće koja su svjesno podržavala svojevoljnu rastresenost.

O Davidovim riječima;"Iz svega glasa vapijem Gospodinu" (Ps 142,2) sveti Augustin piše sljedeće;"Mnogi vape Gospodinu,ali ne svojim glasom,to jest zazivaju Gospodina ne glasom duše nego glasom tijela.Zavapi svojim mislima pa će te Gospodin sigurno uslišati".

Najlakši način obavljanja usmene molitve jest izgovaranje gorljivih strelovitih molitva.Ovakvo pobožno izljevanje srca ne treba ograničavati na neko određeno mjesto ili vrijeme.Strelovite su molitve dobrodošle u svako vrijeme i na svako mjestu;na poslu,za jelom,prilikom odmora,kod kuće ili izvan kuće.Po svome obliku to može biti čin želje,prihvaćanje Božje volje,ljubavi,predanja ili samozataje;može biti također čin molbe,zahvaljivanja,poniznosti,pouzdanje itd.Božji su sveci više cijenili ovakve molitvice negoli dugačke pobožnosti budući da nam strelovite molitve bolje mogu pomoći da ostanemo u Božjoj prisutnosti.Sv.Ivan Zlatousti veli da onaj tko često izgovara strelovite molitve,zatvara vrata pred sotonom i sprječava njegovo neprestano dodijavanje zlim mislima.Činom ljubavi,prihvaćanja Božje volje i prikazivanje sama sebe te zazivanje svetih imena Isusa i Marije pružamo Bogu najveću radost.Onaj tko ljubi neprestano razmišlja o onome što voli.Prema tome,duša koja ljubi Boga uvijek će mislit na njega i tražiti priliku da mu očituje ljubav čestim uzdasima i strelovitim molitvama.

"Vježbanje u savršenosti" Sv.Alfonz Liguori


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 16 srp 2009 17:45 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3885
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 51 zahvala
Ps 118,17 Ne, umrijeti neću nego živjeti i kazivat ću djela Jahvina.

Slika

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=jiHcUJaRCnI[/youtube]

Zapjevale ptice u daljini,
Ne čuješ ih, ne čuješ ih ti,
a zoru smo, a zoru smo
s njima čekali.

Zaustila zemlja tvoje ime.
Spavaju mi u njoj sokoli.
Ne zovi me, ne zovi me,
ne mogu ti doći.

Rosa, rosa, rosa
sad te pokriva.
Hej, rosa, rosa, rosa
sad te pokriva.

Zašutila pjesma kao more,
ostavlja me sunce, ostavlja.
Nema zore, nema dana,
prijatelja stara.

Rosa, rosa, rosa
sad te pokriva.
Hej, rosa, rosa, rosa
sad te pokriva.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 18 srp 2009 20:33 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3885
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 51 zahvala
Slika

Strogost njegova života i kako su ga tješili stvorovi

1. Kad je čovjek Božji Franjo opazio kako se mnogi gorljivim srcem oduševljavaju da po njegovu primjeru nose Kristov križ, i sam se kao dobar vojskovođa Kristove vojske oduševljavao kako bi došao do pobjedničke palme preko najvišega vrhunca nepobjedive kreposti.Imajući pred očima one Apostolove riječi: koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama, da bi naoružanje križa nosio na svome tijelu, tolikom je strogošću stege obuzdavao osjetilne težnje da je jedva uzimao ono najnužnije za uzdržavanje života.Govorio je, naime, da je teško udovoljavati potrebama tijela, a ne robovati povodljivosti osjetila. Zato, dok bijaše zdrav, jedva je kada ili rijetko uzimao kuhanu hranu, a kad bi je uzeo, ili bi je pomiješao s pepelom, ili bi joj tečnost začina dolijevanjem vode većinom učinio netečnom. A što da reknem o uživanju ina, kad u žestokoj žeđi ni vode nije dosta pio. Pronalazio je načine za sve veću suzdržljivost i danomice je u tome napredovao. Iako je već stigao do vrhunca savršenstva, uvijek je činio nešto novo kao da počinje i tako je po trapnji tijela na uzdi držao požudu.Kad bi izlazio da propovijeda evanđelje, s obzirom na kakvoću hrane bi se prilagođivao onima koji su ga primili, a kad bi se vratio natrag, opet bi strogo postio. Dok je bio tako strog prema sebi, a čovječan prema bližnjemu, u svemu se pokazivao podložnim Kristovu evanđelju, ali on nije davao primjer samo kad je postio, nego i kad je jeo. Gola je zemlja najčešće bila ležajem njegovu umornu tijelu, a često je spavao sjedeći ili bi pod glavu stavio kakvo drvo ili kamen. Odjeven u tuničicu, služio je Gospodinu u studeni i golotinji.

2. Kad je jednom upitan, kako se tako kukavnom odjećom može zaštiti od oštre zimske studeni, gorljivim je duhom odgovorio: "Kad bismo iznutra bili obuzeti gorljivom željom za nebeskom domovinom, ovu bismo hladnoću podnosili lakše." Zazirao je od mekušne odjeće i volio oštrinu. Tvrdio je da su upravo zbog toga božanska usta hvalila Ivana Krstitelja. A ako bi kad u tunici koja mu je dana osjetio mekoću, iznutra bi se snabdio
konopčićima, jer se prema riječima vječne Istine mekušna odjeća ne smije tražiti u kolibama siromaha, nego u dvorovima knezova. Stekao je, naime, sigurno iskustvo da đavli zaziru od oštrine te se većma oduševljavaju za napastovanja raskošnika i mekoputnika.
Kad je jedne noći zbog glavobolje i bolesti očiju preko običaja imao pod glavom jastuk od perja, u jastuk je ušao đavao. Na različite ga je načine uznemirivao sve tamo do jutarnjih sati i smetao ga u molitvi, dok nije dozvao brata i dao jastuk s đavlom odnijeti podalje od ćelijice. Kad je brat s jastukom izišao iz ćelije, svi su mu udovi omlohavili i za upotrebu postali onesposobljeni, dok mu na riječ svetog oca, koji je to spoznao u duhu, nije potpuno vraćena snaga duha i tijela.

3. U strogoj je stezi stajao na straži i najveću brigu vodio o čuvanju čistoće i unutarnjega i vanjskog čovjeka. To je bio razlog da je u prvo vrijeme nakon svog obraćenja u zimsko doba posve uranjao u jami punoj ledene vode, da bi tako onoga domaćeg neprijatelja sebi posve podložio i očuvao blistavu odjeću sramežljivosti od požara požude. Tvrdio je da je duhovnom čovjeku lakše podnositi veliku studen na tijelu negoli u srcu posve neznatnu vatru tjelesne požude.

4. Kad je jedne noći moli u ćelijici samotišta Sarthiano, stari mu je neprijatelj triput viknuo: "Franjo, Franjo, Franjo!" Kad ga je upitao što hoće, licemjerno mu je odgovorio: "Nema na svijetu grešnika kojemu, ako se obrati, Bog ne bi oprostio. Ali ako netko samoga sebe ubija okrutnom pokorom, taj neće nikada zadobiti milosrđa!" – Čovjek je Božji odmah prepoznao neprijateljevu varku, kako je pokušao da ga pridobije za popustljivost. To je, naime, dokazao i slijedeći događaj.Odmah ga je nakon toga pod utjecajem đavla, čiji dah raspiruje žeravicu, spopala teška tjelesna napast. Čim ju je ovaj ljubitelj čistoće osjetio, svukao je odijelo i počeo se konopcem oštro bičevati. Govorio je: "Sada, brate magarče, moraš izdržati, sada treba da osjetiš bič. Tunika pripada Redu, ona je znak posvećenja. Požudniku nije slobodno ukrasti je. Ako hoćeš bilo kamo otići, idi!" Osim toga je, ponesen čudesnim žarom duha, otvorio ćeliju te izišao u vrt. Već ogoljeno tjelešce je uronio u duboki snijeg te je punim rukama od njega počeo praviti grude i načinio ih sedam. Stavivši ih preda se, svom je tijelu rekao: "Gle, ova veća je tvoja žena, a ove četiri su tvoja dva sina i dvije kćeri; ostale dvije su ti sluga i sluškinja da te služe.Zato se požuri da ih sve obučeš, jer umiru od studeni. A ako ti je mrska mnogostruka briga za njih, brižljivo služi samo Bogu!" Pobijeđeni je napasnik odmah otišao a sveti se čovjek kao pobjednik vratio u ćeliju, jer, dok je bičujući se trpio hladnoću izvana, dotle je gasio vatru
požude iznutra te otada više nije nešto takvo osjećao.Jedan je brat, koji je tada bio zabavljen molitvom kad je mjesec jače zasjao, sve to promatrao. Kad je čovjek Božji doznao da je taj noću sve to vidio, otkrio mu je razvoj napasti i naložio da nikom živom ne otkrije slučaj što ga je vidio, dokle god bude živ.

5. Učio je braću kako treba ne samo mrtviti mane tijela i obuzdavati njegove porive,nego da najbrižljivije treba čuvati i vanjska osjetila kroz koja u dušu ulazi smrt. Naredio je da još opreznije treba izbjegavati povjerljivost prema ženskim osobama, razgovore i poglede što
je mnogima prigoda da posrnu. Tvrdio je da se po ovakvim stvarima slabi duh slomi, a jaki da često oslabi. Kazivao je da je onome tko se s njime druži, osim ako se radi o vrlo prokušanu čovjeku, jednako teško izbjeći zarazu od njih kao što je prema Sv. pismu nemoguće hoditi po
vatri a ne opržiti tabane. Budući da je i sam odvraćao svoje oči da ne gledaju ovakvu taštinu, nijednu ženu nije poznavao po licu, kako je jednom priznao nekom subratu. Bio je, naime,mišljenja da se ne mogu bez straha u unutrašnjosti upijati slike njihova izgleda, jer mogu ili
raspiriti iskru neukroćena tijela ili okaljati sjaj sramežljiva srca. Također je tvrdio da je razgovor sa ženom bezvrijedan, izuzevši ispovijed ili posve kratku pouku, ukoliko je to korisno za spasenje i ukoliko odgovara uljudnosti. Rekao je: "Kakve razgovore treba da redovnik vodi sa ženom, osim ako traži svetu pokoru ili savjet za vođenje savršenijeg života?
Kad je čovjek previše siguran, ne čuva se neprijatelja, i đavao će, uzmogne li od čovjeka za se dobiti vlas, ubrzo učiniti da to preraste u uže."

6. Naglašavao je kako napose treba izbjegavati besposlicu, jer je ona talog opakih misli. Primjerom je pokazao kako treba buntovno i lijeno tijelo upokoravati neprestanim i korisnim poslovima. Zato je svoje tijelo nazivao magarcem koga treba opterećivati teškim teretima, često ga treba šibati i uzdržavati ga oskudnom hranom.Kad bi opazio da je netko besposlen i da naokolo lunja, smatrao je da želi uživati tuđe napore pa da ga zato treba zvati bratom muhom, jer takav ne radi ništa čestito, nego zlorabi dobročinstva i svima postaje beskoristan i nepoželjan. Zbog toga je jednom zgodom rekao:"Hoću da moja braća rade i da se vježbaju kako ne bi, prepustivši se besposlici, srcem i jezikom lutala po onome što je nedopušteno."Htio je da braća obdržavaju evanđeosku šutnju kako bi se u svako doba suzdržavala od svake beskorisne riječi, jer će na sudnji dan o tome polagati račun. Ako bi se namjerio na kojeg brata koji se navikao na isprazne riječi, oštro bi ga ukorio. Uvjeravao je braću da je čedna šutljivost i čuvarica čista srca i velika krepost zato što se kaže da će smrt i život biti u vlasti jezika, ali ne toliko zbog okusa koliko zbog govora.

7. Iako je prema prilikama poticao braću na strog život, ipak mu se nije sviđala prevelika strogost koja nije zaodjevena samilošću niti je začinjena solju razboritosti. Kad se jedne noći jedan između braće, vrlo izmučen glađu zbog pretjerana posta, nije nikako mogaosmiriti, samilosni je pastir razabrao da njegovoj ovci prijeti pogibao. Pozvao je braću, donio kruh i, da bi ga ohrabrio, sam je prvi počeo jesti i umiljato ga je poticao da jede. Brat se oslobodio sramežljivosti. Uzeo je hranu i uvelike se obradovao što je po obzirnoj samilostipastira izbjegao štetu po tijelo i dobio primjer koji saziđuje.Kad je svanulo, čovjek je Božji sazvao braću, izvijestio ih o onome što se te noći dogodilo i brižljivo ih opomenuo: "Neka vam, braćo, kao primjer posluži ljubav, a ne hrana."Osim toga ih je poučio da slijede razboritost koja upravlja kreposti, ali ne onu što nam je preporučuje tijelo, nego onu koju je naučavao Krist čiju je presveti život, bez sumnje, sjajan uzor savršenstva.

8. Budući da čovjeku, opterećenu slabošću tijela, nije moguće propetog Jaganjca bez ljage tako savršeno nasljedovati a da ne počini nikakva prijestupa, zato ih je nastojao utvrditi pouzdanom uputom da se, naime, oni koji nastoje oko savršena života moraju danomice prati potocima suza. Premda je već stekao divnu čistoću duše i tijela, ipak nije prestajao neprestanom kišom suza prati oči duše, a da pri tome nije mario za gubitak tjelesnog vida.Kako je, naime, zbog neprestana plača zadobio vrlo tešku bolest očiju, liječnik mu je savjetovao da se suzdržava od suza, ako želi izbjeći sljepoću tjelesnog vida. Sveti je čovjek na to odgovorio: "Ne smije se, brate liječniče, iz ljubavi prema vidu koji imamo kao što ga imaju i muhe, odnemariti pohod vječnoga svjetla, ili još manje zato što nije duh poradi tijela, nego je tijelo poradi duha dobilo blagodat vida." Većma je volio izgubiti svjetlo tjelesnoga vida negoli na račun pobožnosti srca potisnuti suze, pomoću kojih se čisti unutrašnje oko da bi moglo gledati Boga.
Sv.Bonaventura "Životopis svetog Franje"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 25 srp 2009 22:35 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3885
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 51 zahvala
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=eJ5blJZviSU[/youtube]

Here I go out to sea again
the sunshine fills my hair
and dreams hang in the air
Gulls in the sky and in my blue eyes
you know it feels unfair
there's magic everywhere

Look at me standing
here on my own again
up straight in the sunshine

No need to run and hide
it's a wonderful, wonderful life
No need to hide your face
it's a wonderful, wonderful life

Sun in your eyes
the heat is in your hair
they seem to hate you
because you're there
and I need a friend
Oh, I need a friend
to make me happy
not stand here on my own

Look at me standing
here on my own again
up straight in the sunshine

I need a friend
oh, I need friend
to make me happy
not so alone...

Look at me here
here on my own again
up straight in the sunshine


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 08 kol 2009 20:26 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3885
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 51 zahvala
Grijeh je izraz za zlo koje čovjek počinja prvenstveno u odnosu prema Bogu,a onda i u odnosu prema čovjeku.Grijeh je krivica koja se ispašta pred Bogom i koju samo Bog može oprostiti.Grijeh je stoga naglašeno religijski pojam.No,ono što se želi njime reći,objektivno živi u ljudima i obično se naziva krivnjom.Krivnja je zlo za koje ljudi odgovaraju pred savješću,pred ljudima,pred poviješću,pred sudom ili konačno pred Bogom.Naziv grijeh ili krivnja označuje negativnu stvarnost u čovjeku za koju on odgovara.No,grijehom se i naziva i ono zlo za koje čovjek nije potpuno odgovoran,ali je ono zlo u sebi.Tako nehotice ubiti čovjeka jest grijeh i zlo,ali nema subjektivne krivnje.Grijeh je dakle širi pojam od krivnje.
Promatran metafizički,iz područja filozofije,grijeh je pomankanje dobra.Tamo gdje bi trebalo biti dobro,lijepo,vrijedno i istinito,a nije,to je grijeh.Grijeh je nedostatak a prati ga krivnja.Bog kao apsolutno biće ne može imati grijeha.Njemo ne može nešto nedostajati.On je punina bitka,on je apsolutna egzistencija.Sve drugo ima samo relativnu egzistenciju.Svi i sve postoje samo ukoliko su u odnosu prema Bogu,ukoliko komuniciraju s Bogom.Sve zahvaljuje svoju egzistenciju Bogu,prvotnom i apsolutnom bitku.Bez njega nema opstojnosti.S Bogom se može biti egzistencijalno i svjesno.Egzistencijalni je odnos onaj koji čini da sve postoji.Svjesni je odnos osobno prianjanje uz Boga,slobodno,odgovorno.To je prijateljevanje s Bogom o kome ovisi slobodna,osobna,svjesna čovjekova egzistencija.

Grijeh je dakle kidanje svjesne komunikacije ili odnosa s Bogom.Prekidanje svake komunikacije s Bogom značilo bi ništavilo.Prekidanje svjesne komunikacije znači blokiranje svjesnih,osobnih čovjekovih procesa.U svakom slučaju,kidanje komunikacije s Bogom znači ugrožavanje života.Budući da je život dar Božji,Božje djelo,onda je to uništavanje Božjeg djela i stoga nepravda prema Bogu.Čovjek je stvoren slobodan i zato se može oprjeti Bogu.

Čini se da vjera ničemu konkretno i materjalno ne koristi.Ona,međutim čitav život na zemlji drži na ljudskoj razini.Kad čovjek prekine nit vjere,nit koja ga veže s Bogom,događa se pad.Grijeh je zapravo pad.Čovjek dakle ovisi o Bogu.On je Božji dar.On živi ako komunicira s Bogom.Sebi ugrožava živoat ako blokira komuniciranje s Bogom u bilo kojem pogledu.Tada u sebi osjeća odgovornost koja se izražava preko savjesti.To je odgovornost Darovatelju života-Bogu.Što grijeh jest a što nije,čovjek ocjenjuje svojom ugrađenom sposobnošću koja se zove savjest.Savjest je središte čovjekova života.Ona je izravna veza čovjeka s Bogom.U savjesti se čovjek osjeća odgovornim Nekome.On se ne može opravdati sam pred sobom.Protiv grižnje savjesti uzaludni su ljudski razlozi.U savjesti čovjek nije odgovoran pred ljudima.Često je upravo zbog savjesti spreman ići protiv uvjerenja drugih ljudi i povijesti.Čovjek se u savjesti osjeća odgovornim nekome tko stoji iznad njega,ljudi i zemlje.Savjest je čovjekova svetinja.Gaženje savjesti čovjek doživljava kao gaženje vlastitog života.Čistoća savjesti važnje je od života.Za poštenje,čast,ljubav,slobodu,pravdu-uopće za poštenu savjest,ljudi daju živote.Radje umrjeti nego povrjediti savjest.Iz toga se vidi da je savjest iznad čovjek i da je važnja od života.Savjest jasno kaže da čovjek treba činiti dobro i da ne smije činiti zlo.No,što je u konkretnom slučaj dobro a što zlo, tu se savjesti u nekim pojedinostima razilaze.Jasnoća je savjesti pomraćena.Zbog toga se može dogoditi da čovjek čini zlo,a misli da je to dobro.Podsvjesno se stoga čovjek uvijek osjeća krivim,pa čak i onda kada nije svjestan krivice.Podsvjest skriva mnoge krivnje koje svjest nije registrirala.Zato psalmist veli;"Od potajnih grijeha mojih očisti me,Bože".(usp.Ps 19,13)

Grijeh i krivnja su općeniti.Svi su ljudi bez iznimke podložni grijehu.Rađaju se s grijehom i krivnjom,rođenjem ulaze u stanje grijeha koje je prisutno u svijetu.Čini se da je grijeh nešto urođeno,usađeno i neiskorjenivo u čovjeku.Otkad postoje ljudi,postoji zlo i krivnja.Ljudi su se pokušali žrtvama i molitvom osloboditi krivnje.No,ona je tu.Često je grijeh lukavo prisutan,zavodljiv u lažnom svjetlu,nevidljiv, pomješan s dobrom.U svakom živi dobro i zlo.Čovjek je dobar ako se prikloni dobru,zao ako se prikloni zlu.No,ne može biti bez grijeha,ali niti bez dobra.Nitko nije potpuno zao i zato je popravak uvijek moguć.Nitko nije potpuno dobar i zato se uvijek može pokvariti.Čovjek je raspet između dobra i zla.Htio bi dobro ali je zlo jače od njega.Tako se svi ljudi osjećaju stalno krivi i u strahu od Vječnog Suca.Istodobno u njima tinja nada de će se osloboditi zla i krivnje.Budući da su svi ljudi podložni grijehu,znaći da nas nitko od ljudi ne može osloboditi od grijeha.Iz grijeha bi nas mogao oslobodit samo netko tko nije rob grijeha,tko je jači od čovjeka i grijeha.Otkad čovječanstvo zna za sebe,vječito se nada da će ga netko osloboditi krivnje.Ta nada je neugasiva.Ona je vapaj za spasom i Spasiteljem.

Tomislav Ivančić "Susret sa živim Bogom"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 16 kol 2009 10:59 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3885
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 51 zahvala
Slika

Franjina poniznost i poslušnost;Božja predusretljivost prema njemu

1. Poniznost, čuvarica i ures sviju kreposti, u velikoj je mjeri ispunjala čovjeka Božjega. Prema vlastitom sudu nije bio ništa drugo nego samo grešnik, lako je doista bio zrcalo i sjaj svekolike svetosti. Na njoj je nastojao izgraditi samoga sebe. Kao mudar graditelj ju je postavio kao temelj, a to je naučio od Krista. Govorio je kako je Sin Božji zato sišao iz
uzvišenog Očeva krila u našu bijedu kako bi on, Gospodin i Učitelj, i primjerom i riječju naučavao poniznost. Zbog toga je kao Kristov učenik nastojao i u vlastitim i u tuđim očima biti bezvrijedan. Podsjećao je na ono kako je vrhovni Učitelj rekao: "Što je ljudima uzvišeno,odvratnost je pred Bogom. A običavao je reći i ovo: "Koliko čovjek vrijedi u očima Božjim,toliko vrijedi i ništa više!" Zato je smatrao ludošću uznositi se zbog ljudske naklonosti.Radovao se porugama, a žalostio se zbog pohvala. O sebi je radije slušao prijekor negoli pohvalu. Znao je da prijekor čovjeka navodi na popravljanje samoga sebe, a pohvala prijeti padom. Zato je često, kad bi narod isticao zasluge njegove svetosti, kojem od braće naredio da, utuvljujući mu u uši, izgovara suprotne riječi koje ga omalovažavaju. I kad bi ga taj brat,iako protiv svoje volje, nazvao prostakom i najamnikom, nesposobnim i beskorisnim, radosna srca i lica je odgovarao: "Blagoslovio te Gospodin, predragi sine, jer govoriš najveću istinu i jer priliči da sin Petra Bernardona sluša takve riječi!"

2. Da bi ostalima postao vrijedan prezira, nije se sramio u propovijedi pred svim narodom očitovati svoje slabosti. Jedanput se dogodilo da je, pritisnut bolešću, malo ublažio strogost posta da bi ozdravio. Kad mu se tjelesna snaga donekle povratila, pravi je preziratelj samoga sebe, obuzet željom da obruži tijelo, rekao: "Nije zgodno da me narod smatra
isposnikom, a ja se, međutim, nasamo tjelesno krijepim." Zato je, raspaljen duhom svete poniznosti, ustao i na ulici grada Asiza pozvao narod te je s mnogo braće, koju je doveo sa sobom, svečano unišao u veliku crkvu.Svezavši uže oko vrata, naredio je da ga gola, samo u gaćama, naočigled svima odvuku do kamena na koji su običavali stavljati zločince da ih kazne. Iako bijaše grozničav i iscrpljen, uspeo se na taj kamen i s velikim žarom srca propovijedao u vrijeme oštre studeni.
I dok su ga svi slušali, naglašavao je kako ga se ne smije slaviti kao duhovna čovjeka,nego ga, štoviše, treba prezirati kao putena i proždrljiva.
Sakupljeni su se ljudi divili, promatrajući tako neobičan prizor. A budući da im je već bila poznata njegova strogost, skrušeno su se kajali i izjavljivali da se ovakvoj poniznosti većma treba diviti negoli je nasljedovati. Iako se čini da ovaj slučaj ima više značaj proročanskog nagovještaja negoli primjera, ipak on doista pruža pouku o savršenoj poniznosti koja Kristova sljedbenika upućuje kako mora prezirati širenje prolazne slave, potiskivati oholost naduvene taštine i stišavati laž licemjerna pretvaranja.

3. Češće je u tom smislu mnogo toga činio da je izvana izgledao kao razbijena posuda a u unutrašnjosti je posjedovao sveto srce. U svetištu je svoga srca nastojao sakriti Gospodnje darove. Nije htio da pohvali bude pristupačno ono što bi moglo biti uzrokom propasti. Često je, naime, kad bi ga mnogi hvalili, ovako govorio: "Još bih mogao imati sinove i kćeri,
nemojte me slaviti kao sigurna. Ne smije se slaviti onoga čiji je svršetak nesiguran." Te je riječi upravljao onima koji su ga hvalili, a sebi samome bi rekao: "Da je Svevišnji toliko toga dao kojem razbojniku, taj bi bio zahvalniji od tebe, Franjo!" Braći je često govorio: "Nitko ne smije sebi nepravednim odobravanjem laskati zbog svega onoga što može kao grešnik.Grešnik može – govorio je – postiti, moliti, naricati, vlastito tijelo trapiti; a ne može samo to da, naime, svom Gospodinu bude vjeran. Time treba da se hvalimo, ako, naime, Gospodina slavimo, ako mu, vjerno služeći pripisujemo sve što god nam daje."

4. A da bi ovaj evanđeoski trgovac na više načina stjecao blago i da bi sve sadašnje vrijeme upotrijebio za zasluge nije toliko htio biti pretpostavljen drugima kao što je htio biti podložan, niti je toliko htio zapovijedati kao što je htio biti poslušan. Zato je, napuštajući službu vrhovnog poglavara, zatražio sebi gvardijana kojemu bi u svemu bio podložan. Tvrdio je da je plod svete poslušnosti tako bogat da onima koji svoju šiju stavljaju na njen jaram, od vremena ništa ne prolazi bez dobitka. Zbog toga je uvijek običavao i bratu s kojim je obično
putovao obećati i izvršavati poslušnost. Jednom je prilikom rekao subraći: "Među ostalim, što mi se božanska dobrota udostojala udijeliti, dana mi je milost, da bih se tako brižno pokoravao i novaku jednoga dana, ako bi mi bio postavljen za gvardijana, kao što bih se pokoravao najstarijem i najrazboritijem bratu. Podložnik – rekao je – u svom poglavaru ne smije gledati čovjeka, nego onoga zbog čije se ljubavi podredio. Ukoliko je, naime, starješina neugledniji, utoliko je podložnikova poslušnost Bogu milja."Kad su ga tako jednom zgodom pitali koga treba smatrati istinski poslušnim, kao primjer je uzeo usporedbu s mrtvim tijelom. "Uzmi – reče – mrtvo tijelo i stavi ga gdje hoćeš.Vidjet ćeš da se neće protiviti zato što je maknuto, neće mrmljati zbog smještaja, neće prigovarati zato što je ostavljeno. Bude li postavljeno na učiteljsku stolicu, neće uzdići pogleda, nego će ga spustiti. Zaodjene li ga se grimizom, obuzet će ga dvostruko bljedilo.Takav je – reče – uistinu poslušan, jer ne prosuđuje zašto je maknut; ne mari gdje će biti smješten; ne zahtjeva da ga se premjesti; kad je promaknut, sačuva uobičajenu poniznost; što ga se više časti, smatra se još nevrednijim."

5. Jedanput je svom pratiocu rekao: "Ne smatram se malim bratom, ne budem li u stanju što ću ti ga prikazati. Evo, starješina sam braće, idem na Kapitul, govorim i potičem braću, a na kraju se protiv mene kaže: 'Ne odgovaraš nam, jer si neuk, mutav, neznalica,priprost'; napokon budem uz porugu uklonjen od sviju prezren. Kažem ti, ne budem li nepromijenjena lica, s jednakom radošću srca i s istom svetom nakanom slušao te riječi, nipošto nisam mali brat." I nadodao je: "U poglavarskoj se službi nalazi opasnost, u pohvali propast, a u podložničkoj poniznosti je dobitak duše. Zašto, dakle, više gledamo na opasnost negoli na nagrade, kad smo dobili vrijeme zato da steknemo zaslugu?"Franjo, uzor poniznosti, upravo je zbog toga htio da se braća zovu mala braća, a
poglavari njegova Reda poslužnici (ministri). Htio se poslužiti riječima Evanđelja koje je obećao obdržavati, pa da bi njegovi učenici već iz samog imena učili kako su došli u Kristovu školu da bi naučili poniznost. Ta učitelj je poniznosti Isus Krist, da bi učenike uputio u savršenu poniznost, rekao: Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj.I tko god hoće među vama biti prvi, neka vam bude sluga.
Kad je gospodin Ostijski, zaštitnik i promicatelj Reda male braće, koji je poslije,prema proročanstvu svetoga čovjeka, bio uzdignut na dostojanstvo vrhovnog svećeništva i prozvan Grgur Deveti, pitao da li je sporazuman s tim da njegova braća budu uzdizana na crkvena dostojanstva, Franjo je odgovorio: "Gospodine, moja su braća zato nazvana mala braća da se ne bi drznula postati veliki. Ako hoćete – rekao je – da u Crkvi Božjoj donose rod,držite ih i čuvajte u položaju njihova zvanja i nemojte nipošto dopustiti da budu uzdizana na
crkvena dostojanstva."

6. Jer je i u sebi i u svim svojim podložnicima poniznost pretpostavio častima, Bog,ljubitelj poniznih, smatrao ga je vrijednim viših položaja, a o tome je jednom bratu, čovjeku izvanredne kreposti i pobožnosti, dano da vidi u jednom viđenju. Kad se, naime, taj jednom zgodom nalazio u pratnji čovjeka Božjega i zajedno s njim žarkim osjećajem molio u nekoj
zapuštenoj crkvi, pao je u zanos te je među mnogim sjedištima u nebu vidio jedno koje bijaše uzvišenije od ostalih. To je prijestolje bilo urešeno dragim kamenjem i odsijevao je najvećim sjajem. Zadivljen sjajem toga uzvišenog prijestolja, pomno je počeo razmišljati, tko bi imao na nj sjesti. Uto je začuo glas koji mu je rekao: "To bijaše prijestolje jednoga od palih
(anđela) a sada se čuva za poniznoga Franju." Kad je brat napokon iz molitvena zanosa došao k sebi, kao obično je slijedio blaženoga čovjeka koji je išao ispred njega. Dok su tako išli i putem razgovarali o Bogu, onaj ga je brat, imajući na pameti svoje viđenje, na zgodan način
upitao što misli o sebi. Ponizni mu je Kristov sluga rekao: "Smatram se najvećim grešnikom."A kad mu je brat uzvratio protivno, da to ne može po zdravoj savjesti ni reći ni osjećati,nadodao je: "Da je Krist bio kome iskazao toliko milosrđe, uvjeren sam da bi taj Bogu bio mnogo zahvalniji nego što sam ja." Brat je, doživjevši tako divnu poniznost, bio utvrđen s
obzirom na istinitost doživljenog viđenja. Na temelju svjedočanstva sv. evanđelja spoznao je da Bog na uzvišeno dostojanstvo, s kojeg je svrgnut oholica, uzdiže onoga koji je istinski ponizan.

7. Nekom je drugom zgodom, kad je molio u nekoj zapuštenoj crkvi, u pokrajini Masa kod Monte Casale, primio objavu da su ondje ostale svete moći. Kad ih bez bola nije mogao gledati kako su već dugo vremena lišene dužna štovanja, naredio je braći da ih s dužnim štovanjem odnesu u svoje boravište. No, kad je zbog važnih razloga od njih otišao, sinovi
zaboraviše očev nalog i zanemariše zasluge poslušnosti.Kad su jednoga dana htjeli slaviti sveta euharistijska otajstva te su uklonili gornje oltarno pokrivalo, s divljenjem ugledaše lijepe kosti koje su divno mirisale. Promatrali su moći koje onamo nije donijela ljudska ruka nego Božja snaga. Kad se bogoljubni čovjek malo poslije vratio, počeo je pomno ispitivati da li je izvršeno ono što je naredio s obzirom na moći.Braća su zbog zanemarena naloga ponizno priznala krivnju, a on im je naložio pokoru i oprostio. Sveti je čovjek rekao: "Blagoslovljen neka je Gospodin, moj Bog, koji je sam izvršio ono što ste trebali učiniti vi!"
Pomno promotri skrb Božje providnosti kojom se brine za nas koji smo prah i ocijeni kako je u Božjim očima bila uzvišena krepost poniznoga Franje. Kad se, naime, njegovu nalogu nije odazvao čovjek, želju mu je ispunio Bog.

8. Kad je jednom zgodom pristupio u Imolu, otišao je gradskom biskupu i ponizno ga zamolio da bi uz njegov pristanak mogao pozvati narod na propovijed. Biskup mu je grubo odgovorio: "Dosta je, brate, što ja propovijedam svome narodu."Istinski je poniznik oborio glavu i izišao napolje, ali se za kratko vrijeme vratio. Kad ga je biskup smeteno upitao što opet kani tražiti, Franjo je poniznim i srcem i glasom odgovorio: "Gospodine, ako otac sina istjera na jedna vrata, on treba da uđe na druga." Biskup ga je, pobijeđen poniznošću, radosna lica zagrlio i rekao: "Ubuduće dajem tebi i svoj tvojoj braći dopuštenje da propovijedate u mojoj biskupiji, jer je to zavrijedila sveta poniznost."

9. Desilo se da je jednom zgodom došao u Arezzo, kad je cijelom gradu, razdiranom unutrašnjim ratom, prijetila opasnost. Sklonivši se u podrgrađu, iznad grada je vidio kako đavli zanosno kliču i kako razjarene građane potpiruju na međusobno istrebljenje.Da bi protjerao one buntovne zračne sile, kao glasnika je poslao brata Silvestra,čovjeka golubinje poslušnosti, i rekao mu: "Otiđi pred gradska vrata te u ime svemogućega Boga snagom poslušnosti zapovijedi đavlima da smjesta otiđu."Pravi se podložnik požurio izvršiti očev nalog i, stupivši s hvalama pred lice Gospodnje, pred vatima je počeo snažno vikati: "U ime svemogućega Boga i na zapovijed njegova sluge Franje nosite se odavde, svikoliki đavli!"Grad se odmah umirio i svi su građani s velikom pomirljivošću sredili gradsko zakonodavstvo. Kad je tako protjerana bjesomučna đavolska oholost, koja je na neki način opkolila onaj grad, pridošla je mudrost siromaha; Franjina je, naime, poniznost vratila mir i
spasila grad. Ponizna je, naime, poslušnost herojskog stupnja zavrijedila da nad onim buntovnim i drskim dusima zadobije tako neodoljivu moć da je potisnula i njihovu divlju drskost i razbila silovitu žestinu.

10. Oholi đavli, doduše, bježe od silne snage poniznih, osim u nekim slučajevima, kad dobri Bog gdjekada dopusti da radi očuvanja poniznosti budu zlostavljeni, kao što o sebi piše sveti apostol Pavao. I Franjo je to stvarno iskusio. Jednoć ga je zamolio gospodin kardinal Leon od sv. Križa da bi se njim neko vrijeme proveo u Rimu. Iz ljubavi i poštovanja prema
njemu je na to pristao. Kad je prve noći nakon molitve htio počivati, dođoše đavli i žestoko navališe na Kristova viteza. Pošto su ga dosta dugo i okrutno mučili, napokon ga polumrtva ostaviše. Kad su đavli otišli, na Franjin je poziv došao pratilac. Čovjek mu je Božji ispripovijedao doživljaj i nadodao rekavši: "Uvjeren sam, brate, da su đavli, koji ne mogu ništa više od onoga što im dopušta Božja providnost, na mene sada tako žestoko nasrtali, jer moj boravak u dvoru mogućnika ne pruža dobar primjer. Kad moja braća koja borave u siromašnim mjestima dočuju da sam bio s kardinalima, možda će posumnjati da se uplićem u svjetovne stvari, da mi se iskazuju časti i da obilno uživam. Zato mislim da je bolje, ako onaj,koji se stavlja kao uzor, izbjegava dvorove i da ponizno boravi među malenima u skromnim mjestima kako bi oni koji trpe neimaštinu, podnoseći slične teškoće, postali jači." Zato ujutro dođoše kardinalu, ponizno se ispričaše i od njega se oprostiše.

11. Sveti je čovjek strahovao pred ohološću, izvorom sviju zala, i pred neposlušnošću,njezinim najopakijim izdankom, ali je zato radije prihvaćao poniznu pokoru.Desilo se jedanput da mu je doveden jedan brat koji je nešto učinio protiv poslušnosti da bi ga pravedno kaznio. Kad je, međutim, čovjek Božji opazio kako se taj brat prema očitim znakovima istinski skrušio, ljubav prema poniznosti ga je potakla da mu oprosti. A da ipak tako olako dano oproštenje ne bi drugima bilo povodom da griješe, naredio je da se bratu oduzeta kapuca baci usred vatre da bi svi vidjeli kolikom i kakvom kaznom treba udariti neposlušnost. I kad je kapuca jedan časak bila usred vatre, naredio je da se izvuče iz plamena i vrati bratu koji se ponizno pokajao. I gle čuda! Kapuca je izvučena iz sred plamena, ali na njoj nije bilo paljevini ni traga. Tako se eto dogodilo da je Bog ovim jednim čudom preporučio i krepost svetoga čovjeka i poniznu pokoru.Zato Franjina poniznost, koja je na zemlji tako čudesno počašćena, zavređuje da je nasljedujemo. Boga je priklonila želji a čovjeku je promijenila osjećaje, svojom je zapovijeđu
protjerala đavolsku drskost, a svojim migom obuzdala proždrljivost plamena.Ona dosita uzvisuje one koji je posjeduju, a dok svima iskazuje poštovanje, zaslužuje d je svi časte.

Sv.Bonaventura "Životopis svetog Franje"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 125 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 5 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr