Budimo djeca svjetlosti
Promatram nas kršćane. Koliko smo slobodni od licemjerja i farizejstva? Koliko smo uistinu djeca svjetlosti, ljubavi? Koliko smo zaista zahvalni Ocu za prihvat nas, palih i grešnih, u svoje okrilje? Koliko smo slobodni uistinu? Bog je sloboda, ljubav, okrilje koje prihvaća sve ljude. Sve ljude. Sve koji žele biti prihvaćeni. I čeka one koji još to ne žele. A mi, posebno mi obraćeni, koliko za sebe mislimo ipak, da smo sad povlašteni, posebni, Bogu bliži od drugih? Koliko mislimo da smo bolji i od drugih obraćenih? Koliko čuvamo malenost, koliko joj težimo? Koliko smo spremni prići onome koji nas ne ljubi, i to onome koji je na ovom istom putu? Koliko se borimo protiv otpora unutar nas samih? Ukoliko ne prilazimo, mi zaista mislimo da smo bolji. Isus kaže; "Ako znaš da brat tvoj ima nešto protiv tebe, idi i priđi mu, pa mi onda dođi i prinesi dar." Isus ne kaže; "Ti si ok, nemaš ništa protiv njega, on treba prići tebi." Ne! To bi bilo po ljudskim mjerilima. Ti priđi prvi i bit ćeš slobodan! Da smo zahvalni Ocu za prihvaćanje nas, prilaženje drugima bio bi plod te zahvalnosti. I On je prišao nama, nudeći nam milost.
Kad osjetimo u sebi otpor prihvaćanju onoga koji nas ne ljubi, baš tada taj otpor u sebi trebamo slamati i otvarati put svjetla unutar sebe. Kad god stojimo zakočeni predrasudom prema nekom čovjeku, mi potamnjujemo svjetlo u sebi i udaljavamo se od malenosti kojoj težimo.
Kad god slomimo u sebi otpor prema nekoj osobi, u nama se stvara svjetlo, bjelina, lahor, sloboda, i Duh Sveti u nama prebiva neometan.
Prvo je potrebno prepoznavati u sebi te otpore, pa im onda prilaziti. Okovi neslobode samo se ljubavlju daju slamati. I to nikad jednom zauvijek. Svaka situacija donosi novo brdo koje nam je prijeći. No, put se polako utabava, svakom uspješno prijeđenom stazicom. I sljedeći put je lakše slamati prepreke. Nismo pravednici, i trebamo se oslobađati svojih zarobljenosti u okvire predrasuda o čovjeku. Uvijek nam je gledati gdje smo bili i odakle nas je Isus pozvao. Uvijek trebamo znati da bismo bili još mnogo gori da nas nije Njegova milost sačuvala od mnogih grijeha i stranputica. Uvijek moramo imati pred očima da sve što je počinio bilo koji grešnik, i sami smo mogli učiniti, da nas Bog nije sačuvao od toga. Ne mi sami, ne krepost u nama, nego milost Božja. Također moramo znati da još uvijek možemo gadno pasti. I ne suditi brata svoga....Tko god nam se želi pridružiti trebamo ga radosno prihvatiti, i znati da je zbacio starog čovjeka i zaodjenuo se u novog, baš poput nas. Ali i da je i dalje jadni slabašni čovjek, poput nas, ali se sad drži za Oćeve skute, baš poput nas. Ne smijemo gledati odakle je došao, što je bio prije Božje milsoti, nego se radovati sa cijelim Nebom jer se još jedan brat grešnik obratio.Milosrdni budimo, i Otac nas bit će milosrdan prema nama. Kad god smo milosrdni prema onima zbog kojih moramo slamati otpore unutar sebe, prilazimo bliže Ocu, i svjetlo kojim bivamo zahvaćeni donosimo i onima koje nam je bilo najteže ljubiti. Otvaramo tada vrata milosti.
Budni budimo, bdijmo, ali ne nad drugim ljudima tražeći mu pogreške, nego nad samima sobom da ne zaspemo u oholosti i duhovnoj sigurnosti.
Mjerom kojom mjerimo bit će nam mjereno. Neka ta mjera bude ljubav.
Ne dajmo se porobljavati. Prepoznajimo u sebi neljubav i slamajmo ju.
Budimo maleni, budimo djeca svjetlosti!
|