|
Radost
Moje srce primilo je Radosnu vijest. Moje srce otvorilo se Evanđelju. U duši mi živi Krist, donositelj radosti. Postadoh dio te radosti krštenjem, dio Tijela Kristova. No, duša je moja bila izvan svoga bitka, radost mi ostade skrita. I dok sam se smijala suobličena ovome svijetu, dok sam plesala i radovala se životu, radosti u meni nije bilo. Radovah se ispraznostima ovoga svijeta, a onaj budući, za koji sam stvorena, ostade mi sakriven. I kad dođoše bure i životne oluje, a smijeh moje mladosti i dalje bučan bijaše, jer mladost je živa, radost mi ostade nepoznata. Bure me baciše u očaj, stanje bez cilja i nade. A onda, kad je najtamnije bilo, ali tame ne bijah svjesna, Isus dođe sa svojim milosrđem i sa svojom radošću, da mom životu dade smisao, a moj očaj zamijeni nadom. Isus dođe i dade mi svoj mir, i reče mi da ne brinem, s mojim životom bit će sve u redu. Isus nije rekao da neće biti tuge ni plača, nije rekao da će me osloboditi svih križeva u ovom životu, ali mi je ponudio radost u trpljenju, mir pri protivštinama.
U svakom životu izmjenjuju se stanja. Ponekad smo ushićeni, zaneseni Bogom, i mislimo trajat će. Ponekad nastupa bonaca života. A onda se nađemo u Getsemaniju. Gle, prijatelji pozaspaše. Gle, Bog šuti. I križ pade na leđa. Da li smo tada radosni? Da, s Kristom smo i u boli radosni.
Marija, majka Kristova, u tužnoj povorci za svojim sinom korača, majka plače....tiho, bez glasa. Nitko joj radost ne može oduzeti, jer ona poznaje svoju sudbinu, i predodređenje svoga Sina. Nema očaja, nema beznađa. A gdje nije očaj, nada je, vjera je. Radost je! Isus je za Lazarom zaplakao, iako je znao da će ga uskrisiti. Isus Bog uskrisio je Lazara, ali je Isus prijatelj, Isus čovjek, prethodno zaplakao. Bio je potresen. Najganutljivija rečenica Svetog Pisma za mene je : I zaplaka Isus. Ma sve je prošao prije nas da nam pokaže....kad nam umre prijatelj smijemo plakati. Čitala sam knjigu „Izlazak iz tame“. Pisac knjige, svećenik, kaže; Plačite za mnom kad umrem. Nemojte mi dolaziti kao da idete na slavlje. Ne budete li plakali doći ću vas plašiti. Začujem li ijednu „Aleluja“ vratit ću se i plašiti vas. Šali se, naravno, ali želi nam reći da je normalno plakati, da svaka tuga ima svoj proces, da se ne može preboljeti silom, niti preko noći. Ne, to nije sebično, niti je samosažaljenje.
Umro si, volim te, nedostaješ mi. Plačem jer ostajem bez tebe, jer ću kročiti bez tebe ovom dolinom suza, i čekati moram na naš susret u vječnosti. Plačem, jer si upotpunjavao moj život, jer hodasmo zajedno, jer si bio, prijatelju moj, u moje muke uronjen, jer sam i ja nosila tvoje kako sam najbolje znala, jer se radovasmo skupa, a sad te nema sa mnom ni u radosti ni u boli....I neka mi nitko ne oduzima moje suze i moje boli, koje ću pomalo, uz molitvu, uz svog Boga, koji je bio čovjek boli....vičan patnjama....preživjeti, preboljeti....I neka mi nitko ne kaže da ne smijem plakati, jer imam radost.
Radost je dar primljen, pohranjen u srcu, radost ostaje netaknuta i u najvećim mukama. Radost nije tek izvanjski čin slavljenja, radost je mnogo više. Radost je NADA PROTIV SVAKE NADE. Ne pristajem na umjetan smijeh kad mi je do plača, i ne zanima me kako izgledam u očima ljudi, jer ono sam što sam pred Bogom, ni manje ni više od toga!
Promatram prijateljicu koja nosi svoj križ svakodnevno. Njezina Kalvarija ima jako dugu stazu, krivudavu, punu trnja. Svako jutro predaje sve u ruke svog Gospodina, svaku večer zahvaljuje jer je jedan dan prošao. Vidim je suznu, zaplakanu, vidim je kad križ poklopi njezina izranjena ramena...vidim je kad šapne da ne može....vidim je dok ustaje, uvijek iznova ustaje, s novom snagom koju crpi iz svog Boga... Čujem njezin tihi glas, dječji, koji mi para dušu....Ponekad je tama gusta...put se ne vidi....a ona je pod križem, sama....Nikad, ali nikad nisam vidjela da je izgubila radost! Nikad, ali nikad ne vidjeh da je poklopljena očajem i beznađem, zato neka mi nitko ne kaže da ona nema radost, ili da je strahom poklopljena. Ona nikad nije odbacila svoj križ, jer živa je u njoj radost, darovana odozgor.
Poučava me moja prijateljica svojim djelima, ne svojim riječima. Pokazuje mi na Krista koji je padao pod križem i ustajao. Pokazuje mi što znači imati radost. Pokazuje mi da je i Gospa bila probodena srca sa sedam mačeva, koji su i danas zariveni u njezinu dušu, jer mnogi odbaciše Spasitelja, mnogi ga ne prepoznaše, mnogi se od njega odijeliše. Gospa je imala svoje radosti i svoje žalosti....i nikad nije u žalosti bila odsutnost radosti. Isus je u Getsemaniju prolazio smrtnu tjeskobu, sam je rekao da mu je duša na smrt žalosna....na križu je vapio; Bože moj, zašto si me ostavio? To su strašne riječi....njegova usamljenost bila je beskrajna, taj osjećaj napuštenosti...ta muka! Ali to nije bio očaj...Isus je to sve prošao da nam kaže....Možeš biti usamljen, možeš biti žalostan, možeš kriknuti svom Bogu, a radost tvoja ostat će u tebi. Samo podiži svoju dušu Ocu u trenucima kad misliš da dalje ne može...samo gledaj u mene, u moj put, i proći ćeš kroz grobnicu, na Uskrsnuće....
Nije li pogled na njega dovoljan za nepomućenost radosti? Isuse, dao si mi radost i svoj mir...uvijek, u svemu.
Mislim o Gospi ranjenoj, o njezinu križnu putu, jer majka sam....ima li veće boli od boli Kristove majke? Moj Bog je u moje srce ulio svoju radost dostatnu da traje i da preživljava tuge, tjeskobe, muke, sve što jedan život mora proći u svom vremenu.
I dok sam se smijala i plesala, suobličena ovome svijetu...radosti u meni nije bilo. A otkako primih dar vjere, radost je u meni i kad plačem.
O Bože, tvoja logika suprotna je logici ovoga svijeta!
Učiš me...s radosnima se radovati, sa zaplakanima plakati, pružati im rubac i primati rubac od njih. Isuse, srce mi upravljaš na svoj križni put, dok radošću i mirom pečatiš trajno moju dušu!
|
Login
FAQ
Chat
Traži
