www.tebe-trazim.com

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=AuVOkZTKzmA[/youtube]

Tema: (Ne)jedinstvo kršćana

Ponekad osjetim tjeskobu. Do boli. Premda znam da njome ništa ne mijenjam, pa ni sebe, nijemo svjedočim o tome kako me razdire. Znam da u tome nisam osamljen. Znam da i druge razdire ista tjeskoba, ista bol. Znam da mnoga, mnoga srca ispunja ista čežnja. Ali kako to da se ta čežnja ne uspijeva životnije utjeloviti među nas, snažnije nas povezati, sjediniti u istom evanđeoskom zagrljaju?

Kako je moguće da se dijelimo oko onoga što nas želi sabrati u jedno – oko Evanđelja? Dogodi se čak da zbog dijeljenja previdimo Evanđelje. Preče nam je razlikovati se od nekih, od mnogih, nego u Evanđelju prepoznati poveznicu koja nas, htjeli – ne htjeli, svodi (izdiže) na isti nazivnik. Na nazivnik ljubljenih.

Razlikujemo se po koječemu: po podrijetlu, zavičaju, obrazovanju, različitim unutarcrkvenim pripadnostima… Ne možemo učiniti gotovo niti koraka, a da se ne suočimo s različitim zidovima u sebi, među nama. A poslani smo učiniti Isusovim učenicima sve narode…

Kako je moguće da se imenujemo istim Imenom, a da se ne uspijevamo prepoznati, kamo li prihvatiti, niti u srodnostima, kamo li u osobitostima? Upravo nas je Bog poželio, pozvao različite, da se, u našim nesavršenostima, našom različitošću međusobno obogaćujemo. Da čujemo Boga kako nam progovara iz života drugoga i da se ne okradamo mišlju da smo ponajprije mi ti koji smo upućeni u Božje ime govoriti drugima. I da ne čuti nas znači prečuti Boga.

Kako je moguće da blagujemo isti kruh, a hranjivost nas njegova ne upućuje na srodnost, na podupiranje u srodnosti? Kad je Isus rekao: Ovo činite meni na spomen, rekao je i da je hranjivost kruha oko kojega se okupljamo, koji zajednički blagujemo, i u našoj okupljenosti i u našoj zajedničkoj upućenosti. Kako je moguće da nas njegova poniznost ne dotiče, ne prožima, barem ne u mjeri koja bi mogla bitno preobraziti naš život?

Od punine njegove svi mi primismo i to milost na milost… Po njegovoj ljubavi svi mi obilujemo Duhom. O da smo mu protočni! O da nemamo potrebe izdizati se nad druge nego čitavim bićem biti u službi Evanđelja, postojano svijetliti Evanđeljem! O da nemamo potrebe ukazivati na tuđe slabosti nego pokrivati ih! O da druge spominjemo, o da se susrećemo s osmijehom, a ne s podsmijehom! O da nam ne bude bliže oskudijevati Duhom nego njime u zajedništvu obilovati!

Stjepan LICE

Meni najdraži pravoslavni svetac – sveti Serafim iz Sarova.



Odlomak iz knjige I. Gorainoff, "Serafine di Sarov" (Piero Gribaudi Editore, 1981. Torino), preveo Bogdan Malešević.
Ovaj prijevod objavljen je uz dopuštenje urednika Zlatnog pera, a inače je objavljen u prvom broju ZP-a od travnja mjeseca 1998. godine u Zagrebu.
-------
Poglavlje koje slijedi, "Slavna Kraljica Neba", posljednje je u drugom dijelu knjige Irine Gorainoff o "Serafimu iz Sarova", slavnom ruskom svecu 19. stoljeća, koji pripada tradiciji "staraca".

Radi se o monaškoj i hezihastičkoj obnovi započetoj od Paisija Veličkovskog, od kojega je jedan učenik, Dositej iz Kijeva, blagoslovio zvanje mladoga Prokora (kako se isprva zvao Serafim), te mu je ukazao na "pustinju" (naziv za eremitsko mjesto) Sarov, mjesto koje je zasigurno zahvaćeno utjecajem Pajsija i njegovih monaha. Tu se prakticirala za ruske starce karakteristična "molitva srcem". Mladi monah Prokor, kasnije sveti Serafin, bio je revan u obdržavanju regula Pahomijevih, kao i čitanju Otaca, te "Filokalije" (zbirke najpoznatijih tekstova pravoslavlja). Rečeno je da je bratska ljubav u njemu stvorila od njega "živuću ikonu ruskog starčevstva 19. stoljeća".

Rođen je 19. srpnja 1759. godine u obitelji trgovca Izidora Mohnina, u Kursku, kršten pod imenom Prokor, u vrijeme dok je Rusijom vladala Elizabeta, kći Petra Velikog. Kursk bijaše tradicionalistička i vjeri odana provincija, nezahvaćena revolucionarnošću Moskve, i u dobi od deset godina mali je Prokor bio zahvaćen opasnom bolešću, kojoj se porijekla nije znalo. Agata, majka, očajavala je već nad životom djetetovim, kada joj je Prokor ispričao san kojeg je upravo imao: "Blažena Djevica mu se ukazala da mu navijesti kako bi došla osobno izliječiti ga. Nekoliko dana kasnije bijaše nošena u procesiji ulicama gradića ikona, koja je držana za čudotvornu, Naše Gospe od Kurska. Kada se je procesija približavala kući Molininovoj, izbilo je nevrijeme sa strašnom kišom. Da bi zaštitili ikonu, donijeli su je u dvorište. To je iskoristila Agata da njen bolesni sin siđe te je bio ozdravljen."

"Blažena ti udovice - reče jednog dana Agati, koja je hodala ulicom sa dva sina, jedna luda u Kristu, koja posjedovaše dar, kao mnogi njemu slični, poznavanja budućnosti, - blažena ti koja imaš sina predodređenog da bude moćan posrednik pred Presvetim Trojstvom, čovjek molitve za cijeli svijet."

Nemoguće je zamisliti Rusiju bez tih "luda u Kristu", nazvanih "jurodivima", koji su vidjeli budućnost, a u Bizantu i u Rusiji ih je do onog vremena bilo 35 kanoniziranih. Preko njihovih je usta istina nastavila govoriti i u najokrutnijim trenucima ruske povijesti.

Tako je, dakle, započeo život budućeg svetog Serafima, kao što se vidi, u znaku Blažene Djevice, a tako će se nastaviti te završiti, sve do ukazanja pred njegovu smrt, 1. siječnja 1833. Život dakle od 74 godine, život posvećen ljubavi, koja se u odnosu na braću izražava karakterističnim njegovih uzvikom: "Radost moja, Hristos voskrese!" ("Radosti moja, Krist uskrsnu!"). U njegovom životu ne možemo ne zapaziti posebno djelovanje Djevice Marije, a preko Nje i Duha Svetoga.

Život mu bi precizno označen sa nekoliko perioda.



Prvi je period označen takozvanom pripremom u sjeni, u skrivenosti. Ušavši u sarovski manastir, učinio se je poslušnim do krajnosti svojem starcu, radio je kao tesar, posvećen neprekidnoj molitvi da bi dosegnuo "hezihiju". No u ovom se razdoblju dešava i njegov "silazak u pakao", kojeg mi katolici nazivamo "tamnom noći duha", po svetom Ivanu od Križa. Za vrijeme tri godine Serafim je obuhvaćen tajnovitom bolešću ostao zatvoren u svojoj ćeliji, zazivajući Isusa Krista "liječnika naših tijela i duša". Ozdravivši fizički pošao je živjeti u izbi nedaleko sarovskog samostana, težeći oživjeti život Kristov. Zbog toga je svojem mjestu osame davao imena zemlje Gospodinova utjelovljenja. Jedan kut šume nazvan je od njega Nazaret, drugi Betanija, vrh jednog brežuljka označen je kao Brdo blaženstava, jedna je pećina nazvana Getsemani. Čita Novi zavjet i Pahomijeve regule u cijelosti svakog tjedna, prakticirajući usto druge duhovne vježbe. Jednog je dana napadnut od bandita kojima dopušta da ga teško rane ostavljajući ga napola mrtvog, no on moli oprost za njih i, kada ovi bijahu uhvaćeni, prijeti da će napustiti monaški život sve dok oni ne budu pušteni od sudačkih vlasti. Prigodom silaska u pakao spoznao je da grijeh tih nasilnika bijaše također u njemu.

No pustinja i borba se za Serafina nastavljaju, on se odaje čistoj i žarkoj molitvi, ostajući svakog dana, kroz tri godine, na jednoj stijeni, ruku uzdignutih nebu, da zagovara poput nekog stilite. Vapaj "Gospodine, imaj milosrđa naspram mene, grešnika!", jedini je glas koji uzdiže u ime ne samo ljudi nego cijelog stenjućeg stvorenja u iščekivanju Epifanije. Ovo se pročišćenje nastavljalo, te Serafin ostaje u tišini od 1807. do 1810. godine . I te, 1810., poradi intriga izazvanih od ljubomornih monaha, iguman ga zove opet u manastir. Serafin je poslušan, no i u manastiru ostaje zatvoren u ćeliji gdje mu samo ikona Djevice od blagosti osigurava izvršenje otkupljenja čovječanstva.

Tako je prošlo 37 godina monaškog života koliko je bilo po¬trebno da demoni budu pobijeđeni, te da se izvrši duhovni preobražaj, i nastupi drugi period Serafimova života. Godine 1815. počinje primati goste i hodočasnike kojima daje savjete starca koji je stigao unutarnjem miru, i koji raspoznaje duhove. Mnogi tada u njemu prepoznaju duhovnog oca, otkrivši u kolikom stupnju hezihastičke energije Preobraženja bijahu na djelu u njemu i kroz njega već ovdje na zemlji.

Sada blještava svjetlost nije mogla ostati skrivenom i godine 1825. po inspiraciji "u Cijelosti svete", Majke Božje, Serafim izlazi iz svoje ćelije. Počinje tako posljednji, treći period njegova života, "njegova epifanija". "Serafin uskrsao, iznova podignut, iznova očvrsnut snagom Božjom koja ga je pozvala na teosis, na pobožanstvenje, susreće seljake, siromašne, lude svete Rusije kojima se učinio Ocem i pastirom. Tješi, potiče, liječi pokazujući ikonu Djevice od blagosti zvane "veselje svakog veselja", te pozdravlja svakoga nazivajući ga "Moje veselje!"." Tako piše Enzo Bianchi u predgovoru talijanskom izdanju svečeva životopisa.

Serafimova služba starca u ovom periodu privlači gomile hodočasnika. Serafin međutim ostaje ponizan i veseo, povlačeći se često u šumu da bi očuvao mir i da bi živio svetu hezihiju čovjeka koji zna komunicirati sa čovjekom, ali i sa Bogom. Onaj koji se je učinio "stavroforom", nositeljem Križa, učinjen je od Boga " pneumatoforom", nositeljem Duha Svetoga. "Počev od sada i odavle", inzistirao je sveti Serafim, "treba živjeti radost Kraljevstva, zajedništvo sa Gospodinom, treba priskrbiti dar Duha Svetoga". Serafim je postao, rekoše, "sav vatra", univerzalna i kozmička, hermeneuta Duha Svetoga. Kao takvoga, i kao ljubimca Djevice Marije, želimo ga doživjeti u Crkvi Jednoj!

U teškim časovima koji su prethodili njegovoj smrti, dok je Serafim trpio pri pomisli na jade koje je prouzročio čovjek loš i bez skrupula u oazi Gospodarice, Kraljica je Neba došla utješiti onoga kojeg zvaše Ljubimče moj.

"Jednom - pripovijeda u svojim sjećanjima otac Bazilije Sadovskij - tri dana nakon blagdana Usnuća Djevičina, išao sam pronaći oca Serafima u Sarov. Bijaše sam u ćeliji. Primio me je vrlo ljubazno te mi pričaše o životu svetaca dragih Bogu, dostojnih da prime različite karizme, da imaju začuđujuće vizije i čak da osobno primaju posjete Kraljice Neba. Nakon što me zabavljao nadugo sa sličnim razgovorima, pitao me: "Imaš li rupčić, batjuška?"; odgovorio sam da imam. "Daj mi ga". Dao sam mu. Otvorio ga je i, vadeći iz zdjelice punih šaka bijele kolače nikada prije viđene, započeo je puniti mi rupčić. "Također sam i ja bio posjećen od jedne kraljice: ovo je ono što je ostalo od njezina prolaska." Dok je izgovarao ove riječi, njegov je lice bilo tako veselo, tako sjajno da je nemoguće opisati ga. On sam je svezao rupčić vrlo uzano. "Idi, batjuška, vrati se kući i jedi ove kolače; daj ih također svojoj ženi; poslije idi u zajednicu i stavi tri kolača u usta svakoj od tvojih duhovnih kćeri."

"Bijah još mlad", nastavlja otac Bazilije, i ne shvatih da ga je bila posjetila Kraljica Neba. Vjerovao sam jednostavno da je jedna kraljica došla da ga pronađe tajno a nisam se usudio pitati ga koja. Tek mnogo kasnije Božji mi je čovjek objasnio o kome se radilo. "Kraljica Neba, upravo Kraljica Neba, batjuška, posjetila je ubogoga Serafima. Koja sreća za nas, batjuška! Majka je Božja obasula neizrecivom milosti ubogoga Serafima. Ljubimice moj, miljenice moj, udostojala se reći Gospodarica blagoslovljena - traži me ono što želiš." Jesi li razumio, batjuška? Koja milost!" Izgovorivši ove riječi, Božji se čovjek, na vrhuncu radosti, rasvijetlio. "I ubogi, jadni Serafim molio je Majku Božju za svoje sirote, tražeći da se sve spasu. I Majka je Božja obećala ubogome Serafimu tu neizrecivu milost ..."

Godinu i devet mjeseci prije smrti, starac je imao radost primiti posljednji puta, dvanaesti po redu, Nebesku Posjetiteljku. Bijaše zora 25. ožujka 1831., blagdan Navještenja.

Majka Eudoksija bijaše svjedok te vizije, kao što je već monah Miheja, u Lavri Presvetoga Trojstva, bio svjedokom posljednjeg ukazanja Posvesvete svetome Sergiju.

Nakon što je molio, starac je rekao monahinji: "Nemaj straha, uhvati se za mene." U istom se trenutku začuo zvuk sličan onom vjetra u šumi, pojavila se svjetlost nebeska, zazvučaše pjesme i ćelija bijaše puna mirisa.

Starac pade na koljena i zavapi sa rukama prema nebu: "O Djevice blagoslovljena i Prečista Kraljice, Majko Božja!"

Ukazahu se dva Anđela sa palmama u rukama. Potom uđe Marija, kojoj prethodiše Preteča i Sveti Ivan Evanđelista, koji joj je predan kao sin pod nogama križa i koji ju je pratio uvijek. Iza iđahu dvanaest djevica, sa kosom od zlata zavezanom na ramenima blještećim od dragog kamenja. Nesposobna podnijeti takvu viziju, Majka Eudoksija pade na zemlju i izgubi svijest: Djevica ju tada primi za ruku i podrži.

Monahinja je tada vidjela kako otac Serafim više ne bijaše na koljenima pred Nebeskom Gospodaricom, nego na nogama razgovarajući sa njom al pari, sa velikom jednostavnošću. Dok je Kraljica Neba njemu govorila u familijarnom tonu, kako se čini sa bliskim rođakom.

Susret je trajao dugo, no Majka Eudoskija uspije razabrati samo posljednje riječi: "Ljubimče moj, moj najdraži, uskoro ćeš biti sa nama." I blistava vizija nestane.

Slična intimnost sa Theotokos može izgledati neobična, skoro uznemirujuća, u tolikoj mjeri da obesnažuje svjedočenje Majke Eudoksije. Pa ipak čovjek poput Svetog Simeona Novog Teologa podržava mogućnost jednog odnosa tog tipa: "Koji se je obogatio nebeskim bogatstvom, to znači prisutnošću i imanencijom Onoga koji je rekao "Ja i Otac moj doći ćemo k njemu i boraviti sa njime", taj poznaje dušom veličinu milosti koju je primio i ljepotu riznice koju nosi u vlastitom srcu. Kao prijatelj kada govori sa prijateljem, također on stoji blizu Bogu, povjerljiv u prisutnosti Onoga koji nastanjuje nedostupnu svjetlost. Blažen koji vjeruje u ovo! Tri puta blažen koji se trudi, pomoću prakse svete askeze, steći poznavanje ovoga što bijasmo rekli: anđeo je, da ne bismo rekli više, onaj, koji je zahvaljujući kontemplaciji i poznavanju, stigao ovom stupnju. Bliz je Bogu, sin Božji.

------------------------------------
Veritas, 13. rujna 2002.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=0oWiqJCYGlU[/youtube]

Alex Jones bio je pentekostalni pastor u SAD-u. Žele?i produbiti svoju vjeru, i vjeru zajednice koju je vodio, odlu?io je konstruktivnije prou?iti Sveto Pismo i povijest Krš?anstva. Nije mogao sakriti što je našao. Radosno je krenuo s evangelizacijom. Sre?u što je pronašao istinu nije mogao skrivati. Da, Crkva koju je nekad gledao zbunjenim pogledom odjednom je zasjala u svoj svojoj jasno?i i preciznosti nauka. Objavio je svoju spoznaju zajednici koju je vodio, i gotovo svi su osjetili zanos i vodstvo Duha Svetog.... svi su krenuli za Alexom Jonesom.... svi su se preobratili na Rimo-Katolicizam.

Dug put u istinu nije bio lagan, ali s Bogom ništa nije teško. Jones je zapisao svoj težak pothvat za istinom u svojim memoarima naslovljenima "Niti jedna cijena nije previsoka" ( "No price too high" ) koji su zasad dostupni samo na engleskom jeziku ( ali možda ne?emo ?ekati dugo do prijevoda ).

Danas je Alex Jones ?akon Katoli?ke Crkve. Mnogo piše, a o njegovom je životu snimljen i dokumentarni film. Ovdje je njegova propovijed tijekom koje govori o Euharistiji, i da nije mogao ignorirati ?injenicu da Je Biblija doslovno shva?a kao Tijelo i Krv Isusa Krista. Jednako tako se osvr?e na uzaludnost teorije da je ovaj nauk došao kasnije.

Vladimir S. Solovjev bio je ruski pjesnik, filozof i mistik; dobar prijatelj Dostojevskog.

Godine 1886. nalazi se u Zagrebu, kao gost biskupa Strossmayera, gdje piše svoje djelo Povijest i budućnost teokracije. On predviđa pojavu slobodne teokracije, kao prethodnice Carstva Božjeg na Zemlji, te pomirenje i sintezu Istočne i Zapadne crkve. Zdušno se zalažući i za praktičnu realizaciju svoje utopijske ideje Solovjev je proveo niz godina u nastojanju spajanja i zbližavanja predstavnika pravoslavne i katoličke vjere. Jedan od biskupa s kojim se ponajviše zbližio bio je upravo Josip Juraj Strossmayer.

Godine 1888. Solovjev je ponovno u Zagrebu, gdje piše još jedno djelo, Rusija i univerzalna crkva. Kršćanska crkva, po Solovjevu, morala bi odražavati savršeno jedinstvo Nebeskog Kraljevstva, pa stoga ne može biti ekskluzivnom i ograničenom na samo neke narode i države, već mora imati jedno međunarodno središte, od kojega će se širiti ne samo svijetom, već cijelim univerzumom. Prava Crkva na zemlji mora biti jedna i univerzalna, te ujedinjavati sve narode svijeta, zaključuje Solovjov. Plan o ujedinjenju dvaju crkava došao je i do pape (Leona XIII), koji je rekao da je to divna ideja, ali nažalost teško ostvarljiva.

Početkom 2007. u izdanju kuće Detecta objavljen je najnoviji prijevod knjige Vladimira Solovjeva Tri razgovora ili Priča o Antikristu, što ju je ovaj veliki ruski teolog i filozof povijesti objavio 1899. godine, najavljujući u predgovoru slutnju svoje skore smrti, koja se i obistinila 1900.

( . . . )

SOLOVJEV I HRVATI

Godine 1884. došao je u Rusiju i tamo se upoznao s Vladimirom Solovjevom znameniti hrvatski znanstvenik, i kanonik, Franjo Rački - intimni prijatelj biskupa Strossmayera. On je bio zanesen idejama Solovjeva pa je pričao o njemu biskupu. Kako je Solovjevu bilo teško, ili nemoguće, izdati knjigu u Rusiji – duhovna je cenzura bila neumoljiva – bio je prisiljen tiskati svoju knjigu u Zagrebu.

U Zagrebu se nastanio kod kanonika Račkog. Tu je provodio prema vlastitom njegovom izrazu, "potpuno kanonički život". Ustao bi rano ujutro, slušao bi svaki dan svetu Misu u katedrali, hranio se samo povrćem i plodovima zemlje i pio dobro hrvatsko vino. Upoznao se samo s duhovnim i naučnim staležom. U Hrvatskoj se Vladimir Solovjev nije osjećao kao u inozemstvu, jer je većinom govorio ruski. Vrlo mu se sviđaju Hrvati, pa su mu slični Ukrajincima, ali su mnogo pobožniji od njih.

Ostavljajući Zagreb, Vladimir je Solovjev bio očaran Hrvatskom i Hrvatima. Prema Strossmayeru je sačuvao, do kraja života, osjećaj duboke i ponizne odanosti: kad je zagrebačka tiskara otisnula knjigu Vladimira Solovjeva, prvi je njezin primjerak poklonio Strossmayeru.

Kad se vratio u Rusiju, pisao je kanoniku Račkom: "Moja pričanja o Hrvatskoj slušaju ovdje sa zanimanjem i velikim zadovoljstvom. Vrlo mi je drago i milo, što mogu poslužiti u poslu, da se dobro i ispravno misli o vašoj zemlji i o vašem narodu. Ja i u Rusiji ostajem na pola Hrvat."

(prof. Sergije V. Štejn)

Priča o Antikristu

Svojim novim djelom on će privući k sebi čak i dosadašnje kritičare i protivnike. Ova knjiga, napisana nakon doživljaja na gredi provalije, otkrit će u njemu do tada neotkrivenu snagu genija. To će biti nešto sveobuhvatno, što izglađuje sve proturječnosti. ( … )
Ova izvanredna knjiga biti će odmah prevedena na jezike svih kulturnih i nekih zaostalih naroda. Na tisuće novina u svima dijelovima svijeta bit će cijele godine pune hvale i izdavačkih reklama o toj knjizi. ( … )

Istina, poneki od pobožnih ljudi, ushićeno hvaleći tu knjigu, ipak će se upitati: "Zašto se u njoj ni jedanput ne spominje Krist?" Drugi će kršćani povikati: "Hvala Bogu! Bilo je dovoljno svetaca u prošlim stoljećima koji su nepozvani htjeli stvarati red: poradi toga duboko religiozan pisac mora biti vrlo oprezan. I kada je već sadržaj knjige prožet pravim kristovskim duhom djelotvorne ljubavi i sveobuhvatne naklonosti, što biste još htjeli?" S time su se svi složili. ( … )

Čovjek budućnosti gotovo je jednoglasno bio izabran za doživotnog predsjednika ujedinjenih evropskih država.
Kada se on pojavio na pozornici u sjaju svoje nadljudske mladenačke ljepote i snage i kada je nadahnutom rječitošću izložio svoj opći program, oduševljena i očarana skupština u zanosu je odlučila bez glasovanja obdariti ga čašću rimskog imperatora. Kongres je zatvoren općim klicanjem, a veliki izabranik izdade proglas, koji započinje: "Narodi zemlje! Dajem vam svoj mir!" ( … )

Ali treće godine, dolaskom velikog maga, kod velikog broja pravoslavnih, katolika, i evangelista nastala je sumnja, strah i antipatija. Evanđeoski i apostolski tekstovi, koji govore o knezu ovoga svijeta i o Antikristu, čitali su se temeljitije i živo se o njima raspravljalo. Iz nekih pred-znakova imperator primijeti da se sprema oluja i odluči on ubrzati razjašnjenje. Početkom četvrte godine vladanja izdade on proglas svim svojim vjernim kršćanima, bez obzira na vjeru, da izaberu ili odrede svoje predstavnike za opći koncil pod njegovim pokroviteljstvom. Njegova rezidencija u to je vrijeme prenesena u Jeruzalem. ( … )

Među sudionicima sabora posebno su se isticala trojica. Najprije papa Petar II, koji je po svome položaju predstavljao rimokatolički dio sabora. Njegov prethodnik preminuo je na putu na sabor i u Damasku se sastala konklava jednoglasno izabravši za papu Šimuna Barianinija, koji je uzeo ime Petar II. ( … )
Stvarni iako neslužbeni predstavnik svih pravoslavnih na saboru bio je starac Ivan, dovoljno poznat u ruskom narodu. Iako je smatran biskupom u mirovini, nije živio u samostanu, nego je stalno misionario po zemlji. O njemu su se pričale različite legende. ( … )
Evangeličku grupu na saboru predvodio je najučeniji njemački teolog profesor Ernst Pauli. ( … )

Imperator stigavši do prijestolja, s veličanstvenom naklonošću, pruživši ruku, progovorio je gromkim ali ugodnim glasom: "Kršćani svih pravaca! Moji voljeni podanici i braćo! ( … ) Vi ste se, nažalost, od davnina razdijelili u razne pravce i sekte, tako da nemate jedan centar okupljanja. Pa, budući da se vi međusobno ne možete složiti, nadam se da ću ja ujediniti sve vaše grupe time što ću prema svima pokazati jednaku ljubav i jednaku spremnost izaći u susret težnjama svake grupe. ( … )
Ja od vas, braćo katolici, ne tražim ništa osim da me iz dubine srca priznate zaštitnikom i pokroviteljem. Tko me po savjesti i osjećaju takvim priznaje neka priđe k meni" i pokaza na prazna mjesta na tribini. ( … )
"Braćo pravoslavci: kome je na srcu ova moja želja i tko me po duši može priznati svojim istinskim vođom i vladarom, neka se premjesti ovdje." ( … )
Ali starac Ivan ostade sjedeći i utučeno uzdišući. Kada se narod oko njega prorijedio, on ustade sa svoga sjedala i približi se papi Petru i njegovoj pratnji. ( … )

Golema većina sabora, u njoj gotovo sva hijerarhija Istoka i Zapada nalazila se na tribinama. Dolje su ostale samo tri grupe ljudi, međusobno zbližene, koje su se zbijale oko starca Ivana, pape Petra i profesora Paulija. ( … )

Starac Ivan nije skidao svoje preneražene i uplašene oči s lica zanijemjelog imperatora; najednom skoči, okrenu se i prigušenim glasom vikne: "Dječice, Antikrist!" U tom trenutku sa zaglušenim udarom groma sijevne u hram golema munja i pokrije starca. Na tren je sve bilo zanijemilo. I, kad su omamljeni kršćani došli k sebi, starac je već bio mrtav. Problijedjeli ali mirni imperator obrati se saboru: "Vidjeli ste sud Božji. Nisam htio ničije smrti, ali je moj nebeski otac osvetio svoga ljubljenoga sina. Stvar je gotova. Tko se želi svađati sa Svevišnjim?" ( … )

U isto vrijeme su kršćani na pustinjskim brežuljcima kod Jerihona postili i molili. Uvečer četvrtog dana, kad se već smrklo, uvuče se profesor Pauli sa svojih devet istomišljenika na magarcima u Jeruzalem pa pokrajnjim ulicama obađu oni Haram el-Šerifu. Stražari su spavali dubokim snom. Oni koji su došli po tjelesa nađoše da su ona netaknuta, potpuno očuvana od truleži, i da se čak nisu ni ukočila ni otežala. Podigoše ih na nosila, prekriše plaštevima te se vratiše istim zaobilaznim putem k svojima u Jerihon. Čim su spustili nosila na zemlju, vrati se duh u pokojnike. Oni su se micali, pokušavajući svaki sa sebe zabaciti plašt u koji je bio uvijen. Svi su im pomagali uz radosne poklike, i naskoro su oba oživjela, ustala na noge, zdrava i čitava. Progovori oživjeli starac Ivan: "Eto, dječice, mi se nismo ni rastajali. A evo što ću vam sada reći: Vrijeme je da ispunimo posljednju Isusovu molitvu s njegovim učenicima da svi budu jedno kao što je on s Ocem bio jedno. Stoga, za ljubav toga Kristova jedinstva odajmo počast, dječice, našem dragom bratu Petru. Neka on na koncu pase Kristove ovce. Tako je to, brate moj!" I zagrli Petra. Tada je pristupio profesor Pauli te se obratio papi: "Tu es Petrus! Jetzt ist es grundlich erwiesen und ausser jedem Zweifel gesetzt." I svojom desnicom čvrsto stegne Petrovu desnu, a lijevu pruži starcu Ivanu govoreći: " So also, Vaterchen, nun sind wir ja Eins in Cristo."

Tako se zbilo usred tamne noći sjedinjenje crkava, na visokom i pustom mjestu. I noćna tama bi osvijetljena jakim bljeskom, i na nebu se pojavi veliki znak: Žena, obučena u sunce, pod njezinim nogama Mjesec, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Taj se znak neko vrijeme nije micao, a zatim se okrene prema jugu. Papa Petar podigne svoju palicu i uzvikne: "Evo našeg barjaka! Pođimo za njim!" I on okrenu u smjeru toga nebeskoga znaka, a za njim i oba starca i svi kršćani – prema Božjoj gori, prema Sinaju . . .

Percy Bysshe Shelley (1792. – 1822.), jedan od velikih pjesnika u pokretu romantizma. Iako neshvaćen, danas se smatra jednim od najboljih i najvećih pjesnika engleskog jezika.
Rodio se u Horshamu, Engleska. Nakon osnovne škole ide na Eton. Tamo je izložen stalnom maltretiranju od strane nasilnika. Bio je meta jer je iz obitelji koja je imala veze s aristokracijom i zato jer je izgledao kao djevojčica. Imao je mirnu narav i nije se tukao. Nasilnici su mu otimali knjige iz ruku i derali odjeću da bi se Percy na kraju rasplakao. Nakon Etona ide na Oxford. Prema legendi, tamo je bio na samo jednom predavanju, ali je čitao i do 16 sati dnevno.
Školu nikad nije pretjerano volio. Napisao je pamflet naslovljen "Potrebe ateizma". To se akademskoj zajednici nije svidjelo. Odbivši poreći autorstvo spisa, izbačen je s Oxforda. Otac je intervenirao, ali da bi ga ponovo primili morao se odreći stavova koje je dotad zagovarao. Percy odbija i rastaje se s ocem. Sa 19. godina odlazi u Škotsku sa 16-godišnjom djevojkom Harriet koju ženi. S njom ima kćer, ali se od nje kasnije otuđio i napušta je.
Upoznao je Johna Keatsa dok je ovaj još bio koliko toliko zdrav. Utjecao je i na Byrona, kao i Byron na njega. Na njega je utjecao William Wordsworth. Sam Shelley je oblikovao najmanje dvije do tri generacije pjesnika iza njega, gdje se posebno ističu Alfred Tennyson i Robert Browning. Kad je bio u posjetu prijatelju Williamu Godwinu, upoznao je njegovu šarmantnu kćer 16-godišnju Mary ( Mary Shelley ). S njom se oženio i imao djecu, no djeca su umrla. To ga je shrvalo. Bio je i u egzilu van domovine. Umro je utopivši se prije 30. rođendana u Livornu.

Premda to od njega možda ne bismo očekivali, ni on nije mogao odoljeti liku Presvete Bogorodice.
Evo njegovog pjesničkog priloga …

Sjajnoj Gospođi s velom u tom crnom svijetu

O Serafe nebesa! Previše mio a da bi bio ljudsko biće!
Pod tim blistavim oblikom Žene skrivaš
Sav ostatak svjetlosti, ljubavi i besmrtnosti
Koji ne može više stati u tebe!
Slatki blagoslove u vječnome prokletstvu!
Sjajna Gospođo s velom u svom crnom svijetu!
Ti mjeseče s onu stranu zvijezda! Ti živi liče
Među mrtvima! Ti zvijezdo iznad bura i oluja!
Ti čudo! Ti ljepoto! Ti najmoćniji stvore!
Ti sklade u umjetnosti Prirode! Ti Zrcalo,
U kojem, kao u sjaju sunca,
Sav život plamti zapaljen tvojim pogledom!
Da! Čak i jednostavne riječi, kojima te tako nespretno slavim,
Neobičnim poput munje sijevaju žarom!
Ja molim te da ti iz ove bajne pjesme izbrišeš
Sve ono što je u njoj smrtno i pogrešno.
S tim jasnim kapima, koje kao sveta rosa padaju
S tvojih svijetlih očiju i do dna ožalošćuju tvoju predragu dušu
Plači najprije tako dugo dok bol ne postane blaženstvo,
A potom uživaj u njemu, tako da ono nikad ne umre.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Yepxg_MG_08[/youtube]

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=f8JV5_OPDYg&feature=related[/youtube]

Tragom svinjske gripe 2/5