www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 15:57

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 42 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov: Re: Agnus Dei
PostPostano: 23 ožu 2012 23:38 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 srp 2009 11:29
Postovi: 476
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Pošalji nam, o Bože, luđaka
Koji se zalažu do kraja
Koji zaboravljaju
Koji vole onkraj riječi
Koji se daju za istinu i sasvim.

Treba nam luđaka
Nerazumnih i strastvenih
Sposobnih skočiti u nesigurnost
U nepoznato gladnije od siromaštva.

Treba nam luđaka danas
Zanesenih jednostavnim životom
Sramotom netaknutih
Odlučnih ne izdati nikada
I prezreti vlastiti život
Sposobnih prihvatiti svaki zadatak
I otići bilo kud
Bezbrižni i poslušni
Poletni i izdržljivi
Blagi i jaki...

Pošalji nam, o Bože, luđaka...


Louis Joseph Lebert


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Agnus Dei
PostPostano: 18 tra 2012 08:15 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 srp 2009 11:29
Postovi: 476
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
TEOLOGIJA TIJELA Ivana Pavla II.

Uvod

Prošli put u teologiji tijela pošli smo od čežnje te kako mora postojati nešto čime bismo ju ublažili. Nju ili hedonistički tražimo ili potiskujemo, međutim kao odgovor na čežnju ne bismo trebali odabrati niti jednu od te dvije ekstremne solucije. Trebamo nešto treće, nešto zvano život u duhu.

Teologija tijela

Papa Ivan Pavao II. postao je papom čim je napisao Teologiju tijela sastavljenu od 23 katekeze. Teologija tijela pojam sastavljen od dvije riječi – teologija i tijelo, drugim riječima predstavlja nauk o Bogu u mom tijelu. Možda se postavlja pitanje zašto teologija tijela, a ne duše ili osobe? Razlog tome je što se kroz naše tijelo izražava naša osobnost (kada plačemo zbog tuge, skačemo od sreće i slično). Isto tako, na misi za vrijeme pričesti svećenik govori – tijelo Kristovo.

Tko sam ja?

Kroz ovaj vjeronaučni susret pokušavamo identificirati naše porijeklo. Ono što je Bog zamislio i naumio po pitanju toga što mi jesmo, ne ono što mi mislimo da jesmo. To je prvi korak na putu do odgovora na to pitanje. Da bismo otkrili taj prvi korak trebamo shvatiti kako Isus potpuno otkriva čovjeka njemu samome te kako mu objašnjava uzvišenost njegova poziva. Drugim riječima, ne trebamo gledati niti idole, naše roditelje, braću i sestre i ostale kao uzor našeg ponašanja kojeg želimo izgraditi, nego jedini uzor kojeg trebamo je Isus Krist, jer on je Bog koji je postao čovjek.

Ovo shvaćanje dolazi od pape Ivana Pavla II, a do toga je došao nikako drugačije nego proučavajući Bibliju. Odskočna daska za njegovu teologiju tijela bila je devetnaesta glava Matejevog evanđelja. Farizeji iskušavaju Isusa sa pitanjem jeli im dopušteno otpustiti ženu iz nekog razloga, kada im ovaj odgovori da nije spomenu mu kako im je Mojsije zapovjedio suprotno. Na to Isus – ''Odgovori im: ''Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako'' '' Mt, 19, 8.

To je jako važna rečenica na kojoj se temelji toliko toga. Drugim riječima Isus im upućuje na to kako sami po svom naumu izmišljaju zakone, a ne po naumu Božjem. Iz toga možemo zaključiti da štogod mi radili postoji Božja zamisao za sve to. Bibliju stoga, ne trebamo izučavati kao znanstvenici, filozofi ili povjesničari, nego kao teolozi.

Četiri temeljne izvorne/iskonske istine o svakom čovijeku

Bez obrzira na sve ono loše i ponižavajuće što ste možda čuli od vaših roditelja, braće i sestara, suučenika i kolega tokom obrazovanja i sl. ne biste trebali formirati sebe kao osobu na temelju toga. Jedini i pravi uzor u našim životima bi nam trebao biti Isus Krist. A da bismo se formirali kao osoba sljedeći Krista moramo najprije upoznati četiri temeljne istine koje vrijede za svakog čovjeka.

1. Iskonska samoća:
U Knjizi Postanka je pisano: '' I reče Jahve, Bog: 'Nije dobro da čovjek bude sam...' '' te Bog da će pomoći čovjeku da umanji svoju samoću stvara biljni i životinjski svijet i daje mu ovlast da im nadjene ime. Međutim u tome svemu čovjek si nije našao pomoć sličnu njemu. To nas dovodi do prve iskonske istine o ljudima, istine o tome kako smo svi mi jedinstveni. Dakle, od svih ljudi ikada rođenih od početka ljudskog roda nitko nije bio identičan kao TI.

Nažalost, mnogi su problemi u prihvaćanju ove istine – kompleks manje vrijednosti, odbačenost, zavist, usporedba s drugima, želja za osvetom ili dokazivanjem pred nekim... Trebamo samo imati na umu da, kako god izgledamo i štogod drugi pričali o tome, Bog nas je takve stvorio i trebamo biti sretni s tim.

Nadalje, u Bibliji piše kako je Bog udahnuo dah u Adamov nos. Izvorno za to se koristila riječ ruarh koja označava, ne samo da smo po osobnosti i fizički jedinstveni već da smo i sveti. Isto tako, Bog stvaravši Evu iz Adamovog boka vadi rebro te tako ustanovljuje prvu bračnu zajednicu. Bok simbolizira mjesto koje je na nama fizički smješteno najbliže srcu i ako se prisjetimo još jedna zajednica je ustanovljena iz boka – Crkva nakon što je Isus posljednji put prolio krv na križu.

2. Iskonsko zajedništvo
Iz naše iskonske samoće i subjektiviteta (jedinstvenosti) proizlazi potreba za zajedništvom s nekim. Dakle, Bog našim stvaranjem utkao u nama poziv da sebe dajemo. A ako kažemo da smo stvoreni na sliku i priliku Božju to nam o Bogu govori da je i on u zajedništvu i to u onom Oca, Sina i Duha Svetoga.

3. Iskonska golotinja

''Bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida.'' Post 2, 25.
Ovaj tekst iz Biblije, ali i sam naziv treće iskonske istine ne upućuju na to da je normalno ne osjećati stida za svoju ili golotinju drugoga, imamo potrebu pokrivati se i to je dobro. Ovaj tekst upućuje na prvi susret čovjeka sa nekim tko je sličan njemu te kako na taj način ublažuje svoju samoću. Dakle, jedno drugo ne bismo smjeli gledati kao objekte ili stvari nego kao osobe.

4. Iskonska radost, mir i sreća
Bog za nas nije zamislio život ispunjen depresijom, padovima, patnjom nego radošću i vapajima ekstaze, vapajima kao onim kakve je imao Adam ugledavši Evu:
"Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!" Post. 2, 24

Ovaj život, dakle, nije neka vrsta kazne koju trebamo izdržavati s mukom, već put radosti. Radosti koja postoji i unatoč svim padovima i lošim iskustvima, a primjer upravo takve radosti pokazuje Eva i to baš nakon pada, odnosno nakon što biva protjerana iz Edenskog vrta zajedno s Adamom:
"Muško sam čedo stekla pomoću Jahve!"

Za kraj – blaženstvo žene na poseban način

Žene su u dostojanstvu ravnopravne i jednake muškarcima. Također, najsličnije su Bogu jer iz njih proizlazi život. Možemo reći da su žene prototip slike Božje. Muškarac Bogu ništa ne može dati, od njega samo može primiti, dok žene s druge strane muškarcima mogu biti jako dobri učitelji. One mogu Bogu podariti novi život, ali isto tako fizički i duhovno bolje su izgrađene za primanje. I upravo zato moramo se jako i duboko kajati ako smo ikada povrijedili dostojanstvo žene.

I za kraj znajte – stvoreni smo jedinstveni i sveti, stvoreni smo za Boga te jedni za druge da živimo u zajedništvu donoseći jedni drugima iskonsku radost i mir te da se tretiramo sa dostojanstvom kao osobe. To je moj i vaš identitet, imajte ga uvijek na umu i čuvajte ga. Do idućeg puta, lijep pozdrav!

Sažetak vjeronauka: David B.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Agnus Dei
PostPostano: 24 tra 2012 14:15 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 srp 2009 11:29
Postovi: 476
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Kuda idemo?

Da bismo upoznali nekoga moramo upoznati identitet te osobe. Na prvom mjestu njegovu/njezinu prošlost, sadašnjost, ali i budućnost koja je predodređena kroz našu sadašnjost. Svatko oko nas je Božje dijete i kakvi god njegovi propusti bili trebamo imati svijest kako Bog ima plan za tu osobu. Bilo bi predivno kada bi svatko u odnosu sa drugima pristupao tako, samo sa tim predznanjem.

Kako na Nebu tako i na Zemlji

Već smo ustanovili kako je naša budućnost predodređena kroz sadašnjost. Također, naša svijest o tome gdje idemo trebala bi utjecati na našu sadašnjost i ako spoznamo našu budućnost u potpunosti, naša sadašnjost postaje gotovo beznačajna. Najvažnije pitanje postavlja se pred nas – kuda odlaziš? Kada spoznamo Nebo kao našu pravu domovinu iz naše osobnosti proizlaziti će stvari kojima ćemo uljepšavati ovu našu zemaljsku domovinu. Stoga, naše oči trebaju biti uprte u Nebo.

Ovo je vrlo zanimljiva, ali i važna tema. Nitko, naime ne može sa sigurnošću svjedočiti o Nebu jer nije bio tamo, ali s druge strane Isus se je žrtvovao na križu i time pobijedio smrt i stvorio život nakon zemaljske smrti. Stoga, Nebo postoji i to je mjesto vječnoga života. Govoriti o tome znači svjedočiti pravi put i istinu da bismo stigli do tamo, što može biti i rizično. Naime, papa Ivan Pavao II o ovoj temi napisao je samo devet kateheza i kada je došao trenutak da govori o tome doživio je pokušaj atentata. To nikako nije slučajnost.

Papine kateheze o Nebu

Najprije analiziramo kako dokazati Nebo. Očito da ne postoji znanstvenih dokaza o tome, ali to jednostavno nije dovoljno. Trebamo se zapitati jeli postoji nešto što mi posjedujemo, što je utkano u nama, a da to ovdje na zemlji ne možemo u potpunosti iskoristiti? Postoji i to nešto je čežnja. Čežnju u potpunosti nikada nećemo moći ispuniti ovdje na zemlji. Stalno za nečim čeznemo. Kada ispunimo jednu stvar koju smo silno željeli sljedeći dan kreće sve ispočetka.

Ako se sjetimo naših osnovnoškolskih ili srednjoškolskih dana. S nestrpljenjem iščekuješ praznike, kraj škole, ali kada to sve dođe i ispuni se, već idući dan stvari se vraćaju na početak. U studentskim danima želja nam je završiti sve u rekordnom roku, ali nakon toga stupamo u novi izazov – pronalazak posla, osnivanje obitelji, osnivanjem obitelji jedva čekamo djecu i tako dalje. To nikada neće prestati i nikada se u potpunosti neće moći ispuniti, ne ovdje na zemlji.

Isus naučava o Nebu

"Učitelju, Mojsije reče: Umre li tko bez djece, neka se njegov brat oženi njegovom ženom te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako u nas sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez poroda ostavivši ženu svom bratu. Tako i drugi i treći, sve do sedmoga. A nakon svih umrije i žena. Kojemu će dakle od te sedmorice biti žena o uskrsnuću? Jer sva su je sedmorica imala. Odgovori im Isus: "U zabludi ste jer ne razumijete Pisama ni sile Božje. Ta u uskrsnuću niti se žene niti udvaju, nego su kao anđeli na nebu. A što se tiče uskrsnuća mrtvih, zar niste čitali što vam reče Bog: Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije on Bog mrtvih, nego živih! Čuvši to, mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom.'' Mt 22, 24-33

Isus na kraju kaže da Bog nije Bog mrtvih nego živih. Bog nas dakle ne stvara da bismo mi umrli, nego da bismo živjeli. Smrt je stoga najneprirodnija stvar koja postoji dok je uskrsnuće, s druge strane, najprirodnija. Također, naša vjera zasniva se, između ostalog, i na uskrsnuću tijela. To jest, postoji određena forma u kojoj ćemo uskrsnuti, a to nije niti leš niti duh jer niti jedno od toga ne posjeduje zajedno tijelo i dušu.

Što nas čeka u Nebu?


• U Katekizmu Katoličke Crkve pisano je kako ćemo gledati Boga:
''Ondje ćemo počinuti; ondje ćemo gledati; gledat ćemo i ljubiti; ljubit ćemo i slaviti. Eto, to će biti na kraju bez kraja. I koji drugi cilj imamo, ako ne doći u kraljevstvo kojemu neće biti kraja?'' KKC, 1720
Ako malo razmislimo ima nešto i u gledanju. Zagledamo se najčešće u stvari koje su nam lijepe i fascinirajuće poput, na primjer, vatrometa. Također, žene su nam lijepe za oko jer one su ikona Neba.
• Nadalje, da bismo spoznali što nas to tamo gore čeka pomaže nam Marija. Sveta Marija ukazala se više puta različitim ljudima. Ona nije netko tko je Bog, ona je samo svetica na Nebu i kada netko doživi njezino ukazanje bude totalno u ekstazi. Štoviše, promatrajući osobu koja promatra Mariju, kao nekoga tko nije sam Bog, gotovo da i sami padamo u ekstazu. To nam samo govori o tome koliko snažno i moćno je Nebo zapravo.
• Postoje i brojna svjedočanstva o osobnim iskustvima i objavama na druge načine. Jedan od onih koji je mogao tako svjedočiti bio je i don Bosco, osnivač salezijanškog reda. Poznat je po svojim realističnim snovima i sposobnosti da grijeh osjeti kroz njuh.
• ''Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!'' Kor 13, 12
Ovo je iz prve Pavlova poslanica Korinćanima. Ovdje možemo zaključiti da, ne samo da ćemo Boga gledati u Nebu, nego i da ćemo dobiti potpuno ispunjenje.
• Već jednom nogom kroćimo u Nebo stupanjem u brak. Bilo bi odlično kada bi svatko u bračnoj zajednici bio u stanju isreno reći dvije stvari, prvo kako tu drugu osobu ne trebamo već ju volimo, a drugo kako volimo Isusa više. Suludo je očekivati da ćemo od supružnika dobiti potpuno ispunjenje svih naših čežnji. To nas jedino čeka u Nebu. Ali to ne znači da je brak nepotreban ili loš. Upravo suprotno, to bi trebala biti zajednica koja živi u ljubavi. Onoj pravoj ljubavi kakvu je Pavao opisao, ljubav koja sve pokriva, pa tako i propuste jedne drugih, koja sve podnosi... Brak je stoga put međusobne potpore i razumjevanja, ali kako Isus govori, braka u Nebu nema nego je tamo stvarno i vječno zajedništvo u kojem nas Bog prožima
• Jedna od najvažnijih i najljepših stvari koje nas čeka u Nebu je zajedništvo svetih. Na početku smo spominjali da upoznavanjem nekoga nastojimo što više upoznati njegov identitet, ali nikoga na zemlji nećemo baš pravo upoznati. Niti cijeli život nije nam dovoljan da nekoga baš dubinski upoznamo. Na taj način ljude čemo jedino upoznati u Nebu i to je zajedništvo svetih.

Kako u Nebo?

To je najvažnije pitanje koje se sada postavlja. Najčešći odgovori, a ujedno i krivi, koje možemo čuti od drugih su na primjer, čista mi je savjest ili Bog je milosrdan ili dobar sam čovijek i sl. Da bismo pronašli pravi odgovor moramo ga tražiti u Svetom pismu, a da vas ne bi pogodio grom iz vedra neba dok ovo čitate bez Biblije pri ruci da pronađete odgovor, dati ću vam malu pomoć. Kada je Pavao izašao iz zatvora jedan ga upita kako da se spasi, a on mu odgovori – vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se. Do sljedećeg tjedna, lijep pozdrav!

Sažetak:David B.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Agnus Dei
PostPostano: 27 tra 2012 18:05 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 srp 2009 11:29
Postovi: 476
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
BUDI SVOJ

Izabrati mene

Drugi me izabiru iz ponuđenog.
Biraju me od onoga što ima, odabiru me između onih koje su sreli,
između onih koji su takvi kakvi već jesu.
Biraju me unutar konfekcije postojećeg, probiru me između
onih koje su im dani njihovi ponudili, po već nekom svom ključu.

Ti si me Gospodine izabrao - od ničega.
Odijelio si me od nepostojanja svojom mišlju o meni.
Pomislio si mene. Poželio si da budem. Neka bude.
Posve svježa misao pala ti je na Božanski tvoj um, i izvukla me u moje bivstvo.

Sklopio si me, svu novu. Izvadio me iz sebe cijelu.
Zamislio si me još dok zemlja bijaše pusta i prazna.
Otvorio si sva moja postojanja još tada, dok si odjeljivao vode od svoda.
Kada si suncu davao putanju, mislio si na mene.
Kada si stvarao život Gospodine, stvorio si mene.

Tako si me izabrao moj Gospodine, kako me nitko drugi ne može izabrati.
Od Tebe sam posve izabrana. Bez uvjeta, bez konkurencije, apsolutno.

Drugi me Gospodine, oni koji me vole, vole jer me vide.
I vide me onako kako oni vide. I to vole, što vide.

Ti me vidiš jer me voliš.
I onako kako me voliš tako me vidiš.

Tvoja je perspektiva moja sva stvarnost Gospodine.
Tvoja su maštanja o meni moja najizvrsnija realnost.
Tvoja su očekivanja od mene upravo ono što ja jesam.

Ja Gospodine nikako da proniknem u tajnu koja se zove ja.
Ta je tajna u Tebe. I dobro je tako.
Jer u Tebe su svi moji putevi, sva moja stradanja, sve moje samoće.
U Tebe su svi moji dani, sve kose na glavi, sve moje misli, sve moje ljubavi i svi moji identiteti.
U Tebi sam ja snažno ja, jer Ti si me u mene stavio.
U Tebi sam svoja, jer Ti si me meni dao.
U Tebi želim biti, i kroz Tebe sebe ljubiti.

Trajne su nepostojanosti moje i kušnje;
da se ne dotaknem sa svojom izvornom dobrotom,
da zaboravim na svoju bogoliku čovječnost,
da odustanem od one početne radosti,
da se prepustim napornim zlim strahovima i ne prepoznam ljubav.
Tvoju ljubav u meni, koja je ja.
Kušnja da zaslužim ljubav.
Kušnja da prosličim onima kojima se plješće i tepa.
Kušnja da podcijenim svoju žeđ za Tobom
I pokušam se nahraniti svijetom.
Kušnja da budem savršena;
Ne onako kako si Ti zamislio
Ne pred Tvojim očima, koje su me gledale kada si govorio „dobro je“
Već pred ovim gladnim očima svijeta, pred očima onih koji me ne poznaju kao Ti.

Tvoje „dobro je“ Gospodine jače je od svih glasova tame.

Za jedno Te molim:
Daj da znam i želim
Biti svoja.
Jer kad sam svoja,
tada sam Tvoja.


Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Agnus Dei
PostPostano: 07 svi 2012 16:06 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 srp 2009 11:29
Postovi: 476
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Agnus Dei
PostPostano: 16 svi 2012 08:38 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 srp 2009 11:29
Postovi: 476
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
OTKUPLJENJE SPOLNOSTI

Uvod

Kako živjeti svoj život? To je zasigurno jedno od pitanja kojim smo često okruženi, često tražimo odgovor na to. Problem sa tim je u tome što dosta često taj odgovor tražimo bez prethodnog znanja o tome tko je čovjek. Kao mladi svećenik, blaženi papa Ivan Pavao II je to znao. Također je znao kako Crkva, koja posjeduje istine o čovijeku, te istine prenosi na krivi način. Crkva je oduvjek po pitanju čovjekovog identiteta standard postavljala jako visoko, do savršenstva. I to je dobro, međutim, problem je bio u tome što pri otkrivanju čovjekovog identiteta, kao i širenja istina koje vrijede za svakoga od nas, Crkva je isključivo postavljala brojne zabrane. Te zabrane same po sebi nisu loše, ali danas one jednostavno nisu dovoljne.


Život kao dar


Danas jako popularna tema je umjetna oplodnja. Kroz tu tematiku, ali i brojne druge vidljivo je kako u današnje vrijeme u nekim situacijama čovjek diže ruke od čovjeka. Kada pričamo o umjetnoj oplodnji, trebamo se uvijek zapitati – što mi to oplođujemo? Odgovor bi uvijek trebao biti čovjek, a svaki čovjek ima svoj identitet podjeljen u tri dijela. Prvi dio je prošlost, ali ne ona sa našeg biološkog ili geografskog stajališta, nego identifikacija nas kao onakvih kakve nas je Bog zamislio – sveti smo, jedinstveni, dostojanstveni. Nadalje naša sadašnjost kroz koju oblikujemo našu budućnost, ali isto tako poznavajući našu budućnost mjenjamo našu sadašnjost. Našu budućnost, pak, spoznajemo kada shvatimo što je dalje Bog za nas namjenio, a to se ne odnosi na našu zemaljsku budućnost nego na naše postojanje nakon ove zemaljske pustolovine. Možemo vidjeti da s jedne strane imamo naš početak i našu prošlost, a s druge strane Nebo, život nakon smrti. Drugim riječima imamo dvije ekstremne točke – dva pola. Mi nismo niti u jednom, mi smo trenutno tu, između. To gdje se trenutno mi nalazimo ne trebamo smatrati kao patnju ili mučenje ili mjesto gdje smo zaglavili i odakle želimo pobjeći. Istina je, Nebo je divno mjesto, ali to ne znači da trebmo jedva čekati da napustimo ovaj svijet. Život je dar – dar dobiven od Boga i dar oduzet od Boga, ali oduzet ne kao kraj nego kao novi početak.


Strah ili nada?


Pogledajmo sada riječi iz Matejevog evanđelja:
"Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.'' Mt 5, 27-28
Poruka je ovo nade ili straha? Istina, u svima nama uz svo ono dobro postoji i nešto loše, nešto što nas tjera u grijeh. Ne trebamo zanemariti tu činjenicu, niti je jednostavno prihvatiti i pomiriti se s njom, tješiti se da smo takvi stvoreni te ne činiti ništa po tom pitanju. Isto tako, bilo bi možda još gore živjeti u uvjerenju kako je sve oko nas loše. Ako se vratimo na citat iz Matejevog evanđelja možemo izdvojiti dvije najvažnije riječi – srce i preljub. Srce kod Aramejaca značilo je sve – ljudske namjere, želje, misli... i uvijek bi se trebali zapitati u kakvom stanju je trenutno naše srce? Odnosno, čovjek može živjeti ne čineči preljub, ali problem je u tome kada ga on silno želi. Stoga, po pitanju preljuba trebamo spojiti etiku, odnosno zakone zabrane, i ethos, kojim se očituju stvari za kojima čeznemo, naše nakane i sl. Isto tako, kada bismo se vratili na početak, na prvu obitelj u Edenski vrt možemo vidjeti sljedeće:
''Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.'' Post 1, 7.
Golotinja sama po sebi zapravo nije bila problem. Problem je bio u tome što je Eva shvatila da ju Adam više ne gleda čistim očima, što je stvorilo neugodu kod nje. Dakle, problem nije u Evinu tijelu već u Adamovu srcu. Stoga jako je bitno očistiti naše srce, naše oči. Vratimo li se sada, sa ovim skupljenim predznanjem, natrag na poruku iz Matejevog evanđelja možemo vidjeti da to zaista je poruka nade. Jer ta rečenica drugim riječima kaže da postoji način da oblikujemo naše srce tako da žene ne gledamo sa požudom. Što je također vidljivo i u Efežanima, 3, 20:
''Onomu pak koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti''


Eros i požuda

Eros je osjećaj koje se u nama budi kada nam se netko svidi svojim izgledom. I to je dobar osjećaj, ne bismo ga trebali potiskivati, ali također ne smijemo dopustiti da nas taj osjećaj obuzme jer u tom trenutku nastaje požuda, a granica između erosa i požude vrlo je tanka. Unutarnja borba između te dvije točke je uvijek prisutna, a to je jako lijepo i zorno prikazano u Rimljanima 7, 18-19:
''Znam da nema dobra u meni, to jest u mojoj grešnoj ljudskoj naravi. Sposoban sam htjeti dobro, ali ne i činiti ga. Dobro koje bih htio činiti ne činim, a zlo koje ne bih htio činiti ipak činim.''
Postavlja se i razumno pitanje – kako se boriti protiv ovoga? Da bismo to saznali najprije moramo prepoznati i savladati dvije prepreke.

1. Dualizam – razmišljanje kako je tijelo nešto loše, a duša dobra. Jako loš pristup jer mi smo osobe sjedinjene sa dušom i tijelom. Teologija užitka po Katoličkoj Crkvi upravo govori kako on nije grijeh. Užitak je zapravo zemaljski predokus Neba. Dopušta muškarcu i ženi da barem malo osjete kako je u Nebu lijepo.

2. Sumnja – neki ljudi sebe smatraju toliko lošima da smatraju kako im jednostavno nema spasa. U Katekizmu Katoličke Crkve pod brojem 978 nalazi se važna poruka za sve koji imaju slične sumnje. Poruka o tome kako će požuda često biti prisutna, ali ne smijemo živjeti u uvjerenju da je ona nešto što je jače od Krista.


Otkupljenje tijela

Slijedi osam načina na koje već sada možemo doživjeti otkupljenje našega tijela:
1. Znanje – poznavanje istina koje vrijede za svakoga od nas
2. Izbjegavanje grešne privole – drugim riječima, ne igrati se sa grijehom. Trebamo izbjegavati one situacije koje nas dovode blizu grijeha. To ne znači da, ne smijemo ići na internet i da trebamo izbjegavati djevojku/dečka. To znači samo da trebamo poznavati naše slabosti i izbjegavati, ne dovoditi se u situacije u kojima gotovo sigurno znamo da čemo pasti.
3. Ispovijed i molitva – ništa ne prešutjeti, sve predati Isusu Kristu na križ
4. Mrtvljenje i pokora – drugim riječima, vježbanje duhovnosti u malim stvarima. Preporuka web stranice http://www.e5men.org za muškarce. 5. Klanjanje Isusu Kristu
6. Pobožnost Blaženoj Djevici Mariji – ona je bila otvorena prema Bogu i u iskrenoj njegovoj službi. Muškarcima bi trebala biti uzor, posebice njen lik u trenucima napasti
7. Oproštenje
8. Zakon postupnosti – postupno prihvaćanje Božjih zakona u njihovoj punini sve do Neba kao konačnog cilja.


Temelj prave muževnosti i ženstvenosti


Možemo staviti u ove dvije rečenice:
''Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.'' Mt 1, 24
"Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" Lk 1, 38

Za kraj
U kušnji i napasti, osim što bismo kao riješenje mogli uzeti Marijin lik na razmatranje, možemo i razapeti našu požudu. Dakle, zatvoriti oči, raširiti ruke i zamisliti sebe na križu umjesto Isusovog mjesta. To činiti ne radi mrtvljenja nego da bismo doživili barem malo otkupljenje tijela ovdje na zemlji. Naravno, pravo otkupljenje dogodit će se tek na Nebu, ovo na zemlji samo su simboli koji nam pružaju mogućnot da barem malo osjetimo kako je tamo. O pravim simbolima Neba ovdje na zemlji čitajte u nastavku!


Uvod

Papa Ivan Pavao II svojih 129 kateheza o teologiji tijela podjelio je u dva dijela. Prvi dio koji smo dosada obrađivali dao je odgovor na pitanje našega identiteta kojeg čine tri djela (prošlost, sadašnjost i budućnost) prethodno opisana u članku prije. Iz tog opisa vidimo da nas budućnost očekuje u Nebu. Dakle, znamo gdje idemo, ali pitanje je kako doći u Nebo? Tom pitanju posvećuje se drugi dio papine teologije tijela.

Dva simbola

Bog nam daruje život i kroz naš put želi nas dovesti k sebi u Nebo. A da bismo znali put do Neba Bog je na zemlji ostavio za nas određene putokaze ili smjernice koje nas upućuju prema gore. Postoje takva dva znaka koji nas vode prema Nebu. Ti znakovi pokušavaju što bolje približiti sliku Neba ovdje na zemlji, a kada dođemo u Nebo, dolazimo u mjesto gdje tih znakova više nema. Kada dospjemo u Nebo zaprimamo pravu stvar svega onoga što su dosada na zemlji ti znakovi simbolizirali, Krist nas onda prožima. Znakovi dakle ne uminu nego poprime svoju puninu. Ta dva znaka su brak i celibat. I upravo kao što je muž u braku sa ženom, tako je Isus u zajednici sa svojom Crkvom, a pošto Crkvu sačinjavamo svi mi našim odlaskom u Nebo zapravo postajemo sudionici spajanja Crkve i Krista. Glavni problem s kojim se suočavamo ovdje je neprijatelj čovjeka od početka. On izvrće znak pa često mislimo kako činimo nešto dobro, moralno opravdano, kako idemo pravim putem, a zapravo to je daleko od istine.


• BRAK


''Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve - On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.'' Ef 5, 21 – 32

Ovaj citat iz Biblije pokazuje nam tko smo mi zapravo, koja je naša uloga u bračnoj zajednici i kako trebamo u njoj živjeti. Mnogo je toga tu rečeno i važno je shvatiti pravu poruku iza ovih riječi. Stoga, kada Pavao kaže da je muž glava žene to se odnosi na glavarstvo po Isusu kristu. Zavaravamo se ako kao muškarci mislimo da imamo lagodan posao ovdje, na nas zapravo otpada puno teži dio. Ako malo razmislimo kako je Isus tretirao svoju Crkvu – naučavao, tješio, liječio, prao noge, opominjao, branio i konačno stao između Crkve i njenih napadača. Muškarac tako mora više stradat i više trpit da bi očuvao bačnu zajednicu. Sada možemo vidjeti koliko je krivi način na koji se danas gleda na to što znači biti glava obitelji. Brak treba biti slika odnosa Isusa prema svojoj Crkvi. Mužev ''ja'' postane ženin ''ja'', a ženin ''ja'' mužev. Ali to ne znači da gubimo svoj subjektivitet, naprotiv, zadržavamo ga, ali tvorimo jedno. Drugim riječima, u braku muškarac i žena prožimaju jedno drugo, a ako se prisjetimo to je upravo ono što čemo proživjeti u Nebu – znak poprima svoju puninu te nas Krist prima i prožima svojom milosti. Analogija je dakle, muža i žene identična onoj Krista i Crkve.

Vrhunac ovog gore navedenog citata doseže se kada Pavao govori kako se žene trebaju podložit muževima u svemu upravo onako kako se Crkva podlaže Kristu. Ovdje on zapravo zadirkuje pogane kod kojih su muževi gazili svoje žene i on govori tim ženama da se podlože svojim muževima. Ali ono što muževi trebaju je – Ef 5, 25 – voljeti svoje žene upravo onako kako je Krist volio svoju Crkvu i kako se za nju predao neokaljanu i bez mane. Na muževima je stoga da se žrtvuju i da trpe kada god je to potrebno da bi žene ostale lijepe i ne ponižene. Takvi savjeti vode bračnu zajednicu u pravi smjer, ali često ih je teško provesti, pogotovo je to teško pojmljivo bilo za pogane i upravo zato Pavao govori – otajstvo je to veliko! Te riječi su jako važne, jako korisne, donose radost, ali su trnovit, zahtjevan put.

Sklapanje braka

Najprije zaručnike svečenik pita jesu li slobodno i bez prisile došli sklopiti brak. Nekon toga pita ih pojedinačno jesu li spremni preda ti se u potpunosti drugome. Na kraju svega potrebno je da ta ljubav bude plodonosna. Pogledajmo to u analogiji Krista i Crkve. Isus je na križu i obraća se Mariji sa riječima: 'evo ti sina'. Tako je Marija simbol nove Eve, dok Ivan simbolizira Crkvu. Iz Isusovog boka potiče krv, novi život – novi Adam. I upravo kao što je plodna krv koja je potekla iz Isusova boka stvarajući novi život, tako i ljubav muškarca mora biti plodonosna i stvarati novi život. I u toj mjeri Katolička Crkva promiče seks da je bračni čin ne valjan bez njega jer nakon privole potrebno je svojim tijelom, slobodno, otvoreno prema životu predati se i stvarati nove plodove, potreban je drugim riječima bračni čin. Bitno je iz ovoga uočiti kako svaki čin treba biti slobodan, otvoren prema životu te plodonosan. Brak tako nije dozvola da činimo što nas je volja nego da preuzmemo ulogu Krista i Crkve kako bismo gradili pravi odnos.

Seks prije braka

Seks prije braka nije grijeh zbog toga što je to prljav i neuredan čin. Upravo suprotno, jer je čin koji je toliko svet. Dakle, njegovom konzumacijom prije braka činimo nešto sveto na jedan pogrešan način jer ne stojimo iza toga čina. To da stojimo iza toga čina znači da nakon toga vječno ljubimo tu dotičnu osobu i to u cjelosti.


• CELIBAT

Ljudi u celibatu žrtvuju vlastito tijelo kako bi dopustili da ih već sada na zemlji barem malo Nebo prožima. Postoje mnogi veliki primjeri svećenika, danas svetih i blaženih koji se ističu ne samo po tjelesnom žrtvovanju već i po vlastitom žrtvovanju za druge. To su sveti don Ivan Bosco koji je izgarao za mlade, sveti Leopold Bogdan Mandić, koji je ispovijedao svaki dan osamnaest sadi i sebe u potpunosti predao svakome tko bi mu došao na ispovijed. Blaženi Alojzje Stepinac, svećenik koji je ostao uz svoju Crkvu kada je bilo najgore, čak i kada mu je život bio na kocki. Blažena Majka Terezija za koju se toliko toga može reći, ali svaki komentar je suvišan. Blaženi papa Ivan Pavao II, koji je bio istinski domoljub, branio svoju domovinu i promicao njenu kulturu kada je bilo najgore i koji je izgarao za cijelu Crkvu do samoga kraja.
Svi ovi navedeni sveci i blaženici činili su za Crkvu i sve ljude ono što bi muž i žena činili u braku za svoju obitelj – žrtvovali se, bili blizu, podupirali i tko se usudi reći da oni nisu bili očevi i majke, supružnici! Svaka im čast na svemu.

I za kraj imamo citat svetog Pavla iz poslanice Efežanima:
''jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj... Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira!''


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Agnus Dei
PostPostano: 30 lip 2012 09:09 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 srp 2009 11:29
Postovi: 476
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
„Evo mladića koji se rodio u nepoznatom selu, sina žene sa sela. Odrastao je u drugom selu. Radio je u drvodjelskoj radionici do svoje tridesete godine. Zatim je tri godine propovijedao obilazeći sela i gradove. Nikada nije napisao nijednog slova. Nikada nije bio na nekakvom političkom položaju. Nikada nije posjedovao kuće. Nikada nije imao svoje obitelji. Nije pohađao škole. Nikada svojom nogom nije stupio u velegrad. Nikad se nije udaljio više od 300 km od mjesta u kojem se rodio. Nikad nije učinio nešto od onih stvari što redovito prate veličine. Nije imao drugih vjerodajnica osim sebe samoga.

Još dok je bio mlad, javno je mnijenje zauzelo prema njemu neprijateljski stav. Prijatelji su ga ostavili. Bio je predan neprijateljima. Nad njim je izvršen neki nazovi – proces. Bio je raspet između dva razbojnika. Dok je umirao, njegovi su krvnici kockom odredili kome će pripasti jedina stvar koju je posjedovao: njegova vunena haljina. Bio je pokopan u grob što mu ga je privremeno ustupio odani prijatelj.


Od tada je prošlo više od devetnaest stoljeća, a i danas je on glavna superzvijezda koja ne pozna zalaza. On je na čelu svakog napretka ljudskog roda.

Bez pretjerivanja, mirne duše tvrdim:

- da sve vojske koje su ikada promarširale svijetom
- da sve flote koje su ikada bile naoružane,
- da svi parlamenti koji su se ikada sastali,
- da svi vladari koji su ikada vladali na zemlji

da svi oni zajedno nisu imali toliki utjecaj na zemaljski život čovjeka koliko ovaj – JEDINI SAMOTNIČKI ŽIVOT“


Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Agnus Dei
PostPostano: 04 srp 2012 22:22 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 srp 2009 11:29
Postovi: 476
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Nije Božić, niti blizu, ali evo, dojmila me se ova priča...bit i poruka je samo neposredno vezana uz Božić...


Slika

SARAJEVSKI BOŽIĆ


I prije sam baš na Božić često razmišljao o svemu onome što netko nema za Božić i o svakome tko “nikoga” nema... Dalekim ljudima kojima sve fali, pa i Božić... Gdje li ga sve (svoj “ne-Božić”) ljudi ne provode?

Svake godine po jedan Božić... Uspio? Neuspio? “Sretan Božić”? Kakav Božić? Kakav je sretan Božić? Može li Božić i neuspjeti? Odnosno, što ako, unatoč svim poslanim i primljenim čestitkama, ne uspije? Ili, možda još bolje: može li uopće uspjeti jedan moj Božić?

Dakle, i prije sam često o tome razmišljao, ali od prošle godine... Pade mi tako opet na pamet moj prošlogdišnji – sarajevski Božić: vozio sam nekamo nekoga ujutro na sam Božić i vraćao se kući. Pokraj ceste u ranu pustu zoru vidim: jedna mršava djevojka slabo odjevena. A snijeg je, vrlo je hladno. Skupila se i očito promrzla. Ja joj stanem da je povezem; ta, Božić je! Ide u Brčko. Ima, možda, oko petnaest godina. Vozim je na kolodvor. Djevojka nije baš lijepa, mršava je, slabo je odjevena: u nekakvu staru odjeću, nešto pretijesno, nešto preširoko. Pomalo je i preplašena. Uvijek suputnika kojemu stanem ispitujem tko je, odakle je, kakvim životom živi; pa tako pažljivo propitujem i nju. Mala je živjela s ocem u Brčkom, rastavljenih roditelja. Otac ju je kao dijete oteo od majke prije rata. Naknadnim sudskim rješenjem na tužbe njezine majke trebala je pripasti majci... Ali, eto, sve do tada to se nije dogodilo.

Nakon što je oca srpska policija tek sada prisilila da dijete vrati, odnosno nakon što mu je ovaj put prijetio i zatvorom, on je napokon otpremi majci u Sarajevo, doslovno bez ičega, naglo i nespremnu: tek jedna najlonska vrećica koju je sada praznu držala u ruci, i putna karta. Svoju kćerku! Na sam Badnjak. Inače ju je i tukao i maltretirao, ali, eto, nije joj dao da ide majci sve do toga dana. Napokon je prethodnoga Badnjaka prvi put stigla do stana svoje majke... Zvonila, zvonila... nikoga nije bilo! Susjeda je pitala: “Koga tražite?” Izgovorila je ime svoje majke, na što joj je susjeda rekla: “Gospođa je umrla prije tri godine!” Nije znala da to govori djetetu pokojnice koje svoju majku nikada nije vidjelo i koje se nadalo s njom dočekati Božić; svoj prvi i do tada jedini Božić. Zapravo, priopćila joj je da toga prvog Božića s majkom nikada biti neće!

Bio sam sasječen! Je li i to Božić? Kakav Božić? I, zar baš na Božić? Je li uopće bio Božić? Za koga...? Prisjećao sam se gdje sam ja bio sinoć, što je sedam milijardi ljudi sinoć radilo... ili, u najmanju ruku, jedna milijarda kršćana? Ma, tko zna: je li uopće stigao Božić, gdje je stigao, gdje je bio... jesmo li se ja i Božić, svi mi – Svijet i Božić – uopće susreli? Ili smo se mimoišli???

I tako, nakon što je saznala tu ubojitu vijest, mala se pokušala raspitati za grob, ali ništa nije uspjela saznati. Susjeda nije znala gdje joj je majka pokopana. Nije ni znala da priča s kćerkom te pokojnice pa se nije ni potrudila više joj pomoći, a mala, zbunjena kakva jest, ništa više nije ni tražila (zar uvijek nekako tako ispadne da za najpotrebnije nema mjesta u “svratištima”?). Noć je padala te je takva, nesnalažljiva i slabo odjevena, toga hladnog prošlogodišnjeg Božića prenoćila u mrzlu stubištu kojim je njezina draga, a nikad viđena, mama posljednji put prošla prije tri godine. Tko zna koliko je za njom čeznula? Možda se je baš na tome mjestu, gdje ju je kćerka sada “nedočekivu” čekala, i sama mama bezbroj puta zapitala o svojoj maloj, za njom patila i plakala? Što li je sve te noći djevojčica mislila i o čemu li je sve razmišljala, teško je, pa i nemoguće zamisliti. No, mama, kao posljednja nada, definitivno je propala! To je shvatila u “radosnoj Božićnoj noći”. Nadomak mamina zatvorena i prazna stana, no toplu zagrljaju ni na domak! Na Božić!

Bio je to najhladniji Božić na svijetu, najosamljeniji, najbjedniji, najbolniji, najtužniji... naj, naj... Bio je to NAJ-BOŽIĆ!
Nakon te priče nije mi ni padalo na pamet išta reći! Vraćala se ocu koji je nije volio i koji je i dalje neće voljeti, ni nju ni majku. K ocu koji će je opet tući, daleko od okrilja zakona. Vraćala se u novu eru svoga ropstva, progonstva, neljubavi, samoće... Kako to izdržati? Dokle?

Što reći? Što joj ja mogu reći? Lako je propovijedati i pametovati meni koji sam u svome svratištu na toplu i suhu. Ali, uvijek u tome svom svratištu i u svojoj slobodi, a ona u tome jadu. Škola? Kakva škola! Kakvo obrazovanje! Kakvo zaposlenje, kakav momak, kakva udaja! Od svega je miljama daleko. „Šuti i pokrij se“, rekao bi naš svit, nemaš pravo ni pričati!

Osjećao sam se jadno, neautentično i sramotno. Dok smo prethodne noći mi u našoj župi „svjedočili kršćanstvo“ – ispričali se, izljubili se, ispjevali, slavili, častili se... – nedaleko od mene, od nas, dogodio se najveći, najjunačkiji Božić. Mi smo bili svirači i publika na „Titaniku koji tone“, ali, zbog takvih heroja kao što je ta mala, ovaj „Titanik“ nikada potonuti ne smije, ne može i neće! To su čuvari svetosti ove zemlje: prašina kojom oni prođu može se slobodno na oltar prinijeti; ovaj svijet ništa svetijega nema!

Odveo sam sveticu na kolodvor, čuvaricu ovoga ludog broda na kojemu sviramo i ludujemo – anđela našega; jednu od onih radi kojih je i zemlja sveta, mučenicu današnjega vremena. Kupio sam joj kartu i nešto hrane, dao 20-ak maraka (koje i tako nisu moje nego župne, i nisam ih od sebe otkinuo!) i u srcu sam joj se poklonio. Ide. Odlazi kraljica svih božića moga života. Ni svjesna nije da me ona – mene i cijeli svijet – svojom žrtvom sinoć spasila. Kao mali Isus! Ona je bila moj mali Isus. A ja samo pastir koji sam je prepoznao... Najradije bih joj bio poljubio i ruke i noge; malome Isusu.. ali, eto, nisam! Slab sam ti ja neki “pastir”...

Danas kada gledam na to, sramim se i čudim se sam sebi kako mi nije palo na pamet da je dovedem kući u župu, da je nahranimo i da se ogrije, da čuje koju toplu riječ? Da je primimo u “jaslice” našega srca i doma, upravo jednoga malog Isusa? Nemam pojma! Zato, nek’ mi nitko ne kaže da sam dobar pastir, ne, nisam! Slab sam ti ja pastir! Nikakav!

Ponekad se čini da ne živimo u slavnome vremenu, da heroja više nema. Ali, toga jutra ja to nisam mogao misliti. Ja sam upravo vidio najvećega malog heroja, svojim očima sam vidio. Ona je to bila dvostruko: prvo, sve ono što mi je sramežljivo i nevoljko ispričala tako je bolno da se pitam: kako je moguće to preživjeti? A drugo, to je i nadherojska žrtva. Jer, biti i ostati heroj, a da i ne znaš da to jesi, meni je nemoguće! Nije lako biti heroj ni kad znaš da si heroj, da si najbolji i da biješ važne bitke. Ali, biti i ostati heroj iako misliš da si možda najnevrjedniji, pa ipak htjeti i prihvaćati i takav život te i dalje ustrajavati na tome da svojom patnjom spasavaš svijet, e, to je nevjerojatno, meni nemoguće. A eto, moguće je!

Bio sam ljubomoran: zašto ja nemam odlučnosti biti tako snažan da i mene Bog izabere da budem takav heroj? Zašto sam ja takva kukavica i slabić da u ovome svijetu i eri potrebnoj heroja mogu igrati jedino ulogu djetinjasta i cmizdrava putnika na našemu današnjem “Titaniku” koji, eto – ne zbog kapetana i uglednih putnika, nego samo slučajno – zbog ovakvih prezrenih kao ona – nikada potonuti neće!

Ona, ova mala “Božićka”, u Božjim očima svijetli kao anđeo. Kada bude išla u nebo, sveti Petar će sve rastjerati sa svih koridora i njezina povorka će kao kraljevska procesija k Raju i k Božjemu prijestolju proći. I Bogu će suze od ponosa i miline krenuti: ide njegova davno IZABRANA kćerka, kraljica heroja, pobjednica! I ja ću proplakati, naravno! Ta, poznavao sam je i zavolio, a evo je: pobijedila je! I bit će u silnoj ekstazi! Sve suze bit će joj obrisane, a ona u prvakinju naroda prometnuta! I bit će ovoga puta, ne pomalo ružna, nego najljepša! Sva u grimizu – najljepša! I takva će se, beskrajno sretna, svojoj majci napokon zauvijek u zagrljaj sjuriti.

Sada znam: svi bismo trebali vikati: “Živio život mučenika”! – baš onaj za koji često kažemo da to i nije život. Ali, takav život – “kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni”. Eh, sva sreća da čovjek ne kroji život! Onda ga doista više ne bi bilo! Jer, on ne zna ni što je to život, ni zašto je život! Svim “bijednicima” kao ova mala djevojka trebalo bi reći: “Hvala! Čestitam, s tobom je uvijek Božić, on je tamo gdje si ti! Malo je takvih – odabranih, hrabrih! I što bi od nas bilo da tebe nema? Ne bi bilo heroja! Strah bi me obuzeo, ali, dok si tu ti: heroj – heroina, eto, ja se za ovaj svijet ne bojim.”

I prije sam “razumio“ što je to i kada je Božić, ali, ja sam to tek prošle godine i shvatio: vidio sam! Ali, gdje se sinoć dogodio takav Božić? Ne znam! I ne znam je li. Ali, ako jest, ako je opet neka “Božićka” u nekome stubištu bila sama, i te noći saznala da nema mamu, i nije saznala njezin grob, i drhtala promrzla i gladna... – trebalo bi je potražiti! Slijediti neku zvijezdu ili neki glas, i pronaći je, pokloniti se; primiti je u svoje svratište – i biti bolji pastir nego ja! Trebalo bi! Bila bi to velika stvar: ta BOŽIĆ JE, upravo je to Božić!


Ivan Mandurić, SJ

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Agnus Dei
PostPostano: 17 sij 2013 22:45 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 srp 2009 11:29
Postovi: 476
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
"Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.", moli jedan pred Isusom i On ga očisti.

- a što je sa mnom, da li se ja usudim moliti ono što osjećam da mi treba...? I možda još važnije, da li sam spreman dati Njemu za pravo da po pitanju moje molitve učini baš ono što On 'hoće', gledajući Ga na Križu Ljubavi, znajući da me upravo On zamislio, pozvao, zaživio, uzljubio i za me umro?

Ne budi sramežljiv pred Gospodinom svojim Kršćanine... "Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!" - budi najzahtjevniji što možeš pred Najvećim ikada!! Nemoguće je da te ne čuje Onaj koji te do kraja ljubi, do smrti na Križu!
Ali traži i moli s vjerom da je ono što ti On po toj molitvi dadne - upravo ono što ti i treba! Jer, tko bi mogao znati bolje... On, Bog svemogući i vječni, ili ja i ti?!


pater Ike

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Agnus Dei
PostPostano: 02 vel 2013 23:25 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 srp 2009 11:29
Postovi: 476
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Koliko tata znači?


"Ivana je bila tiha mala,ali ipak energična djevojčica. Skakutala bi često po zelenim prekrasnim livadama oko svoga doma, igrala se sa djevojčicama, i sanjala neki bolji svijet. Često bi se zagledavala u velike planine oko sebe i modru plavu rijeku razmišljajući što je to iza i ispod njih. Voljela je živjeti, mada je njeno srce bilo ispunjeno tugom. Falio joj je tata, nedostajala joj je važna sjenka njezinoga života; tata koji ju je podržavao, volio, ljubio… Sve to on jest i činio potiho, ali nikad uzdižući svoju malu djevojčicu iznad svih i dajući joj na važnosti. To joj je nedostajalo, dok ga je ona snažno ljubila i silno željela provoditi vrijeme s njim. Bio je njezin osobni heroj kojega se nikad nije stidjela i ponosno bi gledala u njegovu snažnu građu, strogi stav i prodoran osmijeh. Voljela je sve njegove pokrete, priče. Sve što je on bio željela je jednog dana i sama postati.


No, kako je malena Ivana rasla u njoj se sve više i više stvarala daljina između nje i njezinog oca, ona je postajala djevojčica, pa žena, počela je sve više raditi kućanske poslove, približavati se svojoj majci i postajati ono što jedna djevojka treba biti. U sebi je uvijek tiho, čak i podsvjesno zadržavala želju da zagrli oca, da mu kaže koliko ga ljubi i koliko joj znači. Otišla je i na fakultet, zauvijek se odvojila od rodne kuće, tiha mala djevojčica postala je snažna žena koja se gorljivo i borbeno trudila da nadvlada sve one neprilike koje su sada bile pred njom. Nastojala je potpuno pobijediti želju i strah da nekom pripada, nastojala je zaboraviti želje koje je imala prema svome ocu i potrebe koje mu je htjela reći. Zid koji je nesvjesno učinila između sebe i njega postajao je golem.


Ivana, neshvaćajući uzroke svoje tuge gubeći se u svjetlima velegrada postajala je sve dalja svome rodnom kraju i obitelji, pa je utjehu pokušala naći u Bogu. Kada bi stajala ispred Njega i slušala o Njegovoj ljubavi nije se mogla do kraja predati, nije mogla razumjeti što je i gdje je ta Božja ljubav. Drugi su je pokušali uvjeriti u ono što ona sama nije nikako mogla vidjeti, niti je osjećala ne shvaćajući da je upravo u zidu između nje i njenog zemaljskog tate zid koji ima prema svome Nebeskom ocu. Tražila je načine kako da u sebi zatomi taj nepremostivi osjećaj nesigurnosti, neutemeljenosti i praznine. Ništa nije moglo nadomjestit njene osjećaje i želje i propuštene prilike koje je imala sa svojim ocem. Žalila je za trenucima i prilikama koje je imala i mogla mu reći sve što je htjela, ali neke trenutke ne možemo vratit, moramo živjeti s njima i sa našim postupcima. Ulazeći polako u najdublje dijelove sebe shvaćala je nedostatke i temelje koji joj fale kako bi se još više zaljubila u svoj život, svoju ženstvenost, dostojanstvo čovjeka i prilike koje su pred njom. Shvatila je da, unatoč bolnim trenucima i prazninama postoji način i mogućnost kako možemo prihvatiti, oprostiti i nastaviti dalje, da unatoč svakoj nesavršenosti možemo postati savršeni po Isusovoj smrti na križu i njegovim uskrsnućem. Unatoč dubokim protivljenjima u sebi, dala je priliku Bogočovjeku Isusu da bude njegova princeza, i nije se pokajala! Nekada možda neće biti lako i trebat će nam dosta vremena da s Isusom povratimo dijelove sebe koji nisu „na svome mjestu“, ali ćemo u tim trenucima postati bliži Bogu i Suotkupitelju.


Ivana je danas odrasla žena, nedavno sam je vidjela kako spušta svoju suzu na očev grob koji je umro prije nekoliko godina. Prerana smrt, doista prerana! U svome biću ona danas nosi skrivene misli i riječi, osjećaje i djela koje nije dala svome ocu, ali Nebeskom zato jest. Ne želi propustiti priliku da je još jednom strah i nevjerica odvoje od Njenog drugog i Velikog tate koji joj isto želi pružiti i daje ljubav, čak i višu od one koju nije primila. Treba Mu samo dati priliku, danas je toga ona vrlo svjesna! I dok mi je pričala ovu priču, smijala se. I kaže: „Ma život je samo jedan i toliko mi dragocjen da bih tugovala za prošlošću i izgubljenim trenucima, ali tate, tate su nam u životu jako važne i stvarno nam puno znače!!!“


Posvećeno svim muškarcima, budućim očevima."


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 42 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 5 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr