OTKUPLJENJE SPOLNOSTI
Uvod
Kako živjeti svoj život? To je zasigurno jedno od pitanja kojim smo često okruženi, često tražimo odgovor na to. Problem sa tim je u tome što dosta često taj odgovor tražimo bez prethodnog znanja o tome tko je čovjek. Kao mladi svećenik, blaženi papa Ivan Pavao II je to znao. Također je znao kako Crkva, koja posjeduje istine o čovijeku, te istine prenosi na krivi način. Crkva je oduvjek po pitanju čovjekovog identiteta standard postavljala jako visoko, do savršenstva. I to je dobro, međutim, problem je bio u tome što pri otkrivanju čovjekovog identiteta, kao i širenja istina koje vrijede za svakoga od nas, Crkva je isključivo postavljala brojne zabrane. Te zabrane same po sebi nisu loše, ali danas one jednostavno nisu dovoljne.
Život kao darDanas jako popularna tema je umjetna oplodnja. Kroz tu tematiku, ali i brojne druge vidljivo je kako u današnje vrijeme u nekim situacijama čovjek diže ruke od čovjeka. Kada pričamo o umjetnoj oplodnji, trebamo se uvijek zapitati – što mi to oplođujemo? Odgovor bi uvijek trebao biti čovjek, a svaki čovjek ima svoj identitet podjeljen u tri dijela. Prvi dio je prošlost, ali ne ona sa našeg biološkog ili geografskog stajališta, nego identifikacija nas kao onakvih kakve nas je Bog zamislio – sveti smo, jedinstveni, dostojanstveni. Nadalje naša sadašnjost kroz koju oblikujemo našu budućnost, ali isto tako poznavajući našu budućnost mjenjamo našu sadašnjost. Našu budućnost, pak, spoznajemo kada shvatimo što je dalje Bog za nas namjenio, a to se ne odnosi na našu zemaljsku budućnost nego na naše postojanje nakon ove zemaljske pustolovine. Možemo vidjeti da s jedne strane imamo naš početak i našu prošlost, a s druge strane Nebo, život nakon smrti. Drugim riječima imamo dvije ekstremne točke – dva pola. Mi nismo niti u jednom, mi smo trenutno tu, između. To gdje se trenutno mi nalazimo ne trebamo smatrati kao patnju ili mučenje ili mjesto gdje smo zaglavili i odakle želimo pobjeći. Istina je, Nebo je divno mjesto, ali to ne znači da trebmo jedva čekati da napustimo ovaj svijet. Život je dar – dar dobiven od Boga i dar oduzet od Boga, ali oduzet ne kao kraj nego kao novi početak.
Strah ili nada?Pogledajmo sada riječi iz Matejevog evanđelja:
"Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.'' Mt 5, 27-28
Poruka je ovo nade ili straha? Istina, u svima nama uz svo ono dobro postoji i nešto loše, nešto što nas tjera u grijeh. Ne trebamo zanemariti tu činjenicu, niti je jednostavno prihvatiti i pomiriti se s njom, tješiti se da smo takvi stvoreni te ne činiti ništa po tom pitanju. Isto tako, bilo bi možda još gore živjeti u uvjerenju kako je sve oko nas loše. Ako se vratimo na citat iz Matejevog evanđelja možemo izdvojiti dvije najvažnije riječi – srce i preljub. Srce kod Aramejaca značilo je sve – ljudske namjere, želje, misli... i uvijek bi se trebali zapitati u kakvom stanju je trenutno naše srce? Odnosno, čovjek može živjeti ne čineči preljub, ali problem je u tome kada ga on silno želi. Stoga, po pitanju preljuba trebamo spojiti etiku, odnosno zakone zabrane, i ethos, kojim se očituju stvari za kojima čeznemo, naše nakane i sl. Isto tako, kada bismo se vratili na početak, na prvu obitelj u Edenski vrt možemo vidjeti sljedeće:
''Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.'' Post 1, 7.
Golotinja sama po sebi zapravo nije bila problem. Problem je bio u tome što je Eva shvatila da ju Adam više ne gleda čistim očima, što je stvorilo neugodu kod nje. Dakle, problem nije u Evinu tijelu već u Adamovu srcu. Stoga jako je bitno očistiti naše srce, naše oči. Vratimo li se sada, sa ovim skupljenim predznanjem, natrag na poruku iz Matejevog evanđelja možemo vidjeti da to zaista je poruka nade. Jer ta rečenica drugim riječima kaže da postoji način da oblikujemo naše srce tako da žene ne gledamo sa požudom. Što je također vidljivo i u Efežanima, 3, 20:
''Onomu pak koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti''
Eros i požudaEros je osjećaj koje se u nama budi kada nam se netko svidi svojim izgledom. I to je dobar osjećaj, ne bismo ga trebali potiskivati, ali također ne smijemo dopustiti da nas taj osjećaj obuzme jer u tom trenutku nastaje požuda, a granica između erosa i požude vrlo je tanka. Unutarnja borba između te dvije točke je uvijek prisutna, a to je jako lijepo i zorno prikazano u Rimljanima 7, 18-19:
''Znam da nema dobra u meni, to jest u mojoj grešnoj ljudskoj naravi. Sposoban sam htjeti dobro, ali ne i činiti ga. Dobro koje bih htio činiti ne činim, a zlo koje ne bih htio činiti ipak činim.''
Postavlja se i razumno pitanje – kako se boriti protiv ovoga? Da bismo to saznali najprije moramo prepoznati i savladati dvije prepreke.
1. Dualizam – razmišljanje kako je tijelo nešto loše, a duša dobra. Jako loš pristup jer mi smo osobe sjedinjene sa dušom i tijelom. Teologija užitka po Katoličkoj Crkvi upravo govori kako on nije grijeh. Užitak je zapravo zemaljski predokus Neba. Dopušta muškarcu i ženi da barem malo osjete kako je u Nebu lijepo.
2. Sumnja – neki ljudi sebe smatraju toliko lošima da smatraju kako im jednostavno nema spasa. U Katekizmu Katoličke Crkve pod brojem 978 nalazi se važna poruka za sve koji imaju slične sumnje. Poruka o tome kako će požuda često biti prisutna, ali ne smijemo živjeti u uvjerenju da je ona nešto što je jače od Krista.
Otkupljenje tijela
Slijedi osam načina na koje već sada možemo doživjeti otkupljenje našega tijela:
1. Znanje – poznavanje istina koje vrijede za svakoga od nas
2. Izbjegavanje grešne privole – drugim riječima, ne igrati se sa grijehom. Trebamo izbjegavati one situacije koje nas dovode blizu grijeha. To ne znači da, ne smijemo ići na internet i da trebamo izbjegavati djevojku/dečka. To znači samo da trebamo poznavati naše slabosti i izbjegavati, ne dovoditi se u situacije u kojima gotovo sigurno znamo da čemo pasti.
3. Ispovijed i molitva – ništa ne prešutjeti, sve predati Isusu Kristu na križ
4. Mrtvljenje i pokora – drugim riječima, vježbanje duhovnosti u malim stvarima. Preporuka web stranice
http://www.e5men.org za muškarce. 5. Klanjanje Isusu Kristu
6. Pobožnost Blaženoj Djevici Mariji – ona je bila otvorena prema Bogu i u iskrenoj njegovoj službi. Muškarcima bi trebala biti uzor, posebice njen lik u trenucima napasti
7. Oproštenje
8. Zakon postupnosti – postupno prihvaćanje Božjih zakona u njihovoj punini sve do Neba kao konačnog cilja.
Temelj prave muževnosti i ženstvenostiMožemo staviti u ove dvije rečenice:
''Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.'' Mt 1, 24
"Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" Lk 1, 38
Za kraj
U kušnji i napasti, osim što bismo kao riješenje mogli uzeti Marijin lik na razmatranje, možemo i razapeti našu požudu. Dakle, zatvoriti oči, raširiti ruke i zamisliti sebe na križu umjesto Isusovog mjesta. To činiti ne radi mrtvljenja nego da bismo doživili barem malo otkupljenje tijela ovdje na zemlji. Naravno, pravo otkupljenje dogodit će se tek na Nebu, ovo na zemlji samo su simboli koji nam pružaju mogućnot da barem malo osjetimo kako je tamo. O pravim simbolima Neba ovdje na zemlji čitajte u nastavku!
UvodPapa Ivan Pavao II svojih 129 kateheza o teologiji tijela podjelio je u dva dijela. Prvi dio koji smo dosada obrađivali dao je odgovor na pitanje našega identiteta kojeg čine tri djela (prošlost, sadašnjost i budućnost) prethodno opisana u članku prije. Iz tog opisa vidimo da nas budućnost očekuje u Nebu. Dakle, znamo gdje idemo, ali pitanje je kako doći u Nebo? Tom pitanju posvećuje se drugi dio papine teologije tijela.
Dva simbolaBog nam daruje život i kroz naš put želi nas dovesti k sebi u Nebo. A da bismo znali put do Neba Bog je na zemlji ostavio za nas određene putokaze ili smjernice koje nas upućuju prema gore. Postoje takva dva znaka koji nas vode prema Nebu. Ti znakovi pokušavaju što bolje približiti sliku Neba ovdje na zemlji, a kada dođemo u Nebo, dolazimo u mjesto gdje tih znakova više nema. Kada dospjemo u Nebo zaprimamo pravu stvar svega onoga što su dosada na zemlji ti znakovi simbolizirali, Krist nas onda prožima. Znakovi dakle ne uminu nego poprime svoju puninu. Ta dva znaka su brak i celibat. I upravo kao što je muž u braku sa ženom, tako je Isus u zajednici sa svojom Crkvom, a pošto Crkvu sačinjavamo svi mi našim odlaskom u Nebo zapravo postajemo sudionici spajanja Crkve i Krista. Glavni problem s kojim se suočavamo ovdje je neprijatelj čovjeka od početka. On izvrće znak pa često mislimo kako činimo nešto dobro, moralno opravdano, kako idemo pravim putem, a zapravo to je daleko od istine.
• BRAK''Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve - On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.'' Ef 5, 21 – 32
Ovaj citat iz Biblije pokazuje nam tko smo mi zapravo, koja je naša uloga u bračnoj zajednici i kako trebamo u njoj živjeti. Mnogo je toga tu rečeno i važno je shvatiti pravu poruku iza ovih riječi. Stoga, kada Pavao kaže da je muž glava žene to se odnosi na glavarstvo po Isusu kristu. Zavaravamo se ako kao muškarci mislimo da imamo lagodan posao ovdje, na nas zapravo otpada puno teži dio. Ako malo razmislimo kako je Isus tretirao svoju Crkvu – naučavao, tješio, liječio, prao noge, opominjao, branio i konačno stao između Crkve i njenih napadača. Muškarac tako mora više stradat i više trpit da bi očuvao bačnu zajednicu. Sada možemo vidjeti koliko je krivi način na koji se danas gleda na to što znači biti glava obitelji. Brak treba biti slika odnosa Isusa prema svojoj Crkvi. Mužev ''ja'' postane ženin ''ja'', a ženin ''ja'' mužev. Ali to ne znači da gubimo svoj subjektivitet, naprotiv, zadržavamo ga, ali tvorimo jedno. Drugim riječima, u braku muškarac i žena prožimaju jedno drugo, a ako se prisjetimo to je upravo ono što čemo proživjeti u Nebu – znak poprima svoju puninu te nas Krist prima i prožima svojom milosti. Analogija je dakle, muža i žene identična onoj Krista i Crkve.
Vrhunac ovog gore navedenog citata doseže se kada Pavao govori kako se žene trebaju podložit muževima u svemu upravo onako kako se Crkva podlaže Kristu. Ovdje on zapravo zadirkuje pogane kod kojih su muževi gazili svoje žene i on govori tim ženama da se podlože svojim muževima. Ali ono što muževi trebaju je – Ef 5, 25 – voljeti svoje žene upravo onako kako je Krist volio svoju Crkvu i kako se za nju predao neokaljanu i bez mane. Na muževima je stoga da se žrtvuju i da trpe kada god je to potrebno da bi žene ostale lijepe i ne ponižene. Takvi savjeti vode bračnu zajednicu u pravi smjer, ali često ih je teško provesti, pogotovo je to teško pojmljivo bilo za pogane i upravo zato Pavao govori – otajstvo je to veliko! Te riječi su jako važne, jako korisne, donose radost, ali su trnovit, zahtjevan put.
Sklapanje brakaNajprije zaručnike svečenik pita jesu li slobodno i bez prisile došli sklopiti brak. Nekon toga pita ih pojedinačno jesu li spremni preda ti se u potpunosti drugome. Na kraju svega potrebno je da ta ljubav bude plodonosna. Pogledajmo to u analogiji Krista i Crkve. Isus je na križu i obraća se Mariji sa riječima: 'evo ti sina'. Tako je Marija simbol nove Eve, dok Ivan simbolizira Crkvu. Iz Isusovog boka potiče krv, novi život – novi Adam. I upravo kao što je plodna krv koja je potekla iz Isusova boka stvarajući novi život, tako i ljubav muškarca mora biti plodonosna i stvarati novi život. I u toj mjeri Katolička Crkva promiče seks da je bračni čin ne valjan bez njega jer nakon privole potrebno je svojim tijelom, slobodno, otvoreno prema životu predati se i stvarati nove plodove, potreban je drugim riječima bračni čin. Bitno je iz ovoga uočiti kako svaki čin treba biti slobodan, otvoren prema životu te plodonosan. Brak tako nije dozvola da činimo što nas je volja nego da preuzmemo ulogu Krista i Crkve kako bismo gradili pravi odnos.
Seks prije brakaSeks prije braka nije grijeh zbog toga što je to prljav i neuredan čin. Upravo suprotno, jer je čin koji je toliko svet. Dakle, njegovom konzumacijom prije braka činimo nešto sveto na jedan pogrešan način jer ne stojimo iza toga čina. To da stojimo iza toga čina znači da nakon toga vječno ljubimo tu dotičnu osobu i to u cjelosti.
• CELIBAT
Ljudi u celibatu žrtvuju vlastito tijelo kako bi dopustili da ih već sada na zemlji barem malo Nebo prožima. Postoje mnogi veliki primjeri svećenika, danas svetih i blaženih koji se ističu ne samo po tjelesnom žrtvovanju već i po vlastitom žrtvovanju za druge. To su sveti don Ivan Bosco koji je izgarao za mlade, sveti Leopold Bogdan Mandić, koji je ispovijedao svaki dan osamnaest sadi i sebe u potpunosti predao svakome tko bi mu došao na ispovijed. Blaženi Alojzje Stepinac, svećenik koji je ostao uz svoju Crkvu kada je bilo najgore, čak i kada mu je život bio na kocki. Blažena Majka Terezija za koju se toliko toga može reći, ali svaki komentar je suvišan. Blaženi papa Ivan Pavao II, koji je bio istinski domoljub, branio svoju domovinu i promicao njenu kulturu kada je bilo najgore i koji je izgarao za cijelu Crkvu do samoga kraja.
Svi ovi navedeni sveci i blaženici činili su za Crkvu i sve ljude ono što bi muž i žena činili u braku za svoju obitelj – žrtvovali se, bili blizu, podupirali i tko se usudi reći da oni nisu bili očevi i majke, supružnici! Svaka im čast na svemu.
I za kraj imamo citat svetog Pavla iz poslanice Efežanima:
''jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj... Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira!''