Evo mene opet ovdje, nakon malo duže vremena, provedenog većinom bez nadahnuća i želje za pisanjem. Naravno, potaknut posljednjim raspravama vođenim na forumu. Kako su se stvari počele razvodnjavati, dosta toga se preskače i zaboravlja, hvala Bogu, bar ovdje onda mogu do mile volje
pričati sam sa sobom
Srcem do Boga
Jedno od ključnih pitanja oko kojih smo se sporili. Kako Ga spoznati.
Živimo u 21. stoljeću, dostupno nam je 2000 godina kršćanske misli - usustavljene, sublimirane u neka sabrana djela, rasuta po tisućama knjiga... - kako god želimo i dostupno svima. Ako gledamo iz konteksta današnjice, svjesni koliko velik prilog su te misli dale izgradnji Crkve i dovele je do mjesta gdje se danas nalazi u smislu duhovnog rasta (kao što je način izlaganja i postavka stvari u NZ bitno drugačija od SZ) možemo krivo pokušati shvatiti Boga razumom, kroz komad papira, uvjeravajući se da smo svakom pročitanom knjigom bliži Bogu.
Istina, NAMA je to dostupno, isto tako je istina da neke od tih misli nikada nećemo nadići, ali zaboravljamo bitnu stvar:
1. Slušajući jedino i isključivo razum prvo pitanje koje bismo si postavili ne bi bilo kakav je Bog i kako do Njega. Glas razuma i logike kao prvo pitanje bi nužno postavio - Postoji li Bog???
I odgovor nas ne bi odveo do vjerništva. U slučaju nerazumijevanja tematike bili bismo ateisti, u slučaju kvalitetnog i ispravnog logičkog razmišljanja najdalje bismo mogli doći do odgovora - postoji nešto i svrstali se uz agnosticizam. Razumom gledano - nešto mora postojati, fizika kaže da je svemir jedan zatvoren sustav, a u zatvorenom sustavu nešto ne može nastati iz ničega, kao što se ništa ne može pretvoriti u nešto, a sve pretvorbe unutar sustava se i vrše uz pomoć "nečega" - dakle nešto postoji što sve pokreće.
Eto - to je doseg razuma, razumno dalje ne ide.
Promatrajući cijelu priču srcem mijenja se i početno pitanje - u startu osjećamo postojanje Boga, Njegovu prisutnost, puninu Njega; u suprotnom slučaju osjećamo ono što smatramo da je Njegova nepravda, bijes, gnjev - ali u svakom slučaju, kako god Ga osjećali da osjećali, bitno je da Ga OSJEĆAMO. Dakle već samim uključivanjem srca u cijelu priču došli smo korak dalje, nego što smo bili u mogućnosti razumom. A ako pojmimo Boga kao - Oca kao savršenog Oca i Isusa kao savršenog Brata; ako Mariju doživimo kao savršenu Majku - imamo savršenu Obitelj koja nas kao svoju djecu i braću može jedino voljeti, mi Nju isto tako. Srce je put do Boga.
Sve to ne pretpostavlja odbacivanje razuma, ali ono je samo oruđe u rukama srca. Svrha razuma u vjeri jest usustaviti razbacane osjećaje, sve kockice posložiti na svoje mjesto, od razbacanih komadića puzzla složiti sliku - jednu lijepu cjelinu u čijoj punini ćemo uživati. Sam razum odbacuje i postojanje samih kockica. U službi srca vodi nas punom shvaćanju naše Vjere, Boga i životu u toj punini.
2. Još je jedan razlog zašto mi je neshvatljivo pokušati doći do Boga razumom:
Sve knjige koje su napisane na temu vjere i koje nas nadahnjuju pisane su baš ovako kako sam naveo gore - svi ti ljudi koji su tako silno pisali u tim papirima ostavili su SVOJE srce, razum je samo to srce posložio u cjelinu i dao im oblik i puninu koju je moguće postići samo gledanjem te složene slike, a ne zasebnih djelića. Ako ćemo koristiti samo razum onda ćemo doći do zaključka da je njihovo srce tamo, oni su dali sebe, a time samim opet odbacujemo sam razum - jer nerazumno je pokušati jedino razumom objasniti nečije srce.
Ako shvaćamo da je netko u knjizi ostavio svoje srce, ma koliko te misli prekrasne bile one su misli i srce ljudi koji su pisali tu knjigu, a nikako naše vlastite. Neka nam ta djela budu vodilja, put za našu spoznaju Boga, ali nikako nam misao druge osobe ne može biti odgovor. Neka nam te knjige posluže da si postavljamo ista pitanja, ali odgovor moramo naći sami, on nije u knjigama velikih mislilaca, nego u našem srcu.
3. Pokušavajući dosegnuti Boga kroz nešto tuđe zaboravljamo još jednu bitnu stvar - povijesni kontekst čitave priče.
Na početku sam naglasio - NAMA su dostupna djela 2000 godina kršćanske misli i nije bilo slučajno.
Želio sam sugerirati jednu bitnu činjenicu koju se previđa iz gledanja na stvar isključivo iz perspektive današnjice:
Sv Augustin, jedan od prvih i jedan od najbitnijih naučitelja preobratio se krajem 4. stoljeća - Crkva je, dakle gotovo četvrtinu svojega trajanja provela bez nekog sustavnijeg djela na koje se ponekad poziva kao bitnije od Biblije. Dakle - takva misao na koju se pozivaju "razumni" bila je 4 stoljeća čovjeku nedostupna. A Crkva je bez toga živjela, rasla i rađala vrlo gorljive, istinske vjernike koji su davali živote u progonima, povelik broj mučenika, blaženika, svetaca... hranjeni jedino SRCEM koje im je davalo snagu i vjeru.
Ako nastavimo kroz povijest dolazimo od nastanka prvih djela katoličkih filozofa do izuma tiskarskog stroja - dakle imali smo knjige, ali bile su nedostupne širim masama, samostani su bili otoci znanja - misao koju su iznijeli pisci postojala je dostupna samo vrlo uskom sloju ljudi - a opet vidimo da je i bez toga Crkva dogurala od jedne sekte do najjače religije svijeta.
Nakon toga slijedi i treća faza - od tiskarskog stroja do prosvjetiteljstva - knjige su se tiskale, bile dostupne, sada malo širem, ali opet malom krugu ljudi. Do prije cca 150 godina nije postojalo sustavnog opismenjavanja ljudi, oko 95 % ljudi bilo je nepismeno i opet je samim time knjiga bila nedostupna čovjeku.
Dakle kroz čitavu povijest Crkve pređen je put od nepostojanja knjiga na koje se ljudi pozivaju, preko njihove dostupnosti uskom broju ljudi pa do današnjeg dana kada imamo situaciju postojanja i dostupnosti.
Dakle - gledajući samo iz perspektive današnjice zanemarujemo oko 1850 godina povijesti Crkve gdje je ono na što se danas poziva bilo ili nepostojeće ili nedostupno.
A ipak Crkva je bila i jest tu. Zahvaljujući SRCU.
Login
FAQ
Chat
Traži
