www.tebe-trazim.com

U Padovu sam prije nekoliko godina došao posve slučajno, u grupi hodočasnika kojima je posjet svetištima bio tek usputna aktivnost u shopingu. Jeftin prijevoz, kratka jutarnja misa, turističko razgledavanje crkava, a potom trošenje novaca na skupim tržnicama, kupovanje krpica za jednokratnu uporabu kakvih su, po povoljnijim cijenama, prepune i naše tržnice. Na povratku posjet nekom shoping centru. Manjem, slabije opskrbljenom i skromnije uređenom nego što su to naši novi potrošački hramovi. Prijeđenih zamalo tisuću kilometara, a na kraju tek osjećaj umora i praznine. Osjećaj da nisam učinio ono zbog čega sam zapravo krenuo na put. Osjećaj potrebe da se vratim, ali i osjećaj potrebe da saznam nešto više o tom gradu svetaca i samim svecima koji su u Padovi završili svoj ovozemaljski put. I vratio sam se. Ne jednom.
Svaki put, već godinama, moji su osjećaji sve dublji i intenzivniji. Iz godine u godinu nešto me nanovo potiče na putovanje u taj grad što su ga slavnim učinili sveci stranci: sveti Antun Padovanski, Portugalac koji je Božjom voljom svoje posljednje dane ovozemaljskog života proveo u Padovi, te naš sv. Leopold Bogdan Mandić, koji je u svojoj skromnoj padovanskoj ispovjedaonici zaslužio Nebo.
Smisao svakog hodočašća jest pronaći vremena i za susret s Bogom i za sebe. Za takvo poimanje hodočašća Padova je idealno odredište. Grad svetaca ujedno je i grad znanosti, umjetnosti i kulture, grad višemilenijske povijesti. Problem je jedino što u jednom danu nije moguće vidjeti sve ono što vrijedi pogledati. Htio bih zato ovdje opisati i ono što za jednodnevnog hodočašća ne stignemo vidjeti, što ostavljamo za neku drugu prigodu. Ipak, najviše ću se zadržati na vjerskom aspektu putovanja, sve u pokušaju da čitatelju koji nikada nije bio u Padovi, onom koji se sprema na takvo hodočašće, ali i onome koji dijeli moje iskustvo, iznesem neke osnovne informacije i svoje subjektivne osjećaje.
Informacije u ovim postovima prikupljene su iz raznih izvora, od turističkih prospekata, raznih vodiča i putopisa do internetskih stranica grada Padove, bazilike sv. Antuna i svetišta sv. Leopolda. Zahvalan svima, posebno zahvaljujem fra Ivanu Bradariću, glavnom uredniku glasnika „Veritas“ i autoru Hodočasničkog vodiča u Padovu, duhovnom voditelju mnogobrojnih hodočašća padovanskim svecima, čijim sam suputnikom imao zadovoljstvo biti i čije nadahnute riječi sam slobodan reinterpretirati. Neizmjerno zahvaljujem i fra Juri Šimiću, tajniku Hrvatske kapucinske provincije na ustupljenoj mi literaturi o sv. Leopoldu. Beskrajno sam im zahvalan.

Zahvaljujem i kolegicama iz HZJZ-a koje sam svakodnevno gnjavio svojim pripovijedanjem o Padovi. Mille grazie, prijatelji dragi.

Konačno, najveća zahvalnost mojoj supruzi Mariji i kćerki Katarini na razumijevanju, savjetima, bodrenju i potpori. One su najvažnije od svega.

Krenimo!

Polazak u ponoć s petka na subotu. Termin odabran iz praktičnih razloga (da u Padovu dođemo u zoru, neposredno po otvaranju svetišta sv. Leopolda.) pun je simbolike. Ponoć je prijelomni vremenski trenutak zatvorenog kruga, dovršenog jednog vremenskog isječka kad su kazaljke sata usmjerene prema gore. Ponoć je i svojevrstan prag preko kojeg kročimo u drugi dan, u novi početak, ostavljajući iza sebe prošlost. Ponoć je i dvanaest sati. Dvanaest – broj koji je simbol savršenstva i cjelovitosti (numerolozi 12 smatraju potpunim brojem – 12 mjeseci u godini, 12 sati u danu i 12 u noći, 12 znakova zodijaka, 12 bogova Olimpa, 12 plemena Izraela, 12 Isusovih apostola, 12 dana Božića i 12 jaja u tucetu…) I tako u tom trenutku punom simbolike činimo svoj prvi korak na putu u grad svetaca. Puni iščekivanja ulazimo u autobus koji će nas na prijelomu dana povesti na put čašćenja svetosti. Polazak s molitvom svecima kojima hodočastimo: sv. Leopoldu i sv. Antunu, ali i sv. Nikoli, zaštitniku putnika i sv. Jakovu, zaštitniku hodočasnika.

U autobusu vrlo heterogeno društvo. Ima nas svih životnih dobi, s manje ili više ljeta na leđima, boljeg i slabijeg zdravlja, punijih i praznih džepova. Nasmijanih i vedrih, ali i onih ozbiljnog izraza. Bezbrižnih i s teretom životnih briga. Svatko sa svojim nakanama i svojim brigama kreće na ovo hodočašće.

Znam da svako hodočašće ima neki povod, da sva hodočašća imaju neke zajedničke karakteristične elemente. Prije svega, mnogi hodočaste tražeći pomoć, posebno u trenucima velikih poteškoća, odnosno da zahvale za dobivenu pomoć i milosti. Hodočasti se i radi postizanja mira s Bogom i ljudima po sakramentu pokore, ali i zbog same Euharistije i susreta s Kristom. No, uvijek se ponovo pitam: Zašto ovi ljudi na ovaj način troše svoje vrijeme i novac? Zašto se odlučuju na ovaj nimalo lagan put, na vožnju tisuću kilometara koja je vrlo naporna bez obzira na udobnost suvremenih autobusa? Ta moliti su mogli i kod kuće, u svojoj crkvi ili u nekom bližem svetištu. U Zagrebu imamo svetišta i sv. Antuna i sv. Leopolda. U Hrvatskoj su brojni crkve posvećene ovim svecima.

Zašto onda hodočastimo u Padovu? Kao da svakoga od nas neka neobjašnjiva privlačna sila potiče na ovo putovanje. Kao da nas nešto poput magneta privlači u Padovu. A znamo da magnet ne privlači drvo, da se magnetom ne može privući kamen, pa čak ni skupocjeno zlato. Magnetom se može privući samo nešto njemu slično, drugi magnet ili željezo koje privučeno magnetom, kad dođe s njim u doticaj, i samo postane magnet. Tako smo i mi, kao obični ljudi slični sv. Leopoldu Bogdanu, sv. Antunu i drugim padovanskim svecima, privučeni na ovo hodočašće s nakanom i vjerom da molitvom na njihovim grobovima, doticajem s njihovim zemnim ostacima, primimo djelić njihove snage, ojačamo našu vjeru, nadvladamo svoje slabosti, te da po njihovu zagovoru nasljedujemo primjer njihovih života i osjetimo pomoć Božjeg milosrđa.

Prema službenim statističkim podacima, tijekom 2005. godine u Padovu je hodočastilo 7.627 registriranih grupa hodočasnika s oko 500.000 ljudi, od čega 197 registriranih grupa sa oko 12.000 hodočasnika iz Hrvatske. Mnogi dolaze i pojedinačno ili u grupama koje se nigdje ne registriraju, ili su u prolazu na putu u Rim, Asiz, svetišta u Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu i slično. Oni koji procjenjuju brojke kažu da je broj hodočasnika u Padovi nekoliko puta veći od službenih podataka, te da Padovu svake godine posjeti tri do četiri milijuna ljudi, a u jubilejskoj 2000. godini ostvaren je rekord od devet milijuna posjetitelja.

Hodočašće je jedna od najrasprostranjenijih pojava u duhovnoj povijesti ljudskog roda, vrsta osobne pobožnosti kojom se želimo približiti Bogu, biti nešto više u intimnom zajedništvu s Njime. Sama riječ govori “hoditi” i “častiti” Boga. Mi doduše ne hodamo, obzirom na dužinu puta, no u prošlim vremenima, kad nije bilo ovakvih suvremenih prijevoznih sredstava, zasigurno se i u Padovu hodočastilo hodajući.

Hodočašće nije obično turističko razgledavanje sa shopingom, nego jedno novo odabrano iskustvo putovanja u ovom vremenu i prostoru s jasnim ciljem. Putovanje na kojem nismo sami. Putovanje tijekom kojeg susrećemo druge ljude, druge osobe koje su se zaputile istim putem, čiji je cilj identičan našem. Kao dio rijeke naroda u pokretu putujemo ka svome cilju. To nas razlikuje od običnih turista lutalica koji hodaju bez cilja. Kao što se i naše životno putovanje razlikuje od onih koji život provode u skitnji, koji lutaju bez smisla, bez ideala, bez vjere i bez cilja.

Hodočasnici su nekada nosili štap i bisage. To su dva predmeta koja su bila neophodna za jedno putovanje: štap da bi se na njega oslonili ili obranili od divljih životinja; bisage (ne prevelike) da bi se u njima nosio najnužniji materijal za put. Osim svoje funkcionalnosti, ova dva rekvizita imaju i značajnu simboliku. Prema jednom starom obredniku oblačenja i opremanja hodočasnika, bisage moraju uvijek biti otvorene za davanje i primanje tijekom putovanja. Na taj se način podsjeća vjernika kako mora ponijeti samo ono najnužnije i da mora uvijek biti spreman to što ima podijeliti s drugim. Štap simbolizira vjeru koja nas prati na putu i na koju se jedino možemo osloniti. Dakle, solidarnost i vjera su dvije svete stvari po kojima vjernik, hodočasnik, doživljava obraćenje i unutarnje usavršenje.

Stari obrednici propisivali su i drugu hodočasničku odjeću: šešir sa širokim obodom, kabanicu, te hodočasničku haljinu ili pokrivač. Važan detalj bile su i mnogobrojne značke što bi ih hodočasnik prišivao tijekom putovanja. Prvotno je to bila školjka – općenito simbol svakog hodočašća. Taj običaj potječe iz Santiago de Campostelae ("Sv. Jakov iz Compostele"), jednog od najvažnijih mjesta hodočašća u kršćanstvu. Kad bi vjernici posjetili ovo mjesto, uzimali bi za uspomenu jednu školjku, ali i kao dokaz da su bili u tom svetištu. Kasnije je to bila palma, ako su bili u Svetoj zemlji ili likovi raznih svetaca čiji su grob posjetili. Sve je to trebalo koristiti vjerniku da što duže sačuva duboko iskustvo vjere što ga je stekao dugim i mukotrpnim hodom slaveći Boga.

I mi danas sa naših hodočašća donosimo neku uspomenu u obliku sličice, kipića, knjige ili neki drugi predmet koji će nas podsjećati na Padovu i svece padovanske. To što je većina tih predmeta Made in China, posve je nebitno. Bitno je što ćemo na povratku s našeg hodočašća donijeti u svojoj glavi i u svojem srcu.

Padova je u svijetu poznata prije svega po Antunu Padovanskom. No, Padova je danas važan gospodarski, financijski i prometni centar Veneta, najprostranije i najnapučenije regije sjeveroistočne Italije, grad studenata, grad znanosti, umjetnosti i kulture, grad tisućljetne bogate i burne povijesti, jedinstvena kompozicija duhovnosti, umjetnosti, kulture i znanosti.

Slikovit grad s gustom mrežom nadsvođenih ulica (kolonade), omeđen sa sjevera rijekom Brenta (koja je nekada tekla kroz sam grad), te mrežom kanala i s mnogo mostova na različitim ograncima rijeke Bacchiglione, ostacima obrambenih zidina i jaraka, grad s brojnim kulturno-povijesnim spomenicima koncen-triranim u samom središtu, pruža posjetiteljima jedinstven užitak. Padova danas ima oko 213 tisuća stanovnika, te čak 70 tisuća studenata.

Padova je najstariji grad u sjevernoj Italiji. Njeni počeci sežu još u predrimsko doba. Legende kažu da su grad 1185. godine prije Krista osnovali izbjeglice iz Troje predvođeni Antenorom. Već Sofoklo spominje kako je Antenor osnovao neki grad u Venetu. Kult Antenora, kojeg Vergilije (Publius Vergilius Maro) u Eneidi spominje kao osnivača Padove, rađa se u doba rimskog cara Augusta, kako bi uveličao i učvrstio odnose između Rimljana i stanovnika Veneta. Na Eneidi svoje zaključke temelji i naš poznati kroničar Toma Arhiđakon Splićanin koji u svojoj “Kronici” piše:

“Trojanac Antenor, koji je pobjegavši od propasti svoga grada zapodjenuo mnoge bojeve s dalmatinskim narodom, konačno je stigao u područje Venecije. Napredujući obalama rijeke Po (Pada) sagradio je grad Patavij, koji se sada zove Padova”.

Vjerojatnije je ipak da je grad nastao od grupe sela venetskih ribara uz ušće rijeke Brenta u Jadransko more, a cijelo to područje prema nekim izvorima naselili su Etruščani. Patavium, kako se grad zvao u vrijeme Rimskog carstva, bio je poznat po odličnim pasminama konja i proizvodnji vune.

Prvi pisani spomen Patavija, bilježi se 302. godine prije Krista. Već u to doba Padova je bila najvažniji centar Veneta. Oko 200. godine pr. Kr. to područje dolazi pod dominaciju Rimljana, no Padova zadržava autonomiju i 49. godine pr.Kr. postaje municipium (gradska oblast) sa svim privilegijama Rimskih građana. To je i razdoblje intenzivnog urbanog, gospodarskog i kulturnog razvoja grada, kada je izgrađena gradska arena, kazalište, luka, obrambene zidine i ostala infrastruktura grada.

Slabljenjem Rimskog carstva i prodorima barbara, Padova postepeno propada, sve do 602. godine kada su je do temelja razorili Langobardi. Iz rimskog doba danas još jedino postoje ruševine amfiteatra. Oporavljati se počela tek početkom drugog milenija, no učestali požari i potresi usporavali su napredak sve do početka 13. stoljeća i općeg kulturnog i vjerskog preporoda.

Sveučilišni centar

Padova je stari sveučilišni centar. Sveučilište u Padovi osnovala je 1222. godine grupa profesora i studenata koji su zbog sukoba napustili Bolognu, najstarije sveučilište na svijetu. Na sveučilištu u Padovi predavao je i veliki Galileo Galilei, a sa ovog sveučilišta potječe i osnivač suvremene anatomije Andrea Vesallius, anatom i fizičar William Harvey, koji je opisao krvotok, Nikola Kopernik koji je dokazao da je sunce centar sustava u kojem je i naš planet, glazbenik Tartini, pisci Ugo Foscolo, Carlo Goldoni i Torquato Tasso, a među studentima padovanskog sveučilišta bio je i Giacomo Casanova.

Ovdje je 1545. godine osnovan prvi botanički vrt na svijetu, 1594. izgrađen prvi anatomski amfiteatar, a 1629. g. i prva sveučilišna knjižnica. Na padovanskom je sveučilištu 1678. godine prvi put u svijetu diplomirala žena – Lukrezia Elena Cornaro Piscopia. Na njemu su studirali i brojni Hrvati, među njima i veliki Ruđer Bošković, a Dubrovčanin Matija Ranjina (Matej de Ragnina) bio je 1397. godine rektor Sveučilišta u Padovi. Često se spominje da je na padovanskom sveučilištu studirao i naš Marko Marulić, no zasad jedini trag o njegovom mogućem boravku u Padovi je crtež kola na jednom rukopisnom kodeksu – Marulićevu autografu, koji je identičan prikazu kola na zidu jedne dvorane u palači obitelji Carraro, gdje se danas nalazi Accademia Galileiana.

Godine 1405. Padova pada pod potpunu vlast Venecije, sve do 1797. g. kada je osvaja Napoleon, a 1813. godine mirovnim ugovorom pripada Austriji, sve do 1866. kada je pripojena Kraljevini Italiji.

Padovom su vladali i Rimljani i barbari, vladali su njome i Mleci i Napoleon i Austrija, no biljeg joj od polovine 13. stoljeća daje kult sv. Antuna Padovanskog, sveca kojeg slavi cijeli svijet, a koji je u Padovu došao pred kraj života i umro u obližnjoj Arcelli, danas gradskom predgrađu.

Za nas Hrvate ne manje drag i važan je sveti Leopold Bogdan Mandić, Hrvat iz Herceg Novog, apostol mira i pomirenja, čije se svetište nalazi u južnom dijelu Padove i koje hodočasnici iz Hrvatske redovito prvo posjećuju.

Kad izađemo iz autobusa na Trgu svetog križa (Piazzale S. Croce), odmah uočimo visok zvonik jedne crkve. Ne, nije to crkva našeg sv. Leopolda. To je crkva Svetog križa. Svetište sv. Leopolda, kapucinski samostan s crkvom, nalazi se preko puta. Samozatajno, tiho i mirno, malo uvučeno od prometne ulice. Slučajni prolaznik i ne bi pomislio da je to sveto mjesto u kojem su sahranjeni zemni ostaci sv. Leopolda, da je to mjesto gdje je punih 40 godina jedan sićušan kapucin velikog srca ljude pomirivao s Bogom.

Tek bijeli kamen ispred zdanja s uklesanim likom Sveca, postavljen povodom dvadesete obljetnice proglašenja svetim, svojom jednostavnošću i nekom čudnom ljepotom privlači pozornost.

Svetištem sv. Leopolda dominira crkva građena 1945. do 1948. godine nakon što je u savezničkom bombardiranju 1944. godine tadašnja crkva potpuno razrušena. Crkva je na tom mjestu prvi put sagrađena 1558. godine, no srušena je 1811. i ponovo sagrađena 1825. kao dio kapucinskog samostana. U dubokom prezbiteriju dominira veliki križ, djelo Louisa Strozzabosca iz 1951. godine, a u crkvi se, lijevo od prezbiterija, nalazi i veliki kip Bezgrješne, pred kojim je sv. Leopold svakodnevno molio i slavio sv. mise, a koji je neoštećen preživio bombardiranje i rušenje crkve 1944. godine.

Ulazeći u svetište hodočasnici najprije uđu u jednu dvoranu, kao svojevrsno predsoblje, s velikim drvenim kipom sv. Leopolda (djelo majstora Val Gardenija), koji kao da izriče riječi dobrodošlice posjetiteljima. U toj su prostoriji izložene i tri velike slike koje prikazuju tri čuda potvrđena u beatifikaciji sv. Leopolda.

Odmah do kipa ulaz je u sobicu ispovjedaonicu, skromnu prostoriju u kojoj je sv. Leopold ispovijedao punih 40 godina, a koju je blagopokojni papa Ivan Pavao II nazvao “salončićem ljubaznosti”. O tome svjedoči posebna spomen ploča na samom ulazu u ispovjedaonicu. Ova je ispovjedaonica, kao i kip Majke Božje, također ostala neoštećena u spomenutom bombardiranju 1944. godine, koje je sv. Leopold prorekao neposredno pred smrt. Ulaz u ispovjedaonicu uzak je kao što je to i bio u Svečevo doba, a namještaj je, iako kopija, identičan originalnom.

U njoj se nalazi velika knjiga zahvala u koju hodočasnici upisuju svoje misli, molitve i zahvale. Ova sobica je svojevrsni nadgrobni spomenik Svecu, skroman, jednostavan i prisan poput njega samog.

Iz predvorja ulazimo u malenu kapelu, izgrađenu 1963. godine, s grobom sv. Leopolda i relikvijom svečeve desne ruke kao spomena na brojne blagoslove i odrješenja koja je tom rukom učinio. S druge strane zida kapele nalazi se veći dio sarkofaga iznad kojeg od 1986. god. gori Svjetiljka pomirenja. Obred darivanja ulja obnavlja se svake godine na Svečev blagdan 12. svibnja. S desne pak strane, iza staklenog zida, na ulazu u vrt u kojem se, okružen cvijećem, nalazi jedan kip Sveca s fontanom, stoji mala kočija. Zašto kočija uz grob Sveca?

Petar Eliseo Bernardi u svojoj knjizi „Leopold Mandić – svetac pomirenja“ o toj kočiji piše:

„Godine 1934. otac Leopold je hodočastio u Lurd. Sveta Djevica napunila ga je milostima i na njegovu povratku čudesno mu je spasila život.

Sišavši s vlaka na stanici u Padovi, popeo se na kočiju zajedno sa župnikom iz Cornegliana, don Alojzijem Callegarom i uputio se prema samostanu. Kad stigoše u Danteovu ulicu, dođe im u susret tramvaj sastavljen od više kola. Prostor između tračnica i zida nije dozvoljavao da prođe kočija, a da ne bude zgnječena. Narod je počeo vikati da se zaustavimo, ali razbješnjeni konj nastavio je put i kočija... prođe netaknuta.

Zaustavio se tramvaj, a isto tako i konj te se odmah skupilo mnoštvo, od čuda, izbezumljenog naroda. Mjerili su, računali, ali zaključak je uvijek bio isti: kočija nikako nije mogla proći između tramvaja i zida. Kočijaš je govorio da mu se u tom strašnom trenutku činilo kao da se zid pomaknuo kako bi im omogućio da prođu.

Čim je narod ugledao u kočiji oca Leopolda govorio je: „Ništa se nije dogodilo jer je tu bio otac Leopold“. A otac je Leopold prolazeći odgovarao svima: „Ne, ne! Bogorodica nas je spasila. Vraćamo se iz Lurda. Djelo je to Majke Božje!“

U ostalim prostorijama oko svečeva groba smješteni su najljepši i najznačajniji zavjetni darovi i zahvale za primljene milosti po zagovoru sv. Leopoldu. Mnoštvo slika, skulptura nogu i drugih anatomskih dijelova, fotografija i isječaka iz novina. Među tim zavjetnim darovima najzastupljeniji je lik srca, jer sv. je Leopold, po završetku svog zemaljskog života, nastavio živjeti u srcima onih koje je najviše ljubio i koji se u trenucima nevolje s povjerenjem oslanjaju na njegovu ljubav.

Uz prolaz prema samostanskom dvorištu, nasuprot regala sa sličicama i drugim tiskovinama, veliki je pano s nekoliko fotografija snimljenim za posjete pape Ivana Pavla II ovom svetištu. Na njima je razvidno ne samo kako su svetište i svečev grob tada izgledali, nego i papino štovanje sv. Leopolda.

Čovjek, kada uđe u neku crkvu obično, suočen s veličinom, visinom i uzvišenošću prostora, postane svjestan svoje malenkosti i beznačajnosti. Ulazeći u svetište sv. Leopolda nisam imao taj osjećaj. Dapače, osjećao sam se potpuno drukčije. Osjećao sam se kao kad ulazim u vlastitu kuću, u vlastiti stan, u svoj dom ili u dom najboljeg prijatelja. Toplo, prisno i jednostavno. Isto tako, boravak u neposrednoj blizini groba našeg Sveca, dodir s mramornim sarkofagom u kojem je smješteno njegovo tijelo, bio je nekako čudno topao i prisan. Bez nelagode kojom me inače ispunjava dodir s hladnim kamenom nečijeg groba, pa čak i sam boravak na groblju. Kao da je posjet svetištu posjet živom sv. Leopoldu. Kao da se on i danas tamo nalazi živ među nama.

Rođen u subotu, 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom, u zaljevu svetaca Boki Kotorskoj, kao dvanaesto, pretposljednje dijete Petra Mandića i Dragice, rođene Carević. Bio je nježno i krhko novorođenče, tako da su ga na krštenje mogli odnijeti tek nakon mjesec dana. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a tek po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. Iako su mu u obitelji iskazivali posebnu brigu i nježnost, mali Bogdan je ostao slabašan dosegnuvši visinu od svega 135 cm. „Bio je uzor mladićima svoje dobi“, izjavio je kasnije njegov župnik, a jedan njegov prijatelj iz dječačkih dana pričao je kako je Bogdan s njim potajno dijelio svoj komad kruha.

Bogdanovi roditelji bili su duboko vjerni kršćani. U poodmakloj dobi sv. Leopold je napisao: „Moja je majka posjedovala izvanrednu pobožnost, njoj naročito zahvaljujem to što jesam.“ A njegov otac ga je, posve neobično u to doba, pratio svako jutro u crkvu na sv. misu i pričest. Od malih je nogu učio moliti, a živeći među pravoslavcima još u dječjoj dobi u njemu je rođena misao o pozivanju istočnih naroda u krilo Katoličke crkve. Želja da postane njihovim misionarom bila je presudna za njegovo životno usmjerenje.

U dobi od 16 godina 16. studenoga 1882. godine ulazi u kapucinsko sjemenište u Udine, a 2. svibnja 1884. u Bassanu započinje novicijat i uzima ime Leopold. Prve zavjete polaže 4. svibnja 1885. a zatim je poslan na filozofiju u Padovu gdje 1888. g. polaže svečane zavjete i prelazi u Veneciju na studij teologije. Kardinal Domenico Agostini 20. rujna 1890. godine u Veneciji ga zaređuje za svećenika. Prve godine svećeništva provodi u Zadru kao poglavar tamošnjeg Kapucinskog samostana, nakon čega postaje zamjenikom poglavara samostana u Kopru. Od 1909. godine biva ravnateljem i profesorom kapucinskih studenata u Padovi, odakle 1917. godine mora u izgnanstvo u Južnu Italiju jer se nije htio odreći pripadnosti hrvatskom narodu. “Krv nije voda”, rekao je sv. Leopold. U Padovu se vraća završetkom rata, a 1923. godine je premješten u Rijeku gdje ostaje samo 28 dana. Naime, Padovanci predvođeni svojim biskupom uporno su tražili da se vrati u Padovu, gdje je ostao do kraja života i tijekom punih 40 godina od ranog jutra do poslijepodnevnih sati sjedio u ispovjedaonici i neumorno ispovijedao. Samo onaj tko zna što znači napor sjedenja, može shvatiti njegovu žrtvu. Po više od 12 sati dnevno, u onoj malenoj sobici, bez zraka i svjetla, zagušljivoj ljeti, a ledenoj zimi, beskrajan niz bijede...

Njegov biograf P.E. Bernardi piše:

„U Padovi, uz tihu kapucinsku crkvicu, jedna je izba unutar drugih građevina, gotovo bez zraka i svjetla, studena zimi i zagušljiva ljeti. U jednom je kutu stara okrnjena stolica, malo klecalo, u podnožju križa što visi na golom zidu. Jedini znak života mala vaza, s uvijek svježim cvijećem ispred slike Majke Božje.“

Kad su ga pitali kako to može izdržati, jednostavno bi s radošću odgovarao: „To je moj život!“

Njegovi su pokornici bili ljudi iz svih društvenih klasa. Ljudi iz visokog društva i mali priprosti svijet. Sveučilišni profesori i nepismeni seljaci. A osobito studenti, radnici, svećenici i redovnici. Sve ih je s jednakom ljubavlju primao, tješio, duhovno vodio i s Bogom pomirivao.

Osim pokornika, sv. Leopold je štovao mnogo svetaca, počevši od svetoga Franje prema kojemu se osjećao osobito obvezatnim, ali iznad svih svetaca bila je Majka Božja koja je za njega bila „Presveta Djevica“ ili „Blagoslovljena Gospodarica“. Naravno, od svega i neizmjerno više bio je sam Bog, „Blagoslovljeni Gospodar“ za kojega je bio spreman sve prihvatiti. „Ako On to želi, onda je dobro“, govorio je. I trudio se da „Blagoslovljenom Gospodaru“ stekne tolike prijatelje. Što se pak tiče „Blažene Gospodarice“, njegova ispovjedaonica bila je skromna i hladna, ali sv. Leopold je činio sve moguće da po kojim cvijetom ukrasi Njezinu sliku. Njoj se bez prestanka molio, povjeravao joj najteže svoje slučajeve i svojih pokornika, pa čak joj i pisao pisamca, poput djeteta, puna povjerenja i djetinje ljubaznosti.

Iako su se rijeke pokornika svakodnevno slijevale u njegovu skromnu ispovjedaonicu, bilo je i onih koji su, vjerojatno iz zavisti, kritizirali sv. Leopolda da je previše blag prema grješnicima. Svetac im je smireno odgovarao pozivajući se na uzor blagosti – Isusa. „Još uvijek ne mogu slijediti njegov primjer do kraja jer on je za grješnike i umro na križu!“, govorio je.

„Čovjek je toliko velik koliko zna trpjeti! Iza svega onoga što je Isus učinio za spasenje duša, svi oni, što žele s njim surađivati u tako uzvišenom djelu, moraju poći istim putem, putem križa.“, napisao je P.E. Bernardi. I drugi Leopoldovi biografi spominju da je trpio i fizičke boli: bolove u želucu, u očima, kostobolju koja je izobličivala njegovo sićušno tijelo, često je gorio u groznici... A onda su mu ožujka 1942. otkrili rak jednjaka. Bolest je brzo napredovala onemogućavajući mu gutanje. Osim za vrijeme sv. mise kada za Presveto Tijelo i Krv nije osjećao nikakve smetnje.

Ujutro 30. srpnja 1942. godine ustao je u pola šest i nakon jednosatne molitve otišao u sakristiju uz bolesničku kapelicu da se pripremi za služenje sv. mise. Tu mu je odjednom pozlilo, pa ga odnesoše u krevet gdje pri punoj svijesti primi bolesničko pomazanje. Poglavar samostana izmolio je tri puta Zdravo Marijo i Zdravo Kraljice. Otac Leopold polako je ponavljao sve slabijim glasom i jedva što je izgovorio: „O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!“, njegova duša krene put Neba.

Vijest o njegovoj smrti brzo se proširila gradom, a rijeka ljudi krenula je pored njegova odra. Samo je 31. srpnja pored njegova lijesa prošlo 25 tisuća ljudi. Njegov pogreb bio je najava događaja koji će uslijediti. Pokopan je 2. kolovoza u kapelici na padovanskom groblju, u grobnici za svećenike. Kao što su rijeke pokornika opsjedale njegovu ispovjedaonicu, tako su sada njegov grob počeli posjećivati brojni štovatelji. Zbog toga je uz njegovu sobicu ispovjedaonicu sagrađena posebna kapelica u koju je 19. rujna 1963. godine preneseno njegovo tijelo. Kada su u toku postupka za proglašenje blaženim pregledani njegovi posmrtni ostaci, njegovo je tijelo pronađeno netaknuto, neraspadnuto u svim svojim dijelovima i takvo se sada nalazi u njegovu grobu. Kao što je i njegova ispovjedaonica ostala netaknuta nakon razornog bombardiranja 14. svibnja 1944. godine.

U staroj grobnici potom su pronađeni mnogi listići i pisamca koje su štovatelji ubacivali kroz jedan otvorčić. Na jednom je pisalo:

„Oče Leopolde, upoznala sam Vas jednoga dana kada je moj duh bio potišten najbolnijom tugom. Vi ste mi kazali čvrstu riječ što mi je omogućila da ponovo nađem Isusov mir. Dragi oče, odabran od Gospodina, poslani ste na zemlju da utješite patnjom pogođene, bdijte još nad nama i tješite nas, govorite nam!“

O sv. Leopoldu napisano je mnogo tekstova i knjiga. O njemu je izrečeno vrlo mnogo riječi, no od svega napisanog i izrečenog njegov lik ponajbolje oslikavaju riječi blagopokojnog pape Ivana Pavla II za svečanosti proglašenja svetim našeg Leopolda:

„Sv. Leopold nije za sobom ostavio ni teoloških ni književnih djela, nije očaravao svojom kulturom, nije osnovao društvene ustanove. Za sve koji su ga poznavali on nije bio drugo nego običan fratar, malen, boležljiv“, rekao je papa Ivan Pavao II.

Bio je iznimno malenog rasta, služio se sa malo jednostavnih riječi i imao je jedva čujan glas. Njegova veličina bila je u darivanju samoga sebe, u osobnom žrtvovanju tijekom 52 godine svećeničkog života, u tišini, u povučenosti u skromnosti ispovjedničke sobice.

„Dobri pastir daje život za svoje ovce“ – citirao je Papa na svečanosti ispred bazilike sv. Petra u Rimu 16. listopada 1983. godine, sažimajući život sv. Leopolda u nekoliko rečenica:

„Otac Leopold bijaše svećenik koji nije mogao propovijedati zbog teškoća u govoru. Bijaše svećenik koji se žarko želio posvetiti misijama i sve do kraja iščekivaše dan polaska, ali nije otputovao nikada jer njegovo zdravstveno stanje bijaše vrlo krhko. Bijaše svećenik velikog ekumenskog duha da se prinosio Gospodinu kao žrtva svakodnevnim darivanjem kako bi se uspostavilo potpuno jedinstvo između Latinske Crkve i onih još odijeljenih Crkava Istoka da bude „jedno stado i jedan pastir“; ali je svoj ekumenski poziv živio na sasvim skriven način. Kroz suze se povjeravao: „Bit ću misionar ovdje, u poslušnosti i u obavljanju svojega služenja“. I još: „Svaka duša koja zatraži moje služenje bit će međutim moj Istok“.

Što preostade svetom Leopoldu? Kome je i čemu služio njegov život? Ostadoše mu braća i sestre što bijahu izgubili Boga, ljubav i nadu. Siromašna ljudska bića koja su trebala Boga i koja su ga zazivala moleći njegovo oproštenje, njegovu utjehu, njegov mir, njegovu vedrinu. Tim je „siromasima“ sveti Leopold darovao život, za njih je prinosio svoje boli i svoju molitvu; ali je iznad svega s njima slavio sakrament pomirenja“

Prigodom proglašenja Leopolda blaženim i svetim po prvi su put primijenjeni novi papinski obredi, pa je tako samo proglašenje svetim uvršteno unutar svečanog Euharistijskog slavlja. U nedjelju, 16. listopada 1983. godine na Trgu sv. Petra u Rimu okupilo se oko 170 tisuća hodočasnika iz cijeloga svijeta. Nikada prilikom proglašenja nekoga blaženim ili svetim nije sudjelovalo toliko ljudi. U svečanosti je sudjelovalo oko 400 kardinala, nadbiskupa i biskupa, te mnoštvo svećenika i redovnika. Na kraju mise Papa je, govoreći na hrvatskom jeziku, spomenuo kako je sv. Leopold bio hrvatski iseljenik koji je gotovo cijeli život proveo u tuđini.

„Ipak“, rekao je Papa, „ostao je vjeran Bogu, svojoj domovini i svome narodu što je izrazio i oporučno:

„Kada dovršim svoje poslanje u Padovi, neka moje jadne kosti odnesu među pripadnike mojega naroda za dobro njihovih duša.“

Sv. Leopold još čeka ostvarenje svoje oporuke.

A do tog dana, kao što su nekad procesije pokornika opkoljavale njegovu skromnu ispovjedaonicu, brojni će hodočasnici i dalje dolaziti na njegov grob i doticati se s poštovanjem ispovjedaonice u kojoj je Sv. Leopold vršio svoje ekumensko poslanje i u kojoj je zaslužio Nebo.

Svetom Leopoldu danas se utječu mnogi u svojim teškoćama. Utjecali su se još i za njegova života. Ostao je zapisan jedan slučaj iz 1928. godine kad se gosp. Antun Capellato iz Albignasega obratio ocu Leopoldu za pomoć svojoj nećakinji oboljeloj od meningitisa. Otac Leopold je, duboko potresen, zamolio da mu jedan samostanski pomoćnik donese jabuku. Blagoslovio je jabuku i pružio molitelju govoreći:

“Pouzdajte se u Blaženu Djevicu Mariju. Ponesite djevojčici ovu jabuku, dajte joj da je pojede i Majka Božja će ozdraviti malu bolesnicu”.

Po povratku kući, gospodin Capellato nađe nećakinju nepokretnu, očiju uprtih u sliku Majke Božje. Pružio joj je jabuku. Ona je primi i pohlepno pojede… i bijaše zdrava!

Odmah su o tome obavijestili sv. Leopolda, a on, sav radostan, podižući oči prema nebu, usklikne:

“Bila je to Blažena Djevica Marija! O, Blagoslovljena, koliko je dobra!”

Za vrijeme svoga života sv. Leopold nije mogao, barem ne izravno, davati materijalnu pomoć svojim prijateljima. Kao što vidimo iz sačuvanih i izloženih njegovih osobnih stvari, bio je revni sljedbenik “Gospe Siromaštine”, kako je napisao jedan njegov biograf. Ako mu je štogod i tko darovao, ništa nije zadržavao za sebe. I njegova obitelj, nekoć bogata, potpuno je osiromašila. Zato je Bog sv. Leopoldu dao dar da tješi siromašne, patnike i smiruje savjesti. Samo je jedna njegova riječ bila dostatna da rasprši tjeskobe i vrati vedrinu u duši. Iako siromašan, sv. Leopold je “bio zlatne ruke” koja se podizala bezbroj puta da blagoslovi i odriješi. “Zlatna ruka” sv. Leopolda danas je na poseban način ruka duhovnog prijatelja kojem se brojni hodočasnici obraćaju za duhovne milosti, a vrlo često, možda još i više, za materijalna uslišanja. Jer svetac je za života na vlastitom primjeru osjetio teret siromaštva. Njegovi inače relativno imućni roditelji osiromašili su do te mjere da si nisu mogli priuštiti dolazak na njegovo svećeničko ređenje.

Mnoge su molitve izrečene i napisane sv. Leopoldu. Mnoge su predivne rečenične konstrukcije stvorene u razgovoru s Bogom i sv. Leopoldom. Među njima na internetskim stranicama Hrvatske kapucinske provincije Sv. Leopolda Mandića nalazim molitve Devetnice našem Svecu. Uz naslov je i napomena: „Može se moliti tijekom cijele godine u svim osobnim potrebama kroz devet dana!“. Uzvišene jednostavne molitve koje možemo moliti svakodnevno:

Sveti Leopolde Bogdane, Gospodin Te je obogatio velikim blagom milosti za one koji se tebi utječu. Molimo Te, isprosi nam živu vjeru i žarku ljubav, da uzmognemo biti trajno sjedinjeni s Bogom po njegovoj svetoj milosti.

Slava Ocu…

Sveti Leopolde Bogdane, Tebe je božanski Spasitelj učinio savršenim oruđem svoga neizmjernog milosrđa u sakramentu pokore. Molimo Te, isprosi nam milost, da se često i dobro ispovijedamo te da živimo slobodni od svakoga grijeha i postignemo savršenstvo na koje nas poziva Gospodin.
Slava Ocu…

Sveti Leopolde Bogdane, Ti si izabrana posuda darova Duha Svetoga, koje si obilno izlijevao u brojne duše. Molimo Te, isprosi nam da se oslobodimo od mnogih muka i nevolja koje nas pritišću i izmoli nam snagu da sve strpljivo nadvladavamo te steknemo zasluge za Nebo.

Slava Ocu…
Sveti Leopolde Bogdane, koji si za svoga zemaljskoga života iskazivao nježnu ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji, našoj dragoj Majci, i za uzvrat bio obdaren mnogim milostima, a sada si s Njom u blaženstvu, moli je da svrati svoj pogled na našu bijedu i da se prema nama uvijek pokaže milosrdnom majkom.

Slava Ocu…

Sveti Leopolde Bogdane, koji si uvijek pokazivao veliko razumijevanje za ljudske patnje i utješio mnoga skršena srca, priteci nam u pomoć. U svojoj dobroti nemoj nas napustiti, nego nas utješi i posreduj nam milost za koju Te s velikim pouzdanjem molimo.

Sv. Leopold nije za sobom ostavio književnih djela i teoloških rasprava, no nekoliko njegovih riječi toliko su duboke da ih svakako želim citirati:

"Čudim se svakog časa kako čovjek može staviti na kocku spas svoje duše zbog sasvim ništavnih i prolaznih razloga".

„Ljudi smo koji idu protiv struje. Neka nas ništa ne obeshrabri, već uvijek naprijed sa sigurnošću da Gospodin računa na svaki napor i nagrađuje svaku žrtvu.“

"Imamo u nebu srce Majke, Djevice Marijo, majko naša, koja si podno križa prepatila koliko je najviše moguće ljudskom stvorenju, Ti razumiješ naše boli i zato nas utješi".

"Vjeru! Imajte vjeru! Bog je lijek i liječnik!"

“Imajte vjeru i život će vam biti dobar, smiren i kršćanski. Imajte vjere i naći ćete iscrpan odgovor na sva pitanja i sva vaša iskušenja postat će podnošljiva, a bol će se preobraziti u svjetlost” – rekao je sv. Leopold.

Stavljajući na žrtvenik uz grob sv. Leopolda svoje misli i molitve na svojem hodočašću, kad vodim hodočasnike, želim s njima podijeliti jednu misao sv. Leopolda koja zapravo predstavlja njegov životni stav, kako je to zapisao njegov glavni biograf Pietro Bernardi:

„Ne treba se čuditi ako u ovom svijetu stvari nisu na svom mjestu. Nastojmo da mi budemo u redu. Ne plašimo se!
Čovjek žanje ono što sije: i onaj tko uzrokuje plač, taj će jaukati. Gospodin Bog će tražiti račun za svaku suzu koju netko drugome prouzroči.
Prolazi svijet sa svojim olujama, nepravdama i zlom. Samo je Bog vječan i svakome će dati plaću koju zaslužuje. Zbog toga se isplati biti dobar prijatelj sa svima.
Nitko ne ostaje na ovome svijetu. Stoga ovo malo dana što smo na njemu nastojmo činiti dobro: ljubimo se i pomažimo se!“

Tako je govorio naš Bogdan. I kad bi mu se netko obratio slomljen pod težinom svog životnog križa i rekao: „Oče, ne mogu više!“, sv. Leopold ne bi rekao ništa. Samo bi malo podigao ruku. I upro je u raspelo koje je visjelo iznad glave pokornika. U raspelo, melem svih rana i odgovor na svako tjeskobno pitanje: „Zašto?“

Stavimo stoga na ovaj žrtvenik svoje misli, patnje, molitve i nakane. Slijedimo ga i poslušajmo jer u tami života luč vjere i pobožnosti prema Blaženoj Djevici vode nas do toga da postanemo najjači u nadi!

Pouzdajmo se!

Na pola puta od svetišta sv. Leopolda prema bazilici sv. Antuna smjestio se najveći europski trg Prato della Valle. Za hodočasnike posebno značajan kao orijentir jer se uz njega nalazi veliko parkiralište na kojem se parkiraju hodočasnički autobusi. Površina trga je 88.620 m2, a samo površina otoka Memmia u njegovu središtu iznosi oko 20.000 m2. U predrimsko i rimsko doba ovaj su prostor nazivali Mars ili Campo Marzio, a kasnije je nazvan Prato Santa Giustina prema bazilici smještenoj uz sam trg. Ime Prato della Valle (Pratum Vallis) spominje se prvi put u dvanaestom stoljeću. Samo ime „prato“ inače označava travnjak, livadu, a vallis dolinu. Livada u dolini.

Trg postoji još iz rimskih vremena kada je na njegovoj istočnoj strani bilo smješteno veliko rimsko kazalište Zairo, čiji su ostaci temelja nađeni uz rub Memmie, a prema nekim povjesničarima na tom je području bio i hram Concord i gradski cirkus na kojem su se održavale konjičke utrke. Koliko su te tvrdnje realne, teško je reči jer je povijest Padove uvelike protkana legendama.

Smješten južno od tadašnjeg rimskog središta grada, Prato je bio važna točka pri ulasku u grad. Njegovu povijest uvelike je odredilo groblje smješteno u neposrednoj blizini. Naime, kada je na groblju uz livade oko Prata 304. godine sahranjena mučenica sv. Justina, na njezin grob dolaze brojni štovatelji. Tadašnji vjerski oci tražili su način adekvatnijeg štovanja Svetice, te je u njenu čast, na poticaj patricija Opiliona, 589. godine sagrađena prva crkva na mjestu današnje velebne bazilike. Međutim, već 602. godine Padova je razorena po Langobardima i napuštena od većine svojih žitelja. Kažu da je grad napustio i sam biskup. Tih godina zaredale su i velike poplave u dolini rijeke Po, u kojima je tok rijeke Brenta pomaknut sjevernije od grada, a u samom gradu ostali su mrtvi rukavci i potok Bacchiglione, pretvarajući ogroman i razrušen prostor Prata u veliku kaljužu. Biskup Gauslino za svoje posjete crkvi sv. Justine opisuje prostor Prata kao zapuštenu pustoš i močvaru.

Zahvaljujući samostanu izgrađenom uz prvobitnu crkvu sv. Justine, od sredine 11. stoljeća na Pratu se počinju organizirati sajmovi, a ostaci rimskog kazališta pretvoreni su u kamenolom. Jedna legenda kaže da su gradske vlasti kamen sa razvalina prodale Veneciji za gradnju crkve sv. Marka (1094.), a posljednji ostaci teatra raznijeti su i ugrađeni u temelje padovanskih zgrada.

Uz stalne poplave, Padovu su pogađali i brojni potresi, pa je tako u potresu 1117. godine teško oštećena crkva sv. Justine, koja je potom obnovljena 1123. godine u romaničkom stilu. Uz crkvu je u 15. stoljeću proširen samostan, a Prato se sve više profilira kao sajmište, ali i kao mjesto zabave i vjerskih pobožnosti. Tako 1466. godine Hannibal Capodilista, po uzoru na Donatellovu skulpturu Gattamelata (smještenu ispred bazilike sv. Antuna), na Pratu postavlja veliku skulpturu drvenog konja, koja se danas čuva u velikoj dvorani padovanske palače pravde (Pallazo della Ragione). U ranijim potresima oštećena i obnavljana bazilika srušena je 1498. godine, a na istom je mjestu započeta gradnja nove, današnje bazilike u renesansnom stilu. Prato, međutim, ostaje nepromijenjen. Močvara, kaljuža, travnjak bez trave. Tek 1767. godine grad oduzima samostanu vlasništvo nad Pratom, a venecijanski upravitelj Padove (gradonačelnik) Andrea Memmo, uz pomoć opata Domenica Cerata, profesora arhitekture na Sveučilištu u Padovi, pristupa uređenju zapuštenog trga.

Andrea Memmo je zamislio Prato kao mjesto trgovanja što se ovdje odvijalo kroz povijest, ali i kao mjesto za odmor i šetnju. U središtu trga formiran je otok koji je kasnije nazvan Memmia (po slavnom gradonačelniku i svom autoru). Kroničari su zapisali da je trebalo 10 tisuća kola zemlje da se popuni udubina na sredini trga. Time je eliminirana močvara, a oko otoka u obliku elipse formiran je tok potoka Bacciglione kao ključni element rehabilitacije prostora radi odvoda kišnice. Ulaz i izlaz vode iz elipsoidnog kanala vrši se pomoću dva ventila smještenih ispod južnog mosta (posvećenog papama). Na otoku je, prema prvobitnim originalnim planovima, trebalo smjestiti drvene konstrukcije za 54 trgovine. Te privremene građevine korištene su samo prvih godina.

Oko kanala, u dva prstena, postavljen je vijenac statua: 40 uz vanjski prsten, te 38 uz unutarnji. Prema originalnim planovima trebalo je postaviti ukupno 88 statua, no umjesto njih osam postavljeni su obelisci, a dva su mjesta ostala prazna. Postavljanje statua financirali su bogati Padovljani koji su odlučivali i čiju će skulpturu postaviti. Kipovi su isklesani u vapnencu iz Vicenze koji je vrlo pogodan za oblikovanje, ali je, na žalost, vrlo osjetljiv na štetne utjecaje, osobito današnje zagađene atmosfere. Prvi je 1775. godine isklesan kip Cicerona, no ubrzo je uklonjen jer nema nikakve veze s Padovom i zamijenjen kipom Antenora, mitskog osnivača grada. Naime, gradska je uprava s Andreom Memmom na čelu 10. veljače 1776. godine objavila pravilnik prema kojem na Pratu nisu mogli biti postavljeni kipovi živih ljudi, kopovi svetaca - jer njima je mjesto u crkvama i na oltarima, te su svi kipovi morali imati neku vezu s Padovom.

Naš putopisac Antun Nemčić u svojim „Putositnicama“ Prato della Valle ovako opisuje:

„Veliki prostor dèrvjem zasadjen. Stotine kamenitih štatuah glasovitih Padovanacah i inih znamenitih muževah, koji su se něgda ovdě učili, ili si zasluge kakove pribavili, ukrašuju ovo město. Medju ovimi štatuami nalaze se někoje i na slavu Slavjanah. Tako se vidi na priměr Ivan Sobieski sa slědećim napisom: »Joanni Sobieskio, qui Patavii Academiam alumnus ingenio, patriam rex…“

Među tim kipovima, s unutarnje strane kanala nalazi se i statua Dubrovčanina Matije Ranjine (Matej de Ragnina) koji je 1397. godine bio rektor Sveučilišta u Padovi.

Do kraja 18. stoljeća Prato je bio vrlo slabo pokriven travom zbog intenzivnog korištenja koje nije dopuštalo rast trave, a i po uređenju, zbog brojnih i velikih stabala koja su gušila travu, zvali su ga travnjakom bez trave. Tek devedesetih godina prošlog stoljeća uklonjena su stara stabla pretežno lipe i zasađena stabla jedne vrste javora koja ne rastu toliko u visinu.
Ovaj veličanstven otvoreni prostor ima svoju gospodarsku i rekreacijsku funkciju. Otok Memmia se koristi kao mjesto odmora, osobito mladih koji ga koriste kao učionicu na otvorenom. Raskošna javna rasvjeta omogućuje korištenje i navečer, osobito ljeti, kada se ovdje održavaju brojne improvizirane predstave. Svake subote na Pratu se održava velika tržnica, a svake treće nedjelje u mjesecu i sajam antikviteta. Nekoliko puta godišnje, a osobito o blagdanima sv. Antuna u lipnju, te u studenome i prosincu kada su blagdani sv. Justine i sv. Prosdocima na ovom velikom trgu održavaju se jednako velika proštenja. Prato della Valle je mjesto i susreta Padovanaca s velikim ličnostima koje posjećuju taj grad, pa je tako Prato 1982. godine bio domaćin i blagopokojnom papi Ivanu Pavlu II.

Uz Prato della Valle uzdiže se ogromna bazilika sv. Justine, dugačka 122 metra, po veličini deveta crkva na svijetu, sa 14 kapela, sedam kupola i zvonikom visokim 82 metra u kojem je sedam velikih zvona. Današnja bazilika dovršena je krajem 16. stoljeća, no već krajem 5. stoljeća, po nalogu pokrajinskog poglavara Pretoria Opiliona, na istom je mjestu sagrađena velika bazilika u namjeri da se pod jednim krovom sačuvaju zemni ostaci sv. Justine i sv. Prosdocima, prvog padovanskog biskupa.

Prema nekim izvorima prva je crkva sagrađena na razvalinama jednog poganskog hrama.

Rođena u uglednoj padovanskoj obitelji, iako joj je otac bio visoki carski dužnosnik, sv. Justina je prihvatila kršćanstvo i bila dio prve jezgre kršćana u Padovi. Bilo je to vrijeme velikih dioklecijanovih progona kršćana, a njegov suvladar car Maksimilijan, zbog odbijanja da se prikloni poganskoj religiji, osudio ju je na smrt. Imala je svega 16. godina. Pogubljena je 7. listopada 304. godine i sahranjena izvan grada, istočno od kazališta. Njezin grob postao je mjesto hodočašća brojnih kršćana, pa je stoga prefekt Opilion pokrenuo inicijativu za izgradnjom crkve u kojoj bi se pod jednim krovom sačuvaju zemni ostaci sv. Justine, sv. Prosdocima, prvog padovanskog biskupa, kao i brojna tijela i relikvije mučenika i svetaca, među kojima najvažnije mjesto zauzima sv. Luka Evanđelist. Dio originalnog mozaika iz te prve bazilike možemo vidjeti kraj groba sv. Prosdocima.

Potres koji je 1117. godine pogodio cijelu sjevernu Italiju jako je oštetio već uređenu baziliku, a monasi benediktinci obnavljali su je u dva navrata: odmah nakon potresa i početkom XVI. stoljeća, nakon ratova i razaranja što su ih prouzročili ratovi protiv Ezzelina.

Iako obnovljena i već tada velikih dimenzija, bazilika je postala neprikladna za potrebe rastuće padovanske vjerničke zajednice tog vremena, te je stara bazilika srušena i na njenom mjestu sagrađena nova prema projektima Girolama iz Brescie.

Bazilika je građena desetljećima, izmjenjivali su se graditelji i arhitekti (Andrea Moroni, Andrea da Valle), a dovršena je tek krajem XVI. stoljeća.

Uz baziliku sv. Justine, zaštitnice grada Padove, sagrađen je benediktinski samostan koji je imao vrlo važnu ulogu u srednjem vijeku sa svojom jedinstvenom knjižnicom, a i danas je poznat kao vodeći svjetski centar restauracije knjiga.

Današnja bazilika građena je desetljećima, a ni do danas nije dovršena fasada. Prostrana i vrlo osvijetljene unutrašnjosti, bazilika je vrijedno djelo renesanse. Sagrađena u obliku latinskog križa – podijeljena je u tri lađe koje podržava 26 jonskih stupova. U sredini srednje lađe nalazi se prekrasan drveni križ iz 15. stoljeća. Na kraju desne lađe bazilika se prostire u “Hodnik mučenika” gdje se u “bunaru mučenika” nalaze posmrtni ostaci mnogih mučenika iz prvih stoljeća Crkve.

Na ulazu u Hodnik mučenika, na zidu, malo skrivena iza ukrasnih rešetki, nalazi se slika „La Madonna dimenticata“ – Zaboravljena Gospa.

Hodnik iz 1564. godine povezuje novu baziliku s ranokršćanskom kapelom sv. Prosdocima. U tom hodniku nalazi se i željezni sarkofag u kojem su se nalazili zemni ostaci sv. Luke.

Na glavnom oltaru bazilike je sarkofag s relikvijama sv. Justine i oltarnom slikom Paola Veronesea iz 1575. godine koja prikazuje mučeništvo sv. Justine. Uz oltar je u 17. stoljeću postavljen prekrasan kor iz orahovine, a pored glavnog oltara je i spomenik posvećen Lucreziji Cornaro Piscopia, prvoj ženi u povijesti s doktoratom iz filozofije.

Lijevo od glavnog oltara, u prvoj bočnoj kapeli, Kapeli sv. Luke, nalazi se sarkofag s relikvijama sv. Luke Evanđeliste.

Sv. Luka, liječnik i evanđelista, bio je dobro obrazovan rimski građanin koji je govorio grčkim jezikom. Podrijetlo mu je iz Sirije, a radio je kao liječnik u Antiohiji. Obraćenjem na kršćansku vjeru uključio se u kršćansku zajednicu u Antiohiji. Nije bio očevidac Isusa Krista, ali je bio vjerni sljedbenik sv. Pavla na njegovim putovanjima. Pavao ga je spomenuo tri puta u svojim epistolama: kao ljubljenog liječnika (Kol.4,14), kao dragog radnika (Fil.24) i kao svog jedinog suradnika (2 TIM 4,11).

Sv. Luka priključio se sv. Pavlu na njegovom drugom misijskom putovanju. Njihova odiseja započela je u Troji oko 50. godine poslije Krista, a odvela ih je u Filip, Rim, Cezareju, Jeruzalem… Napisao je treće Evanđelje koje je nazvano njegovim imenom i Djela apostolska.

Neizravne spoznaje o Lukinim liječničkim sposobnostima dolaze iz analiza njegovog pisanja, osobito u Evanđelju, gdje je vidljivo da često upotrebljava terminologiju koja potječe iz grčke medicinske literature njegova vremena. U njegovim izričajima mogu se naći mnogi medicinski detalji. U evanđelju je opisao oko 30 medicinskih situacija povezanih s liječenjem tijela ili duše: čovjek s usahlom rukom koji je izliječen u subotu (šesto poglavlje), ozdravljenje žene koja je 12 godina bolovala od krvarenja “potrošila sav novac na puste liječnike… ali joj ništa nije pomagalo” a samo doticanje Isusove haljine bilo je dovoljno da se krvarenje zaustavi (osmo poglavlje); opis epileptičkog napada u dječaka (deveto poglavlje); ozdravljenje čovjeka s vodenom bolešću (poglavlje 14). Za razliku od ostalih evanđelista, sv. Luka opisuje detalje bolesti ljudi koje je Isus ozdravljao iz čega je vidljiv liječnički interes. Osim toga Lukino evanđelje je dobro znano po prispodobi o milosrdnom Samaritancu u kojoj je dao uvid u metodologiju brige prema onima koji su u potrebi, te je time ta prispodoba postala vodeći obrazac za kršćansku medicinsku skrb.

Isticanje Lukina liječništva zasjenilo je njegove sposobnosti kao elokventnog govornika u naviještanju Krista. Kasnije se također izrazio kao izuzetno talentirani umjetnik stvarajući ikone Djevice Marije koje je poklonio samoj Majci Božjoj. Jedna od tih ikona navodno je i ona postavljena povrh njegova sarkofaga u bazilici sv. Justine.

Postao je zaštitnik liječnika i umjetnika. Njegovo ime nose mnoge medicinske udruge i bolnice, a u Zagrebu postoji i privatna poliklinika njegova imena.

Prema kasnijim zapisima, sv. Luka nije bio oženjen te je umro u dobi od 84 godine. Nakon smrti tijelo mu je bilo pokopano u gradu Tebe, u grčkoj pokrajini Beociji. Odande mu je tijelo, kako to opisuje i sv. Jeronim, početkom 4. stoljeća preneseno u Carigrad u baziliku Dvanaest apostola. Tijekom 11. i 12. stoljeća na groblju uz baziliku sv. Justine pronađene su mnoge relikvije i tijela svetaca. Među iskopanim tijelima 1177. godine bilo je i jedno položeno u škrinju s imenom i simbolom triju bikova. Padovanski biskup Gerard i opat Dominik obratili su se za savjet papi Aleksandru II, a ovaj je potvrdio da se radi o tijelu sv. Luke. Ne zna se kako je tijelo dospjelo u Padovu. Tek legende kažu da je kosti u Padovu u vrijeme cara Julijana (361-363) donio svećenik imenom Urius, kustos u bazilici Dvanaest apostola, zajedno s kostima sv. Matije i ikonom Djevice Marije „Hodighitria“ – Ona koja pokazuje put, a koja se danas nalazi uz grob sv. Luke. Unatoč navedenom, štovanje sv. Luke u gradu sv. Antuna je zadnjih desetljeća gotovo ništavno, odnosno ograničeno na uži krug. Bazilika i svetište sv. Luke nalaze se u Bologni.

Padovanski biskup Antonio Mattiazzo primio je 1992. godine pismo pravoslavnog mitropolite u Tebi – Hyeronimusa, koji ga moli za dio relikvije sv. Luke. To pismo je potaklo biskupa da pokrene opsežno istraživanje pod vodstvom profesora Vito Terribile Wiel Marina sa Sveučilišta u Padovi koji je nakon višegodišnjeg multidisciplinarnog proučavanja kostiju sv. Luke izjavio:

„Zbroj rezultata svih istraživanja omogućuje nam da je ova hipoteza podržana s vrlo visokim stupnjem vjerodostojnosti. Znanost nikada ne tvrdi da je sto posto sigurna, ali možemo reći da je rezultat vrlo blizu izvjesnosti.“

Samo istraživanje vrlo je interesantno. Kada je 1998. godine uklonjen 400 godina star pečat sa sarkofaga, u njemu je nađen kostur bez lubanje, zaštićen koprenom od bijelog prozirnog platna koje je korišteno za zadnjeg izlaganja relikvija 1562. godine. Kosti su bile pomiješane s nekoliko koščica malih glodavaca, nekoliko školjki, te ostacima biljaka, vjerojatno cvijeća i posude od pečene gline. Na dnu je bilo tridesetak novčića, od kojih najstariji datira iz 299. godine. Nađene su i ploče koje svjedoče o istraživanjima relikvije 1463. i 1562. godine. Osim lubanje, još su nedostajale kosti desne ulnae (unutarnja kost podlaktice) i jedna manja kost stopala. Antropolog Mariaantonia Capitanio sa Sveučilišta u Padovi zaključila je da prema stanju kostiju tijelo nikada nije bilo sahranjeno u grobnici u zemlji, već je uvijek bilo u kontejnerima koji su mogli jamčiti trajno očuvanje čak i za premještanja s jednog mjesta na drugo. Genetičar prof. Guido Barbuiani sa Sveučilišta u Ferrari, nakon DNA analize, utvrdio je da kosti pripadaju jednom Aramejcu koji je umro u starosti između 70 i 85 godina. Prof. Vito Terribile Wiel Marin dodaje da kosti pokazuju ozbiljan oblik osteoporoze i artroze, a zakrivljenost rebara ukazuje na plućni emfizem.

Izvršena su i dva istraživanja starosti pomoću C14 ugljika, na sveučilištima u Oxfordu i Tuscon u Arizoni, a oba su pokazala da kostur pripada čovjeku koji je umro između 130. i 400. godine. To potvrđuje legende koje kažu da je sv. Luka umro u ranim desetljećima drugog stoljeća.

Kostima iz Padove nedostaje glava. Povijesni dokumenti govore da je 1354. godine car Charles IV uzeo lubanju iz kostura u Padovi i odnio je u Prag gdje je pohranjena u katedrali sv. Vida. Biskup Matziazzo zamolio je kardinala Miloslava Vlka da dozvoli pregled relikvije. Đakon praške katedrale donio je relikviju u Padovu i tada je utvrđeno da glava odgovara kralježnici „kao ključ bravi“, odnosno da prvi kralježak, koji je spojen s lubanjom, idealno odgovara drugom kralješku koji se nalazi s ostatkom skeleta. Osim toga oblik lubanje je izdužen prema natrag, što je karakteristično za stanovnike Antiohije u Siriji u 1. i 2. stoljeću, ali ne i stanovništvu te regije u 1000. godini, a još manje danas.

Mjesec dana prije zaključenja istraživanja biskup Mattiazzo uzeo je jedno rebro sa skeleta i po odobrenju Kongregacije za svece, tajništva Vatikanske države i Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana – udovoljio molbi metropolite Hyeronimusa. Tako je Scriba Mansuetudinis Christi (pisar Kristove blagosti), kako je sv. Luku nazvao Dante, dao svoj doprinos ekumenizmu.

Velebno svetište sv. Antuna Padovanskog, najpoznatija i najposjećenija građevina u Padovi, građeno je od 1232. do 1307. godine, a uređivano i ukrašavano tijekom stoljeća, sve do današnjih dana. Mješavina je romanike i gotike uz vidljive orijentalne utjecaje. Baziliku svake godine posjeti tri do četiri milijuna ljudi, a u jubilejskoj 2000. godini ostvaren je rekord od devet milijuna posjetitelja.

Unutrašnjost bazilike

Svečeva je bazilika izgrađena u obliku latinskog križa, a podijeljena je na tri lađe sa širokom i kratkom poprečnom lađom. Bočne se lađe produljuju u hodnik koji okružuje prezbiterij. Velik je i broj grobnih spomenka podignutih u čast vojskovođa, učenjaka i crkvenih osoba.
S unutarnje strane pročelja ističe se velika freska Petra Anningonija (1985.) koja predstavlja Svetog Antuna na orahu u trenutku propovijedanja. Na prvom stupu slijeva nalazi se «Gospa s Djetićem» Stjepana iz Ferrare (1350.) okrunjena u 16. stoljeću.
Prvi oltar u lijevoj lađi posvećen je Sv. Maksimilijanu Kolbeu, mučeniku koncen-tracijskog logora u Auschwitzu. Oltarna slika, djelo Petra Annigonija (1981.) predstavlja žrtvu poljskog franjevca.
Unutar bazilike nalazi se više kapelica, od kojih su najvažnije Svečeva kapelica u kojoj je smješten grob sv. Antuna, te Kapelica relikvija.

Svečeva kapela

Pretpostavlja se da je arhitekt Svečeve kapele bio T. Lombardo. Na njoj su radili najveći renesansni venecijanski kipari. Uzduž zidova se nalazi devet mramornih reljefa koji prikazuju događaje iz života Svetog Antuna i njegova čudesa: «Redovničko oblačenje sv. Antuna» (A. Minello, 1512.), «Ljubomoran muž bodežom ranjava ženu» (G. Rubino i S. Cosini, 1529.), «Sv. Antun uskrisuje mladića» (D. Cattaneo i G. Campagna, 1577.), «Uskrisenje utopljene djevojke» (Jakov Sandovino, 1563.), «Sv. Antun uskrisuje utopljeno dijete» (A. Minello i J. Jansovino, 1534.), «Čudo lihvareva srca» (T. Lombardo, 1525.), «Čudo odsječene i iscijeljene noge» (T. Lombardo, 1525.), «Bačena čaša ostaje čitava» (G. Mosca i P. Stella, 1520.-1529.), «Novorođenče svjedoči majčinu neporočnost» (A. Lombardo, 1505.) U središtu se izdiže oltar-grob sv. Antuna koji je djelo Ticijana Aspettija s kraja 16. stoljeća, a na stranama ima dva velika srebrna svijećnjaka iz 17. stoljeća.

Gospina kapelica

Gospina kapelica je preostali dio negdašnje crkve Svete Marije koju je padovanski biskup Jakov darovao sv. Antunu 1229. godine. Tu je sv. Antun slavio misu, ispovijedao i propovijedao. Na tom mjestu je i pokopan i na tom su mjestu se nalazili njegovi posmrtni ostatci do 1263. godine. Na zidovima se nalaze razne freske iz 13. i 14. stoljeće, koje nisu danas baš u dobrom stanju. U kapelici se nalazi i gotički kip francuskog umjetnika Rinaldina Puydarrieuxa s kipom presvete Djevice.

Kapelica blaženog Luke Belludija

U ovu kapelicu se ulazi sa sjeverne strane Gospine kapelice. U njoj se nalaze razne freske autora Just de' Menabuoija (1382.), te sarkofag koji služi kao oltar, a u kojem počivaju posmrtni ostatci blaženog Luke, učenika sv. Antuna.


Kružne kapelice

Kružne kapelice dobile su takvo ime jer su u udubinama abside poredane u obliku polukruga. Izuzev središnje kapelice, sve su oslikane krajem 19. i početkom 20. stoljeća. S lijeva na desno kapelice su poredane sljedećim redom:
Kapelica svetog Josipa – s uljanim freskama Ermolaoa Paolettija (1896.)

Kapelica svetog Franje – fresko-slike svoda i luneta autora Adolfa de Carolisa (1928.); na zidovima autora Ubalda Oppija (1939.)

Austro-ugarska kapelica (a moglo bi se reči i Hrvatska kapelica) – posvećena svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću – fresko slike Gerarda Fugela (1905.) Pogledati hrvatske grbove na oltaru!

Poljska kapelica – posvećena svetom Stanislavu – freske Tadeja Popiela (1899.)

Kapelica relikvija (svetih moći) – u njoj se čuvaju brojne povijesne dragocjenosti i zavjetni predmeti sa svetim moćima svetišta u umjetničkim relikvijarima. Podignuta je potkraj 17. stoljeća u baroknom stilu po nacrtu arhitekta i kipara Filipa Parodija. U tri su niše izložene desetine moćnika, kaleži, zavjetni predmeti, autografi svetaca i slično.

Kapelica svetog Stjepana Prvomučenika – freske Ljudevita Seitza (1908.)

Njemačka kapelica – posvećena svetom Bonaficiju – freske Martina Feuersteina (1907.)

Američka kapelica – posvećena svetoj Ruži Limskoj – freske Blaža Biagettija (1914.)
Kapelica blagoslova (nekada svete Katarine Aleksandrijske) – u njoj jedan svećenik prihvaća hodočasnike i dijeli blagoslove osobama ili nabožnim predmetima – fresko-slike Petra Annigonija

Kapelica svetog Jakova

Nalazi se nasuprot kapelice Svečeva groba i jedna je od remek djela talijanskog trečenta (četrnaesto stoljeće). Podigao ju je, kao obiteljski kapelicu, Bonificije Lupi 1372. godine prema nacrtu Mlečanina Andriola de Santija. Freskama ju je oslikao Altichiero iz Verone, najveći talijanski slikar kasnoga trečenta. Na pozadini, koja je podijeljena na tri dijela, ističe se «Raspeće». Na krajnjim stranama istoga zida nalaze se dva groba obitelji koje su naručile kapelicu. U gornjim lunetama i na pokrajnim zidovima prikazane su epizode iz legende o svetom Jakovu, zaštitniku Španjolske. S desne strane prolazi se kroz kapelice Presvetog Srca i dolazi do kapelice Presvetog Sakramenta.

Kapelica Presvetog Sakramenta

Podignuta je 1457. godine u gotskim stilu za smještaj grobova Gattamelate i njegove obitelji. U njoj se nalaze sarkofazi Erazma Gattamalete i njegova sina Ivana Antuna, te skulpture Grgura d'Allegreta (1458.) 1651. godine preuređena je u kapelicu Presvetog Sakramenta. Bogata je suvremenim i vrlo efektnim dekoracijama čiji je autor Ljudevit Pogliaghi (1927.-1936.) koji je želio uzveličati Euharistijsko otajstvo. U tu je svrhu prosuo mramor, broncu i umjetnička djela. Nasuprot oltaru, na pilastri, vidi se slika na platnu «Mučeništvo svete Agate» G. B. Tiepola (1736.)

Prezbiterij i glavni oltar

Iz kapelice Presvetog Sakramenta skreće se prema središtu crkve, a zatim prema glavnom oltaru i prezbiteriju ograđenom elegantno balustradom (krase je četiri brončana kipa Ticijana Aspettija). Tu dominiraju djela Donatella koja zajedno čine najznamenitije umjetničko djelo bazilike.

Suvremen raspored skulptura na oltaru i oko njega djelo je Kamila Boita (1895.), kojemu pripada i nacrt sadašnjeg uređenja glavnog oltara. Nad svime dominira «Propelo» (1446.) pod kojim se pruža «lik Gospe». Sa strane se nalazi šest kipova: svetog Franje, svete Justine, svetog Ljudevita Anžuvinskog, svetog Antuna, Daniiela i Prozdočima (prvog padovanskog biskupa). Ostala brončana djela predstavljaju čudesa svetog Antuna, simbole Evanđelista, anđele koji pjevaju i sviraju, te «Mrtvi krist» koji se nalazi između dva tužna anđela.

Na poleđini oltara «Isusovo polaganje u grob» se s lijeve strane izdiže brončani «Svijećnjak», djelo Andrije Briosca (1515.) koji po svojim dimenzijama i umjetničkoj vještini se smatra najljepšim svijećnjakom na svijetu. U pokrajne zidove prezbiterija umetnuto je dvanaest pločica s događajima iz Staroga zavjeta (B. Bellano 1588. i A. Briosco 1507.) Na lukovima gdje se ulazi u prezbiterij oslikani su franjevački sveci.

Samostan i klaustri

S južne strane bazilike nalazi se franjevački samostan, koji se, polazeći od malog i siromašnog prebivališta svetog Antuna, vremenom sve više razvijao. Dijeli se na razne zgrade koje karakterizira pet prostranih trijemova i klaustra: Raja, Magnolije, Novicijata, Generala i Muzeja.
U samostanu su stoljećima živjeli redovnici slavni po svetosti, kulturi i važnim ulogama koje su imali u Katoličkoj crkvi. U njemu je odgajan i budući papa Siksto IV. (15. stoljeće), a za vrijeme hodočašća tu su se zadržavali pape Pio VI. i Pio VII.


Vanjski izgled bazilike

Brončana vrata djelo su C. Boita (1895.); a nad njima se u luneti nalazi kopija djela Am Mantegne (1452.), čiji se original čuva u samostanu. Kip svetog Antuna iznad lunete, također je kopija djela francuskog autora Rinaldina. Prostor pred bazilikom nekada je služio kao groblje, a tome svjedoče i neke preostale grobne ploče. Danas tim prostorom dominira kip vojskovođe E. Gattamelate iz Narnija što ga je u bronci modelirao i izlio Donatello.

Ne smijemo se ljutiti na stare povjesničare što tako oskudno izvješćuju o obitelji i o prvom razdoblju Antunova života. Nisu nimalo krivi što nisu posjedovali naš mentalitet i naš oblik znatiželje. Kada su opisivali nekog sveca, oni se nisu zaustavljali na sporednim pojedinostima, kao što su točni datumi i nazivi mjesta gdje je boravio, kako mu se zvala rodbina, kako je fizički izgledao, itd. U svecu su gledali Božjeg izabranika, čovjeka vjere i izvanredne kreposti. Bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji. Roditelji su ga usmjerili na školovanje, možda su priželjkivali da postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave. Ali je dječak, koji je na krštenju dobio ime Fernando (Ferdinand), brzo počeo iznevjeravati njihove slavoljubne želje. Bog ga je privlačio sve više i on se dao privlačiti. Iskreno je volio molitvu. Jedna slikovita legenda pripovijeda kako je jednog dana, dok je molio u lisabonskoj katedrali, otjerao đavla bilježeći znak križa na podu Bilježili su djela izvršena na čast Bogu i na korist ljudima.

Svetac nije bilo kakva povijesna ličnost, već glasnik istine i ljubavi koji je Bogu omilio. Na njega su ljudi ponosni, jer predstavlja najbolje značajke njihove vrste. Evo što možemo zaključiti na temelju oskudnih podataka koje su nam o Antunu ostavili pisci njegova stoljeća:

Rođen je u Lisabonu 1195. godine.

Fernando je izrastao u zgodna dječaka. Time su porasle i tjeskobe ukućana, gledajući mladića koji se ne uklapa u njihove želje da teži za ljudskom slavom, te koji je gotovo sustavno izmicao njihovim iščekivanjima. Fernando neće imati dug život; možda je to i slutio. Umjesto stotinu godina njegova istoimenjaka Antuna opata, on će na raspolaganju imati svega 36 godina. Rano je sazrio; jako se žurio. Dospjevši u petnaestu godinu, nakon duge molitve i razmišljanja, napušta bogatu palaču, ostavlja svoje ukućane, koji se protive, te se zatvara u opatiju sv. Vinka, na rubu grada. Red u koji je ušao postoji i danas. To su regularni kanonici sv. Augustina, s kojima će Svetac biti povezan cijeloga života. Tom Redu on zahvaljuje intelektualnu naobrazbu, koja ga je učinila jednim od najučenijih crkvenih ljudi Europe na početku 13. stoljeća. Ali svijet, koji je on tako odrješito napustio, nije mu davao mira ni u samostanu. Rođaci i prijatelji stalno ga opsjedaju i odvraćaju. Život mu postaje nesnosan; unose mu nemir u dušu, otimaju mu vrijeme za studij i molitvu. Potreban je još odlučniji rez. U dogovoru s poglavarima, mladi Fernando napušta zauvijek svoj lijepi Lisabon i odlazi u Coimbru, koja je u to vrijeme bila prijestolnica portugalskoga kraljevstva. Tu se nalazi druga opatija augustinskih redovnika. Ondje Fernando bar uživa mir i on se time okoristio da pojača svoje teološke studije, sve do dana kad će biti zaređen za svećenika. Imao je 25 godina.

U veljači 1220. Coimbrom se pronio glas da je pet franjevačkih misionara u Maroku dalo živote za Krista. Njihove zemne ostatke, s mnogo pažnje, brat portugalskoga kralja prenio je u Coimbru i pokopao u crkvi sv. Križa, blizu opatije u kojoj se nalazio mladi Fernando. I on je počastio nove mučenike, prisjećajući se svojega susreta s njima prije nekoliko mjeseci. Dolazili su iz daleke Umbrije, obučeni siromašno, umorni od napornog putovanja. Najviše su ga se dojmile njihova jednostavnost i susretljivost, njihova radost i žarka vjera. U usporedbi s njima mjerio je osrednjost svojega života; ugođaj u opatiji pričinjao mu se naklonjen prilagodbama i kompromisima. A on je priželjkivao takav život gdje vjera neće biti udoban provod, već poticaj na punoću duha; dar pun rizika, ali i ploda. I jednog su dana braća franjevci, koji su se bili nastanili u obližnjem samotištu Olivais, pokucali na vrata bogate opatije, moleći milostinju. Fernando je iskoristio prigodu da im priopći svoju namjeru:

Napustit će augustince i pridružiti se njihovu pokretu, da bi što prije krenuo u Maroko, gdje je mislio proliti krv za Krista. Uz neke teškoće, dobio je potrebno dopuštenje, navukao franjevačku haljinu i zauvijek napustio opatiju sv. Križa. Da prekine svaku vezu s prošlošću, uzima novo ime: umjesto Fernando, od sada će se zvati Antun. Nakon kraće priprave, ukrcava se na brod.

Poslanje u Maroku ubrzo se pretvorilo u veliko razočaranje. Tek što se iskrcao, Antuna zahvati teška bolest. Umjesto da na trgovima propovijeda Krista, morao je dane provoditi na tvrdom ležaju i trpjeti groznicu od malarijske zaraze. Tako se njegov plemeniti san o apostolatu i mučeništvu ubrzo raspršio. Preostao mu je samo jedan put, put iskrenoga vjernika: predati se volji Božjoj. A snažni značaj, kakav je imao Antun, taj čin vjere morao je mnogo stajati. Vjerojatno od svega još ništa nije razumio. Uskoro će mu u razmatranju i molitvi Duh objaviti da je u Africi doista podnio mučeništvo. Nisu ga usmrtili Saraceni, već se sam žrtvovao, odričući se svoje žarke želje, kako bi ponizno slijedio volju Gospodnju. Antun se tako oprosti od afričkog tla i krenu u domovinu. Ali Bog mu ponovno promijeni smjer puta i brod se, gonjen nepovoljnim vjetrom, našao na obalama otoka Sicilije. Još oslabljen od dugotrajne groznice, trpeći u sebi unutarnji nemir, Antun se uputi u Asiz, gdje je o Duhovima 1221. vidio i Franju, osnivača Male braće. Asiški sirotan svojom svetošću opčara svojega nepoznatog sljedbenika, unijevši mu u srce mir i unutarnje svjetlo. Iz Asiza Antun krene u Montepaolo, blizu grada Forli. Ondje je proveo neko vrijeme u svakodnevnom razgovoru s Bogom, kao prijatelj s prijateljem.

Bog ima svoje vrijeme i svoje nacrte, koji se rijetko podudaraju s našim vremenom i s našim nacrtima. U svega nekoliko mjeseci Antun je obišao gotovo cijeli svijet (tada se mislilo da se cijeli svijet natisnuo oko Sredozemnoga mora): od Coimbre do Maroka, od Sicilije do Umbrije, sve do zabačenoga samostančića Montepaolo. Tu, na brdu, činilo mu se da je izgubljen, ali je Antun bio radostan što je zaboravljen. To je pravi osjećaj oslobođenja. Prije nego što će propovijedati drugima, Gospodin je želio da Antun najprije do kraja obrati svoje srce. I tako su ga jednog dana pozvali u Forli da prisustvuje jednomu svećeničkom ređenju. Dogodilo se da nije došao određeni propovjednik i poglavar zaduži Antuna da prozbori nekoliko prigodnih riječi. Nije se mogao usprotiviti želji poglavara i Antun progovori. Bilo je to očitovanje njegova talenta i izvanredne sposobnosti da propovijeda. Od toga dana počelo je njegovo putovanje od Italije do Francuske, gdje je pronosio kršćanima ljepotu Radosne vijesti.

U isto vrijeme sučelio se i sa zabrinjavajućim i nejasnim pojavama krivovjerstva, a krivovjerce je Antun pokušao razuvjeriti svojom bogatom teološkom naobrazbom, ali nadasve neumornom dobrotom. Ima velikih zloporaba u Crkvi, ima i politikanstva, očito je i moralno opadanje, ravnodušnost se proširila; zato je Antun svugdje unosio svoj neumorni doprinos uzdizanju i pročišćenju života tadašnjih kršćana. U Arlesu mu se 1224. sv. Franjo ukazao za vrijeme Antunove propovijedi, da blagoslovi apostolsko djelo svojega voljenog sina.

U životu sv. Franje imamo propovijed pticama, a kod sv. Antuna spominje se, ne manje dražesna i poetska, propovijed ribama. U to je doba haralo manihejsko krivovjerje pod raznim imenima. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape pomoć misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka.

Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa:

„Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji.“

Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti.

Na to prozbori svetac:

„Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu sa mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže.“

Uslijedili su čuđenje i zanos, popraćeni osjećajima, kajanjem i odlukom o povratku Crkvi.

Možda je to samo lijepa legenda, ili pjesnički simbol. Poruka je jasna: Antun je svojim strpljivim pouzdanjem, svojom vjerom koja premješta brda, svojim smislom za maštanjem i pažnjom, uspio probiti zid i u srcima neraspoloženih vjernika, otvrdnulih u mržnji i predrasudi.

"To je pobjeda koja pobjeđuje svijet: vjera naša."

Neki kažu da je bio žučljivi Židov, drugi opet da je bio nepopravljivi krivovjernik, ali ostaje činjenica da je za vrijeme jedne Antunove propovijedi o Euharistiji taj čovjek ustao i izazvao ga:

"Povjerovat ću da je Krist stvarno nazočan u posvećenoj hostiji ako vidim svoju mazgu kako kleči pred pokaznicom!"

Svetac je prihvatio izazov. Jadna životinja ostala je bez hrane tri dana, a nakon toga, u određeno vrijeme i na određenom mjestu, Antun pristupi s pokaznicom, a krivovjernik sa svojom mazgom. Ova, makar iscrpljena glađu, ostavi ponuđeno sijeno, koje joj je nudio gospodar, i klekne pred svetim Sakramentom.

Ne smijemo ipak misliti da je Svetac sebi probijao put čineći čudesa. Kao dobri učenik i sljedbenik Kristov, osvajao je duše snagom molitve, dobrog primjera, strpljivih rasprava. Zahvaljujući njegovim naporima, ali i ne manje zaslužnih i plodonosnih nastojanja bezbrojnih franjevačkih i dominikanskih misionara, kršćanska je Europa u nekoliko godina stekla novi izgled, novu svježinu vjere i dobre volje. Treba još naglasiti da se Antunov zadatak nije ograničavao samo na propovijedanje. Nosio je i ostala bremena dužnosti i odgovornosti. Dobio je neke dužnosti u okrilju svojega Franjevačkog reda, napose kao poglavar u sjevernoj Italiji. Antun je začetnik teoloških studija u svojem Redu. Sam je poučavao u Bologni, u Montpellieru, u Padovi. U kratkim predasima, koji su mu preostajali, sastavio je djela koja su mu, zbog duboke učenosti, zaslužila naslov crkvenog naučitelja.

Da bi se stekao dojam kako je izgledao jedan dan u životu Antuna Padovanskoga, dovoljno je prenijeti riječi jednoga njegova suvremenika:

"Uslijed propovijedanja, poučavanja, slušanja ispovijedi, često mu se događalo da bi dočekao zalaz sunca, a da nije ni stigao uzeti hranu."

Na tisuće je dolazilo odasvud slušati njegove propovijedi i, naravno, svi su se tiskali da bi se ispovjedili kod njega. Njegovo kršćanstvo nije bilo razvodnjeno ili zaslađeno, već odlučno i strogo; to ipak nije obeshrabrivalo pokornike. Mnogo je vremena proveo u ispovjedaonici, tako da je sebe sveo na krhotinu. Hranu je uzimao na brzinu i malo; odmor mu je bio kratak, a zdravlje mu je narušeno još od onih mjeseci provedenih u Maroku. Ne treba se onda čuditi što je uz tako proveden život dosegao svega 36 godina.

Što se tiče njegova ispovijedanja, pronosile su se svakakve i vrlo dojmljive priče. Kao ona da je neki grešnik, iz osjećaja srama, napisao dugačak popis svojih grijeha, a dok ih je Antun očima čitao, brisao se grijeh za grijehom. Kod druge ispovijedi neki se mladi Padovanac, imenom Leonardo, optužio da je vlastitu majku udario nogom. Antun mu je gorko predbacio: "Nogu koja udara roditelje, trebalo bi odrezati!"

Leonardo se vrati kući, uzme pilu i odreza sebi nogu. Majka sva u očaju počne vikati, a kako se Antun nalazio blizu, doču buku, svrati u obitelj i na čudesan način spoji odrezani dio noge s ostalim dijelom mladićeve noge.




Čudoviti putovi sv. Antuna

Ante Često puta pojavio se sv. Ante na dalekim mjestima tako, te nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.

Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.

Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.

Prvi su se franjevci pozdravljali riječima: "Mir i dobro!". Mir i dobrota između civilnih i vjerskih vlasti, mir i dobrota između raznih vrsta ljudi, razdiranih strankama i bandama, mir i dobrota između raznih općina, koje su interesi i ponos dijelili bez prestanka. Mir i dobrota unutar kućnih zidova, gdje ponekad nesloga i zloba čine zrak neupotrebljivim, a život postaje muka. Antun je uživao silan ugled zbog svoje svetosti, zbog glasa da čudotvorstvo lebdi oko njegove osobe, zbog sposobnosti da ljubaznošću uspostavi ravnotežu tamo gdje su mnoge djelatnosti unosile nemir. Stoga se ne treba čuditi da su mnoge obitelji u teškim trenucima tražile njegovo posredovanje u molitvi i uvjeravanju, kako bi se prevladala kriza. Nikada nećemo doznati na kolika je ognjišta on vratio pouzdanje, strpljivost, sklad; koliko je obiteljskih drama otklonio ili bar umanjio; koliko je žalosnih slučajeva ublažio svojom riječju vjere i pozivom da iziđu iz uskoće sebičnosti, prkosa, mržnje, nepomirljivosti. Predaje, koje su do nas doprle u obliku legendi, potvrđuju značajne intervente sv. Antuna. Na primjer, jednom je pozvao novorođenče da progovori i tako javno posvjedoči nevinost majke koja je nepravedno bila osumnjičena od muža; drugi put je na čudesan način ozdravio ženu koju je muž, u napadu ljubomore, smrtonosno ranio bodežom.

Malo je teško nama koji živimo u prilično drukčijoj civilizaciji stvoriti sebi pravu sliku onoga što je moglo biti područje djelovanja jednoga pučkog misionara u Srednjem vijeku. Kada bi ulazio u grad, na njegova leđa palo je sve što tišti jedno društvo: svađe raznih stranaka u sukobu sa svećenstvom, napetosti u obiteljima, sumnje mislilaca, loši uvjeti u tamnicama, općinski i gradski pravilnici... Sve je padalo na njega. Tako se i Antun morao prilagoditi i raditi svašta po malo, u prilog suživotu, te da bi evanđelje moglo prodrijeti, nadahnuti i preobraziti osobe i strukture. U vremenu kada je većina žitelja živjela od ratarstva, stočarstva i ribolova, samo se manji dio bavio obrtništvom, koje se tada baš počelo razvijati i otvarati vrata gospodarskom napretku Europe, s trgovinom koja ga je pratila. Sve je to iskoristio manji krug vrlo zauzetih i sposobnih ljudi, koji su počeli raditi s novcem. Tako su nastajale prve banke, a uz to se počeo gomilati kapital kod bogatih pojedinaca, a na svoje su došli i lihvara. Svetac je, u duhu evanđelja, vodio poseban rat protiv lihvara, koji su bili vrlo moćni, pa su ih se svi bojali i mrzili ih. Glasovito je čudo koje je Antun učinio na pogrebu jednoga gulikože, kada je otkrio da se pokojnikovo srce ne nalazi u tijelu, nego u blagajni gdje je čuvao svoje zlato.

Antun je bio zaštitnik siromašnih, uvijek i svugdje, suprotstavljajući se otvoreno nasilnicima. Dobro je pročitati svjedočanstvo jednoga suvremenika:

"Antun, koji je tako željno težio da umre kao mučenik, nije se povlačio ni pred kime, pa ni kad mu je život bio ugrožen, i sa zadivljujućom hrabrošću odupirao se tiraniji moćnika. S velikom oštrinom napadao je neke istaknute ljude, pred kojima su se drugi propovjednici, pa i oni poznati, bojali, unatoč svojoj hrabrosti, i izjedeni strahom nastojali ih zaobići izdaleka."

Takav je bio Antun, svetac koji se nije zatvorio u siguran mir svoje sobice, znanstvenik koji ne pozna samo put od katedre do knjižnice, nagnut isključivo nad glasovitim djelima i proučavajući njihove teorije. On je bio čovjek koji je štovao istinu, pod svaku cijenu, izmjenjujući blagost i nepopustljivost, već prema pojedinom slučaju. Nije se bojao nikada nikoga i ničega. Nikada ga nisu vodili pojedinačni računi kada se radilo o zaštiti potlačenih. Dovoljno se prisjetiti jednog prizora: susreta sa zloglasnim tiraninom Ezzelinom da Romano. Legenda je prilično zahvatila u ovaj slučaj, uzimajući i neke povijesne podatke. Ezzelino je bio poznati velikaš, ali se uprljao brojnim zločinima. Ništa ipak nije pomogla Svečeva hrabrost. Tiranin se, doduše, na početku uznemirio, ali su politički razlozi prevladali Antunove poticaje dobrote i pravednosti.

Rastočen naporima i vodenom bolešću, Antun je osjetio neposredni trenutak odlaska s ovoga svijeta. Hrabro, kao i uvijek, zadržao je za sebe tegobe i predosjećaje. Premda su ga vidjela boležljiva, njegova braća nisu ništa slutila, uvjerena da će mu razdoblje odmora pripomoći da vrati snage. Što je netko više svet, to je svjesniji svojega jada. Tako se i Antun, prije susreta s Gospodinom, želio u molitvi i boli pročistiti od mrlja ljudske slaboće. Dobio je dopuštenje da pođe u Camposampiero, ne tako daleko od Padove, u samotište koje je tamošnji gospodar, plemić Tiso, darovao franjevcima, nedaleko od vlasnikova dvorca. Tiso je u starosti doživio razočaranje nemirnim političkim životom; pa se posvetio slušanju sv. Antuna. I dok se Svetac šetao šumom, zapazi krošnjato stablo. Dođe mu posve franjevačka pomisao: popeti se i boraviti gore, na čvrstim granama oraha, kao u nekoj ćelijici. Tiso mu je uredio boravište, pa je Svetac na stablu provodio svoje dane razmišljanja. Noću se vraćao u samotište.

Jedne noći plemić je prolazio kraj Svečeve sobice, kada je iznutra zapazio da probija gusti snop svjetla. Bojeći se da nije požar, otvori vrata i ostade zadivljen pred čudesnim prizorom: Antun je rukama grlio maloga Isusa. Kada se osvijestio od ukazanja i opazio Tisa koji je sav bio potresen, Svetac ljubazno zamoli vlasnika da nikomu ne očituje ovo nebesko ukazanje. Tek nakon Svečeve smrti Tiso je ispričao što je vidio spomenute noći.

Antun je spremno i u duhu vjere dočekao čas prijelaza Ocu. Bio je petak, 13. lipnja 1231., kada je o podne Antun sišao sa svoga skloništa na orahu. Tek što je sjeo jesti s braćom, zahvatila ga je jaka klonulost. Bio bi se srušio da ga braća nisu podržala. Slabim glasom iznemogli Antun zamoli braću da ga vrate u Padovu. Želio je umrijeti u svojemu samostančiću, blizu drage mu crkvice Svete Marije. Jedan seljak stavio im je na raspolaganje svoj prijevoz: drvena kola s volovskom zapregom, gdje je Svetac smješten na slami. U pratnji brižljivog subrata Luke Antun je krenuo na posljednje putovanje.

Dan se već naginjao zalazu kada su stigli blizu grada. Antun je već bio pri izdisaju, pa ga nagovore da svrati u Arcellu, gdje su boravila braća zadužena za klarise. Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se pobožno čuva do dana današnjega, Antun krenuo u susret Gospodinu. Posve iznemogao, ali još pri svijesti, zatraži sakramenat pomirenja, svetu euharistiju i bolesničko ulje. Zatim, krajnjim naporom, izusti pjesan Blaženoj Djevici: "O preslavna Kraljice, uzdignuta iznad zvijezda!"

Očima punim svjetla Svetac je nepomično gledao prema nebu. "Što vidiš?", upita ga brat Luka. "Vidim svojega Gospodina", tiho odgovori umirući. Smrtna borba kratko je potrajala, a prijelaz u nebo bio je vedar i lagan. Tako se ugasio za ovaj svijet jedan od najvećih apostola Isusa Krista i njegova evanđelja. Antun je imao 36 godina...